27.03.2007., utorak

Nedodirljivi

Image Hosted by ImageShack.us Nije baš da jako volim filmove s mafijaškom tematikom, ali neki su iznimka. Ovaj iz naslova posta, u originalu «The Untouchables», sviđa mi se radi načina na koji se odvija radnja, ali i glumačke ekipe (za one koji ne znaju, od poznatih – Kevin Costner, Sean Connery, Andy Garcia, Robert De Niro). Nedodirljivi o kojima sam danas mislila reći koju nešto su sasvim drugo – nedodirljivi na jedan sasvim drugi način.

Priča ide nekako ovako – predate zahtjev za priključkom na fiksnu mrežu i onda čekate. Kad se čekanje otegne na pola godine, rado biste saznali čemu ta hiperbrzina. Nazovete broj za korisnike gdje dobivate odgovor od operaterke Sanje (koja usput budi rečeno sjedi možda baš u Osijeku, dok vi grijete stolicu na drugom kraju Hrvatske) koja vas informira da općinske vlasti trebaju za svoje područje T-Comu odobriti radove za pojačanjem tehničkih kapaciteta. Nazovete dalje ljude u općini i pitate ih rješavaju li zahtjev koji je T-Com predao. U općini kažu da do njih uopće nije došao takav zahtjev.

Tu počinje priča gluhih telefona. Jer OPET zovete onaj isti broj za korisnike. Ovaj put se ne javlja Sanja, nego Tanja (možda iz Bjelovara). Tanja provjerava u bazi podataka i dolazi OPET do iste informacije koju dijeli s vama – čeka se odobrenje od strane općine da se može početi s radovima.

Onda – želite ime njezinog nadređenog ili bilo koju odgovornu osobu koja bi provjerila što je zapravo istina. Tanja kaže - mogu poručiti Odgovornome da provjeri pa opet na upit imena i prezimena Odgovorni će provjeriti pa ću Vam javiti pa opet na upit imena i prezimena Ostavite nam broj telefona pa će Vam se Odgovorni javiti pa … koliko god puta treba.

Na pitanje – mogu li znati ime i prezime osobe kojoj ostavljam podatke i broj mobitela, Tanja odgovara da ne može. NE, NE i NE. Ne možete saznati ime i prezime osobe koja to treba provjeriti, ne možete s njome komunicirati ni pod razno i ne postoji način da razgovarate sa ikime osim sa jednim od operatera T-Coma na onom istom broju za korisnike koji samo radi svoj posao i provjerava ono što piše u bazi.

Onda – pokušavate biti dovitljivi. Tražite po starom telefonskom imeniku brojeve HT-a, zovete, ali ništa se ne događa. Tražite telefonski broj riječkog T-Com-a preko informacija (onih od T-Coma), dobivate novi broj. Novi, a zapravo samo druga varijanta broja za korisnike. Javlja se automat koji spaja i prespaja da bi na kraju dobili isti odgovor.

NE. Ne postoji način da probijete tu utvrdu.

Da, imaju i mail, istog tipa kao što je broj za korisnike, odgovore brzinom munje uštogljeno-univerzalno-šabloniziranim odgovorom da će provjeriti i u roku 45 dana odgovoriti.

NATO im nije ni do koljena. CIA, FBI i druga zvučna imena mogu samo učiti iz ove superzaštićene institucije u kojima svi, ali baš svi zaposlenici osim operatera koji se javljaju na korisničke brojeve, nemaju pristup stvarnom svijetu. Valjda su pod staklenim zvonom pa po tom ključu ni vanjski svijet, baš onaj koji im svakog mjeseca uplaćuje na račune 70 kn za ništa, nema pristup njima.

T-Com. Riječ koja je transformirana iz hr-oblika HT i koja se u međuvremenu evropeizirala. Blago nama. Ako nam na isti način i druge mega-firme donesu takav miris zapada, civilizacije i suvremenosti, nećemo se baš brzo maknuti od razine banana-države. Ali valjda ovdje mogu. Prema Nijemcima, dam se kladiti, postoji neki drugi odnos. Neki s malo više dodirivanja.

p.s. U potrazi za odgovarajućom fotografijom koju sam uzela s T-Comovih web-stranica, našla sam i pregenijalan tekst u kojem je znakovito rečeno:

Iskustvom i znanjem, mudrošću i novim, mladim, snagama možemo ponuditi gotova rješenja za vaše potrebe. Isto tako, na raspolaganju smo vam s rješenjima koja možemo u potpunosti prilagoditi vašem poslovanju i tako zadovoljiti sve njegove posebnosti. Naša su rješenja inovativna, skalarna, proširiva, prilagodljiva, nova, jedinstvena, učinkovita i pouzdana.

i

Da parafraziramo: povezivanjem s tvrtkom T-Com istinski ste i telekomunikacijski u vezi s cijelim svijetom.

