< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pješčanik


levijatanus@gmail.com








"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "


Miguel de Cervantes
Don Quiote


Copyright © 2005 Priče i pjesme autorsko su djelo.

Levijatan
28.11.2005., ponedjeljak
Moderna vremena

Iako su mu oba oka zatvorena i upravo se prebacio na drugu stranu kreveta tražeći udoban položaj, skoro iz sveg glasa Ante dreknu.
- Ustaj Sofo, bogati. Nismo ni vodu pristavili, a ljudi samo što nisu došli, znaš da je zaladilo neće iljadu godina prokuvat.
Njegova žena u čudu pridigne glavu i pogleda oko sebe tražeći razloge toj nenadanoj panici.
- Misovo sveto, Anto, već na uranak si kreno. Nisi još ni očiju otvorio, već kuneš. Uvijek isto ajmo, ajmo ,ajmo. Jes mi dodijalo to prase, da je barem crklo ljetos. U ime Oca i Sina, sad sam i ja kraj tebe počela. U vražju jamu ćeš me odvući. – navlačila je debele čarape i govorila ljutitim glasnom. Izvana na kapiji se začuo udarac ograde i pisak baglame.
- De pristavi kavu i naredi krevet evo čujem vratašca, sigurno je kum Mijo, znaš da on uvijek urani.
- Ma ko bi drugi i bio, sa svim si se svijetom zavadio. Da sam znala da će mi biti gore ovdje nego tamo gdje su nam kuću zapalili.
Brzo se obukla i odletila u sobičak koji je služio kao kuhinja i dnevni boravak u jednom.
- Faljen Isus, kumo, kako je ? A jes zaladilo, eno Sava taman kod Ade zamrzla.
Čim je čuo kumov glas, Ante odmah skoči i navuče na sebe radno odijelo i produži do sobe sa ispružene obje ruke.
- O Antiša, đesi si, Antiša, vidi ga šta je brčine opustio, k'o sa Eva konzerve.
- O Mijo, poželio sam te se ko rođenoga brata. De sjedi. Kako je u Bosni ? – ganuto podviknu Ante.
Ozbiljnim glasom, odmahujući i rukama i glavama, nastavljaju razgovor uz miris rakije i svježe skuhane kave.
- Ma u Bosni, ko u Bosni… Sve nekako, nako. Marva je dobro a i Jelka je prestala šepat. Išli smo u šumu u drva pa joj cjepanica pala na nogu, gore, kad smo drva utvarali, sva sreća da su nam svu šumu u ratu isjekli pa nema krupni drva.. Da je bila kakva veća grančuga , ode moja Jelka.
- Reko sam ja svojoj Sofi, da živi ko kraljica, ali eto valja nama trpit obojici…
- Jel to ona tvoja šećeruša, jašta udara ko sveti Ilija - ožeže pa ko ostane čitav. Dobra je, sav cvjetam iznutra …
- Moj Mijo, da sam sretan - nisam. More me druge brige, znaš da ja volim živinu, a kako da ja ovdje držim živinu, kad samo smiješ imati mačke i ćukove. Šta će mi to, od toga nikakve vajde - samo jede i spava. Tako sam ti ja proljetos i nabavio prasence, ma malo ko kifla, napravio i odvod u šupi, čisto mu ko u apoteci, kod djece mi nije tako. Al ne, sav svijet protiv mene… Najgori je jedan ćelavi učo, napravio peticiju da mi ga otmu. Sa cijelim me komšilukom zavadio a ja u Tranjanima 100 maraka prase platio. Nisam im popustio. Sad prolaze kraj mene ko kraj Turskog groblja - nit ozdravljaju nit pozdravljaju
Pazi ti, molim te, oni smiju štakore držat, a ja ne smijem jedno jedino prase…
Idem ti ja s pijace neki dan, prije dva mjeseca, reko da uzmem stočno i starter. Kad eto ti gospoje, napudrana ko ministarka, vodi ćuku, nema goluždrav ko kozle. Znaš, ko kad mačka upadne u lavor s vodom, sve poskakuje i noge zabaciva, Ja prvo pomislio neka bolešćuga, uvatila pašče, pa se jadno tako rasfucalo, ninašta nalik - ne bi ga nogom udario.
- Pitam je jel dugo bolestan, rekla je da nije bolestan nego je to taki pas.. pazi pas…. Tek sam je sada prepozno - to ti je žene od onoga Šime Harmonikaša.
- Jeli jel to onaj što je kod tvoga rođe Markana u svatovima sviro.
- Ma ja, Šimo Dvošupak.. Jes bio dobar… znaš da nije ništa ni pit ni jest htio. Kad uhvati harmoniku , do zore ne silazi.
- Sad sam se sjetio , on je dolje kod Ferde pogino kad je izvlačio one ljude iz kola hitne pomoći. Jes bio jaaki, taj je od pet sati nadalje harmoniku samo na leđima sviro. Iznio trojicu pa pogino tražeći četvrtog u praznim kolima, taka sudbina
- E, to ti njegova žena, sad, vratila se iz Švedske, ima Mercedesa a tamo u kemijskoj čistioni radi..Gospoja šeta "psa" okolo. Drže ga, kaže, u stanu. Izvadili su mu i pasoš.
Iz plastične vrećice koja mu je kraj noge, Mijo nešto izvadi.
- A eto, nego, jesi'l vidio šta sam donio ? – poče Mijo pokazujući.
- Šta?
- Pa jel vidiš
- Sajla
- Ma sad kad si kreno o Švedskoj da ti ispričam. Imam ti ja rođu tamo koji radi u klaonici, oni ti prije nego što idu klat uzmu nekakvu željeznu paliju, prislone životinji na čelo i paf struja ga ošamuti pa moreš radit s njim šta oćeš, bez da ga boli… To ti je humano …
- Ovo je sajla za prasce. Priđeš svinjčetu polako, staviš mu na njušku i povučeš, ono povuče sebi a ti sebi, što više vuče više se zateže, lijepo ga izvučemo na dvorište, e onda mu ti fino prebaciš krpu preko glave i onako odostraga sa ušicom od sikere zvekneš međuoči.
- Ma ne znam, nekako mi grehota, mlatit svinče.
- Ma šta je griota, to ti je ko anestezija, ionako ga idemo klat.
- Ma ne znam ja, Mijo, ja bi da mi to napravimo po starinski, izvučemo za uši, oborimo i zakoljemo.
- Ma to ti je nehumano. Sad si u gradu - šta će ti komšiluk reći.
- Joj, nemoj mi njih spominjat svu su mi krv ispili… peticije potpisuju…
- Dobro onda, šta ćemo …
- Ma ajd sa sajlom, ali mi se ne sviđa. Znači izvučemo, na dvorište, sjekira, onda ja prikoljem .
- E, to, samo mu moramo prebaciti krpu preko glave
- Što ? ( - Zašto )
- Pa, ono, krpu preko glave da me ne gleda kad je udaraš.
- Pa u kog će gledat ako je vučeš s tom sajlom za njušku
- Ma mrsko mi je to nekako da gleda u mene, ti udaraš i kolješ a mene pamti
- Mijo, jesi'l izludio, pa šta onda ako te gleda …
- Ne znam, mrsko mi je.
- E a da mi to ipak zakoljemo onako kako Bog zapovijeda, klasično.
- Ma jok, ja ću udarat, ti drži, moramo se i mi jednom modernizirat - nećemo valjda vazda za uši natezat, kako ćeš tako u Evropu, samo nekako ne volim da me gleda.
- Mijo, oćeš moć? Znaš da ti jedno oko bježi a na drugo slabije vidiš, a i nekako si mi nejak u zadnje vrijeme, sav si se streso kad si rakiju popio…
Razgovor bi možda i dulje potrajao da se Sofa nenadano nije pojavila na vratima. Već neko vrijeme se ona motala po dvorištu, i pripremala sve što već treba biti pripremljeno. Ispod kazana sa vodom veselo je lizala vatra, a pruće unutra je gorilo i glasno pucketalo. Tako zabavljena poslom u nekom trenutku se ona nečega sjeti i požuri prema kući.
- Anto, vrije voda, oćete vi više zaklat to svinjče, Bože ti fala, dogovarate se kao da o tome mislite knjigu napisat.
- Dobro Sofo, dobro … Evo idemo.

