Nedođija Petra Pana u haljini

Kolovoz 2007 (1)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

On/Off

UVOD :

Ja sam moderni Petar Pan! Bježim od odrastanja i suvišnih patnji. Ovo je moja Nedođija.


Glasaj za moj blog na www.croblogeri.com

prozor Wendyine sobe - uvijek raspoložena za razgovor :
palacinka.cokolada@hotmail.com



Od 04.12. vas je bilo.....
Web Hit Counter



Image Hosted by ImageShack.us


Kopirajte ovu sliku na svoj blog i pomognite Stevi na putu do svjetske dominacije
Image Hosted by ImageShack.us

Evo nekoliko pravila :

1. Cijenim kvalitetu, a ne kvantitetu.

2. Tražim iskrenost. Nije mi važno je li osuda ili pohvala. Važno mi je samo mišljenje. Kako čovjek može napredovat ako ga samo hvale ili pišu ono što bi htio čut?

3. Molim vas bez lanaca sreće.

4. Molim vas bez vrijeđanja. Nije da sumnjam u vašu kulturu, ali ovo je moje osiguranje.

Nadam se da ćemo se lijepo slagati. Nemojte da bude problema.....

Izgubljeni dječaci i djevojčice :

Anchica
Bitter_sweet_symphony
Bolan
Brainwashed
Đurđa
Fade Angellina
Festina Lente
Finding myself
Gilraen
Gospodar Majmuna
Indigo
Insomnia
Manah
Sin soul
Unique
Vjeverica24
Zelda

ONI KOJI POMAŽU MOJI DJEČACIMA I DJEVOJČICAMA:
Bullying - moja posebna preporuka, svaki posjet nešto znači

Naše parole ohrabrenja :

Elenor Roosevelt:

We gain strength, and courage, and confidence by each experience in which we really stop to look fear in the face... we must do that which we think we cannot.

Great minds discuss ideas; Average minds discuss events; Small minds discuss people.


Jack Cleary:

I'm not afraid of death; but dying scares the hell out of me.

Martin Luther King Jr.:

In the end, we will remember not the words of our enemies, but the silence of our friends.

Like an unchecked cancer, hate corrodes the personality and eats away its vital unity. Hate destroys a man's sense of values and his objectivity. It causes him to describe the beautiful as ugly and the ugly as beautiful, and to confuse the true with the false and the false with the true.

Our lives begin to end the day we become silent about things that matter.


Mahatma Gandhi:

Freedom is not worth having if it does not include the freedom to make mistakes.

The weak can never forgive. Forgiveness is the attribute of the strong.

An eye for an eye makes the whole world blind.



Copyright © by Petar Pan u haljini.

14.08.2007., utorak

Povratnički post....bez šokiranih lica :)

Evo vraćam se. Petar Pan se vraća iz svoje Nedođije u kojoj je uživao poslijednjih mjeseci. Nisam se mislila vratiti, bar ne još, ali kolege blogeri, uvukli ste mi se pod kožu. Mislila sam da sam vas preboljela, ali bio je potreban pogled samo na jedan blog i vratila se ista ona potreba, želja i žudnja za pisanjem.
Pitate se što sam naučila, razočarat ću vas. Naučila sam da moram odrasti. Da, vaše oči dobro vide. Petar Pan priznaje poraz, dopušta kapetanu Kuki da preuzme njegovu Nedođiju. Ali ipak ovo nije moj kraj. Ovo je moj novi početak. Uvijek postoje sitnice koje možemo napraviti i usporiti to nužno odrastanje. Dok sam izbivala, kovala sam plan. Popisala sam 10 stvari koje moram s vremena na vrijeme činiti i ostati ću vječno dijete. Barem napola. Duša će mi ostati mlada.

1. Smijati se iako je plač prihvatljiviji.
2. Zaboraviti da su stvari sive.
3. Posjetiti Nedođiju s vremena na vrijeme.
4. Napraviti nešto ne razmišljajući o posljedicama.
5. Vjerovati u nemoguće.
6. Čitati bajke.
7. Maštati.
8. Pojesti čokoladu u tajnosti.
9. Ne pričati o ljudima sa zlobom.
10. I naravno, voljeti ovaj blog i posjećivati ga :)

To je sve od mene. Barem zasada. Inspiracija je probuđena iz sna. Puse.


