19.10.2004., utorak
Pa-pa Tele2
Ispadam zloguki prorok, ali realno gledano to je samo demonstriranje pamćenja nominalno boljeg od kokošjeg. Eto ništa od trideset do pedeset postotnog rezanja cijena. Da li je u pitanju bilo nedovoljno podmazivanje članova komisije, ili tek intetresi tvrtki koje drže te nepristrane ljude na svojem platnom spisku, a kojima se nije svidjela prerano započeta reklamna kampanja ostaje u magli. Jasno je tek da je šarada oko prodaje HT-a doslovno ponovljena i jedina ponuda odbijena, ovaj put ne na osnovu nedovoljne cifre (barem javno), već nezainteresiranosti za UMTS koji 99,9 posto korisnika treba kao dvojku na dvadeset i khm khm "nedostatka doprinosa nacionalnom gospodarstvu". Misli se valjda na inozemne račune gospode koja smatraju da tu imaju naplative interese.
Ali ako ništa drugo sada se barem može govoriti o uspostavljanju modela poslovanja na telekomunikacijskom tržištu. Dakle prvi je na redu natječaj, koji je toliko namješten da se onome kome je očigledno ponuđeno već prodano ispod stola, ne da čak ni predavati ponudu. Nažalost tu u pravilu ulijeću nekakvi skandinavci, koji su očigledno popušili priču o transparentnom poslovanju vladajućih struktura i njihovih marioneta, s nekakvim svojim ponudama. Sad su svi dovedeni u neugodnu situaciju da moraju objašnjavati, zašto ta jedina legalna ponuda "mora" biti odbijena. Kako se naravno raji ne može reći da je lova već sjela na račun i da postoje poslovni zakoni koji se za razliku od državnih i enforsiraju, treba izmisliti neku pričicu. Kako se računa da naš čovjek razumije kad su nekom veće oči od guzice, obično se kreće s pričom kako se veće pare mogu izvući od nekog drugog. Računa se da to zašto se to protivi ideji javnog natječaja i slobodnog tržišta tako i tako nikom neće biti jasno, a kamoli da će se protiviti tome.
Biće zanimljivo vidjeti kako će izgledati eventualni natječaj za fiksnog operatera, ako se ikad dogodi. Hoće li ovaj put biti naivni norvežani, ili će sve manje više boljeti briga za taj znatno manje unosan zalogaj, pa će se regularne mušterije ugurati bez ovakvih neugodnosti.
Nema očite veze s tekstom, ali naletjeh na ovaj blog priljepljen za banderu na tramvajskoj, pa možda nekog zanima za što ljudi upotrebljavaju ovaj alat mwburning
|
- 23:57 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
14.10.2004., četvrtak
Pro forma
Zadnjih godina me je poprilično držala RPG groznica u svom digitalnom obliku. Iaka sam još davnih dana prošao Lands of Lore i bacio oko na još pokoji naslov rađen po D&D licenci, nije me tih dana pretjerano uzbuđivalo klikanje gumbića za napad i/ili spellcasting ispod tada popularnog prozorskog okvira. Ono što me je zarazilo, kao uostalom i mnoge druge, je naravno bio fenomenalni Baldur's Gate. Temperatura je potom bila brižljivo održavana mutacijama virusa, popularno poznatim pod imenima Planescape: Torment, Icewind Dale I i II, Baldur's Gate II, pa novom i dotad nepoznatom sortom specificiranom kao Fallout I i II i nakraju iskomercijaliziranim, ali ipak odličnim SW: KOTOR-om. Ono što je bilo karakteristično za sve infekcije iz porodice AD&D, je da sam Lawfull alignment grupu simptoma u pravilu dobivao jedino paralelno uz Paladin class. Napravivši na trenutak usporedbu s onim što mnogi od milja zovu stvarni život postaje mi sve jasnije i zašto.
