CRKVA U HRVATA (Slob, Dalm., 22.11.2014.), U 07:11 2481

U masovnoj grobnici u Trubaru ekshumirani Hrvati ubijeni od četnika na Dan ustanka 1941.

U masovnoj grobnici u Trubaru ekshumirani Hrvati ubijeni od četnika na Dan ustanka 1941.Misu i sprovodne obrede predvodio je banjolučki

biskup Franjo Komarica / FOTO IKA




‘Ustanici’ su izdvojili Hrvate koji su se vraćali s hodočašća iz Knina i sve ih pobili, ne samo odrasle, nego također žene, djecu, starce i župnika

Banjolučki biskup Franjo Komarica zatražio je još prije nekoliko godina istragu o ubijenim hodočasnicima iz Drvara 1941. Ovih je dana Tužiteljstvo BiH napokon potvrdilo da je obavljena ekshumacija u masovnoj grobnici Trubar kraj Bihaća, odakle su izvađeni posmrtni ostaci. Utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima civila hrvatske nacionalnosti ubijenih u srpnju 1941. Posmrtni ostaci su na molbu Banjolučke biskupije pohranjeni u svećeničku grobnicu na katoličkom groblju “Sveti Marko” u Banjoj Luci.

Masakr se dogodio 27. srpnja 1941. godine, istog dana koji se u vrijeme socijalističke Jugoslavije slavio kao Dan ustanka koji je počeo upravo u Drvaru. Još je kontroverznije to što se i danas taj datum u obližnjem Srbu obilježava kao Dan ustanka. Oni koji to slave tvrde kako se toga dana u Srbu digao narod protiv ustaškoga klanja, dok njihovi protivnici navode kako se nije digao narod, nego su četnici pokrenuli svoj krvavi pohod protiv Hrvata toga kraja.
Bez milosti i kajanja

Nepobitno je utvrđeno da se zločin zbio kada su se drvarski hodočasnici Svetoj Ani kod Knina vraćali doma. “Ustanici” su izdvojili Hrvate i sve ih pobili, ne samo odrasle, nego također žene, djecu i starce, a među njima i drvarskog župnika Waldemara Maximiliana Nestora. Waldemar Maximilian Nestor je bio prvi ubijeni katolički svećenik u Drugom svjetskom ratu na cijelom području bivše Jugoslavije. Ovaj bivši redovnik trapist, po narodnosti Nijemac, doselio se za vrijeme austrougarske uprave s roditeljima u okolicu Banje Luke. Školovanje je nastavio kod trapista u samostanu Marija Zvijezda u Delibašinu Selu kod Banje Luke.

Točan broj ubijenih Hrvata još nije poznat. Tada su preostali Hrvati pobjegli, kuće su im spaljene, a nakon rata srušena je i katolička crkva u Drvaru. Tako je to mjesto ostalo bez Hrvata i katolika. Nakon Domovinskog rata tu se naselilo par tisuća hrvatskih izbjeglica iz Bosne, ali još nisu uspjeli vratiti crkveno zemljište koje su posjedovali, niti sagraditi crkvu.

Istoga su dana četnici i komunisti počinili i masakr nad Hrvatima u Grahovu. Popalili su sve kuće, ubili 568 Hrvata u selima Obljaj, Korita, Luke, Ugarci i Crni Lug. Župnika crkve u Obljaju Jurja Gospodnetića su nakon mučenja ispekli na ražnju pred majkom.

U Grahovu ima mnogo spaljenih srpskih kuća iz Domovinskog rata, ali i ruševina hrvatskih kuća iz Drugog svjetskog rata. Tu sam prije rata upoznao Matu i Mandu Vulić iz Korita, dvoje jedinih Hrvata u općini. Mate mi je kazao kako je čitavo selo njegovo. Naime, tu su živjeli samo Hrvati, što nije pobijeno, odselilo se, odselio se i Mate u Vojvodinu, ali nije se mogao obiknuti. Pa se vratio i tada držao 400 ovaca i četiri konja. Mate mi je ispričao nekoliko priča o tim strahotnim godinama, koje tada nisam smio napisati. Pa sam nešto zabilježio nakon Matine i Mandine pogibije 1992., kada su četnici zaklali to dvoje staraca koji su imali po 81 godinu života.

Četnici u partizane

Uz proslave Dana ustanka nikada nije spomenuto ni stradanje Hrvata iz Krnjeuše. Na isti su način pobijeni, kuće im spaljene, a preživjeli pobjegli. Za samo nekoliko dana četnici su, prema istraživanju Josipa Jurjevića i Ane Došen, ubili 240 Hrvata, od toga 35 djece u dobi do sedam godina i 14 u dobi do dvanaest godina, 72 žene i 119 ostalih, među kojima su župnik Krešimir Barišić i tri svećenička pripravnika. Bačeni su u jame Golubnjača i Kaluđerica.

Pobjednici pišu povijest. Budući da su partizani bili pobjednici, čudno je da nikada u vrijeme socijalističke Jugoslavije nije spomenuto stradanje nevinih hrvatskih civila. Cinično je slaviti Dan ustanka na dan kada su pobijeni toliki nevini ljudi, pa čak žene i ubijenu djecu svrstati u ustaše da im pojača statistiku. Moglo bi biti da su se četnički kolovođe prebacili u partizane, pa nametnuli zakon šutnje.

PIŠE: ŠETAR MILOŠ