Odgoj s osmijehom

Jaka odlika današnjeg života. Pri tom ne mislim samo na sportsko natjecanje.
Sportsko natjecanje je prihvatljivo, jer koliko se god natjecali u nekoj kategoriji ipak sportski je duh usmjeren na postizanje vlastitih rekorda... čisto odmjeravanje svojih snaga.
No, već od najranije dobi učimo djecu natjecanju . Natjecanje je često povezano s uspoređivanjem sebe s drugima.
Upoređujemo djecu od malih nogu. Važemo ih i mjerimo od rođenja ... koliko su grama pojeli, koliko su centimetara narasli...
U vrtiću, u školi, u slobodnih aktivnostima.
Nerijetko čujete razmišljanja roditelja „Moje dijete može ... on već broji ... čita ... prepoznaje ... vidi kako Darko zna! Ivan je bio napredniji u ovom periodu...“
Sjećam se da sam kao majka četverogodišnjaka bila jako uznemirena kad mi je na sistematskom pregledu rečeno da se mom sinu već dvije godine nije povećao opseg glave. Počela sam buljiti u druge dječje glave i uspoređivati je li glava mog sina veća ili manja u odnosu na njegove vršnjake. Znam, sad je to smiješno. Onda me bilo strah.
Svako od nas je različit, i unatoč nekim zakonitostima prirodnog razvoja postoje razlike među nama. Neko sazrijeva prije, netko kasnije. Neko je spreman za učenje čitanja s pet godina, netko sa osam.
Neurofiziološki razvoj mozga slijedi svoj ritam.
Podržavajući natjecanje mi dajemo poruku djeci da na vrhu ima mjesta samo za jednoga („Svijet voli pobjednike, voli zlatno znamenje, kada si prvi svega si vrijedan, na tronu može biti samo jedan“).
A svako dijete želi biti prvo.
„Načelo natjecanja proizvelo je načelo da postoji nedostatak i ograničenje; ono hrani osjećaje zavisti i nasilja i vjerujem da je izazvalo više razdvajanja među ljudima nego bilo koji drugi čimbenik.
Netko će reći da je upravo zbog natjecanja svijet tako napredan i udoban.
To je točno, ali je li zbog toga nama bolje? Je li Zemlja zdravija? Jesu li biljke, životinje i ljudi zdraviji? Djeluje li budućnost svjetlija i plodonosnija zbog načela natjecanja? Domorodačka je vrsta uvijek više djelovala prema obliku plošne slagalice, nego prema obliku piramide. Mi osjećamo da se u slagalicu svi uklapaju i da je svaki pojedinca njezin životni dar. Bili bismo nepotpuni bez i samo jednog čovjeka. Otvorila bi se provalija.
Postoji i onaj koji je vođa, ali mi isto tako znamo da svi imaju sposobnost da budu vođe i da bi svima trebalo dozvoliti takav položaj kad se zaželi takve pustolovine.“ (Marlo Morgan)
Ovaj citat mi se urezao u pamćenje. A, onda ... slijedi dio iz Tajne...
„Ako se natječete, nikada ne možete pobjediti, čak ni onda kada mislite da ste pobijedili. U skladu sa zakonom privlačnosti, kad se natječete privlačite mnoštvo ljudi i okolnosti koje će se natjeacati protiv vas u svakom pojedinom djeliću vašeg života, a na kraju ćete izgubiti. Kad se natječete, zapravo se natječete protiv sebe....“
Zašto ovo pišem?
Ovih sam dana promatrač rješavanja nekog problema vezano za jedno dijete tinejđerskog uzrata. I vidim, ne sudim, nego samo vidim... kako je teško odustati od kontrole druge osobe, kako je teško voljeti u pravom smislu te riječi..., kako je teško strpati vlastiti ego u džep, kako nas sljepilo samodopadnosti vodi upravo suprotno od onog mjesta na kojem želimo da naša djeca jesu. I ono što me najviše streslo je kako smo izgradili iluziju profesionalnosti zbog kojeg moramo postupati upravo tako...
Ne kažem da je moj način razmišljanja dobar, a njihov loš. Jednostavno, svatko od nas je vođen različitim uvjerenjima. Shvaćam da to nije pogrešno.
Ali ja ne mogu prihvatiti ono što oni čine i govore, jer to za mene nije pravilno.
p.s.
K. Čeka nas velik posao. Osmislit svoj Centar :) !