Lady of the Lake Scrolls

Opet pauza… Ovog puta, razlog je čisto praktične prirode – naime, napravila sam dug s netom koji, iako nije mjerljiv troznamenkastim, pa čak ni nekim velikim dvoznamenkastim brojkicama, ipak je malo zabrinuo moju mamu… pa mi je «preporučila» da malo smanjim… Kao da je moguće smanjiti još i više, zamalo joj rekoh… No nije mi se išlo u objašnjavanje svih peripetija koje sam imala u osposobljavanju Outlooka, što je uključivalo i download novije verzije Yahoo POPs!-a, a što se pak u par navrata prekidalo… Pa mi je vrijeme oduzelo umrežavanje s bratom, tj. sa kućnim kompom, što isto nije prošlo glatko, jer, zamislite, iz nekog razloga moj laptop nikako «nema dozvolu administratora za pristup kućnom računalu» iako smo napravili sve čega smo se mogli sjetiti… pa nam je mreža slabila… pa se prekidala… ma uh. Dosta mi je tehnologije…

Nego, u subotu sam, moram to napisati, bila vani s tri frendice iz srednje. To samo po sebi ne bi bilo čudno da nije činjenice da su to cure s kojima sam u srednjoj bila ok, ali nikad nisam išla van s njima već sa svojom kronerskom ekipom koja već godinama više ne postoji – ukratko, da mi je netko onda rekao da ću s njima trima ići van i da će nam biti tako zakon, ne bih mu vjerovala… Prvo smo pijuckale vino i jele pizzu kod jedne od njih, uz uzaludne pokušaje da pogledamo kazetu sa maturijade (= karlovački običaj da se zadnja dva tjedna maturanti oblače, hm, drugaije – bolje bi bilo reći da se maskiraju. Naime, za razliku od zagrebačke norijade, gdje pojedini razredi imaju samo svoje majice, ovdje je svaki razred tematski odjeven, pa tako imamo razrede Indijanaca, razrede kauboja, Indijaca, Grka, boca Karlovačkog, Kipova slobode, ronilaca, Kremenkovih, Popaja i Olive, Škota, luđaka, doktora, i svih drugih mogućih i nemogućh kreacija. Dva tjedna maturanti tako odjeveni dolaze u školu i hodaju gradom, a zadnji dan škole imaju veliku povorku kroz cijeli grad i koncert, do prje godinu-dvije u Sportskoj dvorani, a sada na Korani) i maturalne zabave, no nažalost je video zezao (ili možda kazeta… ostat će tajnom), pa nismo uspjele. Tek oko ponoći smo išli van, lijevala je kiša, a nas četiri smo sve nekako stale ispod jednog ogromnog ružnog kišobrana i cerekale se kao lude – ma ne mogu vam opisati taj filing, bilo je sjajno, već dugo se nisam tako valjala od smijeha zbog gluposti…
U «Siddharti» alias ex «Lidu» je bilo bezveze, partijana kakvu ne voli nijedna od nas, trula ekipa, pa smo popile rundu i otišle u «Papa`s» na još jednu. Tamo je bilo super, glazba za pet, sve fajn, ali – u 2 sata je nastupio fajrunt i pred nama se našao dobri stari karlovački problem, a to je – KAMO IZA 2?! Naime, nakon 2 sata u cijelom gradu ništa ne radi i nikamo se ne može otići, osim u doma ili u jedino otvoreno mjesto – «Ludnicu». Kao što joj i ime kaže, to je, ahm, klub sa cajkama. Disko sa cajkama. Rupčaga s cajkama. Podrum s cajkama. Nazovite kako hoćete, koma je, i cajke su, a ja, ne želeći time nikoga uvrijediti, smisliti ne mogu cajke. Čak kad sam malo u prebačaju, mogu podnijete neke «normalnije» i lakše narodnjake, ali cajke kakve dolje sviraju… grozno!!!
No mi smo bile odlučne da ne idemo doma. A i netko nam je ukrao naš ružni ali praktični kišobran, pa nam je bilo svejedno hoćemo li pokisnuti putem doma ili putem u «Ludnicu». Pokisle smo kao kokoši, ali smo stigle u dotičnu rupu, kao zezat ćemo se tamo i glupirati… Yeah, right. Jesmo se mi zezale i glupirale i ponašale kao neke glupačice koje se svemu izruguju (što, vjerujte, tamo nije težak zadatak čak ni za mene koja se inače baš i ne izrugujem ni ljudima ni mjestima ni situacijama – barem ne puno), ali nam je cijena od 50 i više kuna za četiri mala bambusa u kojima od vina nije bilo ni v pokvarila raspoloženje, a nismo bile dovoljno pijane da bismo zaista duboko uživale u kreveljenju i glupiranju… pa smo se oko 4 pokupile doma.
Bože, kad se sjetim te «glazbe»… te pjevačice… brrrr… što mi bi…
Očajan je ovaj grad… kad se radi o takvim stvarima.

Od drugih stvari – mojoj mami se ukliještio živac u križima pa ju dadiljam i izigravam pravu domaćicu; sutra se nalazim sa jednim dragim, starim frendom kojeg nisam vidjela sto godina; rezervirala sam sebi i Divi mjesta u hostelu u Zadru za 25.-27.5. (idemo na Dane psihologije); u ponedjeljak je Joe došao jer je imao slobodan dan i proveli smo apsolutno prekrasnu večer zajedno i bila sam presretna zbog toga; svaki dan se vozim na biciklu; u nedjelju krećem na aerobik koji će voditi jedna od tri frendice s kojima sam bila vani i koja je DIF-ovka; posjet doktoru u ime mame je otkrio i jednu pozitivnu stvar – naime, na neku foru sam, ne odričući se ničega već samo jedući više povrća i vozeći bicikl, vratila svoju kilažu na 64kg, što je sasvim zadovoljavajuće…

Žao mi je što opet pišem kilometarski post i time vašu strpljivost dovodim u pitanje, ali eto, kad već pišem rijetko…