Ozbiljnih lica i sa puno manje riječi kumovi su se počeli pripremati. Uguravali su nogavice od radnih kombinezona u čarape i sve to skupa u gumene čizme. Kum Mijo je skinuo sat i objesio ga na čavao. Neko vrijeme su pogledavali prema svinjcu i zasukavali rukave od debelih vesti u tišini. Kad su pripreme bile gotove došli su pred vratašca i ušli obojica unutra.
- E tako sad lijepo mu stavi sajlu pod nos, tako , tako , polako, oć oć, guda , oć oć
- Polako, polako, evogac, ohaj , alaj sam ga upeco ko šarana. Vidi al se trza sad će tebi kum Antiša presudit.
Čim mu je Ante namakao omču preko njuške svinjče povuče prema nazad i pružajući nenadani otpor počne skičati.
- Mijo, dolaz' ovamo! ukipilo se ko magare, ne mogu ga sam izvuć navani, vidiš da ne miče , šta si ti zino čim se malo počelo derati
- Alaj zavija ko zračna uzbuna, sav sam protrno… Ne bi ja ispred vuko, ja ću radije pogurati iza.
- Ajde ti Mijo tuci već jednom, ne mogu ja još dugo na ovoj sajli držat, otima se, kolera ga potrgala. Čekaj ! Stani … Gleda me, de čekaj, Sofoooo, Sofooo, alo Sofooo de donesi krpu i nemoj zaboraviti staviti soli u ranjiku za krv …
Čim je čula da je zovu Sofa uze krpu i potrča prema svinjcu, kad je stigla sklopivši ruke poviče.
- Anto, pa šta radite vi sa toga prasca, razapeli ste ga ko Isukrsta, šta će ti krpa
- Ma stavi… ajd daj više stavi mu tu krpo preko očiju, udaraj ti Mijo, bogati više, ruke će mi iščupat.
(Udarac sjekirom )
- Dobro, je kume, dobro je, evo leglo je na koljena, de još jednom udari, počelo se pridizati sa zemlje prednjim nogama, klekni mu na trbuh, samo da oslobodim ruke, drž' ga sada
- Al se otima, čekaj Anto sad ću prihvatiti prednje noge, aj sad kolji …
( Nož i Krv )
- Jel donjela, ranjiku za krv uhvatiti, znao sam da nije, sad mi je propalo cijelo klanje.

