Kako sam sam upao u mišolovku - Levijatan

<	studeni, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pješčanik

levijatanus@gmail.com

"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "

Miguel de Cervantes
Don Quiote

Levijatan

16.11.2005., srijeda

Kako sam sam upao u mišolovku

Pročitao sam sinoć jednu odličnu kratku priču. Svidjela mi se toliko da sam čovjeku poželio napisati pismo ili stisnut ruku. Jednostavno, reći mu da je dobra !. Umjesto toga eto zabilježit ću ovdje svoje dojmove. Radi se o Ferićevoj knjizi "Mišolovka za Walta Disneya". Prva priča "Potrči doktora" zaista je toliko dojmljiva da mi se čini da nije ništa drugo napisao u toj zbirci, ostala bi to fascinantna knjižica. Pitam se kako je moguć da je nisam i ranije pročitao. Shrvan umorom posla i nekim neodređenim osjećajem poslije čitanja Simićeve zbirke "U što se zaljubljujemo" otvorio sam Ferićevu, na Interliberu friško kupljenu knjigu, s planom da pročitam samo jednu priču. Ponijelo me. Pročitao sam pola knjige jer objektivno nisam imao više mentalnog kapaciteta za razabiranje slova i boja, jučer sam stvarno bio umoran. Danas ću je pročitati do kraja, to je sigurno. Znao sam ja i od prije da je Zoran dobar, uostalom pročitao sam skoro sve što je napisao ali ono, paf. Nije ni čudo da se probio, u svijet književnosti, baš s njom. Mislim da moje pisanje nikad neće stilski doseći njegovo, moja pokora je to što izuzetno cijenim i volim stiliste, one jednostavnog i razumljivog stila, recimo Ivu Andrića. Iako sam ga davno čitao, u sjećanju su mi neizbrisivo ostali njegovi fascinantni opisi rijeke Drine ili pastoralnih stvari kao što su šljivici. Utisnula mi se i jedna epizoda sa seljakom koji je upravo sišao sa planine, da u Travniku kupi dobru kosu koja mu mora trajati bar više godina. Upravo te parabole, nedohvatljivost, višeznačnost. To je ljepota ! Kao netko, tko je osuđen na spoznaju genijalnosti a nema snage da to isto i sam reproducira. Podsjetim samoga sebe na lik Antonia Salieria iz Formanovog "Amadeusu". I taj je likus upravo saldostrano uživao u maestrovoj muzici dok ga iznutra izjedala strahovita zavist što i sam nije sposoban nešto slično komponirati. Kod mene je razlika ta , što ne uživam više u čitanju, a o tome ću nešto možda jednom nešto i napisati. Uostalom opsesija nije užitak !
U stanju sam, zaista pobožno čitati Andrićeve rečenice, čak mislim da se ljudi u molitvi prepuštaju sličnom iskustvu.. Znao sam čitati iznova i iznova neka poglavlja, dok same riječi ne bi izgubile smisao. Kao da prilazim visokom zidu kojeg izdaleka još i mogu sagledati, ali kada mu se dovoljno približim više se ništa , osim bjeline, ne može razabrati. Tematski gledano, priznajem da sam subjektivan. Uvijek sam volio Bosnu kao temu u književnosti, uostalom to mi je zavičaj i djetinjstvo, ja tu ne mogu napraviti ništa. Andrića mi je jednostavno lijepo čitati, pokušao bih ga kopirati kada bih mogao. Recimo, kako je to pokušao Miljenko Jergović. Od Andrićeva stila u njegovom rukopisu ostali su samo tragovi. Ali zato ima u izobilju onog prokletog "elem" svako malo. Doživim tu riječ u tekstu, svaki put, kao šaku u oko. Tko je odlučio da je elegantno, u novijoj hrvatskoj književnosti, preko svake mjere upotrebljavati taj jebeni "elem". Primijetio sam to i u kolumnama dnevnog tiska čak i na blogu. Što je vama ljudi? Ili riječ predmijenjavati. Ovaj glagol se može pronaći u skoro svakog wanabe pisca. Kao otkrio sam novu riječ pa sam ponosan da je upotrijebim! Eh, da je samo Krleža živ! No eto, svi se mi borimo sa vlastitim demonima. Kako samo dođoh sa Zorana Ferića na Ivu Andrića i Miljenka Jergovića? Htjedoh samo reći kako me oduševio stil i pisanje Zorana Ferića, i kako me posjeti na jednog vrhunskog stilistu i pisaca Andrića. Još sam htio popljuvati način pisanja Thomasa Manna, i onog Murakamija, ali mi se više ne da. Čemu ?

- 13:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>