Ružno je lijepo, a lijepo je ružno; Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno.
LUCY IN THE SKY WITH DIAMONDS
hm, da, da....pa, ovoga....da, dobro..., mislim, ne, nije...
...ovoga...ali, ipak...
Htjela sam nešto reći, nešto napisati, još jučer, da, da....ali izbrisao mi
se cijeli post.
Dakle, uopće nije važno što sam pisala. Uostalm, što se to vas tiče?!
Ja sam ja, ali ipak bilo bi nužno neophodno imati neki početak. Uf, ali
onda mi treba i kraj...hm, hm....
A da počnem ovako:
I ja sam njima rekla...., a oni meni ni pet ni šest......i ja njima
opet...., pa oni meni.....Zamislite vi to! A tad im ja..... Kužite, ne?
I uzmem ja tada......i napravim.....Kužite, ne?
Ne, ne! To nije dobar početak. Mislim, ipak, ono, stvarno....
Ma ja, ja sam rođena takva da...ma ja vam fenomenalno pišem pjesme,
tekstove. Jedini je problem što ih još nemam, ali nema veze.
Jednostavno, kad ja pišem to je fenomenalno, fantastično, ivzanredno.
Kakva metafora, izvrsno. Glupo, ali fenomenalno!
Htjela sam vam reći...ma, ne. Neću. E baš neću! Ma zapravo bih, ali mene je sram.
Ne, ne....ipak ne bih... Otvorila bih ja vama svoje srce i dušu čak, ali....
A ne bu'te nikom' rekli? A please, a stvarno...., a ne, ma ne znam vam ja.
Gledajte, rekla bih ja, ali doživjet ćete neki udar. Jedina je prednost što možete
birati koji želite udar; moždani, srčani ili ste više kišni tip? Za to postoji
udar munje! Ma birajte sami ustalom.
Rekla bih vam, ovoga, što? Ja bih vam nešto rekla? Ja želim govoriti?
Ma, ne! Ja?
Ah, da! Točno! Htjela sam vam reći...ovoga...., oops! Zaboravila sam....
Joj, a oprostite mi....
...nego, vidite koliko problema. Ja sam jedna tako, tako....tako umjetnička
duša. Samo vidite koliki je problem taj početak...uf!
A počela me je boliti glava. Jednostavno (ili komplicirano?) ne znam
kako da vam to ispričam. Taj početak je ubitačan!
Ne znam kako da vam ispričam da sam išla u pekarnu i kupila pecivo za dvije kune
i pojela ga! Užas!
....ovoga...joj....pa ja sam vam rekla sad....umrijet ću sada! Oh, ne.................
Nema više, gotovo je! I mislim spavati, spavati i....spavati...dostići svoj rekord...
Zasad sam samo 12 sati spavala u komadu....no dobro.....never mind...
Aha, prošla sam s 4, nema popravnih, nema ničega i super!
Nego, zašto je tako malo ljudi na msnu????
Gdje ste svi???
OK...nemam pojma, nešto sam htjela reći, ali ne znam što!
Mrzim kad mi se to dogodi! Mislim, nemojte niti sumnjati
da nije bilo nešto pametno. Ja da sam na vašem mjestu, ja nikada ne bih sumnjala u to
da ja govorim nešto pametno.
Eh, bila sam danas u City Centru i ugl., u New Yorkeru je vjerojatno nekakvo sniženje
jer je dućan bio prepun žena koje se naguravaju. Otprilike kao da gledate jednu od onih
idiotskih američkih komedija. Zanimljivo. Naguravaju se k'o da se dijeli besplatno.
Daj si nađite život...
Eh, heh, hah, hih....bljf......s obzirom da nemam namjeru više pisati (barem ne u ovom postu),
lijpo vas i pozdarvljam i , naravno, ja da sam na vašem mjestu, ja bih sada
ostavila barem neki kometarčić, barem zbog toga što sam uopće to napisala...
...i zato jer sam baš mala i slatka....šmrc....
OK! Zanemarimo naslov, zapravo, kako želite.
Ajd prvo: škola je gotova u četvrtak i proći ću najvjerojatnije s 4, jeee!
I naravno da mi, Klasična imamo u četvratk sve satove
i naravno, ne skraćeno. Usput onako, eh da, uspjela sam se u šestom mjesecu razboliti, no nije
trenutno važno.
No sad baš da ne ispadne da mi je život takav da samo čekam kad će
mi smrt pozvoniti na vrata, nije!
Jer sada to možete saznati datum svoje smrti! Internet čuda radi! Da! Da! Ali ni to nije sve!
Ova jedinstvena prilika da ste na ovom blogu vam omogućuje da uz pregršt zanimljivih
tekstova i malo manji pregršt slika uživate, no sada, baš sada, vam omogućuje spajanje
na stranicu s točnim datumom vaše smrti (dolje u linkovima!)! I to je prilika koju nikako
ne smijete propustiti! I naravno, ostavljajte komentare, čitajte, ludujte, zabavljajte se!
Slušajte 5000 puta istu pjesmu! Da! Da! To nikako ne smijete propustiti!
OD STILSKIH VJEŽBI PA DO...(nemojte odmah odustati zbog duljine teksta)
Da, tu sam. Da, da, zaista sam tu.
