Neki sam dan surfajući netom naišla na naslov «videosnimka stravične nesreće» pored koje je stajao početni kadar – tunel. Naježila sam se. Ne samo radi pomisli na nesreću u kojoj su nestala 2 života, nego i na to da nam se na netu nude posljednji trenuci ljudi koji su u nesreći sudjelovali. Postalo mi je naporno. Više čovjek ni vijesti (koje su nerijetko i samo pročitane i sa snimkama posljedica nekog događaja dovoljno strašne) ne može gledati, a da mu se ne nudi da sve to vidi «u snimci prijenosa».
Druga vrsta potrebe za usnimavanjem su one snimke vezane za seks. Jedna su kategorija oni filmovi koje netko snima za osobnu arhivu. Meni je neshvatljivo da netko te trenutke intime želi gledati na ekranu. Jasno, svatko će reći da je to osobna stvar, što i jest, ali kad se desi slučaj svima poznatih «11 minuta» prestaje biti osobna, a postaje javna. Posebna su priča svi ti filmići koje doslovno dječurlija snimaju u trenutku pijanstva ili nečega gorega zloupotrebljavajući nečije stanje, naivnost, glupost i snimajući bez dozvole ono što ne samo da nije za pred kameru kakva god ona bila, nego uopće nije ni za činiti s obzirom na godine i nezrelost. Ono što mi u tom kontekstu ne ide u glavu (valjda jer mi je činjenica da mediji žele zarađivati na djeci degutantna) jest i publicitet koji se takvim snimkama daje. Čemu to?
Isti je slučaj, ali sasvim drugi predmet snimanja, ona trka na motoru nadobudnog motoriste. Silna želja za publicitetom je i više nego evidentna, jer sam čin snimanja predstavlja još veću potrebu za rastom adrenalina nego što bi bila od same vožnje. Stvarno za svaku osudu, što zbog tog moram reći praznoglavog mladog čovjeka koji će jednog dana takvim ponašanjem ubiti sebe ili nekog drugog, što zbog medija koji uporno i uporno rade ono što ne bi trebali – rade takvima reklamu gotovo pozivajući i druge tonom «ajde i ti, možda možeš brže od tih 250 km/h».
Ono što sigurno ne spada u ružne događaje, već je naprotiv i najljepši koji se može dogoditi, jest rođenje djeteta. Vidjeti mamu i novorođenu bebu joj na prsima kod mene stvarno uvijek izazove velike emocije. No, snimanje poroda kamerama (ili fotoaparatima) do one razine kada ono lijepo, ali istovremeno bolno i i intimno postaje svima dostupno, nije nešto što bih sama odabrala. Prije svega jer smatram da je porod nešto najintimnije što pripada roditeljima i bebi pa se samim postojanjem kamere intimnost gubi. Oblijetanje oko trudnice koja nastoji na što kraći i bezbolniji način za bebu i sebe donijeti novi život na svijet, izgleda mi kao čin koji postaje primarni – uloviti što bolji kadar. Znam da je to izbor i da svi ne moramo misliti isto, ali za mene je to pretjerivanje, baš kao i kad na vjenčanjima oko sebe vidim mnoštvo kamera i fotografa. Jedno je zabilježiti trenutke, drugo je kad sve to izgleda kao predstava. Najemotivnije i najosobnije trenutke života u predstavu stvarno ne želim pretvoriti.
Do određenog stupnja voajerizam je prirodan i normalan dio ljudskog bića. Baš kao što postoji i granica koja predstavlja samo razliku u osobnom izboru. Prelaskom svega toga, prelaze se kako granice dobrog ukusa, tako i norme poslovnog i/ili ljudskog ponašanja. Izgleda da je ovih zadnjih sve više. Pa se opet većamo na isto – pitanje ponude i potražnje.
Post je objavljen 10.03.2007. u 10:22 sati.