Ovo će biti kratak post. Tek toliko da vam kažem što mislim. A u nekim stihovima pjesme Misery Business od Paramorea se moje mišljenje poistovjećuje s tim stihovima.

Second chances they don't ever matter.
People never change.
Once a whore, you're nothing more.
I'm sorry, that'll never change.
And about forgiveness
We're both supposed to have exchanged,
Sorry honey, but I'm passin' up,
Now look this way!
Well, there's a million girls who do it just like you.
Looking as innocent as possible to get to who.
They want and what they like.
It's easy if you do it right.
Well, I refuse, I refuse, I refuse!

A ako govorimo o bendovima koji su mi mnogo pomogli da se smirim, odbacim tugu, jad i mizeriju, to su definitivno Green Day, Red Hot Chilli Peppers, Sum 41, Asian Kung-Fu Generation, Blink 182, Simple Plan (koji su dobri za slušanje samo ako si u bedu, u suprotnom će živcirati), Linkin Park i pjevačica Lafee (u svojim pjesmama nađe prave riječi).

Ovo je bio zadnji post vezan uz onu svađu. Obećajem, neću više :)

Budite mi pozdravljeni!

Take your time ;)

Danas, podjela svjedodžbi. Prođoh s pet (eeek!), pa me mama vodila na frizuru u Frizeraj, kod Vanje (Vanja je muško, najbolji frizer koji je ikad prtljao oko moje kose). Dobila sam pramenove! Napokon! Četiri boje, crvena, plava, ljubičasta i crna, ali ne da mi se više potanko to pričat. Da prijeđem na ono što me danas fasciniralo. Dođe osoba T, prijateljica, pred školu, i mi se zafrkavasmo. Dođe osoba N (Nina) pred školu, uvali se u razgovor. Ja njoj rekoh: "Gle, ja se s tobom nisam mislila posvađat, ono sve što sam rekla na fejsu, rekla sam onoj, ne ovoj." Ona, onako hladnokrvno, ko da sam ja bila kriva za to i ko da se ona jadno osjećala ko ja: "Oke..."
"Super," i nastavim pričat s osobom T, koja me tada pitala što se desilo, a Osoba N se isti tren izgubila... Ja njoj ispričah. Taj tren, pojavi se osoba J (Jurmanka), reče ona, sa širokim smiješkom: "Mima!"
"Kaj je?" rekoh, možda malo pregrubo.
"Samo pozdravljam." I još še šire nasmiješi, izbjegavajući pogled. 'I onda pna nije iskompleksirana,' mislih si ja.

Podjela. Samo je moj razred imao govor. I na kraju, na podjeli svjedodžbi, naša raska dala nam je darove koje je sama napravila. Predivne slike, sve uokvirene, sve istog motiva samo drugačije boje. Iza je pisalo: "Warning: :-) This is not work of art, this is work of my heart", (jer nam je razrednica profesorica engleskog, a i bavi se slikanjem. Slike su bile prekrasne!). Rastopila sam se kao čokolada. Onako otopljena, dođoh doma i pokazoh mami, koja bijaše oduševljena tim darom. Naša razrednica bila je, i još je uvijek, divna osoba. Ona će mi najviše nedostajati.

