Lady of the Lake Scrolls

Pa, eto i mene konačno! Doduše, opet u vremenskoj stisci s tim nesretnim CARNetom, napisat ću ovaj post (zapravo ga pišem u Wordu pa ću ga kopirati u blogeditor) i vjerojatno opet neću većini vas stići pogledati blogove, ali dobra vijest je da se za koji dan vraćam u Zagreb gdje svaki dan mogu u knjižnicu kod doma na net pa ću, nadam se, biti nešto prisutnija u blogosferi…
Bila sam, dakle, na Danima psihologije u Zadru… Općeniti dojam mi je sjajan – Zadar obožavam (nekako mi se čini poput idealne kombinacije, nešto između Zagreba i Karlovca + na moru…), psihologiju obožavam, pa kako ne bi bilo super… Doduše, bilo je i nekih komplikacija, ali sve je to za ljude…

Prvo – put. Zbog nesretne činjenice da iz Karlovca voze samo busevi koji u Zadar stižu ili u pol 5 ujutro, ili u podne (što mi nijedno nije odgovaralo jer smo morale naći hostel, prijaviti se, naći faks, a sve to do 11 kad je počinjalo prvo predavanje), išla sam vlakom koji je, doduše, kretao iz Karlovca u pol 12 navečer, ali je barem u Zadar stizao i 7 ujutro. U vlaku sam se smrzla, posebno kad sam pokušala spavati – a spavanje se naposljetku svelo na povremeno poludremuckanje iz kojeg sam se stalno budila što zbog hladnoće, što zbog paranoje da ću prespavati Knin gdje sam trebala presjedati na vlak za Zadar. Nisam prespavala zahvaljujući zori koja je svanula malo prije nego što sam stigla u Knin. Vlak za Zadar je bio, ah, obična kutijica koja se drndala kao da će svaki tren sletjeti sa tračnica. U 7 sam došla u Zadar i na kavi na autobusnom pričekala Divu koja je busom iz Splita došla oko 8.

Drugo – smještaj. Diva i ja smo bile u Omladinskom hostelu u Boriku (90 kn noćenje + doručak – toplo preporučam), i to solo u trokrevetnoj sobi, što je bilo super jer smo čule da je u tom hostelu smještaj uglavnom u šesterokrevetnim sobama… Jedini bed je bila poprilična udaljenost (oko 45 min pješke) od centra Zadra, znači ukupno kojih sat vremena od Svučilišta gdje su bila predavanja. Prvi dan smo čak išle pješke. Kasnije, išle smo busom jer bismo skoro prespavale doručak pa bismo i busom jedva stigle na predavanje.

Treće – predavanja. Svaki dan su počinjala u 10 (ne računam prvo jutarnje u 9 jer nam je to ionako bilo prerano za ići), trajala do 1, pa opet počinjala u 4 popodne i trajala do 6-7. U svakom predavanju – poveći broj izlaganja različitih istraživanja, nove spoznaje, zanimljivi nalazi, pokoja frustracija vezana uz Hrvatske studije, sve u svemu, very interesting. Zanimljiviji naslovi uključuju «Obiteljska klima i privrženost adolescenata», «Kvaliteta i stabilnost veze kao funkcija raspodjele kućanskih poslova, financijskog ulaganja i donošenja odluka među partnerima», Čimbenici uspješnog traženja i dobivanja posla u Hrvatskoj», «Privatna i javna svijest o sebi», «Što trebamo dobiti od drugih da se ne bismo osjećali usamljenima», «Povezanost autoritarnosti sa nacionalnim i europskim identitetom te političkim stavovima o Hrvatskoj i Europskoj Uniji», «Obitelj i religioznost adolescenata», «Podrška nastavnika i učenička percepcija školskih predmeta», etc, usw, itd, da vas ne gnjavim više time…

