Boža zvani Pub
ponedjeljak, 11.12.2006.
005 Ne budim te tek tako...
Jutros je ulicama našega grada prolazila kočija bijela
i bijela mećava vije...
mutan dan.
Do utajene sobe naše stare ljubavi
trpim svoje, i tuđe... što me bije
i mrzlo mi je u srcu;
ne treba rakije - ne grije.
Za tebe, ljubavi, govorim ove riječi
Za tebe, koju nosim u mozgu ko užarenu kuglu djetinjstva,
ko ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za tebe koja si dio mene,
duboko ukopana školjka u kamenu,
miris borovine zauvijek zaboden u krv moju prokletu.
Za tebe,
zbog tebe,
zbog sebe.
Predlažem da saberemo naše siromaštvo u dodir koji liječi naša srca
u koja je rđa pala s bijelom igrom u samoći.
Moj križ plaća račun ove noći,
ne kuni me imenom na koje je moja krv postala imuna.
Oguli naranču,
operi lice.
Otvori se, utjeho.
Zagrli me jako i probudi se, dragana,
ne budim te tek tako.
Za tebe, ljubavi, govorim ovu pjesmu.
Za tebe koja si dio mene,
duboko ukopana školjka u kamenu.
Za tebe što u toplim rukama nosiš ruže nijeme
i prosipaš ih u suhu fontanu.
Za tebe,
zbog tebe,
zbog Preverta.
Zbog svih pjesnika ljubavnih stihova i u prkos njima.
Ne budim te tek tako...
Otvori oči, ljubavi i pogledaj kroz prozor,
vani su zasijane gorčine,
tumaraju pomrčine i studen
i bijela mećava u gradu vije...
mutan dan.
A i srce je počelo šumjeti...
Divljak! - Ovdje je kvar.
Ne treba rakije - ne grije.
Dok bije u njedrima - dobro nam je.
Gledaj, nemoj da ti tražim oči.
Primakni se bliže, još bliže...
Zagrli me ljubavi,
zagrli me jako.
I probudi se već jednom,
ne budim te tek tako.
Rade Šerbedžija