12.04.2007., četvrtak

Prah za letenje je prestao djelovati, dobila sam krila :

Stvari se mijenjaju, zar ne? Evo, i ja sam se promijenila. Da li je to proljeće ili samo došlo vrijeme da spoznam neke stvari nisam ni sama sigurna.
Što god da bilo rezultiralo je privremenom zatvaranju ovog bloga. Nemojte misliti da sam odlučila odrasti i preseliti se u neki drugi svijet, već naprotiv, odlučila sam biti dijete. Isto ono koje sam bila davno, prije nekoliko godina. Tada nisam znala šta je Internet, a kompjuter je za mene samo predstavljao luksuz i nedostižnu, svemirsku napravu. Tada sam uživala u suncu, u mirisu proljeća, u činjenici da postojim.
I sada to isto želim. Želim ponovno osjetiti to dječje ushićenje zbog sitnica. Na nekoliko mjeseci ću napustiti blogerski svijet, a može se reći i kompjuterski svijet uopće. Radit ću ono u čemu uživam.
Možda pomislite da sam luda, ali dani su naprosto previše lijepi da bi bili potrošeni na kompjuteru. I sada dok ovo pišem, žalim za izgubljenim vremenom, minutama, satima koji protječu, a ja nisam uspjela osjetiti neku od radosti življenja.
Možda čak pomislite da sam se zaljubila, ali i to je daleko od istine. Ja ljubav ne poznajem i lijepo mi je tako. Jedinu ljubav koju poznajem je ona koju osjećam prema spoznaji da mi život prolazi, a ja ga živim. Ne želim svojoj djeci reći da sam mladost provela pred kutijom koja zrači. Kako stvoriti zdrave, mlade ljude kada se nemaju na koga ugledati?
Ono što me zaista pokrenulo da napravim ovo što sada radim je nešto tako jednostavno, a opet mi je predstavljalo mali «flashback» u prošlost. Jučer sam se nakon puno godina POPELA NA STABLO. I začudo prošao me onaj dječji ushit i ponos. Sjedila sam na grani i gledala prema podu. Suzbila sam sve svoje misli koje su proračunavale moguće ishodište jednog takvog pothvata. Osjetila sam se živom. Shvatila sam da se ne treba brinuti da li će to dijete živjeti u meni. Naravno da hoće, samo o meni ovisi da li ću mu ja dopustiti da diše. Kompjuter otupljuje moja osjetila, zaglupljuje me. Televizija je istog tog učinka. Stoga se sada odričem svega. Ipak, s obzirom na moju tešku ovisnost o kompjuteru, ipak ću si morati dopustiti mali luksuz dnevnog pregledavanja maila.
Odlučila sam ove slijedeće sunčane mjesece iskoristiti za potpunu relaksaciju. A nakon toga kada pozornicu preuzmu tugljivi i plačljivi mjeseci, ja ću vam se vratiti, aktivna, ali puna novih iskustava, puna materijala za priče, puna proživljenih avantura.
Kada se vratim, znat ćete, osjetit ćete. A sada, nakratko zbogom moji prijatelji. Idem biti ono što jesam. Ne tražiti i pomno probirati riječi kojima bih se izrazila, već samo biti JA, vječno dijete skriveno u zelenim krošnjama drveće s vragolastim osmijehom i pogledom punim iščekivanja.
Ja vama preporučam isto. Živjeti kao nikada dosad.

Pozdrav vam upućuje,
Petar Pan u haljini.

P.S. Ispričavam se zbog nekomentiranja. Ja vas sve jako volim i ovaj blog jako volim, ali neke stvari se moraju dogoditi, zar ne?

02.04.2007., ponedjeljak

Kratki izlet :