Četvrto – zabava. Prvu večer su nam domaćini organizirali Dalmatinsku večer u, ahm, nekoj staroj crkvi koja više ne služi kao crkva nego kao prostor za kulturna zbivanja (pa je opći dojam boravka tamo, uz gole kamene zidove, ogromni stol s gomilom hrane i raspjevanom klapom na pozornici bio kao da smo zakoračili ravno u srednji vijek…). Klapa nam je pjevala, hrana je bila sjajna i jako raznolika, i sve bi bilo super da nije bilo činjenice da smo s moje godine bile samo Diva, ja i još jedna Ana koja u četvrtak brani diplomski… te još dvije cure koje su dolazile i odlazile. Sve skupa, poznavale smo jako malo ljudi. A i s profesorima i asistentima koje znamo i s kojima smo stvarno ok se možemo zezati i družiti, ali ne baš stalno… Tako da nam je to bilo malo šugavo – posebno kad smo se otišle prošetati i vidjele gomiletinu sasvim nepoznatih studenata kako piju kod faksa, i kad se nigdje nismo uspjele «ugurati»… Kasnije smo još malo pjevale s ekipom u dotičnoj ex crkvi, pa smo Diva i ja pješačile do hostela kukajući jedna drugoj gotovo neprekidno oko svega mogućeg i nemogućeg što nas u životu muči ili ne muči…
Druga večer je bila znatno bolja. Bila je organizirana večera u Zatonu za koju je trebalo platiti 80kn, pa smo se Diva, Ana i ja dugo dvoumile «ići ili ne ići, to je pitanje…», a kad smo konačno odlučile da ćemo ići, više nije bilo mjesta na listi za upisati se. No tu nam je u pomoć priskočila naša profesorica koja nam je usto svima trima i mentorica za diplomski (i inače strašno zabavna, otkačena i, prvenstveno, sjajan predavač) i ugurala nas na listu koja se tako tajanstveno proširila za još tri osobe. Na večeri je bilo sjajno prvenstveno zato što smo nas tri sjele za stol sa dvije cure i tri dečka koji su na 1. godini psihologije u Zadru i koji su se pokazali zabavnima, otvorenima i spremnima čak i na muljažu kako bismo dobili više vina… Naime, u cijenu je, uz večeru, bilo uključeno i 2,5 dl vina po osobi, a kako smo mi imali još dva prazna mjesta za stolom, prodali smo konobarima foru da su s nama za stolom još dvije cure koje, eto, «ovog trena nisu tu jer pričaju s kolegama s godine par stolova dalje». Pa smo tako dobili pola litre vina više. Pa i dva tanjura predjela više. I tako bi se to nastavilo i sa juhom, da konobaru nismo sasvim ozbiljno rekli «One ne jedu juhu». Fora s imaginarnim prijateljicama je naposljetku prerasla u Anine dvije imaginarne sestre blizanke imenom Lukrecija i Eufemija (?!) i bila aktualna cijelu noć, idući dan i sve do sada… Ne zvuči ovoliko smiješno sada kad ovako opisujem, ali tada smo se doslovce valjali od smijeha.
Razlog tome je vjerojatno ležao i u još jednoj pametnoj investiciji. Skupili smo, naime, novce i te dvije Zadranke su kupile neko jako domaće vino od nekih tamo ljudi koji su ga imali na litre u autu. Reći ću samo da je par čaša bilo dovoljno da se ponašamo ne kao pijani, već kao nadrogirani, pjevamo, skačemo, svašta… Bilo je sjajno! Zabavno do boli…
Kasnije smo plesali na terasi gdje je svirao bend, šetali dugačkom pješčanom plažom i svemu se valjali od smijeha… Vrhunac je bio uvaljivanje dva maloljetnika (hm, mlađa maloljetnika, rekla bih…) Divi i Ani, te nekog napornog starčeka meni (so typicall. One upecaju piletinu, a ja starog pijevca…) Večer je završila u 3, kad nas je bus vratio u Zadar i, oh sreće velike, stao nam kod hostela pa smo izbjegli još jedno mukotrpno pješačenje…
Uz te dvije večeri, bilo je tu i još pokoje kave, klope u menzi (na bonove! Kojima se može kupovati ne samo hrana već i sladoled, pivo, cuga druge vrste… Nama fancy-shmancy ljudima sa iksicama to je bilo naprosto nevjerojatno…), obilaženja Zadra i slikavanja posvuda kao pravi turisti… Žao mi je jedino što se nisam uspjela naći sa Azrom, ali nadam se da ću ovo ljeto barem proći kroz Split, pa ćemo se valjda vidjeti… A tako sam se poveselila prvoj blogerskoj kavi…

I peto – povratak. Unatoč informaciji na webu, kad smo Diva i ja zadnji dan, s teškim ruksacima koje smo cijeli dan teglile po Zadru (morale smo se odjaviti iz hostela do 10), došle na autobusni, ispostavilo se da bus koji staje u Karlovcu kreće tek u 22.45… trauma!... Suočena s mogućnosti da 6 sati zujim po autobusnom kolodvoru, počela sam očajavati… Neću vam sad opisivati svaki korak u odlučivanju i svaku ideju koja je meni i Divi pala na pamet, no bilo je zaista frustrirajuće. Naposljetku sam busom u 5 otišla u Zagreb i manijakalnom brzinom hvatala vlak za Karlovac (naravno, baš kad se meni toliko žuri, nema nijednog tramvaja…), u koji sam na kraju, kao u filmu, uskočila upravo dok je kretao…

I tako… To vam je moja zadarska avantura. Ako ste izdržali čitajući ju cijelu i do kraja, svaka vam čast…. Znam da patim od opširnosti, ali što ćete, takva sam…
Pozdrav svima i nadam se da ćemo se ubuduće, kad se vratim u Zagreb, češće i više čuti…