PutOkoSvijeta

Rođendan u vlaku

Smještamo se u vlak za Kijev. Ugodno ritmično klopotanje tračnica baca me u duboki san. Nedugo nakon polaska vlak se zaustavlja. Ulazimo u područje Transdnjestra. Vrata kupea naglo se otvaraju. Ukazuje se glavetina pograničnog vojnika. Zelena uniforma i kapa podsjećaju na svečanu odoru JNA. Zelenaš bezobzirno pali svjetlo gromko viknuvši "Passaporte". Već otupio na ovakve situacije, u polusnu nezainteresirano mu dodajem putovnicu. U bijegu od fluroscentnog svjetla okrećem glavu, zabijam se u tamni kut postelje pokušavajući zaspat. Kroz hodnik dopiru zvukovi sveopćeg meškoljenja. Izgleda da nije uobičajena procedura. Svaki putnik treba platiti 8 Lea (tj.4 Kn). U susjednoj kabini Bero zapovjedniku granice nevino spominje da mi posjedujemo regularnu vizu i da nemamo što plaćati. Na to mu on gura svoju časničku kapu pod nos urlajući "Ja sam ovdje zakon". Napuštajući vagon rekao im je "Oblačite se!!!". Ubrzo u vagon ulijeću dva vojnika te ispraćaju polugolog Mlađu na suprotni kraj vlaka. "Željezna vrata mrko-sivog vagona zalupila su se za mnom. – ver iz de mani?! – urlao je poručnik grčevito stišćući naše putovnice. - Novca nemamo inače bi letili samoletom. -objasnih. Vratio mi je putovnice, a ja se zaputim natrag. Međutim na pola puta presreće me njegov pobočnik. Otima mi dokumente i nervozno mrmlja da bez plaćanja ne možemo dalje." Strane putovnice u ruci policajca pretvarale su se u mamac. Militant dovodi Mlađu u kupe. Pomisao na eure širila mu je zjenice. Mike se budi i već je u pregovorima. Vojnik traži 50 €, dobiva 20 $. Vlak kreće. Zaneseni raspletom zaboravljamo na izlazak iz Transdnjestra. Ubrzo opet buđenje. Makinalno dodajem putovnicu i nastavljam spavati. Nakon nekog vremena Mike i Mlađo uzbuđeno me bude "Ej stari tribaš čut ovo". Oni prvi pederi nisu nam stavili pečat na vizu. Mlađu izvlače iz vlaka. U zadimljenoj prostoriji pogranične policije buzdo, mašući putovnicama, izvještačeno otpuhuje dim dogorjele cigarete. Govori mu da bez love nema putovnica. Traži vrtoglavu cifru. 20 $ po glavi. Situacija postaje napeta. Polazak vlaka ovisi o našem dogovoru. Mlađo se napravi lud, te mu nudi Maestro karticu. Policajac zbunjeno odgovara što će mu to. Situacija se raspliće kada mu Mike nudi kune za prolaz. Uvjerio ga je kako kune regularno mijenjamo u moldavskim i ukrajinskim bankama. „Ovih 50 kuna promijenite za 35 dolara“. Policajci zbunjeno gledaju neobičnu novčanicu. Kako bi namamio policajca Mlađo se snalazi u trenutku. Podebljava iznos za 20 Kn guštajući u prizoru. Pohlepni ukrajinski graničar gleda novčanice u rukama – pa makar one bile i kune - to je sve što je želio. Zadovoljni se slažemo. "Ovo iskustvo nije skupo plaćeno".



