Sva naša minula proljeća, godovi su naše duše
Sva naša minula proljeća, godovi su naše duše
(Vladan Desnica)
(Something like Palchy  )
Sunčano jutro u gradu na moru. Sjedila je zabrinuto na krevetu svoje sobe koju će vjerojatno vrlo brzo napustiti. S grčem u želucu spremila se na put koji nije planirala ni u najluđim snovima. A sada je sve bilo tako blizu. Razgovor za posao. Dvjestotinjak kilometara dalje od njenog grada. Toliko željeni posao. Toliko neželjeni odlazak. Toliko željeni novi početak. Toliko željeni neki novi, drukčiji život. Život udvoje.
Roditelji su sa strahom, strepnjom, ali beskrajnom podrškom, odvezli svoju kćer na razgovor koji će joj možda promijeniti život. Razgovor koji će je odvesti iz obiteljskog doma. Iako, nije više bila mala djevojčica, ipak, imala je 27 godina, ali ovo je bio prvi mogući, a i konačni odlazak.
Mami je ukradena njena mala, tati njegova curica s kojom se toliko često znao posvađati, a sve samo zato jer su bili i previše slični. Sestra…osoba koja nikad nije imala previše takta prema njoj, a sve samo zato jer je u glavi imala stalno sliku male bebe, mlađe sestre, koju je valjda imala potrebu stalno štititi od nečega. Pa čak i kad se razlika u godinama sad više nije primjećivala. Ni sada nije imala takta…vjerojatno u najboljoj namjeri, ali…
Gledala je cestu…zamišljeno…tužna, sretna…sretna jer su njih dvoje imali velike planove…tužna jer odlazi iz najdražeg, najljepšeg grada…i to ne u neki ljepši, veći…nego u malu, skučenu sredinu…možda i, pomalo, zatucanu…
Misli su joj krenule po svim proživljenim uspomenama, prvim koracima u vrtić, prvim koracima u školu, faks, prvim ožiljcima na duši, bezbrižnom smijehu, dragim ljudima…sve je to u trenu odlučila napustiti zbog odlaska u nešto nepoznato, strano, novo…zbog nekog drugog života za koji nije ni znala kakvog će okusa biti…zaslađen ili gorak….
I sad, ovdje, živi svoju trideset i drugu godinu…mrzi ceste jer one su sinonim za odlazak od svega lijepog, sinonim prekinutog djetinjstva, sinonim početka zrelosti…sinonim početka života za koji nitko ne može garantirati sigurnost…početak života kojeg živiš sam sa sobom…
Godine poslije…
Bile su to godine sreće, tuge, radosti…ali i godine prepune prvih pravih životnih razočaranja, suza koje je proživljavala sama sa sobom.
To su bili dani prvih gripa, viroza, visokih temperatura kad joj nitko nije nosio čaj u krevet, nego je, sva omamljena, teturala do štednjaka kako bi si skuhala topli čaj. Bili su to dani kad majčina ruka nije sjela na njezino čelo kad je imala visoku temperaturu.
Često je izgledalo da zora neće svanuti, koliko je noć bila teška.
Nikad, ili gotovo rijetko, tražila je nečiju pomoć…pa čak i od najbližih. Nije htjela biti nikome na teret. I svi su je gledali i govorili: Kako je jaka…samostalna…
A iznutra se raspadala zbog potrebe da netko bude pored nje onda kad to najviše treba.
Ali, često se činilo da su zvijezde naklonjene nekome drugome. Njoj ne. Ali ona nada nije joj dala mira.
Naučila je živjeti s time, postajala sve jača i nikada se nije pretjerano trudila mijenjati tok sudbine misleći da bit će kako bude.
I s takvim je mislima sazrela u potpuno normalnu osobu. Samosvjesnu. Jaku. Ženu koju, većina ljudi kojima je okružena, poštuju. Bila je svim normama propisana osoba. Neiskvarena, poštena, i pomalo lijena za radikalne promjene. Al opet, ne i nespremna za promjene.
Voljela je sebe i svoj život…za koji bi mnogi rekli da je monoton. Međutim, svoju monotoniju nije nikad doživljavala negativno. Dobro je plivala u vodama svog života. Umarali su je ljudi koji su uvijek za nečim jurili, vječno nezadovoljni onim što su postigli. Nije se trudila biti drukčija…uklopiti se u užurban način života ljudi koji su u stalnoj trci za nečim, kasnili tamo gdje bi, zapravo, trebali biti. Nekad je to smatrala svojom manom, ali nikad je nije pokušala ispraviti. A urođene mane, kakvom je smatrala i ovu svoju, teško je mijenjati. Gotovo nemoguće.
I sad kad pogleda u prošlost svoga života, vidi sve te ljude koji zajedno sa njom stoje na istom semaforu čekajući da se neumorno crveno svjetlo pretvori u zeleno...
|
online