Moj povratak u virtualni svijet anonimusa. Što me potaknulo na pisanje? Pa jedan kratak obiteljski izlet u Istru. Inače smo još i davno prije moji roditelji i ja, odlazili svakog sunčanog vikenda u Istru u neko malo mjestašce koje se rijetko spominje, a zaslužilo je to. Nekako s godinama ta je obiteljska tradicija zamrla, ali odlučili smo je ponovno probuditi i posjetiti sva mjesta u kojima dugo nismo bili, a voljeli smo ih.
Jučer nam je odredište bio Grožnjan. Mnogi vjerovatno nisu čuli za njega, ali to je jedno od karakterističnih istarskih gradova. Visoko na brdu. Inače, sada je poznat kao mala umjetnička kolonija, gdje su mnogi umjetnici pronašli svoj mir. Toliko galerija nikad nisam vidjela na tako malenom prostoru. Sve je tiho, idilično. Ako ste umjetnik poželite tamo ostati i stvarati, a ako niste poželite postati jedan.
Na ulicama nema nikoga, sve se čini napušteno, ali cvjeće je to koje odaje prisutnost ljudi. Kako je bila nedjelja i uz to Cvjetnica, sve je bilo zatvoreno, tako i najdraža galerija moje majke. Na vratima je pisalo radno vrijeme, koje je u potpunosti bilo u skladu sa hirovitim duhom umjetnika.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Natpis me oduševio. Lijepo me nasmijao.
Gradić je čaroban i imate moju preporuku ukoliko se odlučite na izlet u Istru. Nevjerovatna je njegova sposobnost da vam izmami osmijeh zadovoljstva.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Pozdrav vam upućuje,
Petar Pan u haljini.

12.03.2007., ponedjeljak

Zrcalo budućnosti :

Shvatila sam da ne mogu više odgađati pisanje novog posta pa ga sada pišem. Bez previše inspiracije i mudrih riječi koje sa vama mogu podijeliti. Škola me trenutno ubija i iscrpljuje svu energiju koju posjedujem.
Od zadnjeg mog javljanja puno se toga promijenilo. Donijela sam neke velike odluke koje su mi promijenile život, ali i sam bioritam kakav imam zadnjih osam godina. Da li mi je žao? Nisam sigurna. To je bilo neizbježno. Odlučila sam više ne odgađati nego jednostavno ustati i reći : PRESTAJEM. I evo me sada, sjedim pred kompjuterom i ne znam što napisati. Nisam se priključila na Internet već tjedan dana. Ne znam zašto. Trebala mi je distanca od svega, drugih ljudi, njihovih života, njihovih patnji. Trebala sam svoje srediti. Sada se osjećam bolje nego ikada. Nova, zdrava i sretna. Bez nekog određenog razloga ja sam sretna. Valjda je to proljće. Moje najdraže godišnje doba kada se novi život rađa, kada sve miriše i izgleda poput slike. Poželim cijeli dan sjediti u travi i gledati nebo. Razmišljeti. Možda čak doći do nekih pametnih zaključaka.
Shvatila sam da uvijek imam velike planove koji se obično odnose na nadolazeće praznike. Venem za slobodom koju ću imati preko ljeta kada ću otići na sva mjesta o kojima maštam dok sjedim u učionici i slušam nadasve dosadna predavanja. Ali ti se moji planovi nikada ne ostvare. Pokušavam kontrolirati svoju budućnost na način koji je jednostavno neučinkovit. Zar život ne bi bio ljepši kada bismo planirali sutračnji dan. Uživali u činjenici da živimo, da dišemo?! Maštanja ostaviti nekome drugome. Pokušati ostvariti ono što želimo. Malim koracima do nečeg velikog. Ako radimo velike korake puno toga ćemo u međuvremenu propustiti i pred samim ciljem izgubiti ravnotežu i pasti. Nezadovoljni neuspjehom. No na putu nismo ništa vidjeli, jer nas je jedan cilj zaslijepio. Nakon pada ne možemo biti zahvalnim na onim sitnicama koje su to putovanje činile posebnim jer ih nismo ni zamjetili.
Previše se trudimo doseći zvijezde iako živimo svjesni da to nikada nećemo uspjeti.
Uživajmo u svakom danu, budimo se sretni i zahvalni što živimo. Iako nam se neki dani čine crnima, moramo vjerovati da će se svjetlost vratiti. Svi smo mi nešto puno više od brojke u statistikama. Mi nekima značimo cijeli svijet, neki nama znače cijeli svijet. Mis smo tu da napravimo promjenu, da postignemo nešto, da pokažemo svoju vrijednost.
Mi smo budućnost, nada i sreća. Dokažimo to.
Vidite sve ovo gore napisano mi već znamo, ali da li smo mi toga svjesni. Ja nisam bila. Osvjestila sam to kada sam morala napisati svoju autobiografiju. U trenutku kada sam prislonila olovku na papir sam shvatila da je moj život prazan. Nisam nikada postigla nešto na što sam ponosna. Shvatila sam da želim biti zadovoljna. Imati nešto za ispričati svojoj djeci, nešto više od NIČEGA.
Nadam se da vi niste poput mene.