Koje li ironije.

- 23:58 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (55) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

20.03.2007., utorak

"Treptanje"

Image Hosted by ImageShack.us Potaknuta postom Nilo opet ću se po tko zna koji put ovdje baviti ženama i muškarcima. Zapravo, ipak malo više ženama, jer to mi je područje puno poznatije s obzirom da koliko se god trudila shvatiti muškarce (možda najviše iz sebičnih razloga – da ugodim sama sebi Image Hosted by ImageShack.us) puno bolje mogu razumjeti spol kojem pripadam.

Možda čak tema i nisu odnosi spolova koliko pitanje kako doći do nekog cilja kojega želimo ostvariti. Evo uzmimo primjer – pranje čarapa koje se vucaraju po podu. Pretpostavimo da je žena iz te priče ona kojoj čarape na podu smetaju, dok je muškarcu skoro pa svejedno hoće li biti oprane do onog trenutka do kada u ladici ima još čistih. Dakle, ako je ženi cilj da čarape budu oprane, a da ih ne ide prati sama postavlja se pitanje – na koji način to ostvariti?

Da, krasno bi bilo kad bi se podrazumjevala idealna preraspodjela poslova, štoviše ne bih imala ništa protiv i da se ode korak dalje i da cijeli dan odmaram na kauču gledajući filmove, sa zdjelom kokica i podignutim nogama dok poslove obavlja netko drugi. Image Hosted by ImageShack.us Ali treba ipak biti realan. Image Hosted by ImageShack.us Zato, rekla bih da postoje 2 moguća scenarija.

Prvi je onaj da se želimo izboriti za svoja prava načinom «daj operi te čarape, nemam ti ih namjeru prati». On će se sigurno odmah pretrgati, jer baš voli kad mu se naređuje.

Drugi način je «treptanje». E sad, to «treptanje» neke bi (feministice) sigurno shvatile kao svojevrsno potčinjavanje žene pred muškarcem. S takvim se tumačenjem nikako ne bih složila. Kao prvo, nema tih čarapa i «čarapa» radi kojih bih nekome bila potčinjena. Drugo, to nije prodaja tipa dajem onu stvar za vožnju u BMW-u. I treće, ljudski pristup uvijek bolje prolazi od onog «gestapovskog».

«Treptanje» naravno ne podrazumijeva tupo-glupi pogled, trep-trep lijepim (i eventualno našminkanim) očima i hihotanje koje nema veze s mozgom. «Treptanje» podrazumijeva 1001 mogućnost da na ljudski način privolite «drugu stranu» da nešto napravi i da se pri tome osjeća dobro. Skupa s vama. Također podrazumijeva i ono da ista ta druga (muška) strana može biti potpuno nesvjesna da je «obrađena». Podrazumijeva i ono da takav način malo po malo postane način življenja prema kojem se balans u obavljaju kućanskih i drugih poslova uspostavlja prirodno i neforsirano.

Da ne bi bilo zabune, isto je moglo biti i u obrnutoj situaciji – da je ona neuredniji tip, a da čarape smetaju njemu.

Naravno da je bitno i o kakvim se osobama radi, jer postoje one (osobe – žene i muškarci) s kojima je nemoguć bilo kakav dogovor, kompromis, suradnja. No s takvom, iz svoje perspektive, ne vidim ni da je moguć suživot. Kada se radi o dvoje normalnih, zdravorazumskih ljudi koji se međusobno poštuju, toplina, nježnost, iskrenost i potreba da budemo od pomoći ili da nam se pomogne nešto je što svi volimo osjetiti i što nam se uvijek na isti način vrati natrag. Baš kao i ono suprotno od toga.

p.s. Mislim da sam ovladala treptanjem koje za posljedicu ima da u kućnom ambijentu pojedem jako dobar pomfri, a da sama ne prilazim ni šparhetu ni fritezi. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:52 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (95) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

14.03.2007., srijeda

O džipu i srednjaku

Vrijeme radnje: ne tako davna prošlost.
Mjesto radnje: jedna ulica moje županije i još jedna ulica moje županije.

