SVAKA RUŽA IMA SVOJ TRN...

Izgubiti nekoga nikad nije lako, ali steći nečije povjerenje,primati i bezuvjetno djeliti ljubav je mnogo teže. Kakve su to veze koje nas povežu baš sa tom osobom od stotina i stotina nekih drugih?
Da li tu uistinu umješa prste ta sudbina koja nas sve spaja i razdvaja, kako kažu ili ipak nešto više, neka viša sila?
Da li je u stvari do nas ili ipak do Boga?
Ljubav je najljepša dok se budi, kad joj otkrivamo niti koje nas polako, neosjetno, ali sve jače i opasnije vezuju za srce druge osobe...Nešto najteže je razdvojiti se od voljene osobe iako je ljubav sa jedne strane ipak samo čisto uzimanje (što od drugog više ljubavi "otmemo" to smo zadovoljniji) Ali što uraditi onda kad nam uzmu otimanje. Što kad nam odnesu sve nedosanjane snove sa sobom, kako dalje?
Čuvati prošlost i veze, te čudesne niti duboko pohranjene u srcu, ili samo odmahnuti rukom i nastaviti dalje i ujedno stvarati još ljepše snove. Sve se iz nekog valjda straha prema novom odlučimo za ono prvo, ali na našu sreču ovo drugo samo dođe s vremenom...Kako bi tek bilo da nemamo tu mogućnost izbora.