Nešto je trulo u državi Danskoj
U zadnje vrijeme prilično često i prilično dosta izlazim. Shodno tome upoznajem i jako puno novih ljudi. Zanimljivih i manje zanimljivih. I zapravo me sve to navelo na razmišljanje o nekim stvarima i na zaključak iz naslova posta da je nešto trulo u državi Danskoj. Ali, što? Nemam pojma. Ja? Oni? Pitanja na koja nikako ne mogu naći odgovor.
Naime, zar su ljudi prestali naučiti čitati tj. kužiti body language? Ili ga i pročitaju pa ga zanemaruju? Recimo, ovo drugo se meni zna dogoditi. Vidim, kužim, ali zanemarujem. Najčešće onda kad mi je teško prihvatiti neke stvari. Isto je i s mojom nepogrešivom intuicijom koju nikako da počnem slušati, ali moram priznati da mi zadnjih mjeseci dosta dobro ide. 
Naime, dva neuspješna dejta i moj body language koji jasno kaže: ODBIJ! Zar moram zaista tim riječima to reći ili...? I opet kažem, ponekad i meni treba neke stvari nacrtati, ali samo onda kad se pošalju dvosmisleni znakovi, ali to je poglavlje za sebe, pa ne bih o tome.
Dakle, frajer prvi…upoznavanje vani. Ono, klasika. Promatranje s pristojne distance. Obostrano pogledavanje, smiješak i te gluposti. Dakle, fizički prolaz je zagarantiran. Dapače, ja sam njega prva uočila pa mi je samim time bilo zanimljivije barem tu prvu večer. Visok, skoro obrijane glave, rekla bih na prvi pogled oko 30ak, ne više, dosta dobra građa…I dođe on. Wooooow, koja hrabrost! (je li tko čuo ironiju u mom glasu dok ovo izgovaram tj. pišem?) I započne kao neka spika. Čisto onako OK. Ali, od te buke nisam ništa čula pa je nakon nekog vremena na mom uhu bila nezavidna količina njegove sline, a on je skoro počeo uho čačkati ključevima svoje pile (usporedba ukradena iz priče s frendom o upoznavanjima vani). I uskoro, da bih prekinula tu agoniju, požurim s postupkom razmjene moba kako bih se mogla nastaviti nesmetano zabavljati, a kavu ćemo već dogovoriti ako bude zainteresiranih. Tako je i bilo. Već idući dan, eto, sms…pa još jedan i tako malo i poziv za dogovor za kavu. Preoduševljena! Lijepo se ja spremim, ništa fensi šmensi, nego više onako „nije me previše briga“ i odem. I dalje je bio zainteresiran. Ali, nastao je problem. Kod mene, naravno. Sad kad više nije bilo buke i kad smo trebali razgovarati, nakon pola sata ja skužim da mi nemamo o čemu razgovarati. Čovjek koji se zapravo hvali (kao šala na račun moje struke) kako nikada niti jednu knjigu (ne lektiru, knjigu!) nije pročitao!?! Filmove gleda samo neke za koje ja nisam niti čula, ali znam pouzdano da nemaju veze s mozgom. Kao neke komedije, koje i nisu komedije. Od muzike uglavnom sluša folk. E, to je bio šećer za kraj! Uglavnom, u pola sata, sve smo ispričali što smo imali. Ne moram reći da sam barem pet puta pogledala na sat, dobro proučila sve goste na terasi jer njega mi više nije bilo zanimljivo niti promatrati. Podsjetilo me na ono „imaš sliku, nemaš ton“…zapravo ovdje je ton bio, ali na frekvencijama koje su meni doslovno parale uho, pa se nekako odjednom i slika počela kvariti. Ali sam i dalje bila pristojna. Ponekad se i nasmiješila. Njemu dovoljno da protumači kako sve ide „kako treba“. I tako je protekla jedna mučna kava, a onda me i do auta pratio. E, to je bio trenutak za pamćenje. Ja želim uletjeti u auto i nestati bestraga, a on nikako. Njemu prekrasno. Oduševljen. I šlag na kraju – primiče se…želi poljubac…jebote! I meni u glavi rojevi pčela i pitanje: A čime sam ja to dala na znanje da bih htjela ovaj scenarij????
I lijepo ga na finjak odmaknem…položivši mu ruku na prsa u trenutku kad se približio previše, nasmijem se i kažem u šali: Do viđenja! Ajde bok!
I nestanem u noći…
Shvatio je kad mu se nisam javila da sam sretno stigla doma.
Slučaj broj dva…ista spika…fizički privlačan…srednje visine, smeđa moderna frizurica, prekrasne plave oči, tijelo zaista jako dobro, prekrasan osmijeh…malo mi ton njegova glasa se nije uklapao u njegovu fizionomiju, ali nekako sam i to progutala. Iako, boja muškog glasa je nešto na što se momentalno mogu ili ohladiti ili zapaliti.
Opet vani buka…spika…puno smijeha. Čuješ svaku petu riječ…pokoja cuga previše…razmjena moba…dogovor za kavu….
I onda fijasko…ajde, ovaj je malo i čitao…ne sluša folk…dakle, imamo napredak…ali ima jedno razmišljanje koje sam već jednom čula i nikako mi nije jasno – ne voli putovanja. Nikad nigdje nije bio. A nije da nema love. Ima, ima…i finu pilu od auta vozi i solidan posao radi. A život mu se svodi na…na ništa…nikakvih zanimacija, hobija, ničega…i onda još jedna stvar – živi u kući s roditeljima i čvrstog je uvjerenja da jednog dana kad upozna „onu pravu“ ona će „morati“ doseliti k njemu jer ON NE ŽELI napustiti svoje roditelje nego im uvijek želi biti „desna ruka“. 
I do kraja te kave, mislim si ja, možda bih negdje u ludari naletjela na normalnije tipove? Ili sa mnom nešto nije u redu? Možda je u mojoj Danskoj nešto trulo? Tražim dlaku u jajetu? A ni jaja nemam, a kamo li dlaku.
|
online