- 11:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #
19.11.2005., subota
Nervozni poštar

Nervozni poštar







Nisam imo' pare, golfa da kupim, aaa ni polovnog stojadinaaa
Ali sam na kraju uspio da skupim, kupio sam Forda starog dvajest godina



U jedan je četvrtak prošlog mjeseca u zagrebačkom klubu KSET-u, održan dobar koncert. Ne stigoh do sada ništa napisati, ali eto, valjda nikad nije kasno. Radi se o „Nervoznom poštaru“, sarajevskoj grupi originalnoj u svakom smislu. Bilo je puno i nije se moglo, vala , ni disat kolika je gužvara bila. Iako možda nisam subjektivan po tom pitanju, probat ću napisati nešto, koliko god mogu objektivno. Pjevač Rule, pojavio se u sakou i lakiranim cipelama. Inače to vam je onako, jači čovjek zidarskih podlaktica i duge kose svezane u rep. Slika i prilika kafanskog pjevača koji je došao odraditi svoje: otpjevat, dići raju na noge i otići nakon dobro obavljena posla. Odmjerenim pocupkivanjem i laganim pokretima, tako karakterističnim za izvođače narodne muzike odmah je na početku dao do znanja da će to biti RokenRoll sa dušom narodnjaka.
Profesionalci ne mogu birati što će svirati, bar odakle ja dolazim. Uglavnom se svira prema prigodi, ili ono što je naručeno. Postojale su dvije glavne proslave u životu svakog muškarca, odlazak u armiju i ženidba. I za obje prigode "Nervozni poštar" je dao svoje evergrine. Ako ustreba oni sviraju klasični repertoar narodnjaka, Rock & Roll ili njihovu originalnu mješavinu Folkenroll - kako oni to vole nazvat.
I te večeri su u KSET-u probali podvalit par pravih narodnjaka a kako mi se čini, neki to nisu ni primijetili. Zbog toga je valjda Rule ( tako se zove glavni vokal) i obukao ispod sakoa crnu majicu sa amblenom AC/DC i nekakvim paklenim motivom. Pravi kameleoni. Nevjerojatno su me točno podsjetili na predratnu Bosnu. Bosnu u kojoj je jedna od važnijih preokupacija bila: da li na veliko traćit odlazak u armiju ili potiho, samo sa familijom i prijateljima.. U razgovoru sa jednim istinskim fanom, koji mi je priznao da ne propušta njihove koncerte, saznao sam zanimljivu činjenicu da su prije mjesec dana već nastupali u Zagrebu i to u ozloglašenom narodnjačkom disku „Pasha“. "Nervozni poštar" je valjda jedina stvar na ovom planetu koja može spojiti Pashu i KSET. Spojila su se dva magnetna ili bolje reći električna pola, upravo tamo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Iskre samo što nisu frcale.
Sve na njima je govorilo da nisu baš sto posto sigurni da su na pravom mjestu. Vidjelo se da pola pjesama iz repertoara nisu planirali odsvirati, uostalom svako malo su se pogledavali sve u smislu, da li da sviramo ili ne, pogotovo one pjesme o ispraćanju vojnika u JNA. Da se razumijemo, nema tu nikakve politizacije. Oni pjevaju o običnim ljudima koji pijani putuju vozom za Kikindu, Celje ili gdje se već onda išlo na odsluženje. Kad je publika sama počela pjevati, samo su se pridružili razdraganim obožavateljima. "Trista triest tri, sitno". Bio sam iznenađen koliko sam predstavnika kulturnoga života u Hrvata vidio tamo. I koliko je njih znalo tekstove pjesama. Mlade književne nade i poznati pjevači, dobro nepristojno mi je sad o tome pisati, još će ispasti da sam neka baba tračara.