Nakon oduševljenja, otišla sam na frizuru, a onda sam s Majom išla van, u šetnju, malo da se zafrkavamo. Dođosmo mi u park (moj park), a tamo one trebice, nekada moje frendice. Ispričam Maji vic, Maja se počne malo preglasno smijat (iako je vic bio bezvezan), a ove skuže da smo nas dve tamo. I počnu one meni tepat, onako, prijateljski: "Ajme, Mima, kak imaš dobru zurku! Ajme, kako kuuul!" Iako me osoba A (Antonija) gledala mrko, čak i sa dozom straha (kasnije sam shvatila zašto). Kasnije odohu, a Maja, dobro upoznata sa situacijom, počne se smijat i komentirat njihovu dvoličnost. Kasnije, odosmo i mi, šetat se i prolazimo kraj odbojkaškog igrališta. Tamo su Znate-već-tko i igraju odbojku. Odjednom, osoba J se zadere: "E, vas dve, hoćete igrat odbojku s nama?" Nadajući se da su dovoljno inteligentne da shvate zašto, rekosmo ne. Reče ona skvo opet: "Zašto?" Meni dopizdilo.
"kako te nije sram to uopće pitat? Tamo si me vrijeđala, a sada se prema meni ponašaš kao da se ništa nije dogodilo!"
"Pa ti si mene prva počela vrijeđat!" *Maja sa strane suzdržava smijeh*
"Ne! Ni jedna ona riječ nije bila upućena tebi! Osim onog komentara a vid je kak pozira! To je sve bilo upućeno onoj, a da nije obrisala svoj komentar, znala bi! Uostalom, ona zna da sam to njoj govorila!" Nastade opća pomutnja.
"Pa ti si meni rekla da je ona to meni govorila!"
"Nisam! ja sam tebi rekla..." cviljugavim tonom će. Dalje nisam čula jer se Maja nije mogla suzdržat, morala je prasnut u smijeh.

Dakle, što vi zaključujete iz ovog? Ja imam tri zaključka:

1. U laži su kratke noge.
2. Tko se vatrom igra, taj se i opeče.
3. Nikad nemoj govoriti nekome što misliš napismeno.

Smiješno nije li? S kakvim se licemjerima ja družim... I moje osobno mišljenje je, kad bi svi znali kako se ispričati i priznati grešku, bilo bi manje licemjerja. Ne slažete li se sa mnom?

I vezano uz one scene prije... Mislim da ću ih jednostavno prekrižiti.

Pozdrav od sretne Mime, koja je uskoro u Međugorju!

P.S. Imam forum (i chat, u box-u, ali na to mi nitko ne dolazi). Molim vas da dođete na Moon Children forum. Malo je darkerski ali čujte... O ukusima se ne raspravlja ;) A ako baš hoćete, možete sve razvedriti tako da pišete šarenim slovima... U glavnom, vidjet ćete :D

Take your time ;)

Eto, instalirah si ponovo msn. Noviju verziju. I normalno, ulogiram se ja, neg šta drugo, znatiželjna da vidim dal znam koristit tu tehnologiju, kad mi dođe poruka od Nine (naime, bile smo se dopisivale, pitala sam ju dal je istina ono što mi je Jurmanka rekla, ona neš deseto, ja njoj da ne vjerujem i ženska se raspizdila...) veli trebica: "Nemoj mi još ti srat na tom svom engleskom. Zbogom."

Ja sebi reko: "Oke, Nina. Bay-bay! Sranja neću trpit ;)" (jer njoj nisam mogla reći, bila je oflajn). I tako, fino, noga u dupe i više nije na mojoj listi kontakata. Izbacila sam još i tonu drugih ljudi koji su mi išli na živce, a koje prije nisam stigla (među njima su bile Jurmanka i Antonija, s kojima sam se posvađala [Antonija je ona krava koja je sve zakuhala, iz prošlog posta u koji sam pisala dok sam bila na dnu dna]). A i s fejsa sam maknula sve manijake koje nisam znala i koji su mi išli na nerve. Zakaj bi ja to trpila?

Uvijek sam bila diskretna, pa tako i sada. Osoba sam koja ne trpi sranja, koja zna što hoće i koja se usudi glasat kako hoće. Ne mislim da ću biti kul ako neću nikog, pa ni vlastite roditelje pozdravit na cesti ako sam u društvu glupih trebica (Antonija [iako ja nikad nisam u društvu glupih trebica, ne podnosim ih]), ne mislim da će dečki bit ludi za mnom ako ću nosit majice prek pol sise (Jurmanka), ne mislim ako ću biti direktna i ako ću se usudit reći svoje mišljenje na glas da će me svi mrziti (Nina). Ne mislim ni da moram dominirat, ali ne dam da mi netko nameće svoje mišljenje, ako se ne slažem s tim. Oduprijet ću se, a ne sve prihvatiti kao što sve tri od ovih čine.

