Naletjeh na naslov svrstan pod literarnu vježbu. Da ne ispadne da samo kukam evo jedna solucija, pa nek kuka neko drugi nad nejasno definiranim temama
Prilazio je staklu polako, gotovo ritualno. Kao dugo iščekivanoj poslastici, čiji svaki detalj želi urezati u sjećanje, prije nego konačno ispruži ruku i proba prvi zalogaj. Zastao je pred staklom koje se protezalo od njegovog pojasa, do daleko iznad njegove glave. Oči su mu napravile krug upijajući kompletan prizor, dok mu je jezik nesvjesnim pokretom mjerio dužinu usnice. Žmarci uzbuđenja širili su se iz njegovih pluća sa svakim izdahom.
Krenuo je odozdola. Sviđao mu se taj redosljed. Na trenutak je samo jednobojni pod klizio preko ruba njegovih kapaka, da bi ga zatim razrezale noge stolice među koje su se ugnjezdila mala stopala. Osjetio je dobro poznati grč u grlu dok je upijao taj prizor, meke papuče su se rastvarale na vrhu pružajući mu pogled na niz savršenih prstića. Progutao je čujno knedlu. Prstići su mu oduvjek bila slabost. Pogled mu je klizio od gole petice do grimiznih noktiju u oštrom kontrastu s neonom osjenčanim bljedilom kože, kao da je nesposoban otkinuti se iz tog začarnog kruga.
Konačno mu je uspjelo pronaći lagano zaobljenu liniju lista i zgrabiti je grčevito kao spasonosnu nit vodilju iz nerješive dileme. Prikovane oči su sljedile njen uspon, dok su i zadnji tragovi misli bježali od njih, ostavljajući ih da njemo upijaju glatkoću kože, kapaka napola spuštenih pod iznenadnom nesavladivom težinom. Posljednjim snagama su se upjele prevaliti preko ruba i iznemoglo se ispružiti na odmorištu postavljenom za njih na obloj kuglici koljena.
Disao je teško i isprekidano. Jedna kapljica znoja mu se otrgla s orošenog čela i hrablo srnula niz skakaonicu nosa. Propuštena njegovom potrebom da drži dlanove dalje od očiju. Otkotrljao se linijom bedra, lagano izbačenog pritiskom stolice i bio mekano uhvaćen na komadiću tkanine koji se nazirao u tjesnacu između Scile i Haribde, prevučen preko samog središta njenog bića. Osjećao je krv kako navire i ispunjava središte njegovog, potaknuta tajanstvenom vezom koja prkosi fizičkim preprekama.
Upleo je prste u čipku korzeta, koji se nadvio nad njim i neustrašivo sljedio njene nabore u visinu. Svila koja ga je okruživala mu je šaputala u uho priče o zabranjenoj dolini koju prekriva. Uljevajući u njegove vene čežnju koja graniči s agonijom, sve dok se konačno nije rastvorila i otkrila usjek između dva mekana brežuljka, čije je gotovo neprimjetno podrhtavanje bilo jedino što narušava nezemaljsku mirnoću lutkice iz izloga. Izvlačeći istovremeno iz dubine genetskog pamćenja osjećaj kojemu on nije u stanju dati ime.
Linija tankog vratića ga dovodi do isturene bradice i napućenih usnica, ne puno širih od nosića koji potsjeća na liniju ogledala, skiciranu između para nemoguće dugih trepavica. Oči su joj zatvorene, a njihovi lagano zakrivljeni vrhovi pokazuju prema ušnim školjkama, ogoljenim od slapa crne kose koji joj se razliva preko golih ramena. Koža joj djeluje samrtno blijedo u purpuru koji je pokriva kao aureola.
Oči mu se sklapaju dok mu unutrašnjost kapaka preplavljuju slike kože na koži, njegovih ruku koje ocrtavaju trag vreline, dok prelaze unutrašnjošću koljena i butina, dnom stomaka, njenim rukama, ramenima, vratom. Vrteći se u krug neprekinutim potezima, sve dok ih ne sjedini ritam krvi u njihovim venama, otkucavajući sve brže i brže kao pomahnitali metronom, nesposoban za stajanje dok ne dosegne krešendo, u tmini prosutoj s one strane kapaka, neprobojnoj za okrutnu svjetlost koja ih okružuje.
S mukom otvara teške kapke i uz bolan uzdah otire znoj sa čela. Bacivši posljednji pogled izlazi iz kruga grimiza i nestaje u okolnoj tami ne osvrćući se. Snovi blijede pod bljeskom rubinske lampe isto tako sigurno kao što ih čovjek s rupom u novčaniku ne može ispuniti lutci iz izloga.
|