| < | listopad, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (1)
Opis bloga
Obožavam književnost i svoje ću zapise uglavnom posvetiti pročitanim knjigama i razmišljanjima o književnosti... Jer, kako bih pobjegla od problema, odlazim u neke druge svjetove i tamo tražim utjehu. Knjige su doista moji najbolji prijatelji!
No, osim književnosti, moje velike ljubavi su i glazba i film, stoga ću se s vremena na vrijeme osvrnuti i na te umjetnosti.
TRENUTNO ČITAM:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Idiot
Patnje mlade Wertherice
Jovan Dučić - Pesme
- 09:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
U zadnje me je vrijeme počela zanimati slavenska književnost pa sam počela od onoga što imam. Prve su na red došle pjesme Jovana Dučića. Zbirku sam naslijedila od tetke i na prvoj stranici još uvijek stoji posveta za njezin rođendan... Tako ta zbirčica od osamdesetak stranica ima za mene ne samo umjetničku, nego i sentimentalnu vrijednost. S Dučićevom poezijom susretala sam se samo po nekim forumima, ali nikada se nisam nešto previše zainteresirala. Zato mi je žao što sam ga tek sada „otkrila“ jer ima sjajnih pjesama. Uživala sam čitajući „Pesme“, a neke sam pjesme čak i nekoliko puta iščitavala jer su ostavile jak dojam na mene. Sonata Htedoh da mi ljubav ima lice sretno, Kao rečna nimfa, čije vlasi duge Veselo crvene; ali beše setno, I kose joj behu tamne, ko u Tuge. Htedoh da zapevam mlad ditiramb sreće, A ja najtužniju ispevah poemu; Počnem da se nadam, a osetim veće Neku slutnju davnu, zaspalu i nemu. Tako novu želju prati suza stara; Tako nova ljubav u časima holim Neosetno rane starinske otvara - Pa me strah da želim, i užas da volim.  Jovan Dučić, srpski pjesnik, pisac i diplomat, rođen je 15. srpnja 1871. godine u Trebinju. Godine 1896. pokrenuo je književni časopis „Zora“ u Mostaru, gdje je 1901. objavio i prvu zbirku pjesama. Drugu zbirku pjesama objavio je u Beogradu 1908. godine., a zatim i dvije knjige u vlastitom izdanju, stihovi i pjesme u prozi: „Plave legende“ i „Pesme“. U početku svog pjesničkog stvaranja, bio je pod utjecajem Vojislava Ilića, također srpskog pjesnika. Otišavši u inozemstvo, sasvim se oslobodio toga utjecaja i izgradio svoju individualnu liriku prema uzorima francuskih parnasovaca, dekadenata i posebno simbolista. Njegova je poezija značila novinu i osvježenje – i u motivima, i u izražaju. Pisao je i prozu – eseje, studije o piscima, „Blago cara Radovana“ i pisma iz Švicarske, Grčke, Španjolske... Umro je 7. travnja 1943. godine. Sunce Rodio se na Jonskom moru, na obalama punim sunca, tamnih vrtova i bledih statua, i, kao galeb, okupao se u azuru, svetlosti i mirisu večito zagrejanih voda. Majka ga je često nosila po studenim senkama drveća čije je lišće imalo miris sna. Nesrećni pesnik! Detetom je otišao u kraj gde je nebo bledo i smrzlo, na kome gori belo i hladno sunce, i po čijim obalama plaču vetrovi. I jedna misao, kao rana, opominjala ga je na njegovu sunčanu jonsku obalu, tamne vetrove i bele statue. I zajedno s talasima i vetrovima, plakao je gorko i neutešno na žalovima melanholičnog tuđeg mora. Tako mnogo godina. I kad su njegove kose, plave kao uvelo lišće, postale bele; kada su njegove strasne i velike oči, nekada zelene kao limunovo lišće, postale mutne; i kad je u svojim venama osetio jesen koja više nema svog proleća, on se vratio na svoje sunčane obale Jonskog mora. Sve je tamo bilo kao i pre. Ali on više nije bio onaj isti. I nije mogao da pozna te sunčane obale rodnog kraja. Bolno, on zatvori oči i pogleda u sebe. I gle, tamo on vide sve onako kao što je bilo nekad; nepregledne obale sa drvećem i senkama, koje su išle do kraja sveta; i blede statue u kojima je uzrujano strujila bela krv strašću i zanosom; i jedno ogromno sunce, koje je izgledalo veće nego svemir. Ono je davalo prostore svodu, sjaj i oblike stvarima, jasnoću i čistotu mislima i pozlaćivalo sve kuda je palo. To je bilo sunce koje se ne rađa na istoku sveta, Sunce Mladosti, koje izlazi i zalazi na granicama koje su šire od sviju prostora, sunce koje je davalo dubinu nebeskom svodu, boju predelu, trepetanje zvezdama, lepotu strasti i kobi u očima žene; i koje je sada svetlilo još samo duboko u večernjem sutonu jedne duše. Jer stvari imaju onakav izgled kakav im dade naša duša.  Poslednja pesma Bol je dao ovoj ljubavi gorčinu, Lepotu i tajnu; mračna sumnja moja: Sav prostor u užas; kob u očaj: njinu Svemoć; zadnja suza: neba sedam boja. Nit znade za vino u kupi od zlata, Niti za poljubac u zakletvi: sama, Mučki kao zlotvor ušla je na vrata, S nožem, ne u ruci, već u zenicama. Njen je plašt sunčani možda tkivo laži; Laž s tih usta kaza reč najdublju njene Strašne misterije: no dok udar traži, Sve cveta pod njenom nogom kuda krene. Jer od tvog otrova moj san beše jači: Tvoj sam pojas tkao od sunčanih mlaza, I ti si svetlila; jer svemu kud zrači Moje sunce dadne sijanje ekstaza. Svoju veru nađoh u svom snu o veri... Tvoj nož ne ubija nego blista blistom... Jer ti beše trenut u mojoj himeri, Moj san o dobroti i vera o čistom. |