Naime lawfully aligned likovi iz te priče, osim što vrlo često imaju nastavak evil, u pravilu spadaju u podgrupu picajzle. Neki od njenih najistaknutijih članova su svakako odvjetnici. Oni se rangiraju prema svojoj sposobnosti da budu veće picajzle od svojih kolega, unutar labavo postavljenog i nejasno definiranog seta pravila. Posebno su cjenjeni oni koji su uz to dobri u disciplini lov u mutnom. U hrvatskom pravosuđu su se istina pomalo uljenili, s obzirom da im je dovoljno zavlačiti dok ne nastupi zastara slučaja i ubrati honorar. Ali nedostatak kreativnosti ih u mojim očima ne čini ništa pozitivnijim likovima. Oni manje vješti naravno završe u administraciji i tu su noćna mora svakoga tko pokušava nešto obaviti u law defined okvirima. To su likovi čiji je osnovni posao pregledati vašu dokumentaciju i smisliti koji dokument ili pečat na istom vam fali, pa da vam zbog toga odbiju zahtjev. Istina to bi se u većini slučajevima dalo rješiti s jednom centraliziranom bazom podataka i par klikova mišem, ali što bi onda bilo s desetcima ( ako neko misli da tu treba stajati desecima, nek mi se javi na mail pa ću mu reći gdje da si kupi korektor s kojim će mu sve biti za pet, ako ne scrolla) tisuća aparatčika čiji je posao da vam piju krv na slamku.
Niža sorta su njihovi minioni iz roda šalterski službenik vulgaris domestica, koji se svim silama nastoje ugledati na gazde. Osim niže vrijednosti pod INT atributom, tipični znakovi raspoznavanja su bezobrazno ponašanje i čvrsto uvjerenje da ste vi tu zbog njih, a ne obrnuto. Jedan od bezazlenijih oblika njihove ideje reda i zakonitosti sam imao prilike vidjeti kad su tek uveli brojeve u pošti. Ulazim ja u spomenutu ustanovu, ni ne primjećujući novopostavljani aparat i prilazim praznom šalteru za kojim se dosađuje stvorenje iz gore spomenute životinjske vrste. Pružam mu kovertu za frankiranje, na što me ono mjerka pogledom inače rezerviranim za netom ugaženo govno na đonu cipele i bulazni nešto o nekakvim brojevima. Meni nije baš jasno o čemu ono tako stoički pokušava komunicirati, ali mi je jasno da stojim pred praznim šalterom, na kojem ono iz nekog razloga odbija prevući marku preko spužvice i zaljepiti je na kovertu. Cjeli incident završava mirno, s obzirom da je meni ubrzo dopizdilo, pa sam otišao do kioska na kojem su se tada već mogle opet kupiti marke. Ali probajte u takvoj situaciji objasniti onome s druge strane stakla, da mu ne treba imovinska kartica vaše dvadeset godina pokojne babe za to što tražite, te da stoga nema ni smisla da s njom idete na šalter 3J prozorčić 12C i obilazite šaltere između, redosljedom obrnutim kretanju kazaljke na satu, dok se ne vratite do njegovog. Pa ćete vidjeti kakav tretman zaslužuju anarhisti u pravnoj državi.
Nakon toga ne može čovjek a da se ne raduje ugledavši obećani E-goverment na djelu. Nakon svih tih silnih uloženih sretstava, danas dnevnik sa svake sjednice vlade, prenosi pačiće kako blenu svaki preko svog LCD-a. I elektronsko glasanje (zainteresirani za nabavku korektora i olovke također mogu na mail) u saboru nakon samo par godina ne zvuči više kao teški SF. Uz malo sreće možda će već naši unuci moći obaviti npr. vađenje dokumenata na jednom šalteru, u roku kraćem od današnjih par tjedana. E to će onda biti novac zbilja dobro potrošen.
