PutOkoSvijeta

Otvaram oči uz prve zrake sunca. Sunce se trese. Ma vraga se trese. Zapravo, brundanje trajekta i hladnoća otvorenog mora tresla je mene. Prizor za pamćenje. Zlatno Sunce se budi iznad Ararata, velebne planine na kojoj je nasukana Noina arka. Trabzon se budio zajedno sa nama. Prije četiri godine u isti grad sam ušao sa suprotne strane tj. sišao niz planinu. Osjećam zatvaranje kruga, kruga kojem težim, kruga oko svijeta. U stvarnost me vraća sjećanje na jedinstveni deponij smeća i to na samoj gradskoj rivi. Neki idiot je jednostavno osmislio ekonomično rješavanje dva problema jednim udarcem: nasipanje i deponiranje. Ma gdje li je taj genijalac bio za vrijeme Makarskog gradonačelnika Novaka. Već bi imali plaže dovoljne veličine za osvajanje kineskog turističkog tržišta. Da Trabzon ne bi pamtili samo po smeću pobrinuo se neki prometni stručnjak. Autocestu od više stotina km, uz crnomorsku obalu, doslovno je ucrtao preko plaža i turističkih mjestašaca. Dolaskom u grad već znamo zajedničku temu sa lokalnim Turcima, a to je nogomet. Vjerojatno su opijeni nogometom više nego bilo koja nacija na svijetu. Naš Vugrinec je igrao za Trabzon Sport.




Pozitivno iznenađenje uslijedilo je na prvom semaforu. Auta se zaustavljaju na crveno i to na krajnjem istoku zemlje. Pomislih, već su sto godina ispred zemalja istočnog bloka, uključujući Bugarsku i Rumunjsku. Ulice su okićene milijunima jeftinih reklama, na svakom stupiću visila je zastavica. Sve zajedno zaokruženo mirisom svježe navješenog kebaba mamilo nam je osmjehe zadovoljstva. Azija nas je prijateljski prigrlila. Uputili smo se prema rivi. Zoran predvodeći skupinu u trenutku prolaska pokraj lijepo uređene terase dobacuje: „Idemo na kavu?!“ Bez pogovora sjedamo za stol. Nakon nekog vremena dolazi nasmiješeni Turčin. Predstavio se kao brat mladoženje koji se danas ženi. Mi smo zapravo uletjeli u svatove. Pokušavamo se izvući ali jednostavno ne uspijevamo odbiti poziv na zakusku. Izgleda da se radi o modernom paru. Mlađe društvo okupilo se na popodnevnoj zakusci, dok će vjenčanje biti navečer u krugu obitelji. Nakon kraćeg razmišljanja prisjetih se kako im se odužiti. Zoranova majica Hrvatske nogometne reprezentacije! Majicu darujemo mladencima i želimo im mnogo sreće i djece. Potom vesela mlada nekoliko puta ponavlja da ne želi mnogo djece već želi uživati. Uz naše čuđenje nitko od prisutnih je nije krivo ni pogledao. Ubrzo stiže odgovor na naš poklon. Dobivamo dres Trabzon Sporta. Ostavljamo još jedne svatove za nama i obilazimo rivu. Na mjestu nekadašnjeg smetlišta sada je kip sultana. Na žalost dug je put pred nama te ubrzo napuštamo pripitomljeni Trabzon.





Batumi - Gruzija
Vožnja busom do Batumija u Gruziji trajala je oko 6 sati. Na relaciji od 200 Km vjerojatno smo obišli sva jebena sela. Nije puno pomogao ni autoput koji je gazio prekrasne plaže. Neuglednu granicu između Turske i Gruzije prešli smo pješice. Vojnici sa puškama dovoljno su govorili o kakvoj se granici radi. U Batumi dolazimo u noći. Osjećaj tame povećavale su mračne ulice bez rasvjete. Vozač busa nas na sve moguće načine uvjerava da ne idemo na kolodvor. Izlazimo u centru. Prvi dodir sa Gruzijom, a mi poplašeni ka miševi. Razrovane ulice bez rasvjeta, mnogobrojna policijska auta sa rotacijom. Uz sve navedeno nemamo ni dogovoren smještaj. Ništa nije mirisalo na dobro. Srećom momak kojeg smo pitali za hotel odvodi nas u pansion u susjedstvu. Isprva su nam za visoku cijenu nudili dvije smrdljive šupe. Na kraju dobivamo dva studija na katu za 50 dolara. Večer smo okončali u obližnjoj gostionici uživajući u gruzijskim specijalitetima. Redali su se Hađapuriji, Khengali, Cvadi, crno vino - Saperavi te pivo Kilikia.



