|
Depru skužiš, kada pokaže blage naznake virenja iza ugla. Mislim, očita je, glasna kučka koja je. Glasna i debela. I kad se strmopizdi ka generalnoj direkciji ti, radiš sve u svojoj nadasve sitnoj mogućnosti skloniti se sa puta joj, dok se ne nađeš sa rezigniranim smiješkom čekajući da te njeno debelo, znojno salo ne pogodi kao pozdrav američkih fudbalera, i bam, sad si na podu, očima uperenim u strop kao da skriva mnogo bolje tajne, želivši da imaš pogled koji može kroz zidove, da špijuniraš susjede u nadi da imaju živote koji naliče na nešto na što možeš, ako ne ništa, masturbirati, i sve paranoje, svi skriveni prcknedli od nesigurnosti koje si nekako neadekvatno tajio u kutevima ti uma, sada su tu, ustanovljeni na glavne, središnje fotelje, skupa sa deprom na tronu, i eto ga, to je to, depresivan si. Ne možeš pretjerano puno napraviti oko toga. To si sada ti. Sada si depresivna neka sorta čovjeka sa zamrznutom ekspresijom na licu kojom pretendiraš normalnost, ako ju možeš tako nazvati, a ne možeš uz ikakvu količinu ozbiljnosti, i čekaš. Čekaš da prođe. Nije neka najgora stvar koja te može pogoditi, i nikada nisi bio naročito ranjiv. Neprisutan, bezvoljan, da. No nikakve metalne rane ne dekoriraju tvoja zapešća. Nikakve tetovaže ne ispisuju melankolične lirike na ramenu ti. Ne, trajne su posljedice samo dugovječne, ništa u naročitoj blizini nije od ikakve opasnosti. Stoga čekaš. Stojiš i čekaš. Godot bi došao ranije. Strah te da će ti progutati ljeto, da ćeš morati čekati nanovo da se baciš u njene tople ruke, mada možda si ipak zimski tip, tješiš se, jer nečime moraš. Ali gle, zaista nije ništa strašno, malo si bezvoljan, sve je okej, nikakva drama, proći će. Okej. Ali pizda me nije ni pitala. Nije provjerila moje kalendare. Nije poslala ni telegram, samo se pojavila na pragu. Sada moram biti pristojan, dok je tu, i obasjati je blagim osmijesima gostoljubivosti. Ali nije ni jebeno pitala. U kompletnoj sam podložnosti vlastitih emotivnih hirova, i baš ništa oko toga ne mogu. Pa pizda ti materina. Sad te moram gostiti tu kao daleku rodbinu, čekati da te koji god unutarnji instinkt pošalje podalje, nadajući se da ćeš mi ostaviti ljeto na miru. Joj ali kad nismo prijatelji, Depra i ja. Više smo kao neka daleka sorta poznanika, radeći svoje radnje u potpunom poštovanju i reciprocitetu. Ne možeš kriviti medvjeda što te napada. It's just what bears do. Volio bih smisliti neki trik, ekvivalent ležanja na travi pored debla praveći se da si mrtav, jer znam da bi poštovala moj trud. Kao što poštujem ja njen, nota bene, ali zaista. Koje god čišćenje i renovaciju tjera u glavi mi, sigurno je poslana sa nekom sortom razloga. Neke klackalice za izravnati, uzice za začvoriti, prozore za zatvoriti. Tko sam ja da ju držim vani, na kiši, pred pragom mi. Volio bih, doduše, da ju mogu posjesti, i pomoći joj. Možda, u konsenzusu, možemo mnogo brže pokrečiti odaje moje glave. Možda to možemo sa smiješkom. A možda sam samo umoran. Dao sam ispit, taj, u ponedjeljak, do kojeg sam teglio neku količinu kamenja za ispustiti. Sada, kada su mi leđa prazna, možda samo trebam dan dva da se oporavim. Možda su stare navike daleko zapostavljene. Možda me Sljeme dovoljno dugo nije vidjelo, i sada šalje signale, kakve god domogne, da me pošalje k sebi, i kako je Depra lebdila u prolazu zamolio ju je za uslugu. Možda dugo nisam bio zagrljen. Poljubljen. Možda mi dugo moj prijatelj nije stavio pivu u ruke i rekao mi da me voli. Možda me strah, a strah ne želim slušati. Stoga što god da je, u redu sam sa time. Sljeme će mi spuštena stopala vidjeti. Pive će mi u ruke biti dane. Zagrljaj će naći svoj put oko mojih ramena. Poljupci vode vlastiti nekakv život vlastitih nekakvih pravila, ne treba im pisati prije vremena. Napustiti ću kuću, promijeniti ime, živjeti sam, jesti svoju tortu, i kada mi sve bude objašnjeno, biti ću natrag.  |