|
- 22:34 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
11.10.2004., ponedjeljak
Neznani heroj
što sanja o slavi
vitez s panonske ravni
što jezdi u magli
Šampion svjetla
čovjek iz sjene
zavisti vatre
žderu mu duh
Njegove oči
najdublji zdenci
hladnoćom kobre
gutaju put
Štit mu od bjesa
oklop od tuge
perjanica sjete
teče uz vrat
At mu zvan čežnja
za skok preko duge
Od boli i strepnje
satkan mu plašt
Kopljem od snova
stremi put zvjezda
ko miljenik sreće
bezglav i mlad
Na polju od jala
zavijen u tminu
pred troglavim zmajem
išće svoj merak
Slomljenog tijela
sad k'o i duha
na Hadovom skutu
svlad'o ga san
Sleđen je krik
u grobnoj tišini
zvjezdano nebo
pokrov i barjak
Mjesto herojskog epa
epitaf "Moćan bješe pali"
gdje pjesma bi tekla
muk žubori sad
Poezija nikad nije bila moj par rukava. Nisu me doticali ti stilizirani reci, koji su virili sa stranica školskih udžbenika. Nisu mi šaptali fraze koje su bubalice s žarom u očima ponavljale za profesoricom, oduševljenom bistrinom svojih malih ogledala. Pokazali su mi da mogu biti i opasni. Jednog dana kada sam konačno izašao iz srednjoškolskih klupa. Posljednji put sam pisao pjesmicu na jednoj čestitki, prije sada već skoro pet godina. Još uvjek me progoni, prenjeta arkom sjećanja na listove mog prvog i posljednjeg dnevnika. Obilježenog vrlo prikladnim natpisom "only for girls" na koricama posutim cvjetićima. Dobro nije ispao only for girls, makar ih tamo ima i previše. Dobio sam poriv da napišem još jednu povodom današnjeg dana. Zaslužio je valjda, ne događa se često. Nije rodoljubna niti ljubavna, koliko god se to činile jedine kategorije. Posvećena je porazu, bez sladunjavih riječi i ispraznih tješećih fraza koje se tu obično vole naći. Bez moralnih pobjednika i viših ciljeva. Samo grč u grlu i suza u oku koja ga prati! Ne zamara se s "proći će". Naravno da će proći. Sve prolazi! Proći ćemo i mi! Zaboravljeni nakon par kratkih godina, kao da nikada nismo ni postojali! Proći će i ovaj svjet, ništa trajniji od daška povjetarca koji uspjeva na trenutak uskovitlati magle vremena. Sic transit gloria mundi. Perspektiva tu nije faktor koji izvlači. Svi mi gubimo ovu igru na kraju!
|
- 12:00 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
09.10.2004., subota
Opća (ne)kultura
Pitanje za milion dolara na Who want's to be millionaire. Koja buba je izazvala prvi kompjuterski bug. Sad nagrađivanje znanja savršeno beskorisnih informacija, je princip na kojem počivaju praktički svi kvizovi kugle zemaljske. Ali to je vjerovatno prvi put da je neko nudio pola miliona dolara za jednog moljca. Koja je poruka toga? Blenite u tv, gutajte novine, mrcvarite se s Milom. Nikad ne znate kad vam gomila beskorisnih sranja koju tako upijate može dobro doći. Možda baš vi postanete milioner, ako budete znali prosječan volumen ejakulata vinske mušice.
Da stvar bude ljepša, raspolaganje takvim informacijama označava se popularno pojmom "opća kultura". Pod tu "kulturu" naravno spada i zgražanje nad nečijim nepoznavanjem iste. "Ne zna koliki je kut između magarčevih jaja, haha koji kreten, ja to znam ko vodu pit (bez apostrofa)"! Ispada da je Pavlov sasvim lijepo shvatio princip, a Orwell ipak polagao previše nade u ljudski rod, kad je pretpostavio da je potreban veliki brat, koji aktivno nadzire s one strane ekrana, da se neko zaljepi za isti. Sve što je trebalo napraviti, je uvjeriti po prirodi lijeni ljudski rod da od toga nešto dobija i svi će skočiti s entuzijazmom na aktivnost koja se i tako sastoji od izležavanja i puštanja mozga na pašu dok se propagandne poruke urezuju u korteks.