Prije noćnog vlaka za Tbilisi dan smo proveli osluškujući život Batumija. Započinjemo šetajući lijepo uređenom plažom. Zelenila je bilo posvuda, na plažu se nastavljala ribarska lučica, drugim krajem rive prijeteći su se isticale čelične grdosije, tankeri, dizalice, vlakovi. Odmakom od rive dolazimo do autobusnog kolodvora i tržnice. Nakon viđenih prizora bilo nam je jasna reakcija vozača autobusa. Glavno križanje je okupljalo kotrljajuće karampane iz pet pravaca. Nije se znalo tko pije, a tko plaća. Sirene su sigurno nadglasavale i najveći ciganski puhački orkestar. Svi su imali prednost, a nitko nije prolazio. Kamiondžije su se penjale na kamione prijeteći vičući uz komične gestikulacije. Sve završava bez incidenta. Kolodvor je mjesto gdje se trguje svim jestivim i nejestivim. Autobusi su tovarili sijeno, kapulu, krumpire. Sve zajedno više je sličilo na ozbiljni cirkus, nego na autobusni kolodvor. Odlazimo na novoizgrađeni željeznički kolodvor. Krave iz obližnjeg naselja vrtjele su se oko perona. Karte za noćni vlak do Tbilisija platili smo 55 Kn. U oko nam upada građevina u obliku tvrđave preko puta. Elegantni, vulkanskim kamenom uzidani zidovi skrivali su otmjeni restoran. Još jedna interesantna činjenica je što idemo u siromašnije zemlje to susrećemo elitnija ugostiteljska zdanja. Prilikom otvaranja ovog prisustvovao je i sam predsjednik Sakašvili.




Tbilisi
U predgarđu Tbilisija budi nas domaćin vagona. Isti domaćin koji nam je želi naplatiti posteljinu na polasku iz Batumija. Nakon insistiranja na računu postelja je bila gratis. Smrad u vlaku širio mi je nosnice. Vonj vlaka je u skladu sa slikom. Prizori iz predgrađa izazivali su zgražanje prema bivšim diktatorima i sažalijevanje prema običnim ljudima. Ruševne prizemnice više su sličile na zemljanice nego na kuće iz 21 st. Sve što ih je vezalo sa ostatkom svijeta su blatnjavi zemljani puteljci. Ježio sam se zajedno sa njihovim krovovima od zahrđalog lima. Dolaskom u centar dočekuje nas obrnuta slika predgrađa. Centar je blještao. Velika kamena zdanja, sazidana na grbači običnih ljudi, podsjećaju na bolesne umove koji su patili za veličinom. Zajedno sa torbama idemo do Azerbejdžanske ambasade. Pri ulasku u zgradu mimoilazimo se sa tri bajkera. Slučajno se okrećem za njima. Jednom na jaketi piše „NA KRILIMA VETRA“. Dobacim nešto na hrvatskom. To su bili motoristi iz Beograda. Nabrzaka se upoznajemo, razmjenjujemo doživljaje i dogovaramo izlazak. Popodne provodimo u glavnoj ulici Rustavelli. U podrumskoj gostilnici ponavlja se situacija iz Batumija. Svi dolaze za stol i velikodušno nas časte.



Punih želudaca dolazimo do kućice u kojoj imamo dogovoren smještaj. Na ulazu nas čeka simpatična 80-godišnjakinja. Mike ulijeće sa pričom „Mi te volimo! Mi smo najbolji gosti! Mi Hrvati!“ Baba se dobro držala. Nakon desetak minuta spustila nam je cijenu sa 25 na 16 Lari po osobi tj 10 $. Smjestila nas je u veliki dnevni boravak, zajedno sa Kinezom Kenijem. Dok smo se upoznavali sa cimerom, koji sam tumara po središnjoj Aziji već tri mjeseca, stara je zadovoljno razvlačila trosjed i dvosjed. Imala je stroga pravila ponašanja: nema postolama u kuću, tuširanje samo ujutro, jedan bojler za nas 5, u boravku smiju biti upaljene samo dvije žarulje, nema sjedenja na krevetu, roba mora biti obješena, itd. Morali smo kršiti pravilo sa žaruljama. Nismo vidjeli slova na papiru. Sa svojih 193 cm uspeo sam se na stolicu jedva zavivši nekoliko žarulja. Gazdaricu samo što srce nije izdalo kada je ušla. Nakon našeg izlaska ona bi tko zna kojom tehnologijom izvila žarulje.




