).U potrazi za istinom
20.12.2007., četvrtak
Sinhronicitet
Prije negoli počnem s temom ovog posta htjela bih samo reći da sam doista iznenađena odazivom na prošli post. Naime, iako mi čitanost na blogu nije brojčano porasla, odaziv na temu imao je dosta široke razmjere. Čak sam dobila i nekoliko mailova od osoba koje su prepoznale svoj problem kao socijalnu anksioznost i pitale za savjet. Ovim putem obećajem da ću svakome pojedinačno odgovoriti najbolje što znam u nekom relativno pristojnom roku (iako, čini se da moji rokovi e-mail odgovora po defaultu nisu pristojni, ali eto, dajem sve od sebe  ), pa vas sve molim za malo strpljenja. To me navelo na spoznaju da je u Hrvatskoj prijeko potreban netko tko će se više posvetiti ljudima koji smatraju da imaju problem zbog socijalne anksioznosti i nagnalo na to da si zadam još jedan projekt u životu (pozdrav Berixu   ) koji će bar djelomično pomoći u otklanjanju tog deficita.A sada na manje zemaljsku temu – sinhronicitet. Carl Gustav Jung je prvi koji je pisao o sinhronicitetu kao načelu neuzročnog povezivanja, odnosno o neuzročnim vezama između pojava u materijalnom univerzumu i ljudskim psihičkim doživljajima. Pritom te pojave ne prate uzročno posljedičnu vezu nego jednostavno dolaze zajedno. Kod njega mi je osobito zanimljiv i neosporno točan pogled koji se može primjeniti na cjelokupnu današnju znanost: Prirodni su zakoni statističke istine, što znači da su nepobitne samo onda kada se bavimo makrofizičkim količinama. U području vrlo malih količina proricanje (op.a. ovdje se misli na predviđanje na temelju „znanstvenih činjenica“) postaje nesigurno, ako ne i nemoguće, jer se vrlo male količine više ne ponašaju u skladu s prirodnim zakonima. (Izvor: C.G. Jung „Tumačenje prirode i psihe“). Ovaj Jungov koncept je nešto na što ću se sigurno još puno puta osvrtati, jer mi se u lutanjima po blogovima učinilo potrebnim - no to je druga tema. Jednostavnije rečeno sinhronicitet je kad vam se u životu dogodi ona, valjda svima poznata, situacija da pomislite: „ovo ne može biti slučajnost“. Evo nekoliko primjera u nekoliko kategorija. Svi su temeljeni na subjektivnom, osobnom iskustvu i izabrani su kao tek mali dio onoga što sam doživjela: Banalni primjeri: Razmišljate o prijatelju kojeg niste čuli niti vidjeli mjesecima, ako ne i godinama i u tom trenutku on vas zove (najjednostavniji primjer). Razmišljate o nekoj temi dok vam u pozadini radi televizor, kad tamo počinje emisija upravo o toj temi (taj dan niste čitali tv program). Pričate s nekim o nekoj temi, dolazite doma i nalazite da vam je prijatelj poslao mail o toj temi. Promet: Auto vam ne želi upaliti, pozovete mehaničara i on ga upali od prve, ali kad pogleda motor vidi da vam curi benzin i da ste se mogli zapaliti da ste uspjeli krenuti. Nevjerojatne fluktuacije u prometu: npr. svaki dan, u određeno vrijeme na određenom mjestu je uobičajeni prometni čep jer velik broj ljudi u to vrijeme i tim putem ide doma s posla. Međutim, dođete jedan dan, koji se ni po čemu ne razlikuje od ostalih dana (dakle, nema nekih događanja koja bi preusmjerila promet niti njegov intenzitet), u isto vrijeme i na isto mjesto i nema nikoga – cesta je prazna. ?!!? Zar su danas svi išli ranije ili su svi odlučili baš danas ići drugim putem? (Važna napomena: na tom putu kojim idete nije unaprijed određen tempo zbog podešenja semafora i prilično je važno križanjevelikog broja puteva, pa manji zastoj u nekoj sporednoj ulici ne može biti uzrok). Promet je općenito vrlo zanimljiv za promatranje sinhroniciteta. Svaki dan ima svoju „prometnu dušu“: postoje dani kad su svi vozači pristojni i propuštaju vas, postoje dani kad su svi nepristojni i oduzimaju vam prednost, postoje dani kad ne možete proći niti jednu zebru, a da na njoj nije pješak, dok drugi dan u isto vrijeme, na istim tim zebrama nema niti jednog. Ove pojave nemaju veze s nikakvim razumnim uzrocima, ne ovise o vašem raspoloženju niti o tome žuri li vam se ili ne (kad vam se žuri postoji mogućnost da bi vam neki od opisanih događaja posebno išli na živce, pa biste ih više primjećivali). Prediktivni snovi (banalni i manje banalni): Sanjate profesoricu iz osnovne škole i sutradan ju sretnete iako ju niste vidjeli godinama, a još manje sanjali. Sanjate da vas član vaše obitelji traži kutomjer (?!!? – koliko često to sanjate, doista?). Taj dan dolazi taj član vaše obitelji i govori kako treba kupiti kosilicu za dvorište, ali dvorište mu je pod nagibom, pa ne zna kakva bi kosilica bila ok. Neke dobro rade do određenog broja stupnjeva, ali on ne zna utvrditi koliko stupnjeva je nagib njegovog dvorišta (to nije tema o kojoj uobičajeno pričate). Tjedan dana, svaku noć za redom sanjate tornado (to vam inače nije uobičajen san). Sljedeći tjedan u jednom zagrebačkom kvartu (gdje to doista nije česta pojava) prođe pijavica (naravno, niti upola razorna kao tornado, ali ipak...). Sanjate da umirete na neobičan način. No u