pismoandjelu

ponedjeljak, 12.09.2011.

Pristajanje

Lako je postati crna ovca. Dovoljno je da od malih nogu ne pristaješ.

Kasnije te svrstaju u one koji "imaju problema sa autoritetima". To bi kao trebalo imati negativne konotacije. Ja međutim, kad za nekog čujem takvu kvalifikaciju, odmah znam da se radi o nekome zdravom. O nekome kome kičma ne trpi savijanja. Rađe će puknuti, nego se saviti. Svaki djelić tako raspuknute osobe, vrijedi stostruko u odnosu na one savijene.

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima ne pristaju.

Oni neće, na zapovijed vrhovnog ili manje vrhovnog zapovjednika, spaliti žive ljude. Neće pobiti starce i djecu. Neće zlostavljati ratne zarobljenike.

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima, neće kao glupe ovce godinama birati lopovsku rulju koja se busa u prsa opravdavajući sve svoje laži i krađe floskulom da su oni, eto, "stvorili Hrvatsku".

Ljudi koji imaju problema sa autoritetima neće opravdavati obiteljsko nasilje niti uvjeravati djecu da je normalno da budu ponekad udarena ili pretučena jer "ipak ti je on otac".

Ljudima koje volim, "Bog otac" ne stvara nikakav osjećaj poštovanja. Samo prezir.

Znam ženu koja je ostala bez posla nakon što se jednog dana pobunila protiv zlostavljanja svog nadređenog.

Zapanjujuće su bile reakcije njenih poznanika, rodbine i prijatelja.

Naime, ona je mjesecima ponavljala da ne može to više izdržati. Da je tip psihopata. Da je ponižava, vrijeđa, omalovažava, viče, zasipa apsurdnim zadacima.
Ukratko, tijekom nekoliko godina odlazila je na posao s grčem u stomaku. S vremenom više nije mogla ni spavati. Povukla se u sebe, jer nije imala više energije za komuniciranje s ljudima. A nije ju imala zato što je svu energiju koju je imala, trošila na preživljavanje svakog sljedećeg radnog dana. U petak, na početku vikenda, ona je već bila tjeskobna zbog ponedjeljka. Svaki božji vikend provela je pokušavajući se psihički pripremiti na još jedan tjedan torture.

Ponekad je, po izlasku iz ureda, povraćala po cesti. Doslovno. Bolesnik bi ju toliko izmučio, da je počela povraćati na psihosomatskoj bazi.

Ipak, njeno povraćanje je bilo izazvano više nečim drugim. Naime, kada bi nekome rekla da "ne može više", čula je komentare tipa "Hej, daj se sredi. Znaš dobro kakva je situacija u zemlji. Budi sretna što uopće imaš posao."

Drugi su joj pak govorili kako nije problem u tome što je njen šef osvjedočeni psihopata, nego u tome što se ona "ne zna postaviti".

Razmišljala je. Zašto bi se ona uopće MORALA postavljati prema zlostavljaču? Uostalom, to "postavljanje" je, koliko je razumjela, podrazumijevalo da ona uspije promijeniti svoje vanjske reakcije na zlostavljanje. Kao, ne pokazati mu da te je povrijedio, da te je ponizio, da te je ranio. OK, a što s mojom dušom, pitala se. Kako ću se iznutra postaviti? Mislim, kako postići da cijeli tvoj psihofizički sustav ne vrišti ispod kože?

"Zar nije pomalo neprirodno da ja moram na posao odlaziti oboružana raznim "postavljanjima" i osam sati radnog vremena odmjeravati snage sa poludjelom zvijeri? Mislim, zar ja jednostavno ne bi trebala na posao ići s namjerom da pošteno odradim svojih osam sati i zaradim svoju plaću? I kako, pobogu, da najednom postanem vrhunski psihoterapeut, e da bi nekako preživjela na poslu uz psihičkog bolesnika??"

Sve u njoj se bunilo. Ali svi oko nje su smatrali da je problem u njoj, a ne u onome tko ju zlostavlja. Počela je osjećati da ludi...

Ono što je možda boljelo više od svega, bio je taj raskorak između njene sposobnosti da podnosi zlostavljanje i tvrdnji ljudi oko nje da bi jednostavno morala znati podnijeti sve to.

Ono što ju je razaralo, bio je sram. Sramila se što ne sluša sebe. Naime, da je postupila prema svojim unutrašnjim glasovima, već nakon prve godine rada u takvim uvjetima, bila bi napustila i tu firmu i taj posao. Bila bi povukla radikalni potez, u "ovakvim" vremenima. Otišla bi potražiti sebi bolji posao, i, pogotovo, bolje šefove. Neku normalnu radnu sredinu, Nešto...gdje bi dolazila bez straha i tjeskobe.

Umjesto da ode, ostajala je, jer su svi oko nje tvrdili da ostati mora. Jer su teška vremena. Jer vlada velika nezaposlenost. Jer, "koliko ih ima koji uopće ne rade".

"Koliko ih ima koji rade, a ne primaju plaću"

"Koliko ih ima koji trpe i GORE stvari..."

Shvatila je da oko nje vlada potpuno ludilo. Ljudi oko nje, pristajali su. Godinama. Na SVE.

Ona nije nikada pristajala. Još od rođenja. Ovaj put dopustila je da je uvjere da treba trpjeti.

Samo jedan dobar prijatelj je razumio. Rekao joj je "Ti znaš. Onog dana kada si se napokon suprotstavila, znala si da, kao prvo, nemaš nikakvih šansi protiv njega, jer je zaštićen kao lički medvjed. Dakle, taj dan, ti si znala da ćeš otići i da se nećeš vratiti. Prema tome, to stavi iza sebe, i koncentriraj se na borbu koja je pred tobom. Postupila si ispravno i ne slušaj nikoga."

Poslije je plakala od olakšanja.

Sljedeće jutro, rekla je sebi:"Ovako živjeti, to je gore nego da si mrtav. Pa ako već trebam umrijeti, rađe ću umrijeti od gladi. To će bar biti moja vlastita odluka."

I otišla je.

Osjećaj oslobođenja bio je neizreciv. Napokon je opet disala. Kičma joj se pomalo ispravljala. Vratila joj se boja u lice. Počela je opet spavati. Osjećaj tjeskobe nestao je kao rukom odnešen. Zamijenio ga je, doduše, realni strah vezan uz egzistenciju, ali taj strah je podnosila neusporedivo lakše nego ono gaženje.

Naime, normalno je da je život težak i da je preživjeti teško.

Ono što čini razliku, međutim, je da li ćeš tu borbu voditi kao ljudsko biće, ili kao zgaženi crv.

Nije lako preuzeti kormilo vlastitog života, pogotovo na ovako olujnim morima.

Ali... bolje je potonuti kao kapetan na komandnom mostu zajedno sa svojim brodom, nego potonuti kao bičevani sužanj koji vesla u potpaljublju tuđeg broda....



12.09.2011. u 10:28 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (3)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (5)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Veljača 2012 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (6)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (8)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Rujan 2010 (6)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (15)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (5)
Lipanj 2009 (7)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (12)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (27)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Blog za vlastite potrebe



Online Users

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Paz' vako:

bobamorska@gmail.com

Copyright ©


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se