ozbiljnozanimljivo?
četvrtak, 29.03.2007.
Hvatamo se u "kolo"
Tražimo jedan drugoga prema srodnosti naših osobina i sposobnosti i tada se uhvatimo u kolo čvrsto držeći se međusobno, kako se ne bi ponovo izgubili nakon što smo se našli u ovom stranom svijetu – svijetu materije. Tako pravimo prve „grudve“ nas samih. Vaši fizičari te majušne grudvice nazivaju raznim imenima odnosno jednim zajedničkim imenom – subatomskim česticama. Mi mali duhovi skupljeni u „grudvice“ postajemo materijalizirani – više nismo samo 'netko' nego postajemo i 'nešto'. U razmjerima vašeg materijalističkog svijeta mi smo još uvijek tako sićušne grudvice. Toliko malene da nas vi ni sa nasuvremenijim vašim uređajima još ne možete vidjeti. I što je još važnije mi smo vrlo nemirni. Neprekidno mijenjamo svoj položaj, svoju brzinu i smjer kretanja, tako da nas vi nikako ne možete pouzdano locirati. Vi svojim pokušajima da nas „uhvatite“ odmah uzrokujete naše nestajanje sa mjesta gdje ste to pokušali uhvatiti. Tako se mi ustvari „branimo“ od vas jer vas se „bojimo“. Mi smo ovako maleni i skoro ništavni a vi veliki i opasni.
Ja sam se spojio sa nekoliko svoje braće. Svi mi u toj grupi imali smo jednu zajedničku osobinu – težnju za vrtnjom u istom smjeru. Tako smo „zavrtjeli naše kolo“, kako biste vi rekli, u smjeru kazaljke na satu. Nedugo potom sreli smo još naše braće. Neki od njih bili su u „kolu“ koje se vrtjelo kao i naše a neki su se vrtjeli u obrnutom smjeru. Ali bilo je puno naše braće oko nas koji se nisu hvatali naših „kola“ (valjda nisu voljeli plesati u kolu) nego su „skakutali“ sami kao pojedinci. Cijelo to sada već „naše pleme“ osjetilo je neku cjelovitost među nama. Iz te cjelovitosti izrodile su se neke sile koje su naše pleme držale na okupu. Vaši znanstvenici dijelove našeg plemena zovu kvarkovima i gluonima. Nemamo ništa protiv toga, samo neka se zna da smo to mi mali duhovi spojeni u cjelovite materijske grupice s različitim osobinama – vaši znanstvenici nas zbog tih različitih osobina zovu različitim imenima i daju nam osobine kao na primjer 'u' kvark – 'd' kvark odnosno kvark“gore“ i kvark „dolje“. Ustvari među nama postoji privlačnost koju smo donijeli sa sobom iz našeg duhovnog svijeta a upravo ta ista privlačnost omogućuje svakom od nas osobinu koju mi ostvarujemo samim našim ponašanjem, našim gibanjem, smjerom i brzinom kretanja.
Nisam siguran da sam ovo baš dobro objasnio kako biste vi iz materijalnog svijeta mogli razumjeti. Teško je to vama objasniti jer u vašem svijetu nema takvih pravila ponašanja. Pokušat ću usporedbom. Ako vi želite napraviti đerdan (nisku bisera), vi ćete bisere među sobom povezati vrpcom – nanizati ih na vrpcu (konac). Što vas na to tjera? Tjera vas želja za stvaranjem đerdana – cjeline, prema kojoj ste nakloni. Tako nas tjera želja, težnja za našom iskonskom cjelinom u kojoj smo 'netko' i kojom nadomještamo našu manjkavost da smo 'ništa'. Ta naša međusobna privlačnost (ljubav) pokretač je stvaranja grupica, grupa, plemena i drugih oblika zajedništva među nama – naše povezanosti, i to silama proizašlim iz osnovne privlačnosti.
Vi naše slobodne grupice malih duhova, koji se „igraju“ unutar kola i oko kola, koje vrte veće grupe malih duhova, vi zovete gluonima prema vašem imenu za ljepilo. Skoro da ste u pravu. Slobodne grupice malih duhova u smislu njihove uloge jesu neka vrsta ljepila jer sudjeluju u održavanju jedinstva među svim malim duhovima toga plemena.
Kao što sam na početku rekao ja sam se udružio s mojom braćom u ono što vi zovete 'u' kvark – kolo koje se vrti u smjeru kazaljke na satu. Stvorili smo materijalnu česticu kvark 'gore'. Tako vi doživljavate našu grupu. Druga naša braća stvorili su druge kvark čestice 'gore' i kvark čestice 'dolje' a grupice naše slobodne braće pomiješali su se s nama i stvorili smo još veća plemena.
petak, 23.03.2007.
Mali duh
Ja sam mali duh i nemam ime kao što ga nemaju ni sva moja braća. A ima nas jako puno. Bezbroj nas ima. Nažalost mi jesmo netko – duhovi. Ali mi nismo nešto – mi smo ništa, ništica, nula. I svi mi zajedno koliko god da nas ima nismo nešto, nego smo samo zbroj ništica. Vi, koji živite u vašem svijetu, možete nas predočiti tako da u svoj kompjuter upišete broj nula u excelu i tada mu pokušate dodavati decimale. Možete ih dodavati u nedogled ali rezultat će uvijek biti nula, ništica. Tako vam je sa nama duhovima.