Pijuć sok od bazge, uviđam kako imam još tonu prijatelja s kojima se dosta već nisam čula zbog tih umišljenih trebica... Ide bombardiranje porukama, drito u Zagreb! :D

Take your time ;)

Što je to? Što su prijatelji?


Ja ne znam što znači taj pojam. Pojedu mi svaki atom strpljenja. Pokušavam ih razumijeti, kako misle, ali ja to više ne mogu. Nije me briga ako ništa ne primim nazad od onog što sam dala. Mama mi je rekla, prijateljstvo je davanje.

Ali ako te netko u facu izvrijeđa zbog neke kučke koja ti je sve to namijestila... Life becomes miserable. And I just can't admit it.

Na površini, sretna sam. Iznutra umirem. Jecaje koje želim zaustaviti, sve su jači. Ne mogu se oduprijeti plaču. I plačem tiho, da me nitko ne čuje, da svi misle da sam sretna.

Je li pametno imati prijatelje iz povjerenja?



?




Ne. Barem ne za sad.

Take your time.

Neam pojma. Vjerojatno je ta potreba ravna nuli. I to mi toliko ide na živce! Ako se ne žele družiti sa mnom, neka me samo odjebu i gotovo! Više nećemo biti prijatelji!
Ne! Oni mene jednostavno ignoriraju, isključuju iz svega. Odjednom, žele biti među 'popularnima' koje su donedavno toliko tračale da to BOLI.
Kada su one mene pozvale da se zajedno idemo šetati van? Nikad. Ja sam se uvijek pozvala sama. Odjednom furaju dekolte na pola sise, blajhaju se, nose push-up, furaju one popularne, ružne naočale, počele slušat cajke... Ugh. Ne druže se više s 'normalnim' curama, nego s 'popularnim' trebicama.

I'm so sick of it. Jednom, išle smo kraj crkve, onim putem koji vodi do Majine kuće. Odjednom, ove se sjete Kašljevićke.
Jurman: "Ajmo po Kašlju!"
Ja: "Zašto?"
Jurman: "Pa da je pozdravimo!"
Ja: "Pa pozdravile ste se jučer. I prekjučer."
Nina: "Pa kaj onda?"
Ja: "Ali donedavno ste je tračale ko da je iz smetlišta došla!"
Nina: "Pa kaj onda? Sad smo si dobre."
Ja: "Ajmo onda i po Maju, nju stvarno dugo nismo vidjele."
Tonka: "Ajoj, a ja ne bih po Maju, ona je taaako dosadna!"
Jurmanka: "Da, a i ne da mi ju se trpit."
Ja: "Kako hoćete... Ja odoh po Maju."
I putovi nam se raziđohu.

Šta je ovo? Zar se mojim nekad veoma dobrim prijateljicama IQ spustio na razinu sobne temperature? Prije nisu govorile tako, ponašale se tako. Bile su tolerantne, opraštale su greške, a sada ko one trebice, svaku grešku osuđuju!

Recite vi meni, što da ja radim s takvim ljudima?

Isto tako, dok smo se fotkale, ja iz zafrkancije, s naglašenim kreštavim glasom, rekoh: "A, vid je kak pozira!"
Tonka (zajedljivim glasom): "Pa ne moraš biti ljubomorna na Jurmanku ako je zgodnija od tebe i ako ima veće sise od tebe!"
Umuknula sam i odvukla se doma, sa zaključkom da mi se ne da takve kompleksne ljude trpit...

ZAŠTO ja dopuštam da me tako povrjeđuju? Zašto ih jednostavno ne potjeram u ono mjesto od kud su i došle?

Zašto ja to trpim ko zadnji idiot, kao zadnja budala, koja se ne zna obraniti?

Vjerojatno zato što ih ne želim povrijediti. Jer su mi donedavno bili dobri prijatelji. Ali zašto oni to rade meni?