Nije imao baš previše vremena pa sve i da je htio nije mogao ne zamjetiti gužvu na cesti. Zapravo i nije bila riječ o gužvi, jer to bi bilo stanje u kojem bi ispred njega bio cijeli niz automobila. A ovaj put bio je to samo jedan. Jedan, ali dovoljan. Vozio je sporo, a nije baš da nije mogao brže. Džipovi baš ne moraju gmiliti po cesti. Osim kada traže parkirno mjesto.

Traženje parkirnog mjesta sasvim sigurno nije nešto što na cesti predstavlja nesvakidašnji događaj. Ili «događaj». No osvrtanje ljudi koji su se našli u blizini upravo prema spomenutom džipu nametalo je da i on pogleda malo bolje tko je u njemu mada na kraju nije uspio vidjeti ništa.

Nekoliko minuta kasnije hodao je ulicom i stvar opet ista. Svi zure u jednom smjeru. Ovaj put ne prema autu nego prema upečatljivoj ženi. Zgodnoj i lijepoj, duge smeđe kose, sa sunčanim naočalama na licu … «Što će mi Severina, idem ja kod moje Pegy», pomislio je. Image Hosted by ImageShack.us


Njegova ga Pegy baš jako voli. Među ostalim i radi toga što ne može odoljeti spoju njegovog toplog pogleda i slatkog osmijeha dok joj priča ovakve komično-slatkasto-nježne pričice na način da ju tako nasmije i k tome ju podsjeti koliko joj znači.

I nešto skroz nevezano za džip. Image Hosted by ImageShack.us Uglavnom sam pristojna i uglavnom nisam prosta. Uglavnom volim razgovarati i uglavnom nemam potrebu za nekim drugim reakcijama, osim da kažem ono što mislim. Ali isto tako tu i tamo, onako baš ful s guštom, dođe mi da ponekom primjerku iz vrste Predivan sam – prepametan sam – proniknuo sam u cijeli svemir pokažem srednji prst. Onako, s jako naglašenim srednjakom i skroz stisnutim preostalim prstima. Ljudi koji podcjenjuju, koji pravo ne shvate, a misle da jesu i koji k tome ne vide dalje od vlastitog nosa stvarno ne zavređuju neki veći znak pažnje. Da, stvarno je nekad tako dobro biti primitivac. Image Hosted by ImageShack.us

- 19:31 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (54) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

10.03.2007., subota

Pred kamerama

Neki sam dan surfajući netom naišla na naslov «videosnimka stravične nesreće» pored koje je stajao početni kadar – tunel. Naježila sam se. Ne samo radi pomisli na nesreću u kojoj su nestala 2 života, nego i na to da nam se na netu nude posljednji trenuci ljudi koji su u nesreći sudjelovali. Postalo mi je naporno. Više čovjek ni vijesti (koje su nerijetko i samo pročitane i sa snimkama posljedica nekog događaja dovoljno strašne) ne može gledati, a da mu se ne nudi da sve to vidi «u snimci prijenosa».

Druga vrsta potrebe za usnimavanjem su one snimke vezane za seks. Jedna su kategorija oni filmovi koje netko snima za osobnu arhivu. Meni je neshvatljivo da netko te trenutke intime želi gledati na ekranu. Jasno, svatko će reći da je to osobna stvar, što i jest, ali kad se desi slučaj svima poznatih «11 minuta» prestaje biti osobna, a postaje javna. Posebna su priča svi ti filmići koje doslovno dječurlija snimaju u trenutku pijanstva ili nečega gorega zloupotrebljavajući nečije stanje, naivnost, glupost i snimajući bez dozvole ono što ne samo da nije za pred kameru kakva god ona bila, nego uopće nije ni za činiti s obzirom na godine i nezrelost. Ono što mi u tom kontekstu ne ide u glavu (valjda jer mi je činjenica da mediji žele zarađivati na djeci degutantna) jest i publicitet koji se takvim snimkama daje. Čemu to?

Isti je slučaj, ali sasvim drugi predmet snimanja, ona trka na motoru nadobudnog motoriste. Silna želja za publicitetom je i više nego evidentna, jer sam čin snimanja predstavlja još veću potrebu za rastom adrenalina nego što bi bila od same vožnje. Stvarno za svaku osudu, što zbog tog moram reći praznoglavog mladog čovjeka koji će jednog dana takvim ponašanjem ubiti sebe ili nekog drugog, što zbog medija koji uporno i uporno rade ono što ne bi trebali – rade takvima reklamu gotovo pozivajući i druge tonom «ajde i ti, možda možeš brže od tih 250 km/h».