Optužit će me još tkogod, da sam jugonostalgičar, a zapravo se radi o djetinstvonostalgiji i to u najčišćem obliku. Ono što je mene pogodilo i dirnulo, je upravo taj blast to the past. Teme njihovi pjesama obilaze sve nervne čvorove prijeratne Bosne. Ili bolje rečeno, nervne čvorove mojeg djetinjstva, upravo onog iz čega ću izrasti i posti to što već jesam. Ima tu svega: kamiondžija, starih golfova, karate filmova i nunčaka, stripova zlatne serije, pjesama posvećenih vestern filmovima, rakiji. Tko je taj čovjek koji je dobio ideju napraviti pjesmu o vestern filmovima? U njoj na glazbenu temu iz špageti-vestern filmova pjeva vokal apsolutno inegriran u narodnjake i da sve to skupa zvuči fantastično. Ima još bisera npr. u jednoj pjesmi na glazbenu pozadinu koja pripada žešćoj rock pjesmi sa naglašenim bubnjevima, folk vokal pjeva „Jooooooj što volim zi zi Top !“. Zaista genijalno, baš kao i ideja da se napravi spomenik Bruce Lee-ju u Mostaru.

Tko prati kolumne i tekstove Miljenka Jergovića, može naići i na jedan članak u kojem se osvrnuo na ovu grupu. Kako je on to zamijetio: "Nervozni poštar" je, iako se sprda s narodnjacima, integrirani dio narodnjačke glazbe, a slušateljstvo te grupe u glavnom i jesu oni što slušaju narodnjake; Možda i ima pravo, uostalom nije zapravo ni bitno. Možda me samo malo zasmetalo u tim njegovim tekstovima, a kako već rekoh da ga pratim već dulje vrijeme, to što glazbenoj tematici prilazi iz položaja vrhunskoga arbitra. Zapravo kamena međaša koji odvaja dobro od lošega, kvalitetu od sranja. Po njemu postoje narodnjaci koji su dobri. Ako mu se nešto sviđa iz te skupine koju bi mogli svesti pod taj narodnjački nazivnik, onda on to odmakne iz nje tako da to nazove kafanskim pjesmama. Dakle, kafanske pjesme su negdje u ponoru između narodnjaka i nečega za što nisam siguran da postoji naziv. Jedan vrstan kafanski pjevač ( po njemu) je Toma Zdravković. U tome se obojica slažemo. Ali ostavimo se predrasuda i osuda, cajki i loše muzike. Toga je vazda bilo i bit će. Uostalom o ukusima se ne raspravlja. Eto, htjedoh samo reći da je bio dobar koncert, i da je nekako sve u vezi njega prošlo manje-više nezapaženo. Nema veze, neki su prepoznali. Osobno sam se odlično zabavio i nasmijao, što je zapravo glavna nuspojava njihove pjesme. A bit je u zabavi, zar ne ?

