moderato_cantabile

petak, 29.05.2009.

Pisma neznancu… (I. dio)

letters Pictures, Images and Photos

Noć odijeva zvijezdama ona ista stabla ovog grada u kojem si me posljednji put ljubio. Zvijezde i dalje imaju isti sjaj. Iako se meni čini kao da su se ugasile. Mislim na tebe…koliko je prošlo? I ne znam više. Ne sjećam se točno. Ponekad mislim dugo. Ponekad se čini malo…premalo…
U mojim je mislima još utisnut tvoj pogled prepun tuge…pogled kada si odlučio otići i uzeti svu svoju ljubav sa sobom. Ja sam ostala zaogrnuta tamom noći, s krikom neizrečenim…u mislima galama…buka…kaos…želja da kažem: Ostani…Ne idi…
Ali, nikada to nisam rekla. Znala sam da, ako želim slušati sretnu pticu kako pjeva, moram je pustiti…iz krletke…a to su moje ruke bile za tebe…to je moje srce bilo za tebe…moja je ljubav za tebe bila krletka.
Počeo si svijati žice…sve dok jedna nije pukla…nije izdržala…tužno si otišao.
Ali, željan slobode. Željan neba. Prostranstva. Lutanja. Traženja. Željan neke svoje vječnosti.
Smijeh me hvata kad se vidim za ovom tastaturom kako ti pišem pisma koja nikada neće biti poslana.
A kome da ih šaljem? N.N., Ulica Neznanog Stranca b.b., Ljubograd, Nigdjezemska? Nema adrese. Nema tebe.
Ponekad si uzmem pravo (u)misliti kako je naša priča bila velika. Uzmem si pravo (u)misliti kako su osjećaji koji su nas preplavljivali bili veći od onih koje ostali osjećaju. Drukčiji od ostalih. Kako je naša ljubav bila velika poput onih koje su našle mjesto u književnosti, na filmu…ali, ti si bio realniji i uvjeravao me da je naša priča sićušna, ali da je njezina snaga u razornosti suze koja vječno sjaji u oku, u nadi da će otići…a znamo da neće…nikada.
Kažu oni, koje smatraju mudrijima, da se vremenom svi naši snovi rasplinu, sva nadanja utihnu…ali mene ne mogu uvjeriti u to. Moji baloni snova još lete, moja nadanja još su glasna. Jesu li to uopće pravi snovi, ako se rasplinu vremenom?
Ponekad mislim da bi mi bilo puno lakše bez tebe. Zapravo sigurna sam da bi mi bilo lakše. I sada i jesam bez tebe. Ali znaš što? Jednu sekundu ne bih mijenjala…ništa ne može baciti sjenu na sve lijepo što sam dobila, na sve lijepo što smo jedno drugome rekli…obožavala sam tvoje „govore“, tvoja uvjeravanja o „muškim vrlinama“, tvoja izlaganja o pogledima na svijet i pokušaje da mi otvoriš moje naivne, uspavane oči…
Znam da moraš dalje…znam da moram dalje…ti bez mene…ja bez tebe…ti si bez mene želio (jesi li zaista?)…ja bez tebe nisam…ali, moram…ali nitko mi ne može zabraniti snove…u njima sam sretna i nasmijana…opet s tobom…
Ti znaš da te ja razumijem. Ti znaš da shvaćam tvoju potrebu za letom.
Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na nezacjeljene rane. Na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.
Postoje stvari o kojima se jednostavno šuti.
Stvari o kojima se priča.
Stvari o kojima govorimo samo prijateljima.
Najveća je naša pogreška što smo rođeni na pogrešnim obalama. Udaljenim. A rijeka je visoka i divlja. A mi je nemamo čime prevaliti.
Dragi moj,
Ovo je tek prvo od pisama…
Odavno sam shvatila – ti nisi sa ovoga Svijeta. Ti pripadaš zvijezdama s one strane Svemira. Ali ja te osjećam…tu….blizu…i kad me svjetlost obasja, znam…tu si…

- 20:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 27.05.2009.

Je li ti još uvijek dosadno?

smijeh

girls_kissing Pictures, Images and Photos

(Nemam inspiracije pa "kradem" po netu što mi se svidi) sretan

Pjesma ženi
Volim te jer si žena
i jer si jedinstvena:
snažna i nježna,
popustljiva i čvrsta;
jer su ti ruke sigurne i zagrljaj nepredvidljiv,
jer su ti oči divlje i pogled krotak.
Volim tvoje zaobljene oblike,
blage konture i siguran pokret;
tvoju kosu, neukrotivu,
i rame, moje mirne sanje.