Take your time.

Jedanaesti šesti. To je današnji dan. Na današnji dan, zauvijek ostavljam osnovnu školu, krećem u srednju i zaboravljam one kojih se ne želim sjećati. Napokon! Pojma nemate koliko sam dugo ovo čekala, da pljunem pred groznu školu u koju idem, da je zauvijek zaboravim, da prestanem biti ovisna o dobroj volji ljudi oko sebe.

Prošla sam s pet. Lomila sam se da bih prošla s pet, a jučer sam gotovo dobila slom živaca zbog toga. Prosjek iz matematike mi je bio 3.68, a ona mi je uporno htijela uvaliti trojku. Mjesec dana. Toliko sam je molila da me pita. Pisala sam testove, točno odgovarala, pisala zadaće, to njoj nije bilo dovoljno. Razgovarala sam s razrednicom, slala roditelje u školu. Da bi je jučer, zadnji dan, jedva nagovorila da me pita. Sve sam joj točno odgovorila, svaki detalj, njoj to nije bilo dovoljno. Cijeli sam joj se jučerašnji dan uvaljivala da me pita, ali doslovno. Tjerala me van iz učione, vrijeđala me, izderavala se na mene. Razgovarala sam s razrednicom (hvala Bogu, moja razrednica je zaista dobra duša, ona je također žicala profesoricu da mi da četvorku). Zadnji sam, pokušala sam joj se uvaliti, ona me istjerala. Ne znam što mi je bilo pukla sam. I hvala Bogu što mi je se više nije dalo trpit. Izderala sam se da me sada zapravo baš boli briga, da ću imat tri, da se zbog nje neću moći upisati u školu koju hoću i zalupila vratima. Pobijegla sam u WC i plakala, a krava iz matematike slala je okolo da me pronađu i da će me pitat (sada kada sam se pred cijelim njenim razredom izderala i osramotila je). Sada sam ja odbijala, rekla sam da me baš briga.

Onda su po mene poslali moju razrednicu da razgovara sa mnom. U međuvremenu me Brda (ona ista koja mi je odbila pomoći nekoliko mjeseci prije) tješila i pokušavala nasmijati. Rekla je da sam se tresla kao da sam imala groznicu. Na kraju sam razgovarala s razrednicom. Ona mi je dala do znanja da je nepotrebno plakati, da će ona sve srediti.

Zaista, drago mi je što je moja razrednica tako dobra, što se toliko trudi oko mene i cijeloga razreda. Bolju razrednicu stvarno nismo mogli imati.

Danas pak sam išla s razredom (pola razreda, zapravo) na Ježevo. Na placu smo kupili potrebne namirnice za roštilj. Išli su Ljuba, Tea, Cico, Bubi, Žac, Joža, Luce, Kašlja, Anika, Nina, Dora, Jurmanka, Klara, Iva i ja. Kasnije, kad smo došli do Ježeva, pridružili su nam se Batur, Hrga, Hozz i Draško, koji su živjeli tamo u Čiču. Išli smo pješke, oko jedan popodne, pola nas je crklo od umora. Svi su bili tamo - Osmi a, b, c, d, Hribarovci, ekonomska, kuharska, tehničari, gimnazije... Bila je gužva. Imali smo roštilj, divljali, bacakali se u vodu... Ja se nisam kupala. Nisam baš toliko samouvjerena da se pokazujem igdje drugdje u kupaćem kostimu osim na bazenu na treningu (ponekad stvarno znam biti sramežljiva), pa sam ja bila obučena, sjedila i gledala. Svoju simpatiju kako divlja s drugima. Kraj mene, moja je prijateljica gledala svoju simpatiju kako divlja s mojom simpatijom. Zaljubile smo se baš u dečke u omjeru (iako je njen stariji od moga XD).
Odjednom, Ljuba se sjetila da je tamo malo 'prenapučeno', pa smo se premjestili na Malo Čiče. Ondje su me bacili u vodu (a mobitel u džepu, haha), pokvario mi se mobitel. Svi smo na tren umrli od smjeha, a zatim, bilo je vrijeme za špricanje i bicigin. Tko je prejako udario loptu ili je promašio, bio bi zgnjuren i pošprican. Gotovo svi smo se kupali u obleki i bilo nam je prezakon.

