14.03.2007., srijeda
O džipu i srednjaku
Vrijeme radnje: ne tako davna prošlost.
Mjesto radnje: jedna ulica moje županije i još jedna ulica moje županije. Nije imao baš previše vremena pa sve i da je htio nije mogao ne zamjetiti gužvu na cesti. Zapravo i nije bila riječ o gužvi, jer to bi bilo stanje u kojem bi ispred njega bio cijeli niz automobila. A ovaj put bio je to samo jedan. Jedan, ali dovoljan. Vozio je sporo, a nije baš da nije mogao brže. Džipovi baš ne moraju gmiliti po cesti. Osim kada traže parkirno mjesto. Traženje parkirnog mjesta sasvim sigurno nije nešto što na cesti predstavlja nesvakidašnji događaj. Ili «događaj». No osvrtanje ljudi koji su se našli u blizini upravo prema spomenutom džipu nametalo je da i on pogleda malo bolje tko je u njemu mada na kraju nije uspio vidjeti ništa. Nekoliko minuta kasnije hodao je ulicom i stvar opet ista. Svi zure u jednom smjeru. Ovaj put ne prema autu nego prema upečatljivoj ženi. Zgodnoj i lijepoj, duge smeđe kose, sa sunčanim naočalama na licu … «Što će mi Severina, idem ja kod moje Pegy», pomislio je.  Njegova ga Pegy baš jako voli. Među ostalim i radi toga što ne može odoljeti spoju njegovog toplog pogleda i slatkog osmijeha dok joj priča ovakve komično-slatkasto-nježne pričice na način da ju tako nasmije i k tome ju podsjeti koliko joj znači. I nešto skroz nevezano za džip. Uglavnom sam pristojna i uglavnom nisam prosta. Uglavnom volim razgovarati i uglavnom nemam potrebu za nekim drugim reakcijama, osim da kažem ono što mislim. Ali isto tako tu i tamo, onako baš ful s guštom, dođe mi da ponekom primjerku iz vrste Predivan sam – prepametan sam – proniknuo sam u cijeli svemir pokažem srednji prst. Onako, s jako naglašenim srednjakom i skroz stisnutim preostalim prstima. Ljudi koji podcjenjuju, koji pravo ne shvate, a misle da jesu i koji k tome ne vide dalje od vlastitog nosa stvarno ne zavređuju neki veći znak pažnje. Da, stvarno je nekad tako dobro biti primitivac. |