Gori – Staljinov rodni grad
Metro 4 stanice, maršrutka 80 km, marš 4 km i stižemo u gradu Gori. Grad broji oko 60000 stanovnika. Rodni grad zloglasnog Jozefa Džugašvilija – Staljina. Mislim da je Gori jedini grad na svijetu koji je na glavnom trgu ostavio Staljinov kip. Ne znam da li iz ponosa ili zbog turističke atrakcije. Možda računaju ako se u Kumrovcu vrti dobra lova, zašto se ne bi vrtjela i u Goriju. Zloglasnog diktatora koji je prema povjesničarima odgovoran za smrt više od 60 milijuna ljudi veliča veliki broj Gruzijaca. Unatoč što je sama Gruzija bila pod represijom za vrijeme njegove vlasti to je jedina zemlja u bivšem SSSR-koja je zadržala brkine spomenike. Nedaleko od centra smješten je Staljinov mauzolej, uz kućicu u kojoj se rodio. Začudo, u odnosu na kult ličnosti koji je stvarao, mauzolej je bio mali. Na samom ulazu Mike ga hvata za muda govoreći: „ Ja i Tito smo jedini koji su ga držali za jaja.“ Poslije razgledavanja mauzoleja vraćamo se u realnost. Odlazimo na gradsku tržnicu. Simpatične bakice zlatnih zubi darivale su nas raznim namirnicama. Izgubili smo apetit nakon dolaska do mesnice. Svježe meso bojom je bacalo na sušenu kaštradinu. Gladni psi lutalice neumorno su trčkarali tražeći ostatke kostiju. Ostacima krvi po zidovima gostile su se neumorne brekulje. Bez oklijevanja nalazimo izlaz koji vodi u autobusnu čekaonicu. Zbogom Gori! Zbogom Staljine!





Telavi – vino pod nogama
Ah to vino. Tko bi ga mogao zaobići. Prema legendama stanovnici najpoznatije gruzijske vinske regije pričaju da proizvodnja vina potječe iz Gruzije. Tu se vino pravilo u glinenim amforama ukopanim u zemlju. Vino u zemlji imalo bi stalnu temperaturu tokom cijele godine. Nažalost stari običaj pravljenja i čuvanja vina zamire. Jedini koji se tome raduje je naš domaćin. A zašto kada je on očuvao tradiciju staru stoljećima? Pa jednostavno da bi mogao guliti turiste kao što smo mi. Stari je pomislio evo Amerikanaca sa punim takujinima. Očekujući veliku napojnicu za mezu i vino nije želio reći cijenu. Ostavili smo mu pristojnu svotu. Nezadovoljan, nevoljko je pružio ruku pri odlasku. Na to sam ga upitao gdje mu je Gruzijsko srce?! Nažalost novac melje sve pred sobom. Melje bolje nego stoj koji je bušio tunel pod La Mancheom. Na kraju je i ovog, nekada dobrog i neiskvarenog starca, samlio.




Tbilisi – 2.11. prosvjedi protiv Sakašvilija
Kako se mijenja vlast u Gruziji? Prosvjedima! Revolucijom! Prema priči građana Tbilisija prosvjedi su nepredvidljivi. Nakon pustih konzultiranja sa starima i mladima ostajemo u dvojbi. Da li prije prosvjeda napustiti grad? Hrabro, željni uzbuđenja ostajemo. Desetak tisuća građana okupilo se prosvjedujući protiv predsjednika Sakašvilija? Predsjednik koji je izabran putem demokratskih izbora došao je na „tapet“. Jedni spominju korupciju, drugi socijalnu nepravdu, treći obitelj. Ma tko bih ih znao. Sve što znam je ono što vidjeh posljednjih nekoliko dana. Prošlu večer na dnevniku prikazuje se suluda situacija. Mjesto događaja je područje razgraničenja između Gruzije i Južne Osetije (područje koje nastoje odcijepiti proruski separatisti). Nakon incidenta sam predsjednik kao izlazi na teren, kao napraviti uviđaj. Cijelo vrijeme reportaže popraćeno je mahanjem proruskog plaćenika Kalašnjikovim ispred glave predsjednika Sakašvilija. Pomislih cili Transkavkaz je luda kuća. Proruski separatisti u Gruziji drže dvije pokrajine. Abhziju i Južnu Osetiju. Armenci su Azerbajdžanu okupirali pokrajinu Nagorno-Karabah. Turci nisu u dobrim odnosima sa Armencima nad kojima su napravljni veliki pokolji. Dalje imamo tri države, tri vjere. Pravoslavna, Armenska i Muslimanska. Ma dok nisam počeo izvoditi kombinatoriku sa Irancima i Amerikancima dragi naši čitatelji lagano kidam na istok!