Volim što si žena
i što me voliš kao ženu.
Volim što si hrabra i neustrašiva:
srčana Amazonka;
što vapiš za nježnostima:
željna Medeja;
što su ti osjećaji snažni i srce isključivo:
vjerna Julija;
što ti je tijelo krhko i žudnja čelična:
zavodljiva Afrodita.

Volim što si oprezna i razborita,
što se predaješ bez zadrške,
što si divna i plemenita,
što mi dopuštaš da te volim.
Ali voljela bih te svejedno
i da si tiha i suzdržana,
i da me odbijaš od sebe;
da ti se gadim i da me prezireš
pa čak i da me mrziš - voljela bih te.


Autorica: l'amazone

- 18:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 15.05.2009.

Neprocjenjivo

Rano jutro. Ustajem, a oči me peku…“Opet sam predugo bila za kompom“, pomislim. Nekako se iskotrljam iz kreveta, dokotrljam do kupaonice…obavim cijeli jutarnji ritual…a cijelo vrijeme u sebi mislim: „Danas je taj dan. Dan kad moji klinci odlaze. Nakon četiri godine.“
Jučer sam za kompom sjedila (i nekoliko dana prije toga) ne bih li nešto lijepo napisala…ne bih li na papir prenijela sve ono što nosim u sebi. Ali, ovaj puta riječi nikako da krenu. Jučer sam u noći uspjela nešto našvrljati…i cijelo sam vrijeme mislila: „Očekivat će više od mene…ipak, predajem im hrvatski. Očekivat će da kažem ne znam što.“
Obukla sam svoju odoricu (Spužva Bob Skockani) – smeđe hlače, crvena kravata i žuta košulja s natpisom na leđima „NAJBOLJA RASKA“. Kupili su me već kad su mi košulju donijeli. Ma, što pričam, do polugodišta prvog razreda već sam bila kupljena.
I stigla sam pred školu. Ludilo! Jednom riječju, ludilo!
I krenuli smo na prvi sat. Skraćeni satovi nisu mi se svidjeli danas. Smatrala sam da 20 minuta nikako nije dovoljno za oproštaj. Ali, kolegica me iznenadila ponudom da me zamijeni na satu kod razreda kojem inače predajem kako bih ja mogla još jedan sat biti s mojima. Mojoj sreći nije bilo kraja.
I ušli smo u učionicu…u malo smanjenom broju, ali uskoro smo se svi skupili. Njih 27. I opet ih je troje kasnilo…naravno, s razlogom.
Kada su ušli mislila sam da ću se raspuknuti…On s buketom od 32 ruže (koliko imam godina) uz ispriku da znaju da se daruje neparan broj, ali ja imam paran broj godina pa zato. 31 crvena i jedna bijela ruža. Predivno nešto. Riječima neopisivo. A Ona s poklonom....prekrasan decentni, nježan lančić od bijelog zlata s privjeskom od cirkona i u sredini ametist (ljubičasti dragi kamen) - kamen koji štiti one rođene u veljači. Na sve su mislili.
A onda je krenulo…oni su nešto napisali…
Evo tek dio njihova govora:


Profesorice i razrednice,
Zahvaljujući vama što ste nam dali podršku tokom našeg školovanja i mukotrpnog rada, isplatilo se žrtvovati da postanemo što smo odabrali sami – zanimanje fizioterapeuta. Sada smo već maturanti, nećemo izigrati vaše povjerenje, dokazali smo da znamo, hoćemo i možemo. Kao razrednica, bili ste puni razumijevanja prema nama i za naše probleme. Ovog se trenutka rastajemo s vama, ali sjećanja će ostati na ove divne godine provedene s vama.


Moram li reći da sam, dok je govor završio, potrošila tri papirnate maramice i da su mi oči bile crvene kao da luk sjeckam? Mislim da i ne moram. Ali, nisam znala da imaju još toga čime će me „dotući“ na kratkoj priredbi pripremljenoj samo za njih…za sve maturante škole.

Nakon njihova govora uslijedio je moj. Kako nisam ništa, osim par stihova, napisala, govorila sam onako kako mi je iz srca tog trenutka išlo. I koliko sam uopće od suza mogla govoriti. Iskreno, uistinu se ne sjećam kada sam se toliko isplakala kao danas. A pomiješani osjećaji – neizmjerna tuga, ali i sreća i ponos kad vidim što su ta „djeca“ postajala i postala pred mojim očima.


Maleni moji,
Ko da nemam snage da nastavim
Sada kad je vašoj školi došao kraj.
Nosim puno toga za pamtiti,
Onog što se nikad ne zaboravlja.

Sva naša druženja
Značila su mi puno,
Vrlo često bila su mi sve.
Sve što smo zajedno podijelili
Neće nitko vratiti.
I sutra kad se opet ovo zvono oglasi
Ući će mnogi, ali ne i vi.