Pozdrav vam upućuje,
Petar Pan u haljini

26.02.2007., ponedjeljak

Ponovno štafeta :

Ne znam što se to događa u blogosferi, ali štafete su uzele zamaha. Dvije su se proširile brzinom svjetlosti, ali primjetila sam čak i treću. No, evo neću se zamarati tim već ću izvršiti svoju dužnost i napisati tu drugu štafetu.

Sada, koliko sam ja razumijela ja bih trebala obrazložiti zašto mi se je adresa takva kakva je i zašto mi je nick kod komentiranja takav kakav jest. Nisam sigurna da li je to ono što je i kako je zamišljeno, ali ja ću to tako napisati.

Zašto mi je adresa bloga nestalaubeskraju.blog.hr?
Pa vidite, u vrijeme nastanka ovog bloga ja sam bila jednoj teškoj fazi svog života. Mnogi to nisu primjetili, ali sam se slamala. Nestala sam u beskraju u doslovnom smislu. Nisam više znala tko sam ni što sam. Promijenila sam se. Čak i više nego što sam dopuštala okolini da primjeti. To je bilo moje mračno razdoblje. No sada sam valjda prešla preko toga. Trudim se. No, ipak sam puno toga naučila.
Nešto se dobro i rodilo iz svega toga. Zapravo i puno više stvari nego što trenutno vidim i shvaćam, ali jedna meni posebno draga, ovaj blog.

A sada, zašto Petar Pan u haljini?
Mislim da ćete me ubiti ako napišem još jednom riječi 'Ovo je moja Nedođija'. Stoga ću samo reći da sam oduvijek voljela bajku Petar Pan. I kada se dogodio makeover moga bloga morala sam napisati i neki novi nick.....moralo je biti povezano uz Petar Pan, ali ipak da bude nekakve oznake da pripadam 'ljepšem' spolu. Izbor je pao na haljinu, kao isključivo ženski odjevni predmet. I tako je nastao PETAR PAN U HALJINI.

Za danas nemam više nekakvih mudrih misli niti volje za pisanjem gluposti tako da je ova štafeta jedino što ćete danas pročitati kod mene.

Pozdrav vam upućuje,
Petar Pan u haljini.

22.02.2007., četvrtak

Posjet drage mi prijateljice :

Pa sad....ovaj blog nije moj prvi, ali ovo je jedini kojeg imam namjeru održati na životu dokle god ne raskrstim u potpunosti sa blog.hr-om. Dakle, prije ovo postojao je još jedan moj blog zvan BUNDEVICA. Nedavno se sjetih njega i moram reći da mi nedostaje. On spremno tamo stoji izbrisanog koda za dizajn u nadi da ću se smilovati i ponovno ga pokrenuti. Ali umjesto toga odlučih Bundevicu pozvati ovdje. S vremena na vrijeme javit će se bundevica sa svojim malim pričicama. Pozvala sam je kod mene u NEdođiju. Pristala je iako ima posla i u drugim pričama. Pepeljuga je nakratko ostala bez kočije. A sada prepuštam pozornicu bundevici i njenom prvo javljanju.....

Početak Bundevice:

Heh, kako je Bundeva nastala? Jednostavno. Iz moje želje da anonimno opišem ono što se događalo mojoj prijateljici. Sve je stvoreno iz šale. Prvi post je bio jedini pravi. Govori je o osobi koju znam na način da je nitko ne prepozna. Sada ću ovdje objaviti ponovno taj post jer Bundevica će sada biti oživljena....morate se malo upoznati. Inače naslov je stih iz meni jako drage pjesme.

....They're tryin' to dig into my soul....They're tryin' to take control...