Sunčano je listopadsko jutro i vlak se umirio na peronu Kijevskog kolodvora. Prolazimo kroz hodnike, pokretne stepenice, beskrajne čekaonice. Na ulasku u veliku dvoranu zaprepaštenje – strop je toliko visok da su oblaci ušli unutra. Stratosi, Kumulusi i mali Nimbusi uhvaćeni u maglovito kolo. Isčupali smo se iz ralja kolodvora i brzo potražili wireless internet u obližnjem McDonaldsu. Na terasi gornjeg kata odložio sam tešku torbu i izvadio fotoaparat. Već nakon par pogleda primijetio sam da ulicom prolaze sami fotomodeli. Nije mi bilo jasno. Pomislio sam da se snima neki film. Kasnije sam shvatio da je to jednostavno Kijev. Ogroman grad toliko je prekrcan lijepim djevojkama da ih je ostalo dovoljno i za svaku uličicu u predgrađu, svaku trgovinu, školu, bolnicu i autobus.
„E, pa dobro“, pomislim puknuvši prste. „Barem memorijskih kartica imam dovoljno“. Navalio sam škljocati, a fotoaparat je zvučao više kao telefon s pulsnim biranjem. Iako je predložaka bilo neizmjerno nije se lako bilo koncentrirati. Desnim okom gledao sam kroz tražilo aparata, a lijevo mi je bilo žao zatvoriti, pa sam gledao jednim okom lijevo, drugim desno, zumirao bliže – dalje, autofokus se vrtio izgubljen. Sumanuto sam pritiskao okidač ne znajući koju sliku hoću, onu lijevu ili desnu. Ma kvragu, hoću ih sve! „Doktore vadi video kameru... ahhh baterija... zovite CNN, BBC, HRT poludit ću!!!“





Nasreću sve je to prekinuo svojim dolaskom naš kijevski domaćin. Odnedavno rektor hrvatskog jezika na sveučilištu Tarasa Ševčenka u Kijevu, Nino nam je pružio ruke nasmijano i prijateljski kao da smo stari znanci. Sažeto, smireno i duhovito opisao nam je što možemo očekivati u gradu. „Primjetio sam djevojke“, rekoh mu upitnim tonom. „Ah da, naviknut ćete se. To je Kijev.“ Toga sam se plašio. Izgleda da će proljeće ove godine doći najesen. Vukući bekpakove dovukli smo se na majdan. Kroz dva metroa! Koji mravinjak! Uslijedilo je trofejno fotografiranje u centru „osvojenog“ grada i to ispred najvažnijih spomenika, najluksuznijih trgovina, neobičnih stvari i naravno fotografiranje s njihovim najljepšim djevojkama. Moram priznati od svega toga smo dobro ogladnili. Još jedan restoran – samoposluživanje ispriječio se na našem putu do sitosti. Teško poklopljeni pješaci prali su ruke, naoružavali se beštekom i krenuli...
Od slata bara napravili su kupus, kokoš na kijevski letila je po zraku, pohane okruglice punjene šampinjonima kotrljale su se naokolo, a ljudi se sudarali tacnama okupani u crveno od predivne, krepke cikline juhe imenom Boršč.
Svadbeni ručak za 30 kn u centru Kijeva zalili smo kriglom domaćeg Černihivskog piva (5 kn krigla 0,5 litara).







Jednostavno se nismo mogli othrvati pritiscima koji su stvarali naši neumoljivi bekpackovi. Uputili smo se u dom. Vozili smo se do zadnje stanice metroa (jedna vožnja 0.5 kn), zatim na maršrutku 38 i do studentskog doma. Nino nas je velikodušno smjestio u svoju kijevsku gajbu. Prema njegovim riječima to je najelitniji dom u gradu namijenjen profesorima i postdiplomantima. Dom je neodoljivo sličio na dobru staru Šaru. Tulum dobrodošlice već je bio dogovoren. U međuvremenu ja i Bero dobili smo nove frizure. Zbog praktičnosti jedan smo drugoga ošišali na kratko. Zabava je počela. Sobom odzvanjaju kineski, poljski, ruski, ukrajinski, hrvatski jezik. Mlađo preuzima kontrolu nad najbrojnijom skupinom – Kinezima. Lako im je privukao pažnju fotografijama Makarske. U njemu dobro znanom stilu uspio ih je nasmijati. Formula je jednostavna. Fotoaparat na stativ, automatski okidač i SMILE. Nakon zagrijavanja kreće bušenje karte na zidu pribadačama. Ruta se ocrtavala. Svaki novi ubod mamio je usklike kosookih. Samo što se nisu počeli bacati po podu. Ubrzo im dolazi zacrtana ura te savjesni Kinezi iznenada napuštaju bojište. Svi osim Mlađe rušimo se na krevet ka srdele. Taj gorostas ne osjeća ni umor, ni alkohol. On je jednostavno uvijek tu kad nešto zatreba. Poznatima i nepoznatima. Uho za slušanje, rame za plakanje, a po potrebi i batine su na raspolaganju.