|
Zapravo, piše mi se o seksu. Pokušavam, nekako, ne razmišljati o njemu pretjerano, mada je blago kontraproduktivo, utoliko da nije pretjerano moguće, uvijek nađe neki suptilan način da se pronađe zazvanim, kao tema. Jučer mi je prijatelj, ili kolega, ne znam, uputio tu neku zamisao da je teško ne biti privlačan. Ovo je digresija samo naizgled, ide ka nečemu, čekaj. Kaže, okej je za nas, mislim, mi izgledmo donekle normalno. Ne citiram ga, parafraziram, ne izražava se u mom nekom preferiranom stilu; sa previše riječi za ičije dobro. Možda zato nismo prijatelji. No, čekaj, dakle, kaže, mi izgledamo donekle normalno, nas dvojica, zamisli kako je onima manje donekle normalnim ljudima, kako njima, zapravo, mora da je teško. Uputio sam ga plakatima polu-golih prekrasnih nekih divno definiranih djevojaka ispod velikog fonta napisanih kalcedonia ili intimisimi natpisa, posvuda. Pokušao sam, nekako, uputiti da frajeri ne natjeravaju taj neki standard ljepote, te da čak i debeli frajeri ponekad ubodu super neke komade. Zapravo, sada kada razmislim, sjeda mi da je zaista utješno kako, tradicionalno, najgrozniji idioti nekako odšeću doma sa divnim nekim ženama, iz razloga koji je valjda samo naturalnoj selekciji i neobjašnjivim valovima optimizma, jasan. Žene imaju tendenciju, ili barem naviku, vidjeti ono najbolje u ljudima, i često, zaljubiti se u to, što god to zapravo je. One također, na nejasne mi načine, ponekad vide dobre stvari u onim lošim stvarima, i još češće, zaljube se, opet, pa i u to. I tako, dok vise u sve-tanjujućim bikinijima na sverastućim plakatima sveprisutnosti, one zapravo nude svu ljepotu i veselje i ljubav poznat ljudskome rodu, jer takvu su ju nafotkali i takva ona je, zapravo, prelijepa, i samim time puca nevjerojatno neuhvatljiv standard za juriti prema, za sve ostale djevojke planete, koje ne samo da moraju izgledati tako već i uz to, praštati nama što od njih to tražimo. Stoga da, zamisli kako je frajerima koji ne izgledaju donekle normalno. Zamisli, kolego sa kojim zapravo vodim ovaj razgovor retroaktivno, kako je djevojkama koje ne izgledaju donekle normalno. E to, to je frka. To je sranje. Te su one djevojke o kojima mi govori druga prijateljica, o kojoj ću kad prelomim paragraf. Čekaj. Evo. Dakle, prijateljica mi govori o groznim navikama njenih poznanica, ma, zapravo, jedne poznanice ali sam siguran da je navika prisutnija no samo u jednoj, mada ne znam kako sam zapravo siguran u to, možda griješim u potpunosti, no držmo se te dakle jedne njene poznanice, koja osjeća da mora oralno zadovoljiti frajera prvom mogućnom prilikom jer osjeća, negdje duboko zakopano u egu joj, da neće biti dovoljno zanimljiva u nedostatku te eksplicitne motivacije. Da će frajer naprosto izgubiti interes. Kaže, i nemojte joj reći da sam pisao o tome jer me zamolila na diskreciju, da to nije odluka koju ona donese svjesno na temelju te blage nedefinirane panike da osoba koja ona je nije dovoljno zanimljiva sama po sebi, nego joj je "jednostavnije" to napraviti u kontrastu sa to ne napraviti i kasnije se pitati, svjesna kakva je, da nije djevojka sa plakata intimisimi reklama. Mislim, to donekle radim i ja, na neki svoj manje oralno-seksualan način. Ja, također, predstavljam neku kompletno nedefiniranu sliku sebe gotovo svim djevojkama koje sretnem. Nikad ja zapravo nisam ja. I'm a hundred different people from one day to the next. Imam šaroliku lepezu masaka za predstaviti se sa, moje je lice panična