Kolovoz 2007 (1)Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
UVOD :
Ja sam moderni Petar Pan! Bježim od odrastanja i suvišnih patnji. Ovo je moja Nedođija.
prozor Wendyine sobe - uvijek raspoložena za razgovor :
palacinka.cokolada@hotmail.com
Od 04.12. vas je bilo.....
Kopirajte ovu sliku na svoj blog i pomognite Stevi na putu do svjetske dominacije
Evo nekoliko pravila :
1. Cijenim kvalitetu, a ne kvantitetu.2. Tražim iskrenost. Nije mi važno je li osuda ili pohvala. Važno mi je samo mišljenje. Kako čovjek može napredovat ako ga samo hvale ili pišu ono što bi htio čut?
3. Molim vas bez lanaca sreće.
4. Molim vas bez vrijeđanja. Nije da sumnjam u vašu kulturu, ali ovo je moje osiguranje.
Nadam se da ćemo se lijepo slagati. Nemojte da bude problema.....
Izgubljeni dječaci i djevojčice :
AnchicaBitter_sweet_symphony
Bolan
Brainwashed
Đurđa
Fade Angellina
Festina Lente
Finding myself
Gilraen
Gospodar Majmuna
Indigo
Insomnia
Manah
Sin soul
Unique
Vjeverica24
Zelda
ONI KOJI POMAŽU MOJI DJEČACIMA I DJEVOJČICAMA:
Bullying - moja posebna preporuka, svaki posjet nešto znači
Naše parole ohrabrenja :
Elenor Roosevelt:We gain strength, and courage, and confidence by each experience in which we really stop to look fear in the face... we must do that which we think we cannot.
Great minds discuss ideas; Average minds discuss events; Small minds discuss people.
Jack Cleary:
I'm not afraid of death; but dying scares the hell out of me.
Martin Luther King Jr.:
In the end, we will remember not the words of our enemies, but the silence of our friends.
Like an unchecked cancer, hate corrodes the personality and eats away its vital unity. Hate destroys a man's sense of values and his objectivity. It causes him to describe the beautiful as ugly and the ugly as beautiful, and to confuse the true with the false and the false with the true.
Our lives begin to end the day we become silent about things that matter.
Mahatma Gandhi:
Freedom is not worth having if it does not include the freedom to make mistakes.
The weak can never forgive. Forgiveness is the attribute of the strong.
An eye for an eye makes the whole world blind.
Copyright © by Petar Pan u haljini.
26.02.2007., ponedjeljak
Ponovno štafeta :
|
Ne znam što se to događa u blogosferi, ali štafete su uzele zamaha. Dvije su se proširile brzinom svjetlosti, ali primjetila sam čak i treću. No, evo neću se zamarati tim već ću izvršiti svoju dužnost i napisati tu drugu štafetu. Sada, koliko sam ja razumijela ja bih trebala obrazložiti zašto mi se je adresa takva kakva je i zašto mi je nick kod komentiranja takav kakav jest. Nisam sigurna da li je to ono što je i kako je zamišljeno, ali ja ću to tako napisati. Zašto mi je adresa bloga nestalaubeskraju.blog.hr? Pa vidite, u vrijeme nastanka ovog bloga ja sam bila jednoj teškoj fazi svog života. Mnogi to nisu primjetili, ali sam se slamala. Nestala sam u beskraju u doslovnom smislu. Nisam više znala tko sam ni što sam. Promijenila sam se. Čak i više nego što sam dopuštala okolini da primjeti. To je bilo moje mračno razdoblje. No sada sam valjda prešla preko toga. Trudim se. No, ipak sam puno toga naučila. Nešto se dobro i rodilo iz svega toga. Zapravo i puno više stvari nego što trenutno vidim i shvaćam, ali jedna meni posebno draga, ovaj blog. A sada, zašto Petar Pan u haljini? Mislim da ćete me ubiti ako napišem još jednom riječi 'Ovo je moja Nedođija'. Stoga ću samo reći da sam oduvijek voljela bajku Petar Pan. I kada se dogodio makeover moga bloga morala sam napisati i neki novi nick.....moralo je biti povezano uz Petar Pan, ali ipak da bude nekakve oznake da pripadam 'ljepšem' spolu. Izbor je pao na haljinu, kao isključivo ženski odjevni predmet. I tako je nastao PETAR PAN U HALJINI. Za danas nemam više nekakvih mudrih misli niti volje za pisanjem gluposti tako da je ova štafeta jedino što ćete danas pročitati kod mene. Pozdrav vam upućuje, Petar Pan u haljini. |