I kako dalje sad
Kad se škola završi,
Kad se treba rastati,
Svojim putem krenuti?
Kako dalje sad
Kada zvono utihne,
Kad se vika ne čuje,
Kad se natrag ne može?

Sad znate da vam nisam lagala kad sam govorila
Da je školsko vrijeme najbolje
I da treba dati sve,
Sve od sebe najbolje,
Jer život stvarno ne miluje.

Tako malo vremena nam ostaje
Sada kad je najbolje,
Kad je najbolje
Sve prestaje…


Pogled na njihova lica rekao mi je sve…27 učenika, muških i ženskih, uplakanih lica…svi su se ustali kao jedan i plačući zapljeskali. Tada smo ostatak vremena pokušali provesti u pjesmi iako do pjesme nikome nije bilo. Ali smo uspjeli i svoju „himnu“ stvoriti. Pjesma koja se njima vrtjela sve dane…

Oko 11 sati započela je priredba u njihovu čast. Imali su zasigurno najljepši govor…ljepši od svih ostalih (i to ne kažem jer su moji...to su sve kolege rekli kad je sve završilosretan) Zahvalili su se svima koji su obilježili njihov školski život…zahvalili na njihov, vrlo emotivan način…
Ali opet je uslijedilo iznenađenje za „rasku“. To je bilo namijenjeno da svi čuju…i naravno, ja…


…i sada najljepše riječi koje nam iz duše mogu poteći, idu našoj snazi, hrabrosti i srcu našeg razreda, našoj razrednici, našoj ????????? (moje ime i prezime). Najdraža profesorice, volimo vas više od svega, ljubimo…i znajte da ćemo vas imati u srcu zauvijek. Bili ste najbolji! Hvala vam na vašoj dobroti, toplini, ljubavi i pažnji te strpljenju koje ste nam dali.
Hvala vam od svega srca! Voli vas vaš 4.c!


Naša himna pjeva
Jednom kad noć


I sada kad si još slažem dojmove nakon norenja s njima do prije sat vremena, shvaćam da sve ima svoju cijenu…ali, ovo…ovo je neprocjenjivo!

- 21:04 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 06.05.2009.

Srce s upitnikom

My Golden heart necklace-180 Pictures, Images and Photos

Tog dugoočekivanog ponedjeljka prilazila sam autu prije odlaska na posao, sunčano jutro najavljivalo je mogući dobar ishod svega što me je čekalo.
Prišla sam bliže i kroz zatvoreni prozor na suvozačevom sjedalu vidjela kako se nešto sjaji. Nisam uopće obraćala pažnju i pomislila: Valjda neki komadić aluminijske foliije! (iako mi nije baš bilo jasno odakle, ali sve je moguće)
Otvorila sam auto i šusnula torbu na suvozačev sic ni ne pogledavši što je na njemu. Ali, kad sam upalila auto, "vrag" mi nije dao mira i podignem torbu da ipak vidim što je pod njom. Imala sam što i vidjeti! Zlatni privješčić za lančić u obliku srca...marke GUESS (ispisano pisanim slovima na jednoj strani...a zanimljivo je da imam i sat te marke), a na drugoj cirkonićima napravljen znak upitnika (?).
Ne moram ni reći koliko je upitnika u tom trenutku bilo u mojoj glavi. Milijun! rolleyesnut
Istog trenutka sam se sva naježila...ali ne toliko od dragosti, nego i od straha. Zašto? Tog privjeska, dan prije nije u autu bilo, auto je bio zaključan, prozori zatvoreni...
I sad, kako je to "ušlo" u auto?
Pitah frendice u školi, koje nekad znam voziti, je li njihovo? One nikad vidjele to. Pitala sam mamu, koju sam zadnjih dana vozila, je li imala takvo nešto (možda negdje našla pa spremila pa joj ispalo), ona nikad čula.
I šta sad? A u autu mi se nikad nitko ne vozi osim par ljudi...I nitko od njih to nije ni čuo ni vidio prije.
Spremila sam ja srčeko i s osmijehom na licu čekala "veliki sat" za nalaze...
I dobro sam predvidjela...dan nije bio loš...možda sam neke bitke izgubila, ali ne i rat! thumbup

- 21:24 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2017 (1)
Listopad 2015 (1)
Lipanj 2012 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (16)
Siječanj 2009 (7)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (14)
online

Novo izdanje...

  • never let go Pictures, Images and Photos

    Možda su zvijezde osvijetljene da bi jednoga dana svatko od nas pronašao svoju. (Mali princ)


    Kaže se da je potrebna samo jedna minuta da bi se zapazila jedna posebna osoba, jedan sat da bi se je procijenilo, jedan dan da bismo shvatili da bismo je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli život da bismo je zaboravili!

Najdraži stihovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se