Bio je to utorak, ovaj utorak., 05.06.07.
Dobro, dakle u ovom tjednu. Konačno, nakon što sam tri puta propustila,
išla sam gledati Stilske vježbe u kazalište Vidra. Bilo je zaista odlično i svima preporučam
tu predstavu (nedavno sam gledala i U posjetu kod gospodina Greena što je također odlično).
No, kada već imam blog, kada ljudi pišu tekstove, nije važno kakve, a kod mene su uglavnom pjesme,
evo, to bi se mogao nazvati normalni post. No nije važno u kojem obliku ovo pišem, niti kada pišem,
nego samo želim reći da mi je taj dan bio predivan. Ne zato što nije padala kiša (a ja sam bezveze sa sobom teglila
svoj kišobran) ili zato jer smo kao škola išli na otvaranje neke spomen ploče pa nismo imali nastavu.
Ne, ništa od toga nije važno.
Shvatila sam zbog čega volim kazalište.
Kad sam dobila autogram neke poznate osobe, to bi bilo to. Samo zgodna uspomena na papiru. I ništa više.
No, kad sam taj predivni utorak došla u Vidru, ja nisam samo dobila autograme Pere Kvrgića i Lele Margitić.
Teoretski, jesam, ali ja sam razgovarala s njima. Ne puno, ali i ono malo je bilo predivno. Istina, u početku sam se tresla,
ali bila sam sretna. Oni su tako jednostavni, simpatični.
Zamislite, njima je iskreno bilo drago što sam ih tražila autogram. Ne zbog neke umišljenosti, nego jer me uopće zanima
kazalište kao takvo.
Naravno, nisu samo oni takvi, nego svi su tamo takvi.Jednostavno, kada sam tamo osjećam se sretno, posebno.
Osjećam se kao da je zapravo život lijep, sretan. Znam da nije, ali ti trenuci sreće i mira mi zaista puno znače.
Zaista.
Opis bloga....da....nakon više od dvije godine smatram kako bi bilo,
recimo, primjereno promijeniti opis bloga, posebice s obzirom kako
ovaj blog zasad još nemam namjeru brisati, a nadasve je smiješno
ostaviti onako djetinjasti opis bloga koji je bio prihvatljiv tada ali ne i sada.
Zapravo, smiješno je, ali i zanimljivo vidjeti kako sam se u ipak kratkom periodu
od dvije godine toliko nevjerojatno mijenjala; željela sam pisati samo pjesme u početku
i shvatiti tko sam. To je, naravno, bilo nemoguće odmah, kasnije pak mislila sam da
znam tko sam, da znam što želim, da imam pravo reći kako sam već dovoljno vidjela
u životu i isti taj (život) mijenjati za smrt. Tada sam, možda pola godine kasnije otkrila
kako i prividno mijenjanje svojih stajališta ljudima pomaže kako bi komunicirali sa mnom
i više me, ne voljeli, ali cijenili. To je bio odličan početak za krenuti dalje, u nove promijene,
ali više ne zbog ostalih, nego jer me to počelo jako zabavljati, a kasnije sam i sama sebe
prihvatila dovoljno da čak i onda kada mi nije lijepo, kad se osjećam užasno i tjeskobno
ne bih rekla : "Želim nestati." , čak štoviše; "Želim biti ovdje i onima koji me ne podnose i dalje
priuštiti to da ih gušim time što me ne podnose." Hah!
Nakon nekih nesreća, koje neka uvijek i ostanu neprežaljene (jer moj mačak je
toga vrijedan!), i iako se i dalje ne osjećam najsretnijom osobom na svijetu i znam
da sam vrlo sumnjičava osoba što mi otežava mnogo toga,
ali ipak svakim danom, svakim postom ne samo da tražim i nalazim sebe
nego i otkrivam nove stvari,
a i vrijeme je da i ja prijeđem iz romantizma
u realizam!
Ne gledaj samo sebe kad ti i mulj svijeta može
priuštiti mnogo zabave, koliko god ironična bila!
EVO MALO SLIKA-cijenjenog slikara(meni jednog od najdražih) SALVADORA DALI-a
(za veći prikaz slike pritisnite na nju, nećete požaliti)
POEMS, POEMS:
forever.....
ANNABEL LEE
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.
I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, Annabel Lee.
Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.
Edgar Allan Poe ( 1809 – 1849 )
NOTTURNO
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević (1891.-1955.)
OPROŠTAJ
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Federcio Garcia Lorca
Gavran,E.A.Poe
GAVRAN
Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše-
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
»Posjetilac«, ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više.«
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i
čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora«, prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh luga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
*Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže? «
Reče Gavran; »Nikad više.«
Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«
Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.-«:
Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, » to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada- nikad više. «
Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje, se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikud više. «
Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.
Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!«
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše! «
Reče Gavran: »Nikad više. «
»Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše? «
Reče Gavran: »Nikad više.«
*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, neci da 1 ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.«
Reče Gavran: »Nikad više. «
"Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti!- nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reće Gavran: »Nikad više. «
I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!
Ipak, Corpse Bride, a,
naravno, i
neizostavni Jack:
i , naravno, ja da sam na vašem mjestu, ja bih sada