snu, nije bitan niti način, niti situacija kojoj se to odvija, već najjaći dojam na vas ostavlja to što ste vrlo intenzivno proživjeli sve nijanse osjećaja koji nastupaju kada ste suočeni sa smrću. Ponovno ću napomenuti – to i nisu vaši uobičajeni snovi. Drugi dan umire obiteljska prijateljica. Nakon svega ne možete se ne pitati: je li proživjela sve te osjećaje? Međutim sinhronicitet može otići i puno dalje od napisanog. Npr. neko vrijeme intenzivno razmišljate o nekoj temi i s vremenom vas posve nevezano o vašoj volji počnu okruživati ljudi koji se tom temom bave, a prije ih nije bilo nigdje u vašoj blizini. Zanimljivo je to što usprkos vašem razmišljanju vi niste promijenili način života, počeli se kretati u drugačijim krugovima ljudi ili počeli tražiti informacije tamo gdje prije niste. Ne, živite istim životom kakvim ste živjeli i prije, a ti ljudi i/ili te informacije jednostavno dolaze do vas, bez da je itko i znao da je to predmet vašeg interesa. Kada je u vašem umu dominantna sumnja prema nečemu – okružuju vas informacije koje tu sumnju potkrepljuju, pa čak ako ih i ne tražite. Tako sumnja postaje vjera. Kada je pak prisutna vjera – okružuju vas informacije koje potkrepljuju vjeru i svijet doista počinje funkcionirati prema njoj. Moj dobar prijatelj bi rekao: „svaki čovjek završi točno onako kako sam sebe vidi da će završiti“. Jedan od mojih omiljenih pisaca u svom bestseleru je napisao: „Kada nešto stvarno želiš, cijeli svijet će se urotiti da to i dobiješ“ (naravno, Paulo Coelho „Alkemičar“). I ja se slažem. Kada vam je pred očima samo jedna opcija – za vas doista niti jedna druga opcija ne postoji. Ako vam se ne sviđa ta opcija – treba samo promjeniti perspektivu i mijenja se i opcija (naravno, lakše reći, nego učiniti). Mislim da je upravo ta određenost našeg svijeta našim vlastitim vizijama najdublji i najjači pokazatelj sinhroniciteta – ne znamo što je uzrok, a što posljedica – možda uzroka i posljedica nema, već se stvari odvijaju paralelno onako kao što je određeno da trebaju ići, a odredili smo ih, naravno – sami. U psihologiji postoji nešto što se zove selektivna pažnja. Selektivna pažnja je kad primjećujete informacije koje su u skladu s vašim stavovima. Tako zapravo svaki čovjek živi u točno onakvom svijetu u kakvog vjeruje (zato je mijenjanje nečije perspektive tako teška misija – svi smo okruženi informacijama koje potvrđuju upravo našu sliku o svijetu). Ako mislite da u svijetu nema čudesnih pojava – najčešće vam se ništa čudesno neće niti dogoditi, jer nećete obraćati pažnju na događaje koji se mogu na taj način tumačiti. Ako pak vjerujete da je svijet pun čuda – za vas će i biti, jer se mnogo događaja može objasniti na taj način, pa makar ponekad postoje i prizemnija objašnjenja. Najteže je ostati objektivan i nitko nije u stanju procijeniti tko je zapravo objektivan, a tko ne. Ja za sve opisane događaje tvrdim da nisu bili pod utjecajem selektivne pažnje, prediktivnih snova sam se sjećala, neke od njih čak zapisala prije nego što su se predikcije ostvarile, pažljivo sam razmotrila sva prizemna objašnjenja i na svako dodatno pitanje o ovim događajim dati ću valjane argumente. Tvrdim to jer sam se dugo bavila proučavanjem tih događaja i vjerujem da su mi metode koje sam odabrala, kako bih držala vlastitu subjektivnost pod kontrolom, valjane, pogotovo zato što dobro poznajem mehanizme koji mogu dovesti do „iskrivljenog“ tumačenja. Ako netko misli suprotno neka iznese svoj argument, pa ću mu, ako naravno imam odgovor, rado odgovoriti na njega. S druge strane, voljela bih čuti ima li još ljudi slična iskustva sa sinhronicitetom, koja nisu produkt selektivne pažnje, koja nisu posljedica Barnum efekta (efekt kad npr. čitate horoskop i prepoznajete se u njemu, ali ako pročitate pažljivo shvatit ćete da se gotovo svaki čovjek na svijetu može prepoznati u njemu zbog previše uopćenih izjava, poput: „vi ste smireni, dok vam ne prekipi“...  ) i za koja su pažljivo razmotrili postoje li prizemna objašnjenja i mogli zaključiti samo jedno (što su uostalom i prije iskustveno znali) – da ne. |
- 21:37 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (2) Travanj 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Kolovoz 2008 (2) Srpanj 2008 (2) Travanj 2008 (2) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Listopad 2007 (3) Rujan 2007 (2) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve što mislimo da znamo, a ne znamo. Sve što nas privlači, a ne znamo zašto. Sve što mislimo da ne možemo, a zapravo možemo. Jeste li znali da: - prema teoriji kvantne fizike ništa nije nemoguće, samo je pitanje kolika je vjerojatnost da će se nešto dogoditi. Einstein je posvetio život tome kako bi to opovrgnuo i napravio Teoriju svega (Einstein: "God doesn't play dice"). Nije uspio, jer koliko god se trudio nije mogao u obzir uzeti sve faktore koji mogu utjecati na neki događaj. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||