Mlađin Zaključak
Eto mili naši čitatelji osmoga posta našega bloga, Ivica vam je sve ispričao kako je bilo. Mene je srićon ili nesrićon, kako oćete, dopalo napisat samo ovi okrajak. Ja san prvi pročita ovi njegov postulat i radova san se ka dite i pljeska san rukama jerbo je on naš novi Miroslav Gustav Šenoa. Zavolio je i on pripovidit i pisat i na tome mu fala jer je puno rasteretio i mene koji fotografiran i bakćen se sa Fotošopon. Pravo da van kažen ima se šta i ispričat ali mora čovik ukratko jer, ne može se spavat u vlaku, ist u MekGovnaldsa, pregledati znamenitosti i onda silom napisani tekst i uslikane slike na jedvite jade obraditi i uploudirati na internet koji ne znaš ni di je. Ipak radujem se gledati kako se naš blog razvija. Počeli smo pod Doktorovom čizmon i batinon. Zoran i ja glumili smo njemu za dišpet veliku samoinicijativnost i svijest o važnosti pripovjedanja. Prvi tekst ugledao je svjetlo dana u Kijevskom studentskom domu. Ja sam, a kao i ostali, gledao svijet kroz ružičaste naočale i mislio kako je najgore prošlo pri polasku dok se, je li, pokreneš. U svome ludome optimizmu mislio sam da će svaka promjena dobro doći, sve je novo zanimljivo. Debelo sam se privario. Danas znam: što se manje sjećam Rusije, to bolje. Dao bi ne znam što da je mogu kompletno zaboravit. Neću na nju više ni riči jedne potrošit.

Ljudi su manje-više svagdje isti samo nas petorica od sredine do sredine predstavljamo domaćinima različitu sliku odnosno stereotip, a to je pak u njihovim očima. Bio sam i ja tako i rus i amerikanac i englez i potlačitelj i osloboditelj i naivan turist i ciganin čergaš sa svim svojim na leđima. To su iluzije koje su neminovne. Dosta ti je drugačija odjeća, jezik ili fizički izgled pa da skočiš par cjenovnih razreda kod lokalnog taksiste. Ili opet, da se neki finoguzi konobar u uređenom kafeu sablazni pri posjeti bekpakerskih kikaša koji se grebu za šta se god ogrebat mogu. Iluzije, ništa drugo. Nemoš pobić od sebe i od svog izgleda, istina. „Zato nauči iz iskustava pa nastoj paziti kakav dojam ostavljaš“ rekli bi ste. Eeee, ali ne! Nije zanimljivo lišo proći priko svita, barem ne u našem sportskom poimanju života. Triba se usprotivit, izazvat, odmirit i snagu i tvrdoglavost i lukavstvo prije svega, da vidimo ko je od čega napravljen, kakvi maniri. Tako ti je sa nas pet. Sve smo kantune otukli, svakome spustili cijenu. Na opće zaprepaštenje često smo radije sami procijenili koliko nešto vrijedi pa taman pješačili 15 km nego platili harač taksisti koji je ostao jedini pa diže cijenu. Nema nigdi takvoga dišpeta, N EŠ TI MENI! Oćemo se i posvađat i posovat i pripritit policijon. Vikat na njih da su banda i mafija i da tako oni, nitkovi, prima jadnim studentima bez pare i dinara. Neka svi čuju sa kin imamo posla. Bidni mi.
Pravedno se pitate jesmo li se pomalo i osramotili takvim nastupom? Jesmo li osramotili grad, državu, naciju, pa s obzirom koliko smo daleko od kuće i Europu? Jesmo. Osramotili smo sve i svakoga ko je u ičemu imalo nalik na nas. U stvari, kad bolje razmislim, nismo nikoga osramotili. Ja se jednako ponašam kao kod kuće, kao i uvijek, a i moji drugovi. Isti smo oni koje znate ili ste nas kroz tekst upoznali u ovih mjesec dana. Što je onda po srijedi sigurno se pitate? Ako mi nismo barabe, a ljudi su svagdje isti što onda nije u redu? Ma nisu ljudi isti i ne mogu biti. Ja sam od početka htio vjerovati da su razlog različiti pogledi lokalnih ljudi na pridošlice. Važno je zapravo, kako ljudi gledaju sami na sebe.
Zadnje što mislim je da bih trebao sada praviti nekakav presjek, usporedbu neke zajednice sa onom iz koje sam nastao. Mislim da tu nitko ne može biti do kraja objektivan. Nacionalnost ovdje nema ulogu, ni vjera, ni rasa. Ljudskost i gostoljubivost nemaju pripadnosti. To se meni dokazalo. Za malo mi je, dragi moji, izletilo da ni lova nema uloge u svoj toj ljubavi i mržnji ali izgleda da ljudi itekako znadu stat na balun kad je šansa u pitanju. Tko ima DJENGI toliko da ih ne mora brojat, neka zaboravi sve što sam napisao ali također neka proba zaboraviti da vožnja od 5 dolara za njega košta 10. Ako se isti bogati gospodin poslije suradnje sa „sirotinjom“ iz „jeftine“ zemlje bude osjećao pomalo oderano, ja ću biti presretan ako sam mu odagnao imalo sumnje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.