Jednom, ne tako davno, svijetom je šetala mala bundevica! Bila je u potrazi za sobom, dakle svojim karakterom i svim sličnim! I baš je bila u onim najosjetljivijim godina puberteta kada su utjecaji okoline ostavljali snažniji utjecaj na njenu psihu nego što je itko želio priznati! I tako je ona putovala, šetala i tražila druge slične njoj, koji će joj odgovarati i uz koje će se dobro osjećati! Srela je kruškicu! Zanosnu malu kruškicu koja je bila toliko samouvjerena i sigurna u sebe i smatrala je da je popila svu pamet ovoga svijeta! I to nije bilo sve! Uvjerila je našu malu bundevicu, da ona zapravo nije bundeva nego poveća kruška! No svi znamo kako je lako navesti mlade da vjeruju u nešto i da postanu nešto što zapravo ne žele! To je utjecaj društva! I tako je naša bundevica bila uvjerena da je zapravo kruška! I bila je u to uvjerena sve dok nije odrasla i sazrijela i shvatila da je ona bundeva i da to nitko ne može niti će promijeniti!
Ova je priča posvećena mojoj prijateljici koja se jako puno promijenila odlaskom u srednju školu i postala je sve ono što je nekoć prezirala! Postala je osoba kojoj okolina diktira ono što joj se sviđa, ono što želi, ono što misli, skraćeno ona je postala bezlična osoba koja više nema nijedno obilježje koje ja kao njena prijateljica mogu prepoznati kao njeno i samo NJENO!
Nadam se da će ona sazrijeti i postati ono što ona zaista želi! I da će napokon shvatiti da neće biti neprihvaćena od društva ako iznese svoj stav koji se protivi stavu mase!
Evo to je sve od mene!
Poruka: Nemoj da vam društvo utječe na život u tolikoj mjeri da se izgubite i jednostavno više ne znate tko ste!


To je to, Bundevica se vratila svojoj Pepeljugi, a ja svojoj Nedođiji.

Pozdrav vam upućuje,

Petar Pan u haljini
u suradnji sa BUNDEVOM.

20.02.2007., utorak

WELOCOME :

Sada vidim da je moj prijašnji post uzrokovao mnoge primjedbe na to da se mora odrasti. Vidite, ja sam svjesna toga, ipak sam ja moderni Petar Pan, ali ovo je moja Nedođija. Ovdje će se dijete koje se lagano budi iz sna igrati. Sve ostalo vrijeme, ja ću biti JA, ona koja sam uvijek i bila.

Nisam odlučila zaustaviti odrastanje, već ga usporiti. Moja Nedođija za svaka tri koraka unaprijed koje napravi moj Kapetan Kuka, ode jedan unazad. U tome je čar. Uživati dok mogu.

A sada nadam se da razumijete moje razloge pa vas molim., da poletite sa mnom i osjećajte se kao dijete...neobuzdano i znatiželjno. Pitajte, jer to je nešto što se cijeni.

Pozdrav vam šaljem,
letim u stvaran svijet,
pa-pa


Ovo je napisano samo da ne bude zabune....slijedeći post u četvrtak.

17.02.2007., subota

Promjene su uvijek dobrodošle :

Možete primjetiti male promjene na mom blogu. Nadam se da možete. Dakle, mijenja se svrha. Više ne tražim smisao života. Sada se borim protiv odrastanja, svim snagama i sredstvima.

Razum je moj Kapetan Kuka. Moj neprijatelj.
Albert Einstein je rekao: " Razum je skup predrasuda stečenih do osamnaeste." Što se više približavam toj brojci sve se više slažem s njim. Stoga...moj je cilj plemenit, ne želim da dijete u meni zaspe. Sada je već klonulo i umorno, ali ja ga želim probuditi, razbuditi da me povede u neke nove pustolovine.

Vi ste moji Izgubljeni dječaci i djevojčice. Pozvani ste da se borite sa mnom, rame uz rame. Da se odupremo zlom Kapetanu Kuki i njegovim gusarima.

Možda se i pitate, čemu promjena. E pa kratko objašnjenje. Imala sam ideju o postu (isfurana tema odrastanja). Onda sam se sjetila svoje najdraže priče iz predškolskog djetinjstva i prve knjige koju sam pročitala, Petra Pana. Dječak koji je odlučio ne odrasti. Otkrio je svoju Nedođiju gdje zauvijek može biti dijete. Tako i ovo postaje moja Nedođija, mjesto gdje ja ostajem ja...bez osuda.

Pozdrav vam upućuje

Petar Pan u haljini!