Dan je bio predviđen za uređivanje bloga i vađenje viza. Podijelili smo se u gerilske skupine. Mike, Bero i ja uz pomoć Nataše i Nina krenusmo u lov na vize. Ne pridržavamo se prvog postulata, a to je izlazak na lovište u ranu zoru. Izlazimo na ulicu, a sunce je već visoko na obzoru. Vođa skupine čije je glavno oružje slatkorječivost je Mike. Malo riječi ruskoga zna, ali ga kombinatorika i snalažljivost lansiraju među zvijezde. Nasumice biramo uzbekistansku ambasadu. Stroga administratorica nije pokazivala nikakve emocije. Lice čiji obrisi ukazuju na mongolsku dominaciju srednjom Azijom ne reagira. Pomislim, neš ti nama uskratiti osmijeh. Na njeno iznenađenje zahvaljujemo na uzbekistanskome i ona je naša :). Već je dvi ure. Mike zove ostale ambasade. Jack pot, Azerbejđanska radi do 18h. Brzo dolazimo sebi. Hladan tuš zamijenila nam je birokracija banke u kojoj smo trebali platit pristojbe za vize. Na ulazu u banku registracija, pa prvi šalter, pa do drugog gdje se vrše uplate. Da nam ne bude dosadno šalju nas na treći gdje izbezumljena službenica izdaje uplatnice. Međutim, dotična gospođa ne razumi latinicu, čir nam je proradio. Spelujemo imena slovo po slovo. Sve bi to bilo još i dobro da između tih šaltera ne stoje skeneri kroz koji prolazimo jedan po jedan. Napokon dolazimo do blagajne i shvaćamo da nam je zvono za vizu odzvonilo. Šaljemo u onu stvar cijelu ukrajinsku birokraciju.







Raspoloženje nam vraćaju vedri zaposlenici predstavništva hrvatske firme u Kijevu, FIMA vrijednosnice. Uz pomoć upućenih djevojaka bez stresa obavljajmo otvaranje računa, posjećujemo javnog bilježnika te potpisujemo ugovore za trgovanje vrijednosnim papirima na perspektivnom ukrajinskom tržištu. Ova banka je domišljato na polukatu iznad šaltera smjestila opuštajući Suši bar. Uz toplu kavu iz džepa vadim kiflu priuštajući sebi doručak u ugodnom ambijentu. Mike i Bero padajući ispod stola od smijeha pitaju kakvi smo mi to investitiori. Nakon završene administracije družina ulagača-backpackersa ima sastanak u ovalnim uredu. Backpackovi puni love!? Moš mislit. Sastanak neformalan. Kompozicija sprda, zajebancije i ulagačkih tema dovedena je do savršenstva, kao kod dobre fotografije. Pri kraju sastanka pridružuje se i iscrpljeni voditelj poslovnice. Upravo se vratio iz Sarajeva. Po završetku sastanka sa simpatičnim Armencem krenuli smo u poznatu kantinu. Čekali su nas Zoran i Mlađo. Nastavak slijedi u birtiji. Pod prekriven ljuskama kikirikija. Čudna ekipa trusila je krigle piva. Zatvorili smo kafanu. Ostajemo u gradu do jutra. Naime dom je zatvoren od ponoći pa do 6. Obližnji turkiš kafe radi cijelu noć. Nargile su dimile kao parne lokomotive. Klupe presvučene vunenim krznima brzo su nas omamile. Dok se čaj hladio, uz budno Mlađino oko malo smo odspavali. Prekinuo nas je namrgođeni gazda. Prema Mlađinoj priči izgleda da je Turčinu dosadilo maltretiranje pijane plavojke koja nije imala love za platiti piće. Krenuo je u lov za većim plijenom. Ubrzo napuštamo toplo svratište. Uz noćno razgledavanje, pokušavajući ne pogoditi jednu od mnogih rupetina propješačili smo više od dvije ure do doma.











Kasno buđenje. Susret sa Ninom Tatalovićem, Zoranovim prijateljem sa FOI-a. Ručak na starom mjestu, kava uz Lenjinov spomenik. Po običaju u zadnji trenutak stižemo na vlak. Mašući našim nezaboravnim ukrajinskim domaćinima smještamo se u vagon. Nataša, Nino vidimo se u Venezueli.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.