četvrtak, 22.01.2009.
Godišnji
Zaista idem na godišnji ali naslov posta ima veze s godišnjim od bloga. Zašto da lažem da sam dobro ili da nemam inspiracije. Glupo mi je sad trkeljat nekaj o sebi nadugo ali zbog ovih dragih ljudi koji ubiju vrijeme na ovom blogu samo obavijest da me neće biti neko vrijeme. Ni na mobitelu, osim ako je nešto važno. Molitva iz posta prije je imala veze s kretanjem u ozbiljniji život. Znam, djavao napastuje baš kada čovjek donosi velike odluke. Ali s time se nekako nosim. Oguglao sam na svkakave ljude i postupke. I neka teška situacija kao ova me može samo ojačati u odlučnosti. Ali nisam stroj za sve. Puno više me smeta nepravda prema meni bliskim osobama. Tu sam nemoćan, tu nemam obrambenog mehanizma. Na sve se dakle nakalemila nepravda prema bliskoj mi osobi i totalno sam out. Ne da mi se glumit samom sebi i bacat neke fore kad mi nije ni do čega. Razočaran sam u ljude u koje sam bezgranično vjerovao. Ljudska zloba nema granica. Einstein je rekao kako su dvije stvari bezgranične, svemir i ljudska glupost ali da za svemir nije siguran. Za zlobu ja jesam. Bezgranična je. Izbjegavam govoriti o tome inaće da zlobnici ne likuju ali osjećam da treba i to reći. Taman kada odlučujem kako se ponijeti prema budućnosti, počinjem sumnjati u nju. Kao da mi neko najsigurniju utvrdu koju sam dobio miločću i krvavo gradio - vjeru u dobro, netko udara svim silama. Znam svu teoriju i mnogo prakse što svoje što tuđe. Puno čitam duhovnoga i znao bi drugome u sličnoj situaciji puno toga reći. Ali sad sam nemoćan. Ne znam ima li još nade za ovaj svijet, ima li još dobra. Ne smatram sebe ni slučajno solidnim likom, ne ali barem od nekih ljudi čovjek očekuje neki minimum. Jer znam da svi govorimo o nekom dobru koje tražimo i bivamo razočarani ali rijetko se pitamo jesmo li mi nekome dobri. Treba gledati i poći od sebe ali sad sam previše izbezumljen zbog slike koju su mi nametnuli oni kojima sam vjerovao kao malo dijete majci.
Nekada je teško vjerovati gdje su ljudima ideali. Barem onima koji bi trebali čuvati to malo ideala. Nemam snage za riječ, osmijeh.
Vidimo se kad se oporavim.
- 13:42 -
Komentari (42) - Isprintaj - #
srijeda, 14.01.2009.
Molitva
Molim putnike namjernike koju zalutaju na ovaj dosadni blog da izmole danas jednu kratku molitvu za jednu moju nakanu. Borim se ali ne mogu sam.
Hvala !
- 10:21 -
Komentari (51) - Isprintaj - #
srijeda, 07.01.2009.
Mali Hristos i baba Jeka
Nedavno rođenje unuka blogerice Magdalene, malog Mihalea na Božić po gregorijanskom kalendaru me silno razveselio i podsjetio na na najveću ljubav čovjeka. Ljubav prema djeci. Kaže se da je majčinska ljubav ima snagu lavice. Otac me podsjeti na jedan slučaj gdje je jedna majka podigla auto koji je poklopio njeno dijete. Tu snagu sigurno nije imala nikada prije a ni kasnije. Nisam htio pisati o Magdaleninom Mihaleu i moći molitve najbližih jer je ona sama to nevjerojatno živo opisla već na svom blogu. Samo se sjećam da sam pri molitvi imao priličan mir i da nekako skoro da nisam brinuo. Jasno, tek sada predstoji briga i borba, ali to su slatke brige za obitelj.
Rođenje Mihaela na Božić me podsjetilo na jednu majčinu susjedu iz slavonije. Kako je danas pravoslavni Božić a žena je pravoslavka, sjetih se majčine priče o legendarnoj babi Jeki.
Naime, žena je bila siromašna kao i svi u vrijeme poslije II svj. rata u slavoniji.
Baba Jeka je radila težačke poslove kojih se ni muškarci nebi posramili.
Jednom je tako išla u šumu Mačkovac nedaleko Đakova nakupiti granja za ogrjev. Iako, bila je u visokom stupnju trudnoće. Nije imala izbora jer muških nije bilo u kući. Baš dok je nabrala debela granja uhvatili su je trudovi. Bila je sama, nije bilo ni babice ni ikoga. A bila je i zima. Slabo obučena, prislijena je bila da se sama porodi, presjeće i zaveže pupkovinu. Nije je bilo neko vrijeme, rodbina i susjedi su se već zbrinuli i razmišlajli da ju idu potražiti jer i mrak se pomalo spuštao.
No, vidi ti, odjednom eto ti babe Jeke s nekim neobičnim zavežljem oko struka uprljanim od krvi !
Čudno su ju pogledavali ali čuđenju nije bilo kraja kada su ugledali zdravo dijete !
Ali to je tek pola priče. Baba Jeka ( mada onda mlada ali legenda se prepričavala i kada je bila stara ) iako sama u hladnoj šumi se porodila i došla na nogama kući, nije zaboravila granje koje je nosila na glavi sva pogrbljena od tereta !!!
Ljudi nisu znali čemu bi se više čudili, djetetu u zavežljaju ili granju koje je vrijedno donijela odmah nakon poroda zajedno s djetetom !
- 16:03 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