22.02.2007., četvrtak
Posjet drage mi prijateljice :
|
Pa sad....ovaj blog nije moj prvi, ali ovo je jedini kojeg imam namjeru održati na životu dokle god ne raskrstim u potpunosti sa blog.hr-om. Dakle, prije ovo postojao je još jedan moj blog zvan BUNDEVICA. Nedavno se sjetih njega i moram reći da mi nedostaje. On spremno tamo stoji izbrisanog koda za dizajn u nadi da ću se smilovati i ponovno ga pokrenuti. Ali umjesto toga odlučih Bundevicu pozvati ovdje. S vremena na vrijeme javit će se bundevica sa svojim malim pričicama. Pozvala sam je kod mene u NEdođiju. Pristala je iako ima posla i u drugim pričama. Pepeljuga je nakratko ostala bez kočije. A sada prepuštam pozornicu bundevici i njenom prvo javljanju..... Početak Bundevice: Heh, kako je Bundeva nastala? Jednostavno. Iz moje želje da anonimno opišem ono što se događalo mojoj prijateljici. Sve je stvoreno iz šale. Prvi post je bio jedini pravi. Govori je o osobi koju znam na način da je nitko ne prepozna. Sada ću ovdje objaviti ponovno taj post jer Bundevica će sada biti oživljena....morate se malo upoznati. Inače naslov je stih iz meni jako drage pjesme. ....They're tryin' to dig into my soul....They're tryin' to take control... Jednom, ne tako davno, svijetom je šetala mala bundevica! Bila je u potrazi za sobom, dakle svojim karakterom i svim sličnim! I baš je bila u onim najosjetljivijim godina puberteta kada su utjecaji okoline ostavljali snažniji utjecaj na njenu psihu nego što je itko želio priznati! I tako je ona putovala, šetala i tražila druge slične njoj, koji će joj odgovarati i uz koje će se dobro osjećati! Srela je kruškicu! Zanosnu malu kruškicu koja je bila toliko samouvjerena i sigurna u sebe i smatrala je da je popila svu pamet ovoga svijeta! I to nije bilo sve! Uvjerila je našu malu bundevicu, da ona zapravo nije bundeva nego poveća kruška! No svi znamo kako je lako navesti mlade da vjeruju u nešto i da postanu nešto što zapravo ne žele! To je utjecaj društva! I tako je naša bundevica bila uvjerena da je zapravo kruška! I bila je u to uvjerena sve dok nije odrasla i sazrijela i shvatila da je ona bundeva i da to nitko ne može niti će promijeniti! Ova je priča posvećena mojoj prijateljici koja se jako puno promijenila odlaskom u srednju školu i postala je sve ono što je nekoć prezirala! Postala je osoba kojoj okolina diktira ono što joj se sviđa, ono što želi, ono što misli, skraćeno ona je postala bezlična osoba koja više nema nijedno obilježje koje ja kao njena prijateljica mogu prepoznati kao njeno i samo NJENO! Nadam se da će ona sazrijeti i postati ono što ona zaista želi! I da će napokon shvatiti da neće biti neprihvaćena od društva ako iznese svoj stav koji se protivi stavu mase! Evo to je sve od mene! Poruka: Nemoj da vam društvo utječe na život u tolikoj mjeri da se izgubite i jednostavno više ne znate tko ste! To je to, Bundevica se vratila svojoj Pepeljugi, a ja svojoj Nedođiji. Pozdrav vam upućuje, Petar Pan u haljini u suradnji sa BUNDEVOM. |
20.02.2007., utorak
WELOCOME :
|
Sada vidim da je moj prijašnji post uzrokovao mnoge primjedbe na to da se mora odrasti. Vidite, ja sam svjesna toga, ipak sam ja moderni Petar Pan, ali ovo je moja Nedođija. Ovdje će se dijete koje se lagano budi iz sna igrati. Sve ostalo vrijeme, ja ću biti JA, ona koja sam uvijek i bila. Nisam odlučila zaustaviti odrastanje, već ga usporiti. Moja Nedođija za svaka tri koraka unaprijed koje napravi moj Kapetan Kuka, ode jedan unazad. U tome je čar. Uživati dok mogu. A sada nadam se da razumijete moje razloge pa vas molim., da poletite sa mnom i osjećajte se kao dijete...neobuzdano i znatiželjno. Pitajte, jer to je nešto što se cijeni. Pozdrav vam šaljem, letim u stvaran svijet, pa-pa Ovo je napisano samo da ne bude zabune....slijedeći post u četvrtak. |