Dino je prokrijumčario vino. Gotovo svi su probali malo, ali kažu, bilo je odvratnog okusa, stoga su dosta togs prolili u vodu. "Napit ćete ribe!" vikala je Cico.

Kasnije, krenuli smo roštiljati. Vatru nismo mogli upaliti jedno sat vremena, a onda je došao neki čovjek, prerano nam bacio ugljen u vatru i vatra se ugasila. A zatim, došla je naša legendarna raska s našom legendarnom učiteljicom! Na satu razredne zajednice raska je plakala, čitajući deset rečenica koje ljudi pomisle o svojim roditeljima u različitoj starosti.
Da ne duljim, naša legendarna raska je upalila vatru, a za nekoliko minuta, imali smo odličan roštilj! Ali, svi su dobili dva ćevapa, jedan ražnjić i pola hrenovke. Najžešće mi je bilo kak su svi (koji puše) vadili cigarete dok nje nije bilo, dok je nje bilo i kad je ponovo otišla.

Raska i učiteljica su otišle, a mi smo pokupili smeće koje smo napravili i krenuli maraton od Čiča do Gorice. Draško, Hrga, Batur i Hozz su već živjeli u Čiču, stoga su oni sam prešli preko ceste. Kraj piste je Tein stari pokupio Teu. Došavši u Goricu, kraj placa, Anika nas je pozdravila i otišla kući. Ostatak, nas trinaestero, otišlo je u Megić sa 120 kuna, koliko nam je ostalo i uživali smo u hamburgerima i sladoledima. Na blajni me zaustavila ženska i pitala: "Kaj ti to piše na majici?" Naime, nosili smo majice za kraj osmog razreda, bordo boje, s bijelim slovima. Iza su bili potpisi, a naprijed je pisalo: 'Stara me rodila, raska odgojila, Megić nahranio, Kvaternik sahranio'. Žena me slikala u toj majici, a kasnije i sve nas ostale. Prije nego što smo otišli, svi smo dobili gratis sladolede.

Ljuba je umirala od znatiželje i htijela je znati kako je akavcima na Ježevu (ti kreteni nas stalno omalovažavaju. Na majicama su imali natpis: 'Mi smo svršili, a vi se J*b*te.' Njihova raska, Tihica, koja je ionako čudovište od profe i osobe, uzela im je majice i nije se pojavila na satu razredne zajednice. Tata (kojem je ona bila profesorica prije jedno 25 godina) je rekao mudre riječi: "Mogla je biti bolja sada, a mogla je biti bolja i prije. Tko joj sada kriv!"), a Draško je dojavio da se Miljakica, iz a razreda, napila ko stoka. To su mi kasnije rekli Kralj i Mihić. Ja ne kužim u čemu je poanta. Moj tata je probao pušit cigarete, bilo mu je odvratno i to više nikad nije napravio. Ja sam probala pit i vino i gemišt i pivu, ali to je meni bilo toliko odvratnog okusa da sam ostala na kavi i soku. Kako im to nije odvratnog okusa? Znam prave se frajri bacajući u sebe to smeće, ali meni sve jedno to nije jasno.

Sada, shvatila sam kako će mi zapravo, cijeli razred puno nedostajati. A prije, na to uopće nisam ni mislila. Bilo pa prošlo. Ostat će u sjećanju kao jedan od najljepših dana u mom životu. Zaista hoće.

Sada imam vremena. I krećem pa pišem postove na Victims of a Time i Snow Maiden.

Sada sam si malo lijena i ne da mi se javljati za postove... Javit ću vam se kada mi se bude dalo... A sada idem zurit u sunce il tak nešto.

Take your time ;)