Zašto bi to odgovaralo stereotipnim organizacijama iz sjene nije neka misterija. Ne samo da prema potrebi mogu prošvercati dezinformaciju koja im odgovara, hordama ovisnika koje se pripremaju za sljedećeg Milijunaša ( :-) neću sad opet o jeziku ), već usput mogu biti sigurni da se oni ostatak vremena ne bave nečim korisnim. Dvije muhe jednim udarcem. Odnedavno je i na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, kriterij za upis test opće informiranosti ili kako već tu sramotu zovu. Na kraju krajeva, moglo bi se pokazati krajnje opasnim primiti na studij filozofije ili politologije, nekog ko je zapravo sklon konstruktivnom razmišljanju. Ako se kao kriterij postavi buljenje u tv i novine, onda mogu biti poprilično sigurni da će kandidati na vrhu liste biti ne samo blaženo oslobođeni te iritantne osobine, ne stignu ljudi od silnog općeg informiranja, ako ništa drugo. Već i da imaju dražesnu osobinu plesanja kako frulaš svira. I nastat će se još jedna generacija "intelektualaca" čiji će domet eventualno biti čestitanje samom sebi na nadasve lukavim analizama kakav to svijet u stvari jest. I nonšalantno slijeganje ramenima nad opće kulturalno poznatoj činjenici o nepromjenjivosti istog!
|
- 13:44 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
07.10.2004., četvrtak
I sve je super i sve je za pet
Jedini problem je što mi se ne gleda nogomet. Imao sam istina jednu fazu koja je pocela tamo negdje 1994 s Svjetskim prvenstvom u Americi, kad sam gledao prijenos uživo na Eurosport-u manje više svake utakmice, dok konačno nisam dočekao kraj talijanskog krumpiranja. Tokom nje sam pratio tada jos svježu Peticu, znao who's hot and who's not, taj tjedan. Ko zabija i ko razbija. Ali kako smo se od tad ponešto mijenjali i Eurosport i ja ( nek procjenjuje neko drugi da li u obadva slučaja na gore), moj povećani interes nije zadugo nadživio sljedeće svjetsko prvenstvo. Dobro pogledam još uvjek svjetsko i evropsko prvenstvo u bienalnom ritmu, dijelom zato što uglavnom nemam način za ubijanje vremena s većim faktorom pasivnosti od buljenja u ekran. A nekako mi u pravilu u to doba ustreba tako nešto. Ali liga prvaka, a da ne pominjem seosko prvenstvo, nemaju više nikakve šanse. Nepopularan stav, ali mora neko biti i demode.
No zašto je zapravo nogomet uopće takav hit. Neke, a da se ne lažemo sve češće i neki se samo lože na Beckham-a I Totti-ja. Kao što ja uvjek kažem kad me uvuku u takvu spiku mene momci ne uzbuđuju posebno, pa mi to nije neki razlog. S obzirom da poznatija imena zarađuju hrpu para i karaju manekenke, zbog toga su prema modernim standardima vrijednosti superheroji. Ali čak i da je to zbilja tako ja od toga nemam baš ništa, sve i da nema ženske na kugli zemaljskoj koja ne bi pala na Ferari tog i tog. Neki jednostavno vole izgovor koji im on daje za iživljavanje mentaliteta čopora. Popularan odgovor se vrti i oko ljubav prema sportu varijanti, ali koliko se ljubav prema sportu izražava sjednjem na dupetu i gledanjem nekog drugog kako nabija loptu je također vrlo upitno.
