srijeda, 13.08.2008.
Cigani lete u nebo
Jučer sam bio u Karmelu Božanskog Srca Isusova na Vrhovcu.
Išao sam s prijateljicom posjetiti časne i djecu.
Odugovlačio sam s time jer sam osjetljiv na djecu, teško mi je pomiriti se s činjenicom da te minijaturne ljude s čudesnim glasom netko može ostaviti.
Jasno, razumijem da ima teških situacija u obitelji, socijalnih slučajeva, alkoholizma, kriminala i drugim nedaćama sklonih ljudi koje ja nemam pravo osuđivati ali nikako opet da shvatim kako barem zbog djece ne pokušati se promijeniti jer ako ona nisu prilika za izgraditi život, onda ne vidim išta drugo što to može promijeniti.
Otišli smo u neki supermarket kupiti nešto slatkog i drugih namirnica na koje nitko nije obadavao osim malog 1,5 godišnjeg cige Davida koji je kontrolor na ulazu. Djeca su bila želja posve drugoga.
Odmah su potrčala prema prijateljici koju već znaju jer godinama dolazi se družiti s njima i pomagati časnama ali začudo i predamnom neznacem se stvorila slika tih presmješnih likova na kratkim nogama kako pružaju ruke ko ptići kada im majka donosi crva.
Nisam znao što bih, jer nit ih znam, nit inaće baš znam s djecom.
Ajd, najuporniji je bio mali cigo kojeg se nisam mogao riješiti niti filmskim trikovima. Još da se kralju dalo hodat, al ne, nosaj ga cijelo vrijeme a baš nisam u nekoj formi. Ipak, nemreš odoljet tim okicama, neartikuliranom govoru nepoznata jezika i smjehu koji te polako topi...
Došao je trenutak kada nisam znao je li mi nešto upalo u oko, vjetar ili što pa sam se malo povukao kao fol čitat knjigu u predvorju samostana sa zamolbama osnivateljici samostana Mariji tereziji od sv. Josipa.
Tada smo otišli u dvorište klaustra pričati s par časnih a mali David je gorko zaplakao kada je sestra Aprecsita otišla s nama. Ona je naime u vrijeme rata došla iz Brazila na dva mjeseca i nije mogla se vratiti jer je zavoljela toliko rad s djecom a tada je zaista bilo puno ratne siročadi. I već je u hrvatskoj 13 godina ! Rekla je da je shvatila da je tu njen dom !
Pričali smo o svemu, ponajviše o domu za djecu unutar samostana.
Drago mi je bilo čuti da neki roditelji ipak posjećuju djecu ali nisu u mogućnosti se brinuti potpuno. Nisam htio pitati za razloge.
Najviše me je razveselilo to što se ipak dosta djece posvoji te tako, hvala Bogu nađu obitelji koje će ih odgajati za budući život.
Ali mali cigo David je tu sa dvije sestre i bratom, dakle njih četvero.
Rekli su da se u takvim slučajevima braću i sestre ne razdvaja pa sam si mislio tko li će se odlučiti posvojiti četvero djece ?
I da li je to uopće moguće ?
Pa još i romi. Mislim, možemo pričati ovo ili ono, ali brijem da će prije ljudi posvojiti neko drugo dijete. S time da se nikad ne zna kada će se "odgovorni roditelji" javiti te posvojiteljska obitelj imati problema, iako kako su mi rekli, da za njih nitko ne pita.
Bilo je još preslatke djece. Mala Mateja i Ira su mi ručicama objasnile da ih podignem pa prebacim na ljuljačku s koje sam strahovao da će pasti jer su počele divljat ko kakvi metalci na koncertu i nesuvislo urlat i smijat se. Koja je to slika bila !!!
Došlo je vrijeme da idemo, Mateju sam skinuo s ljuljačke a Ira kada je skužila da mora dolje, okrenula se i nije me htjela pogledat te se čvrsto ručicama primila za ljuljačku i ni makac. Ipak sam ju nekako skinuo iako sam se cijelo vrijeme smijao kako su bili slatki.
Kada smo odlazili, mali David je trčao za nama s podignutim ručicama a ja sam shvatio da je istina da su cigani kradljivci.
Jer mi je mali ukrao srce.
Navečer sam ležao oko sat i buljio u strop uz upaljeno svjetlo...samo sat i pol sam se družio s patuljcima i već su mi falili. Poželio sam da mali David spava pokraj mene i da samo slušam kako diše.
- 14:23 -