- 17:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #
18.11.2005., petak
Izdaja


Sjećam se jednom
Kad me je mater (umorna poslije noćne)
zbog dječjih nestašluka
dva tri puta, oplela
oguljenim vrbovim prutom.
Nisko i
po nogama.
Izmicao sam i pištao, u
bijesu i nemoći.
Kada je završila
čvrsto sam odlučio
da ću se ubiti.
Stisnuo sam usta i potpuno
prestao disat.
Pobjedonosno sam plavio u
Strasti i suzama
Svi ćete vi plakati, kad ja umrem!
Naći će se već netko, da je optuži
za čedomorstvo.
Sigurno će to biti baka
Stari će opet,
stati na njenu stranu
Izdajica
Usta se sama otvoriše
Brojao sam kratke udahe kao
srebrnike.
Svih trideset

Zagreb
17. studeni 2005.
- 08:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #
16.11.2005., srijeda
Kako sam sam upao u mišolovku

Pročitao sam sinoć jednu odličnu kratku priču. Svidjela mi se toliko da sam čovjeku poželio napisati pismo ili stisnut ruku. Jednostavno, reći mu da je dobra !. Umjesto toga eto zabilježit ću ovdje svoje dojmove. Radi se o Ferićevoj knjizi "Mišolovka za Walta Disneya". Prva priča "Potrči doktora" zaista je toliko dojmljiva da mi se čini da nije ništa drugo napisao u toj zbirci, ostala bi to fascinantna knjižica. Pitam se kako je moguć da je nisam i ranije pročitao. Shrvan umorom posla i nekim neodređenim osjećajem poslije čitanja Simićeve zbirke "U što se zaljubljujemo" otvorio sam Ferićevu, na Interliberu friško kupljenu knjigu, s planom da pročitam samo jednu priču. Ponijelo me. Pročitao sam pola knjige jer objektivno nisam imao više mentalnog kapaciteta za razabiranje slova i boja, jučer sam stvarno bio umoran. Danas ću je pročitati do kraja, to je sigurno. Znao sam ja i od prije da je Zoran dobar, uostalom pročitao sam skoro sve što je napisao ali ono, paf. Nije ni čudo da se probio, u svijet književnosti, baš s njom. Mislim da moje pisanje nikad neće stilski doseći njegovo, moja pokora je to što izuzetno cijenim i volim stiliste, one jednostavnog i razumljivog stila, recimo Ivu Andrića. Iako sam ga davno čitao, u sjećanju su mi neizbrisivo ostali njegovi fascinantni opisi rijeke Drine ili pastoralnih stvari kao što su šljivici. Utisnula mi se i jedna epizoda sa seljakom koji je upravo sišao sa planine, da u Travniku kupi dobru kosu koja mu mora trajati bar više godina. Upravo te parabole, nedohvatljivost, višeznačnost. To je ljepota ! Kao netko, tko je osuđen na spoznaju genijalnosti a nema snage da to isto i sam reproducira. Podsjetim samoga sebe na lik Antonia Salieria iz Formanovog "Amadeusu". I taj je likus upravo saldostrano uživao u maestrovoj muzici dok ga iznutra izjedala strahovita zavist što i sam nije sposoban nešto slično komponirati. Kod mene je razlika ta , što ne uživam više u čitanju, a o tome ću nešto možda jednom nešto i napisati. Uostalom opsesija nije užitak !
U stanju sam, zaista pobožno čitati Andrićeve rečenice, čak mislim da se ljudi u molitvi prepuštaju sličnom iskustvu.. Znao sam čitati iznova i iznova neka poglavlja, dok same riječi ne bi izgubile smisao. Kao da prilazim visokom zidu kojeg izdaleka još i mogu sagledati, ali kada mu se dovoljno približim više se ništa , osim bjeline, ne može razabrati. Tematski gledano, priznajem da sam subjektivan. Uvijek sam volio Bosnu kao temu u književnosti, uostalom to mi je zavičaj i djetinjstvo, ja tu ne mogu napraviti ništa. Andrića mi je jednostavno lijepo čitati, pokušao bih ga kopirati kada bih mogao. Recimo, kako je to pokušao Miljenko Jergović. Od Andrićeva stila u njegovom rukopisu ostali su samo tragovi. Ali zato ima u izobilju onog prokletog "elem" svako malo. Doživim tu riječ u tekstu, svaki put, kao šaku u oko. Tko je odlučio da je elegantno, u novijoj hrvatskoj književnosti, preko svake mjere upotrebljavati taj jebeni "elem". Primijetio sam to i u kolumnama dnevnog tiska čak i na blogu. Što je vama ljudi? Ili riječ predmijenjavati. Ovaj glagol se može pronaći u skoro svakog wanabe pisca. Kao otkrio sam novu riječ pa sam ponosan da je upotrijebim! Eh, da je samo Krleža živ! No eto, svi se mi borimo sa vlastitim demonima. Kako samo dođoh sa Zorana Ferića na Ivu Andrića i Miljenka Jergovića? Htjedoh samo reći kako me oduševio stil i pisanje Zorana Ferića, i kako me posjeti na jednog vrhunskog stilistu i pisaca Andrića. Još sam htio popljuvati način pisanja Thomasa Manna, i onog Murakamija, ali mi se više ne da. Čemu ?