U stvari jedini razlog zbog kojeg je nogomet baš tako cool je izgleda zato što veliki brat kaže da je tako cool. Dok se niko nije trudio reklamirati ga u USA bolila ih je briga za nogomet. Kad je nakon 94 dobio svoj marketinški prostor najednom postaje hit. Istina igra koja zahtjeva samo loptu i livadu ima svojih čari iz perspektive seoskog klinca, ali da one opravdaju stihiju koja omogućava transfere koji se mjere desecima miliona eura nema neke posebne veze s mozgom. Ali baš naprotiv vrijednost ekipa i igrača počela se mjeriti svotom novčanica koju je neko bio spreman izbrojati na njih. Umjesto da lopatanje takvim količinama keša za nešto što je po svojoj prirodi poprilično beskorisno, u stvari često i štetno za silne foteljne igrače koji u svom omiljenom sportu participiraju ždranjem, lokanjem i živciranjem jer je onaj mali koji zarađuje dva miliona eura po sezoni pa ga baš briga šta će biti s loptom fulao gol. To izaziva divljenje i idolopoklonstvo. Male figurice dolaze uredno zapakirane s tv setom i na osnovu svojih rezultata u šutanju balona na majdi postaju nacionalni heroji, autoriteti za izbor odjeće, obuće, guma automobila i svega ostalog što se može navući na njih u što se može uvući njih ili pored čega barem mogu stati i izverglati dvije rečenice s idiota iznad kamere.
To je marketing reći će oni pametni po zanimanju, ali kao što već rekoh na početku ovog bloga, samo zato što nazovete govno drugim imenom, ne znači da manje smrdi. Hoće li Hrvatska pobijediti Bugarsku, baš me briga. Je li Blažević digao pare za svoju šarlatansku pretstavu pred kamerama, sasvim sigurno jest. Hoćete li vi imati nešto od ovakvog ili onakvog ishoda, osim ako ste i sami priključeni na kravu muzaru posve sigurno ne. Ali nije bitno možete se se derati među tisućama grla "Ušlagiran i agresivan, ja sam dušo idealan". I ne zamarati svoje glavice nečim što tako i tako svi rade. Zna valjda i mali Mujo zašto ide kud i svi turci!
|
- 22:23 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
05.10.2004., utorak
Pogled kroz prozor
Naletjeh na naslov svrstan pod literarnu vježbu. Da ne ispadne da samo kukam evo jedna solucija, pa nek kuka neko drugi nad nejasno definiranim temama
Prilazio je staklu polako, gotovo ritualno. Kao dugo iščekivanoj poslastici, čiji svaki detalj želi urezati u sjećanje, prije nego konačno ispruži ruku i proba prvi zalogaj. Zastao je pred staklom koje se protezalo od njegovog pojasa, do daleko iznad njegove glave. Oči su mu napravile krug upijajući kompletan prizor, dok mu je jezik nesvjesnim pokretom mjerio dužinu usnice. Žmarci uzbuđenja širili su se iz njegovih pluća sa svakim izdahom.
Krenuo je odozdola. Sviđao mu se taj redosljed. Na trenutak je samo jednobojni pod klizio preko ruba njegovih kapaka, da bi ga zatim razrezale noge stolice među koje su se ugnjezdila mala stopala. Osjetio je dobro poznati grč u grlu dok je upijao taj prizor, meke papuče su se rastvarale na vrhu pružajući mu pogled na niz savršenih prstića. Progutao je čujno knedlu. Prstići su mu oduvjek bila slabost. Pogled mu je klizio od gole petice do grimiznih noktiju u oštrom kontrastu s neonom osjenčanim bljedilom kože, kao da je nesposoban otkinuti se iz tog začarnog kruga.