hobotnica u bijegu, zabije se uz površinu i utopi se u boju. To radim polu svjesno, ne u potpunosti bez kontrole, i mada je razlog napola taj da mi je glumiti nekog drugog na tren ili dva zapravo zabavno, druga polovica razloga je ista kao razlog gore spomenute djevojke. Ja, zapravo, nisam dovoljno zanimljiv, ili se barem bojim da nisam. I imam nekako dojam da je priznanje takvog straha rušenje četvrtog zida, da bi se sistem na kojeg smo pristali, kod na kojeg smo navikli, urušio na sebe kada bi ju pogledao u oči i rekao joj da "ovo zapravo nisam ja, radim sve ovo za tebe". I tu je taj neki trenutak koji mi sine, i kojega se držim dok o njemu pišem do li rijetko kada u njemu živim. Sine mi da u silnom natjeravanju tuđih standarada, svoje vlastite ruke kopaš i mažeš u tuđe rudo, ili riječima drugim; U natjeravanju tuđih vrijednosti zaboravljaš na svoju. Ne možemo svi biti isti. Kako bi smo? Nisam zapravo htio pisati o ovome. Htio sam pisati o seksu. Izašlo je ovo. Nema previše toga što mogu napraviti oko toga. Već sam stisnuo "objavi".  |
|
Svi moji prijatelji... ma, lažem, družim se sa puno mlađim ljudima no što bi trebao, iz nekog ne toliko suptilnog razloga. No, čekaj, originalna rečenica je bila, svi moji prijatelji, no zapravo, dakle, nekolicina mojih prijatelja, lupa tridesetu i sada ću pisati o tome. Najvjerojatnije zato što su me naučili, u godinama kada su ti specifični strahovi bili dovoljno daleko za smijeh, da padnem u kalupe sociopsiholoških očekivanja. Jer noga mi je nad grobom. Sada ću u njega kročiti. Evo. Samo što nisam. Sve je, nekako, došlo do svog odavno najavljivanog kraja. Blesav ja što ih nisam slušao. Blesav ja što nisam gurao u kutove svojih soba sve količine novaca i optimizma kako bi ta tranzicija iz mladog potencijala u mrtvi trk tridesetosti prošla što nježnije. Ne zovu ju krizom bez razloga. Sve panike ove planete uperene su u moje radnje, svaka vlas na glavi grčevito promatrana uz tihu molitvu, sve navike u organizacijskom bunilu, jer sada, evo, samo što nije, sve to, svi ti izlasci i seks i druženja i muzike i veselja, sve to je skoro gotovo. Da, biti ću promatran kao jedan od onih starijih tipova u mladom klubu, matori što radiš ovdje? O, morati ću spustiti kriterije, pozdraviti se sa fiksacijom na žgoljavost i uhvatiti za ruku prvu bržeboljaznu priliku, staviti joj prsten na najdeblji prsten u panici da sa njega ne ispadne, mlohavom mi nezainteresiranom čunom istisnuti nezainteresirane spermije ( jer mi je to nekako draža riječ nego "spermiće" ) van iz moje ogorčene šupljine, pričekati malo, izvaditi ga ili ju iz njene utrobe, ponosno uperiti svim prstima na rukama i nogama mi, i reći evo svijete, u redu sam, ponosno u redu, ostaje samo da napišem knjigu, posadim drvo, i objesim se sa najdeblje grane uz mali ples jer zašto, pobogu, ne? Nije kao da itko gleda. Nije kao da sam prolaznicima vidljiv, barem ne prolaznicima koji me interesiraju. Mlađi. Oni mnogo kul u čije redove više ne spadam. Ne, čak ni suicid me neće vratiti u ciljano tržište vipovih reklama, avaj. Nazvao sam tu jednu djevojku, neki dan. Neću ju više opisivati kao bivšu jer je već dovoljno daleko da se utopila u čitavu masu prošlih muljevitosti. Prošlost mi liči kao slika na platnu u dvije dimenzije, sve zbijeno u raznobojnu, transparentnu, flekastu masu, kao fotografija u teleobjektivu. Tamo negdje, u svim tim flekama, sve su ljepote mog života, kojima više ne pridodajem nikakvu važnost ni ljepotu jer mi u retrovizoru nisu od nikakve koristi. Ne znam je li moj ego ili društvena struktura krivac za to što su potencijalne ljepote samo ispred nogu mi, nikako iza. Niti tko je kriv za paradoksalnu neimaštinu