Malenin svijet http://blog.dnevnik.hr/malena1309

petak, 23.02.2007.

Zažmuri, Malena....


Ovo je trebalo biti mirno jutro. Trebala sam obaviti dogovor, a onda produžiti k njemu. On je trebao spavati. Zvono bi ga probudilo, no oke otvorenima ne bi dugo držao. Legao bi nazad u krevet, ja bi se ušuškala kraj njega, a tada bismo pustili vrijeme da teče… To je trebalo trajati negdje do podneva kada bi ga nazvao otac i rekao da stiže za Zagreb. Zajedno smo trebali spremiti sve što ima nositi kući. Poljupci su trebali biti dugi i puni neke lude snage. Tada bih ga otpratila do auta i pomirila se s činjenicom da ću i ovaj vikend provesti bez njega.

Ovo uopće nije bilo mirno jutro. Tek što sam bila na putu na dogovoreno mjesto- nazvao me. 'Tata samo što nije stigao'. Požurila sam. S njegovim ocem srela se ispred njegove zgrade. Jedva je našao mjesto za parking. Nepropisno. Nije još bilo 10. liftom smo začas bili gore. 'Mali, mi ćemo to ubacit u auto, ti ostani ovdje.' Sjedila sam tako na njegovom krevetu i gledala u komad vegetariane koja je vruća stajala na stoliću do mene. Trebali smo je podijeliti. Prisjela mi. I pizza i jutro i pauk. 'Nemamo vremena. Pauk dolje kupi sve redom. Pomozi mi da ostatak stvari odnesemo do auta, tata u autu kruži oko zgrade.' Željela sam oprati suđe. Željela sam pospremiti čitav stan, samo da potraje. Da duže ostane. Knedla se već smjestila u grlo. 'Ljubi, žao mi je što je ovako ispalo. Jesi dobro?' Poslušno sam kimnula glavom i krenula prema vratima. Ukrcali smo sve kad me pitao: 'Hoćeš da te odbacimo bar dio puta?' 'Ne treba, bit ću dobro.' Kratka pusa i auto je krenuo. Hodajući do stanice vidjela sam ga kako mi maše iz auta. Nisam plakala. Pa ipak, teško mi pada, kao da prvi put odlazi.


Nedostaje mi veljača puna krafni i kremšnita i Samobora i srčeka i Varaždina. On je opet kući, ja opet sama. Riješio sve, zakoračio u 4. semestar, mene još dva ispita čekaju da dovršim prvi. Dva. A imam osjećaj kako me snaga izdaje. Krenula sam neki dan u potragu za izgubljenim samopouzdanjem, za potrošenom energijom, za viškom sna. I završila… U frižderu! Baš mi ne ide. I onaj šugavi osjećaj kako sam jedina na ovom svijetu koja nije dala sve ispite, kako se jedina mučim s osjećajem nemoći. A znam da nije tako. Dobro mi je moja M. rekla:

A znam kak je. Al znaš da nije prvi put da se tak osjećaš, grdo je, al proći će. Ko kod zubara- samo malo stisnut, zažmirit, mislit na neke bolje dane pa će valjda proć i to kaj ti nepoznati tip koji smrdi po cigaretama i jeftinom viskiju u fujavim rukavicama čačka po ustima.

Samo neka zažmurim...
Eto. I već je bolje.

Image Hosted by ImageShack.us

23.02.2007. u 12:01 • 39 KomentaraPrint#^

utorak, 13.02.2007.

Naše privatno Valentinovo

Omjer se popravlja u moju korist. Danas sam riješila još jedan, više no uspješno. Izvrsno, čak štoviše, tako sada stoji u indeksu.

Sada lakše dišem. Osjećam se snažnijom i spremnijom za sljedeći izazov koji me očekuje u četvrtak rano ujutro. Dotada imam današnje veče, noć, sutrašnje jutro i popodne, te noć sa srijede na četvrtak (koliko Ljubi dopusti cerek) za konačno utvrđivanje gradiva.
Koliko dopusti, kažem. Jer iako smo danas imali svoje privatno Valentinovo, razmijenili poklončiće i tako svašta nešto, sutra ćemo si priuštiti mirno veče uz neku finu papicu u Baschieri, a kasnije nakon dugo vremena i noć jedno kraj drugog. Image Hosted by ImageShack.us
Nisam od onih što se zgražaju na ruže i crveno i čitav 14.2., nije me sram priznati da uživam u primanju i davanju, da ne guram prst u usta na sam spomen srčeka. Dapače. Potrošit ću koju kunu i kupiti kakvu slatku i potrebnu sitnicu, no to je tako i inače, sve ove dane svih ovih godina. Za mene Valentinovo nije Dan zaljubljenih, za mene je sutrašnji dan Praznik ljubavi, svih i svake, a svako odstupanje samo plus više.

Zaljubljena sam, da. Uvijek i svugdje. Ne pamtim više kako je to biti nezaljubljen. Uživam u svakom novom danu i Ljubav uvijek stavljam ispred svega ostalog, ma da me ne znam kako koštalo. I znate što? Isplati se. Možda se ne vrati odmah, no sve prije ili kasnije sjedne na svoje. Divno je tada ubirati plodove vlastita truda.

Ponekad Ljubav nije dovoljna, no bez nje smo ništa.
Volite, sve se to vraća....


13.02.2007. u 18:58 • 20 KomentaraPrint#^

srijeda, 07.02.2007.

1:1

Jedan položila.
Jedan pala.

Sreća radi onog prekjučer popišana je tugom radi ovog današnjeg. A zapišala sam zamalo i samu sebe. Nehumani uvjeti u kojima se ispit pisao /temperatura minus nešto, a mi obavezno bez jakni, da slučajno ne bi prepisivali (!)/ u dosluhu s mojim probavnim sustavom učinili su svoje. Nakon sati i sati i dana i noći učenja vlastito me tijelo izdalo. Doma sam se vratila s glavoboljom, prepunim mjehurom i neopisivim osjećajem umora i nemoći.
Gladna ko pas. Lijena jesti. Umorna ko ista četveronožna životinja. Spavati ne mogu.
A ne! Danas ne učim. Jok.

Fali shmi.
U kombinaciji s
Praznikom još više.



Image Hosted by ImageShack.us

07.02.2007. u 19:49 • 17 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se