nabrzaka
petak, 22.02.2008.
31. post. Nova lokacija
|
Nestrpljivi bloger se pitao hoće li proći mjesec dana od posljednjeg posta i prošlo je, premda to ne znači puno više od činjenice da mi se nije pisalo pa eto i nisam pisala. Možda sam čekala da se malo "unormalim" ali to se nije dogodilo. Dapače, počela sam vjerovati da se vjerojatno nikad neću "unormalit" ili vratiti na ono staro tako da mogu već sad opet pisati i živjeti, uz rizik da prosječni čitatelj vjerojatno neće pohvatati ono što govorim jer mi nedostaje koncentracije za suvislo zaokruživanje priče, ali kako bi Đole rekao "što da se staram o tom"... :-) Novi post pišem s nove lokacije jer već neko vrijeme nisam u Zg, a ne znam ni kad ću natrag, to bumo još vidjeli. Novo je i da sam u posljednje vrijeme poprilično zanemarila svoju inače omiljenu zanimaciju - F1 i zapravo se ne sjećam kad sam zadnji put imala toliku pauzu od čitanja F1 portala, foruma, časopisa i svega ostalog. Zbilja ne znam što se događalo posljednjih mjesec, dva, ali sva sreća da je stanka između sezona pa vjerojatno niije bilo previše zanimljivosti. Evo tek sam danas vidjela da je izbio neki veliki skandal sa španjolskim navijačima koji su navodno vrijeđali Lewisa Hamiltona nekim rasisitičkim insinuacijama. U normalnim okolnostima ne bih ni obratila pažnju na tu priču nego bih je odmah otpisala kao beznačajni incident jer, naravno, mislim da su rasistički komentari samo hrpa gluposti i uostalom bilo je neminovno da će se takvo što dogoditi prije ili kasnije. Mislim, ako su Shumachera zezali za bradu, Coultharda čak i novinari javno zovu "the Jaw", a već legende kruže o minijaturizmu Takume Sata, Lewisova boja kože morala je iskrsnuti na nekom od plakata na navijačkim tribinama prije ili kasnije. Ljudi su jednostavno takvi. Dakle, u normalnim okolnostima ne bih pisala o tome, ali budući da okolnosti nisu baš sasvim "normalne" jer se nalazim u južnim krajevima gdje su stvari, razmišljanja i pogledi na život uglavnom ponešto drukčiji od onih u Zagrebu, ipak ću se osvrnuti na taj detalj. Naime, u protekla dva tjedna od susjeda, rodbine i slučajnih namjernika čula sam sljedeće komentare (nabrojat ću samo par njih): "prljavi muslimančina", "možda ima i pokoji normalan Srbin, al samo možda", "lijeni crnčuga", "nevjenčana a trudna, pomozi joj bože" itd. Ove stvari me ljute, ali stvarno ljute. Možda zato što mi je valjda od desete godine jasno da su to gluposti, možda zato što sam se u Zg i svom krugu prijatelja odvikla od onog što je ovdje poprilično rašireno, možda zbog nečeg što ne mogu obajasnit, ali najviše zato što mislim da za takve stavove nema opravdanja. Ne trebate živjeti u nekom EU velegradu, niti završiti "velike škole", niti u debele knjige oči bečit da bi znali da je svaki čovjek čovjek. Da bi to znali trebate biti samo to-čovjek. I ništa više. I zato me to ljuti i žalosti. Odrasli ljudi koji ne razumiju osnovna načela humanizma? Nevjerojatno. I svi vi u Zg koji ćete čitati ovaj post, znam da će vam ovo biti bedasto ali vidjela bih vas da to slušate svaki dan :-) Lewis je crnac. Big deal. Ne postoji riječ u hrvatskom jeziku kojom bih mogla opisati koliko mi je to svejedno. Netko je Srbin, Hrvat, Slovenac, Francuz, Lebanonac, Židov? Whatever. Netko je kršćanin, musliman, budist, ateist, agnostik? Who cares. U narodnost ionako ne vjerujem, a sve ostalo je stvar izbora koja se mene ne tiče. Homoseksualci? Široko im more. Dok god ljudi žive životnim stilom koji im odgovara i čini ih sretnima, a ne ugrožavaju nikog oko sebe, meni je svejedno ko s kim, di i kako. Ovo KAKO bi još najradije čula, al' baš o tome nitko ne govori :-) Dakle, da rezimiram. U dragoj nam domovini (a vjerojatno je i u ostalim zemljama isto) postoji čitavo more ljudi koji žive svoje živote držeći se jedne šprance koju su pak vidjeli od svojih roditelja i susjeda, ljudi koji za sve što je drukčije misle da je "nenormalno", koji priznaju samo svoje, a o tom "svome" čitavog života nisu promislili dulje od tri sekunde, ljudi koji odgovornost za svoj život prenose na državu, crkvu ili nešto treće, koji svoj osobni identitet grade isključivo na markofaktorima poput nacije, koji veliki dio svojih aktivnosti obavljaju da se ne bi razlikovali, da ne bi susjedi nešto rekli, da ne bi previše odskočili, ljudi koji se uspoređuju samo s "lošijima" od sebe, misle da su u svemu u pravu i svima traže manu, ljudi koji se nikad nisu zapitali zašto žive i kako žele živjeti. Možda sam djetinjasta pa ne razumijem, možda sam zločesta i gora od svih njih zajedno pa govorim ovakve stvari, možda sam sebična i mislim da sve znam najbolje, a možda me ipak najviše od svega baš boli briga... Ne mogu odoljeti a da ne dopunim ovaj post citatom iz posljednjeg broja Cosma i kolumne Rujane Jeger. "Sa svih mi strana i dalje svi govore što da radim, što da želim, bez čega nikako i nipošto ne mogu i što naprosto - ne smijem. Čak i znanci koji me ne poznaju dovoljno. U ovoj se zemlji čini da svi sve znaju o svemu: dva su puta bili na jedrenju, ali cijele godine hodaju u Paul&Shark majici i znaju u kojoj marini je najbolji restoran s najboljim vinom i odmah ti kažu koliko košta i koje jelo trebaš naručiti. Pet puta su skijali, ali znaju sve o carving skijama te odnosima cijena i kvalitete Glühweina u Bad Gasteinu. O politici najbolje i ne počinjati. Nacija smo Besserwissera, rekao bi Švabo - ljudi koji sve najbolje znaju." |