Konačno mu je uspjelo pronaći lagano zaobljenu liniju lista i zgrabiti je grčevito kao spasonosnu nit vodilju iz nerješive dileme. Prikovane oči su sljedile njen uspon, dok su i zadnji tragovi misli bježali od njih, ostavljajući ih da njemo upijaju glatkoću kože, kapaka napola spuštenih pod iznenadnom nesavladivom težinom. Posljednjim snagama su se upjele prevaliti preko ruba i iznemoglo se ispružiti na odmorištu postavljenom za njih na obloj kuglici koljena.
Disao je teško i isprekidano. Jedna kapljica znoja mu se otrgla s orošenog čela i hrablo srnula niz skakaonicu nosa. Propuštena njegovom potrebom da drži dlanove dalje od očiju. Otkotrljao se linijom bedra, lagano izbačenog pritiskom stolice i bio mekano uhvaćen na komadiću tkanine koji se nazirao u tjesnacu između Scile i Haribde, prevučen preko samog središta njenog bića. Osjećao je krv kako navire i ispunjava središte njegovog, potaknuta tajanstvenom vezom koja prkosi fizičkim preprekama.
Upleo je prste u čipku korzeta, koji se nadvio nad njim i neustrašivo sljedio njene nabore u visinu. Svila koja ga je okruživala mu je šaputala u uho priče o zabranjenoj dolini koju prekriva. Uljevajući u njegove vene čežnju koja graniči s agonijom, sve dok se konačno nije rastvorila i otkrila usjek između dva mekana brežuljka, čije je gotovo neprimjetno podrhtavanje bilo jedino što narušava nezemaljsku mirnoću lutkice iz izloga. Izvlačeći istovremeno iz dubine genetskog pamćenja osjećaj kojemu on nije u stanju dati ime.
Linija tankog vratića ga dovodi do isturene bradice i napućenih usnica, ne puno širih od nosića koji potsjeća na liniju ogledala, skiciranu između para nemoguće dugih trepavica. Oči su joj zatvorene, a njihovi lagano zakrivljeni vrhovi pokazuju prema ušnim školjkama, ogoljenim od slapa crne kose koji joj se razliva preko golih ramena. Koža joj djeluje samrtno blijedo u purpuru koji je pokriva kao aureola.
Oči mu se sklapaju dok mu unutrašnjost kapaka preplavljuju slike kože na koži, njegovih ruku koje ocrtavaju trag vreline, dok prelaze unutrašnjošću koljena i butina, dnom stomaka, njenim rukama, ramenima, vratom. Vrteći se u krug neprekinutim potezima, sve dok ih ne sjedini ritam krvi u njihovim venama, otkucavajući sve brže i brže kao pomahnitali metronom, nesposoban za stajanje dok ne dosegne krešendo, u tmini prosutoj s one strane kapaka, neprobojnoj za okrutnu svjetlost koja ih okružuje.
S mukom otvara teške kapke i uz bolan uzdah otire znoj sa čela. Bacivši posljednji pogled izlazi iz kruga grimiza i nestaje u okolnoj tami ne osvrćući se. Snovi blijede pod bljeskom rubinske lampe isto tako sigurno kao što ih čovjek s rupom u novčaniku ne može ispuniti lutci iz izloga.
|
- 21:58 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
03.10.2004., nedjelja
Kako Musa dere jarca
Nakon nedavno završenog natječaja za koncesije mobilnim operaterima, opet su se počele povlačiti neke stare priče o basnoslovnom padu cijena, redefiniranju pojma tržišne utakmice i bla bla bla. Za početak su takvi bukači poučeni iskustvima natječaja za prodaju npr. HT-a, Sunčanog Hvara, praktički svega što je palo Hebrangu pod šape... mogli pričekati znajući da regularno završen natječaj u kojem vlade ove države imaju svoje prste ne znači ništa. No dobro, recimo da Tele2 koji se jedini udostojio uopće predati ponudu u zadanom roku, zbilja izgradi treću mobilnu mrežu. Priče poput ovih njihovih su se mogle čuti prilikom svakog nazovi "otvaranja" tržišta prema van.