Vi ni ne znate da živite uz nas odnosno s nama. Mi smo svuda oko vas, pokraj vas i u vama. Ne možete ni znati jer nas ne možete ni vidjeti, ni čuti, ni osjetiti. Kako biste mogli vidjeti, čuti ili osjetiti ništa. Vi nas možete samo zamisliti jer smo mi ipak netko. Međutim, mi vas „vidimo“ i „čujemo“ i „osjećamo“ jer ste vi netko i nešto. „Netko“ ste postali po nama a „nešto“ smo mi u vama jer vi ste od nas satkani. Malo teško, zar ne? Ali o tome ću malo kasnije.
Prije toga želim vam reći da mi posjedujemo osobinu najsnažniju od najsnažnije, dugotrajniju od najdugotrajnije – vječnu a to je međusobna privlačnost. Vi biste ovu našu neograničeno snažnu i vječnu privlačnost nazvali ljubav. I ne biste pogriješili. Da bismo bili netko, mi mali duhovi moramo se držati zajedno. Bez međusobne privlačnosti, bez ljubavi doista bi bili samo jedno veliko ništa. A ovako zajedno smo velika snaga. Zamislite sićušne elektrone, koji skokovima iz jedne ljuske u drugu, pokrenu niz fotona svjetlosti (ili drugog zračenja) tako snažan da može prevaljivati milijarde svjetlosnih godina udaljenosti. Mi također ovako maleni i ništavni posjedujemo neograničenu snagu kada smo udruženi u privlačnosti - ljubavi.
Da bi nas bolje upoznali, moram reći još i to da mi ipak nismo svi jednaki. Dapače, svaki od nas je drugačiji od bilo kojega drugog. Pitat će te: „Kako ništice mogu biti različite?“ Ništice i nisu različite jer sve imaju istu matematičku vrijednost. No, mi mali duhovi nismo samo ništice, mi smo netko i još k tomu netko udružen u zajedništvo ogromne snage. Možda smo baš zato udruženi jer smo svi različiti. Razlikujemo se prema svojim potencijalnim sposobnostima i osobinama. Da smo kojim slučajem materijalizirani kao što ste vi, tada bi naše sposobnosti i osobine mogle biti vidljive kroz svoje djelovanje a ovako naše nematerijalizirane osobine nisu vidljive.
Ipak, kada bi stali na tome, bilo bi besmisleno raspravljati o nama. Ponašanje u našem duhovnom svijetu nije baš tako monotono i jednostavno kako se čini. Ima nas svakakvih. Ako promatrate grupu školske djece na igralištu ili u hodniku škole, primjetit će te kako se svako dijete drugačije ponaša. Niti su svi jednako visoki, niti imaju istu boju kose ili kože, jedni su debeljuškati, drugi mršavi, jedni nemirni a drugi tihi i mirni, jedni se vole potući a drugi su miroljubivi itd. Zamislite sada nas kao tu školsku djecu. Iako nismo materijalizirani i za vaše pojmove smo „ništa“, mi smo raznoliki prema našem „netko“ koje jesmo. Tako se događa da se mnogi od nas djetinjasto „zaigraju“ i tada poremete sklad u kojem smo svi spojeni. Vaši fizičari bi rekli da mi titramo poput struna i tako stvaramo čestice materije. Od vrste i načina titranja zavisi kakve će osobine dobiti te čestice. Dakle mi stvaramo te najsitnije materijalne čestice, koje su vama još nepoznate i nemjerljive, nevidljive, nečujne ili na bilo koji način osjetilne. To smo mi kada se razigramo i na trenutak zaboravimo na našu privlačnost i jedinstvo u ljubavi. U toj našoj zaigranosti vi nas ne možete uhvatiti. Čas smo ovdje , časak kasnije na nekom drugom mjestu ili u nekom drugom vremenu. Mi smo za vas neuhvatljivi i morat će te se s tim pomiriti.
No ubrzo nakon vesele igre postajemo svjesni da ne smijemo potpuno izgubiti našu snagu, koja se očituje u privlačnosti, kao odlutalo dijete koje se vraća kući, i mi težimo okupljati se takvi zaigrani kakvi jesmo. Privlačimo jedan drugoga u novom svijetu u koji smo slučajnošću dospjeli.
nedjelja, 04.03.2007.
Moje fizikalne maštarije
Pročitao sam knjigu 'Tkivo svemira – prostor, vrijeme i zašto su stvari kakve jesu'. Napisao ju je Brian Greene vrlo dobro i prilagđeno običnom čitatelju bez nekog velikog znanja o temi. Osobito sam podcrtao neke dijelove iz knjige zato da bih usmjerio moja razmišljanja na neke od tema o svemiru i ponovio još nerješena pitanja koje postavlja i sam Brian Greene.
„Prostor i vrijeme nadahnjuju maštu kao nijedna druga znanstvena tema. Oni su arena stvarnosti, samo tkivo svemira. Cijelo naše postojanje – sve što činimo, mislimo i doživljavamo – događa se u nekom prostoru tijekom nekog vremena. No znanost još pokušava razumjeti što prostor i vrijeme zapravo jesu. Jesu li to stvarni fizikalni entiteti ili tek korisni pomovi?“
Ovo pitanje „uvijek iznova vraća nas drugom, srodnom pitanju, koje je sveobuhvatno koliko je i teško: što je stvarnost?“
Ova i slična pitanja golicaju i moju maštu i iniciraju moja razmišljanja o tome. Nemam dovoljno znanja iz teorijske fizike ili astrofizike ili kvantne mehanike da bih mogao ponuditi odgovore na ova pitanja. To ne znači da o njima ne smijem razmišljati ili pak maštati.
Pa, dopustite mi da maštam! Maštajmo zajedno!