Ono što sigurno ne spada u ružne događaje, već je naprotiv i najljepši koji se može dogoditi, jest rođenje djeteta. Vidjeti mamu i novorođenu bebu joj na prsima kod mene stvarno uvijek izazove velike emocije. No, snimanje poroda kamerama (ili fotoaparatima) do one razine kada ono lijepo, ali istovremeno bolno i i intimno postaje svima dostupno, nije nešto što bih sama odabrala. Prije svega jer smatram da je porod nešto najintimnije što pripada roditeljima i bebi pa se samim postojanjem kamere intimnost gubi. Oblijetanje oko trudnice koja nastoji na što kraći i bezbolniji način za bebu i sebe donijeti novi život na svijet, izgleda mi kao čin koji postaje primarni – uloviti što bolji kadar. Znam da je to izbor i da svi ne moramo misliti isto, ali za mene je to pretjerivanje, baš kao i kad na vjenčanjima oko sebe vidim mnoštvo kamera i fotografa. Jedno je zabilježiti trenutke, drugo je kad sve to izgleda kao predstava. Najemotivnije i najosobnije trenutke života u predstavu stvarno ne želim pretvoriti.

Do određenog stupnja voajerizam je prirodan i normalan dio ljudskog bića. Baš kao što postoji i granica koja predstavlja samo razliku u osobnom izboru. Prelaskom svega toga, prelaze se kako granice dobrog ukusa, tako i norme poslovnog i/ili ljudskog ponašanja. Izgleda da je ovih zadnjih sve više. Pa se opet većamo na isto – pitanje ponude i potražnje.

- 10:22 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (75) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

03.03.2007., subota

Veliki i mali

Kako i svi, čula sam za slučaj koji se desio u Karlovcu kada se čovjek iz šetnje s psom nije vratio doma. Tko zna hoće li se ikada i vratiti.

Pogreške i nesreće se događaju. Događa se i to da radi njih netko izgubi život ili postane osoba s invaliditetom ili s drugim trajnim posljedicama. Isto tako, znamo da vrlo često takvim nesrećama uzrok bude ljudski faktor. Čak i kada je tako, uz normalan, korektan i pošten odnos prema stradalom čovjeku i/ili njegovoj obitelji mogu se i najteže situacije riješiti na način da se osjeti ljudskost u cijeloj tragediji i da se od strane onoga tko je pogrešku skrivio vidi trud da se šteta na neki način nadoknadi.

Ono što gledamo ovih dana nije ni blizu svega toga. Naprotiv. Stvarno mi je od samog početka odurno slušati sva ta priopćenja koja stižu iz Karlovačke pivovare. Prvo što sam čula je bio neki ultrasupermegaledeni komentar tipa kod nas je sve u redu, postrojenja su pregledana, amonijak nije iz Karlovačke pivovare. Nakon toga još gore. Zataškavanja koliko hoćeš, zabrane radnicima sa simptomima bolesti da se jave liječniku, uništavanje dokaza prije dolaska genijalno brzih inspekcija, spoznaja da je moglo stradati i puno više ljudi radi neodgovornog ponašanja.

I opet vidimo već viđeno – magnat i netko tko ima moć (da gurne pozamašne svote u neke pozicionirane džepove ili da priprijeti svakome tko mu stane na put) s jedne strane i čovjek, jedan od nas «malih», s druge strane. Onih «malih» od kojih prvi žive.

Ne pijem pivo pa samim time ni Karlovačko, ali i da pijem sasvim sigurno bih nakon svega ovoga prestala i odabrala neko drugo. Možda (zapravo sasvim je izvjesno) za njih jesmo sitna riba, ali bez te ribe njihov je kapital nešto imaginarno i nepostojeće.

Nemam namjeru dizati «revoluciju» protiv Karlovačke pivovare, jer ionako bi to bio Sizifov posao s obzirom na to koliko ljudi malo mare za ono što se ne događa njima, ovo je samo još jedan od onih primjera kada vidim da sami možemo napraviti nešto, barem za vlastitu savjest. Moja je mirnija nakon što sam si rekla da ni za kućne potrebe proizvod od onih kojima je bitan isključivo i samo novac više neću kupovati.

- 09:26 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (49) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se