istih potencijalnih ljepota nakon tridesete. Ako se okrenem, postajem sol, ako idem naprijed, postajem pepeo. Možda tu, tu u sredini, zapravo ne postojim. Možda je ovdje sve dozvoljeno, ovdje u čije ladice ništa ne pripada. Ako sam najbolje doživio a naprijed nema ništa, možda sam sada, ovdje, drito u sredini, neka sorta nedodirljivog superheroja. Nemreš umrijeti ako smrt ne kuži. Gravitacija na tebe ne djeluje. Kako bi? Ne postojiš. Nigdje nije zapisano da postojiš. Možda se memorije ovdje ne pišu, nitko ne drži računicu. Maybe here I'm allowed everything all of the time. No, čekaj, nazvao sam tu jednu djevojku. Neću više ni brinuti što me, zapravo, posljedično tom razgovoru, možda sada i čita, skupa sa dovoljno ljudi da se ponekad zabrinem smijem li više pisati što mi je na srcu, sada kada više nisam anoniman. To je htjelo izaći danas iz mene, doduše, stoga je to sada ovdje na ovoj crnoj površini u bijelom fontu, i ne mogu previše oko toga nego ostaviti to ovdje. No, dakle, nazvao sam ju, i slučajno, negdje usputno u razgovoru koji je išao dovoljno teško da sam se zapravo pitao je li ikada išao drugačije, pitao sam ju, čekaj, koliko ti ono imaš godina. I dogodila se ona super stvar koja se zapravo događa svima između dvadesetprve i dvadeset četvrte; nije znala. Morala je uzeti sekudnu dvije da se sjeti. I katapultirala me nazad u taj isti period kada sam imao istu nedoumicu. Jednom, tamo negdje, bio sam uvjeren da lupam dvadeset i treću kada mi je majka sa blagim smiješkom objelodanila dvadeset i drugu, iza tog blagog smiješka koji možda iziskuje istu zabezveknutost u njenim ranim dvadesetima, znam sine, točno znam, bila sam i ja tamo. Ne razmišljamo o tome tada, jer nas zapravo nitko ne pita, i odgovor zapravo ne vadi nekakve reakcije. Nikakva etiketa za te godine nije zaljepljena. Nikava golema važnost ne pluta iznad naših glava, tada. Zato smo, zapravo, možda, toliko slobodni i sretni, ako smo sretni. Jer nas nitko nije uvjerio da ne bi smjeli biti. Čak je i dvadeset i četvrta dovoljno blizu dvadeset i pete, kada sve izgleda mrvicu, ali samo mrvicu, drugačije. Ne znaš ni sam zašto. I onda kreće odbrojavanje. I onda si tu, prije nego što kužiš da si tu. Ne znam radimo li to, to uvjeravanje jedni drugih u nevidljive nevažnosti brojeva nad glavama nam, poradi neke uravnoteženosti, nekakvog poznavanja terena pa barem nismo izgubljeni, ili smo stvarno samo žrtve ispadanja iz ciljane publike vipove reklame? Ne brinem, zapravo, pretjerano. Ruke mi se još ne tresu, panika je još iza brijega. Čak i kada prevagne i počne curiti nizbrdo, kupivši sve kukce i životinje i zemlju u velku zelenosmeđu kuglu ka mojoj direkciji, imam misao; kako kriza srednjih godina zna kada si u sredini? Jer ako zna, super. Imaš još toliko. Ako si u sredini, imaš još toliko. Moć semantike to zahtjeva. Da me kriza srednjih godina uhvatila sa petnaest sada bi bio u povelikoj panici. Stvarno. Nedodirljiv sam. Nitko mi ništa ne može do kraja druge polovice života mi. Kriza je pukla sad. Imam dokaz. Odbij, straše. Ne znam što bi im rekao. Niti sebi. Niti zašto razmišljam o tome. Niti što mi to zapravo znači. Ne znam od kakve su mi koristi te brojke, niti zašto me prisiljavaju da se sjetim koliko ih imam, sada, nad glavom. Ne znam je li mladost lijepa jer ne razmišljamo o njoj ili zato što mrvicu kasnije krenemo razmišljati. Nije pitanje djece koju neću imati na ho ruk, niti klubova u koje sam prestao izlaziti baš tamo negdje kada nisam pamtio koliko godina imam, samo neki strah o kojem nitko ne govori. Pisao sam već o njemu. "Što ako magije više neće biti?"  |
| < | svibanj, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