17.02.2007., subota
Promjene su uvijek dobrodošle :
|
Možete primjetiti male promjene na mom blogu. Nadam se da možete. Dakle, mijenja se svrha. Više ne tražim smisao života. Sada se borim protiv odrastanja, svim snagama i sredstvima. Razum je moj Kapetan Kuka. Moj neprijatelj. Albert Einstein je rekao: " Razum je skup predrasuda stečenih do osamnaeste." Što se više približavam toj brojci sve se više slažem s njim. Stoga...moj je cilj plemenit, ne želim da dijete u meni zaspe. Sada je već klonulo i umorno, ali ja ga želim probuditi, razbuditi da me povede u neke nove pustolovine. Vi ste moji Izgubljeni dječaci i djevojčice. Pozvani ste da se borite sa mnom, rame uz rame. Da se odupremo zlom Kapetanu Kuki i njegovim gusarima. Možda se i pitate, čemu promjena. E pa kratko objašnjenje. Imala sam ideju o postu (isfurana tema odrastanja). Onda sam se sjetila svoje najdraže priče iz predškolskog djetinjstva i prve knjige koju sam pročitala, Petra Pana. Dječak koji je odlučio ne odrasti. Otkrio je svoju Nedođiju gdje zauvijek može biti dijete. Tako i ovo postaje moja Nedođija, mjesto gdje ja ostajem ja...bez osuda. Pozdrav vam upućuje Petar Pan u haljini! |
05.02.2007., ponedjeljak
Sreća
|
Znam da me dugo nije bilo, ali sada sam tu! Ispričavam se zbog nepisanja. Prvo što sam htjela napisati je to da trenutno na blogu ne mogu pisati ništa drugo nego o sebi. Nije to zato jer sam ja nepopravljivi egoist ili nešto slično nego jednostavno zato jer da bih se mogla fokusirati na druge stvari prvo moram riješiti sebe, svoje stanje uma. To nije lagano i ne znam koliko će potrajati, ali dotada ćete vjerovatno morati slušati moje iritantne egoističke monologe. Žao mi je zbog toga. No sada, naslov. E da. Moja mama me potakla da ovo napišem, točnije njeno pitanje: "Da li si ti sretna?". Tada sam zastala. Bila sam iznenađena. Ne toliko pitanjem koliko svojom nemoći da pronađem pravi odgovor. Gledala sam je bezizražajno, i glatko odgovorila jednu od najvećih istina u svom životu: "Ne znam.". Kratak i jasan odgovor. Majka mi je uputila procijenjivački pogled i onda se vratila svom poslu kao da ništa nije bilo. Nije bila ni svjesna kakvu je lavinu razmišljanja pokrenula u mojoj glavi. Sada ja vas pitam: DA LI STE VI SRETNI?! Kako upoće čovjek zna da li je sretan? Koji je to točno osjećaj? Obično kada bih nekoga upitala 'nešto slično ovome dobila bih odgovor: "Jednostavno znaš.". No da li je to istina? Ja zaista ne znam da li sam sretna. Smijem se...često. Imam prijetelje koje volim(ili barem mislim da volim) i koji mene vole(ili se barem nadam da je to istina). Imam roditelje koji su spremni na sve za mene. Imam sposobnosti koje mi pomažu da budem tko i jesam. Imam vesele misli. Optimističan pogled na svijet. Imam puno toga, puno razloga za sreću, a ja svejedno ne znam jesam li sretna. Da li je to normalno? Ili je to možda osjećaj koji se ne treba analizirati...osjećaj koji tako lagano previdimo. Da li je moguće da sam samo slijepa i ne vidim tako nešto važno. Fokusiram se na nevažne sitnice i izgubim kontakt sa sobom. Možda ja sve umišljam. Fokusiram se na ono negativno u svom životu, izvor tuge (kako je to čudno, uvijek se lako prepozna nešto negativno), svojih suza, svoje izgubljenosti u labirintu svoje vlastite svijesti. Nisam ni sama sigurna. Možda jednostavno se moram nasmiješiti i reći: "JA SAM SRETNA!" I poečti vjerovati, zaista vjerovati u te riječi. |