Recimo prilikom ulaska stranih banaka na tržište krenulo se s pričama o padu kamatne stope. Naravno pokazalo se da se u Hrvatskoj tržišnom utakmicom smatra stavljanje jednako visokih cjena kao konkurencija, a ne tjeranje konkurencije da spusti svoje. Zašto bi se neko odricao profita, kad mušterije na slobodnom tržištu nemaju otići gdje izvan njihovog kruga. Istina došlo je do nekih redukcija nakon zasićenja tržišta, ali ja još uvijek nisam primjetio da neko nudi kredit za Subaru s 0,89% godišnje kamate, kao što se to radi u Njemačkoj! U stvari cijeli sistem je zasnovan na tome što lokalni minioni uzimaju kredite od svojih gazdi i nabijaju sve ove milijarde vanjskog duga pa ih onda preprodaju s ko zna kolikom maržom "pućanstvu" koje ne može izbaciti tog posrednika iz priče.
Takve priče su se provlačile i nakon što je drugi mobilni operater ušao na tržište, ali eventualni padovi cijena koji su proizašli iz toga, očigledno nisu bili dovoljni da Tele2 ne bi mogao računati na profitabilnost uz 30-50% niže cjene, makar TEK moraju izgraditi i isplatiti mrežnu infrastrukturu. Zatim kod uvođenja drugih internet operatera, od kojih niti jedan osim GlobalNet-a nije srezao HT-ove dial-up cijene pretplate i impulsa niti za jednu kunu, bili njemci monopolisti ili ne. To je model tržišne konkurencije koji se primjenjuje "u hrvata", čemu se boriti protiv pljačkaša, kad možeš postati jedan od njih. Ali taj model deranja jarca je ustvari ponešto razrađeniji od pukog držanja napuhanih cjena.
Najviše papirnate konkurencije naravno ima među trgovačkim lancima. Tu se između ostalog mogu naći: Metro, Getro, Mercatone, Kaufland, Billa, Merkator, Bauhaus, Lesnina, King Cross... neki nazovi hrvatski kao Konzum, Kerum, Pevec itd. U stvari praktički jedina privredna grana koja se razvija je trgovina, bilo robom bilo impulsima i SMS porukama. Onda se u njoj zapošljava "pućanstvo" da bi moglo otplaćivati preskupe kredite stranih banaka, koje diže da bi kupovalo strane mobitele i ostalu njihovu robu koja se drži po trgovačkim lancima i plaćalo strane impulse, vozilo strane aute i tankalo ih stranom naftom. Onda još za kraj filijale stranih banaka plaćaju svojim matičnim kućama kamate na kredite koji tu priču omogućavaju, plus naravno dividende. Zanimljiv princip višestrukog naplaćivanja poreza na budale. Ali nije to bitno, bitan je Samsung televizor da bi se mogla gledati Meg Ryan na hrt! Ne?
Istina razvoj i rast kapitalističkog društva se temelji na hiperpotrošnji. Ali na hiperpotrošnji i izvozu vlastite robe. Koliko god slogan "Kupujmo hrvatsko" nekom interesantno zvučao, kupovina zdenka sira i dukat mlijeka neće tu bog zna što promijeniti. A i njih ćete vjerovatno kupiti u Getrou. Yugo možda ne traje dugo, ali ide puno bolje nego Hrgo. Slovenci imaju Clio, Bosanci Fabia-u, a Hrvati razna strana zastupništva pod maskom Pave Zubaka i njemu sličnih. Glavno da "Imamo Hrvatsku". To što ispod malim slovima piše vl. Frantz Schantz, Joe Shmoe, Yitzak Karabin ili eventualno Anto Nekikurac je izgleda nebitno! Stoga vježbajmo malo svi skupa, da zvuči uvjerljivije; beeeeee Musa beeeeeeee Musa BEEEEEEEEEEEEE BEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE
|
- 13:54 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|