- 13:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #
11.11.2005., petak
Kad ti je dosta ?



Pun mi je kurac i posla i blogova i čitanja postova i lirskih pjesama i poezije. I toga što
se ustajem ujutro i toga što sam navečer umoran i toga što ne stignem na
jebeni Velesajam, i toga što i da stignem na Velesajam najvjerojatnije bi se još više naživcirao.


Kakav prekokrasan dan ...
- 11:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #
09.11.2005., srijeda
Citat srijedom


Ova pucnjava


Ova pucnjava u krv nam legla. Bez pucnjave se
(ko ni bez kafe izjutra) ne možeš rastrijezniti.
A sjećaš li se, s početka rata, kako bi iza treska
granate, nastao među nama muk sličan onoj
grobnoj tišini koja bi nastala kad neko,
u krčmi, nešto lane protiv Tita il Partije?
Sad nam granate u kost unišle. Kad je tišina,
napet si kao struna. Sve misliš: bože, šta li nam
sad spremaju? Tom tišinom nam dodatno
u kosti strah utjeruju. A čim se mitraljez glasne,
ja odmah olabavim, žena počne praviti razljevak,
djeca se po kući raskokodaču. Opet se puca, znači,
opet je sve u redu. Juče, ja se vratio s posla
i pitam: je li se pucalo, dok mene nije bilo?
najmlađa šćer mi kaže: ih, da znaš, tata
kako su dvije fino profijukale



Marko Vešović




I kad pomisliš da se o ratu nema više ništa napisat ... Ili da je
banalno skoro sve. Eto ... Riječi su višak !

- 08:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #
08.11.2005., utorak
Citat utorkom - Marko Vešović


POTPIS


Trčim s kćercicom u ruci -
Granate su nas, opet, iznenadile na ulici.
Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,
I svaki put iznenade.
Požurujem je ljutitom galamom:
Srdžvu s tobdžija srpskih
Prenosim na dijete čekano deset godina
Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo
Kraj plohe snijega, netakunutog, u parku.
Umjesto da je izgrdim,
Dopustih - ko zna zašto - da njezin kažiprst
Tu nježnu bjelinu načne
A potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ
Moj kažiprst je kružnicu opisao
Neprobojnu


Kao u bajkama.




Sinoć je na Sibilinom festivalu književnosti gostovao jedan pjesnik.
"Bokčija pjesnička" - kako se jednom netko izrazio ovdje na blogu.
Rodom Crnogorac, valjda po vlastitom izboru Sarajlija, odličan pjesnik po meni.
A tko sam to ja, ha ha ?




- 12:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Trešnjevačka euologija

Na Trešnjevci je izgorjela kuća
Čitao sam jutros u novinama
Koliba prignječena betonom i zgradama
Oko fasada su joj rasli makovi. Razlog banalan
Psić je trčao oko električne peći

Tri žarne niti obasjavaju sobu
A odsjaj s plastičnoga linoleuma
Grije ulicu.
Unutra je hladno.
Sjedimo na pocijepanom trosjedu i sanjamo


Jutros se udala belgijska kneginja
Spavat će večeras na grašku
Ima i slika, u boji.
Podstanarska obitelj ostala bez kinderbeta
Otputovao je sa malenim

Zebu joj stopala
Mansandra se od svjetlosti ne stigne ugrijati
Okreni grijač neka žari jače
Ispod frižidera nastaje lokva
Jedini se on stigao otopiti.


Uđite slobodno
Ovdje su vam prije živjeli studenti
Baš su vam divne, ostavili slike
Slavina malo kapa.
Nije to ništa.

Iza nas dvoje, ostala je
šaka puna fotografija
Barem sam nekog mogao spasiti
Da sam ostao ja
Bili bi govori manji


Na zgarištima ne rastu lopoči
U raju je smiraj dana
Dječak i pas trče poljanama
Vije ih vjetar dok sunce zalazi
Pas je zastao i gleda
Kako lopoči šire svoje cvjetove


Čitao sam jutros u novinama


- 10:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se