05.02.2007., ponedjeljak

Sreća

Znam da me dugo nije bilo, ali sada sam tu! Ispričavam se zbog nepisanja.
Prvo što sam htjela napisati je to da trenutno na blogu ne mogu pisati ništa drugo nego o sebi. Nije to zato jer sam ja nepopravljivi egoist ili nešto slično nego jednostavno zato jer da bih se mogla fokusirati na druge stvari prvo moram riješiti sebe, svoje stanje uma. To nije lagano i ne znam koliko će potrajati, ali dotada ćete vjerovatno morati slušati moje iritantne egoističke monologe. Žao mi je zbog toga.
No sada, naslov. E da. Moja mama me potakla da ovo napišem, točnije njeno pitanje: "Da li si ti sretna?". Tada sam zastala. Bila sam iznenađena. Ne toliko pitanjem koliko svojom nemoći da pronađem pravi odgovor. Gledala sam je bezizražajno, i glatko odgovorila jednu od najvećih istina u svom životu: "Ne znam.". Kratak i jasan odgovor. Majka mi je uputila procijenjivački pogled i onda se vratila svom poslu kao da ništa nije bilo. Nije bila ni svjesna kakvu je lavinu razmišljanja pokrenula u mojoj glavi. Sada ja vas pitam: DA LI STE VI SRETNI?! Kako upoće čovjek zna da li je sretan? Koji je to točno osjećaj? Obično kada bih nekoga upitala 'nešto slično ovome dobila bih odgovor: "Jednostavno znaš.". No da li je to istina? Ja zaista ne znam da li sam sretna. Smijem se...često. Imam prijetelje koje volim(ili barem mislim da volim) i koji mene vole(ili se barem nadam da je to istina). Imam roditelje koji su spremni na sve za mene. Imam sposobnosti koje mi pomažu da budem tko i jesam. Imam vesele misli. Optimističan pogled na svijet. Imam puno toga, puno razloga za sreću, a ja svejedno ne znam jesam li sretna. Da li je to normalno? Ili je to možda osjećaj koji se ne treba analizirati...osjećaj koji tako lagano previdimo. Da li je moguće da sam samo slijepa i ne vidim tako nešto važno. Fokusiram se na nevažne sitnice i izgubim kontakt sa sobom. Možda ja sve umišljam.
Fokusiram se na ono negativno u svom životu, izvor tuge (kako je to čudno, uvijek se lako prepozna nešto negativno), svojih suza, svoje izgubljenosti u labirintu svoje vlastite svijesti.
Nisam ni sama sigurna. Možda jednostavno se moram nasmiješiti i reći: "JA SAM SRETNA!" I poečti vjerovati, zaista vjerovati u te riječi.

17.01.2007., srijeda

Štafeta

Eto, skoro me zaobišla štafeta(barem sam to mislila), ali me zaposlio moj dragi blog prijatelj Filozof na djelu....
Pa evo, pet stvari koje niste znali o meni:

1. Bojim se mraka. Jest glupo, ali taj strah je prisutan odavno. Mislim otkad sam bila mala. Uvijek sam se užasavala spavanja u mraku i još uvijek je tako.

2. Imam puno prijatelja i poznanika, ali se nikome ne povjeravam. Postoji tek par osoba koje znaju malo više o meni od ostalih.

3. Ovisna sam o žvakaćama. Svaki ih dan kupujem i stalno ih žvaćem. I to je uvijek crni Airwaves iliti Airwaves black mint. To me smiruje....morate priznati da je to bolje od pušenja.smijeh

4. San mi je otići u Englesku. Ne znam zašto i nemojte misliti da ja očekujem da je tamo svršeno, ali jednostavno smatram da to savršeno za MENE.

5. Imam opsesiju kutijama i papirima. Malo je čudno, ali me uhvati posebna euforija kada sam u prostoriji punoj kutija ili kada stim ispred polica sa puno papira i sl. Pogotovo volim kada moram podići neki paket, koji mi obično pošalje baka za rođendan. Onda se mora otići u poseban dio pošte, onaj dio gdje je sve puno pisama i raznih drugih paket. Za mene je to raj.smijeh

Sada bih ja nekome trebala proslijediti ovu štafetu, ali ne želim nikoga posebno zapošljavati. Stoga svi vi ljudi kojima se sviđa ovo čudo, a do vas nije stiglo.....smatrajte da sam vam je predala.....pozdrav vam i puse.
Ne očekujte od mene tako skoro post......počela je škola i mama mi zabranjuje pristup kompjuteru.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se