12.07.2006., srijeda

NOC BEZ SNA

Tek nocu se budim.
Otvaram oci i pustam mastu na slobodu.
U tim satima kuca mi srce brze.
Nepravda je prava sto radim tako rano i po ranoranilackom skolskom rasporedu. Ja sam stvorena za kasne prve jutarnje kave i za bauljanje po praznom stanu dok grad tone u san. Tada me ne muce radna vremena kojekakvih ureda koje sam trebala stici nazvati ili obici po danu. Kasno je za sve neucinjene obaveze, kupovine i kuhanja. Dragi vec duboko hrce. Ja sam na slobodi. Sama u neometanoj tisini.

Vec mjesecima se budim u 23 sata. Bas u tom trenu zelim iscitati citavu policu nepoznatih mi knjiga u vlastitom ormaru. Zelim si natociti crveni port i obici blogovsko drustvo. Napisati knjigu. Poslusati cd. Nazvati prijtelje koje sam zapustila. Otici do videoteke. Ma cak bi i do fitnessa. Jednostavno ne mogu spavati .
Iako pijem caj.
Iako citam sa glavom polozenom na jastuk.
Iako se budim se svaki dan u 6 ujutro.
I skacem po citave dane sa djecurlijom po skoli.

Naslucujem uzrok:
Ili ne volim svoje mjesto u nasem krevetu ili sam postala hiperaktivna otkako sam prije dva mjeseca prestala pusiti.

- 23:58 - javi se (18) - Isprintaj - #

10.07.2006., ponedjeljak

ZIDANE

Utucena sam do bola. Mogla bih i zaplakati, ali od silnog sam cudenja ostala u soku i nestalo mi slanih suza. Mislim samo na Njega u praznoj znojnoj svlacionici. Sam. Glava polozena u dlanove. Niti ne zeli gledati penale. Niti veselje protivnika. Niti ponavljanja snimke udarca glavom i izvlacenja crvenog kartona iz dzepa sudca. Kroz glavu mu prolazi misao kako se ovo dogodilo bas danas?

Nista ljudski nije meni strano.
Razumijem da je pod ogromnim pritiskom.
U Francuskoj glasi kao primjer Uspjesne Integracije.
Uzor svim malodobnim Doseljenicima kako se treba postaviti u zivotu.
Djecak iz siromasne obitelji, zloglasne cetvrti Marseilla, odlican sportas.
Portret su mu oslikali na l'Arc de Triomph, a onaj u rodnom mu gradu glavna je turisticka atrakcija. Zlatne tenisice za oprostajnu utakmicu. Svaki puta kada dotakne loptu od njega se ocekuju cuda. Ako ju samo doda, komentatori ga smatraju lijenim, starim, suvisnim. Nekim tko bi trebao pokupiti prnje. A kada zada gol, onda ga pak slavimo.

Ali kud bas on? Bas on koji se ulagao u borbu protiv rasizma, protiv okrutnih rijeci i uvreda koje peku. Mora da ga je taj Talijan pogodio tocno u zivac, kada se nije mogao odmaknuti. Duboko udahnuti. Tu se nije radilo o dovicima na koje je igrac sa dvadesetogodisnjim iskustvom oglusio: jebac kojekakvih pustinjskih zivotinja, terorist, ubojica, fundamentalist, stari...zapravo i nemam neki ogroman talent i mastu na ovakove teme. No poticem iz obitelji igraca i trenera, pa znam kojim se bogatim rijecnikom razbacuje po travi. Navlacenja majci, nisu nista prema uvredama i provokacijama, pozivanjima na majke i djevojke, velicine spolovila i manjak mozga, na manje ili vise (ne) istinite clanke po trac-novinama. Ma zapravo me boli kurac, da se izrazim u skladu sa sektorom o kojem pisem. Samo mi je njega zao. Sto mu je to bila zadnja utakmica i sto ce jos dugo vremena osjecati gorcinu nad necim sto je mogla biti kruna karijere. Sto je sada sam u svlacionici i sto ne moze reci da mu je ucinjena nepravda, jer nakon tok udarca niti sudac nije imao drugog izbora. (osim sto je i Talijana trebao vratit na klupu).
Bio je mi je poseban. Igrac sa karizmom na terenu. Sa mirnim pogledom u daljinu, isklesanim licem grckih kipova i kapljicama znoja na vrhu nosa. Trk, lopta koja se lijepi uz njegova stopala, okretnost i klizanje po terenu. Pratila sam ga vec godinama,pa se cak i zaljubila. Slomio mi srce kad se ozenio. Nogometas koji zraci onim necim sto ga cini vecim od same igre. Cega je negdje u kutku ozbiljnih usana i sam svjestan. Vidim to kada se onako pametno nasmije.

Nije mi zao Legende. Vec covjeka. Jer znam da se grize. Lupa glavom u zid i meditira se iz vrtloga vlastite impulsivnosti. Sjedila sam bas kao milijuni drugih pred televizorom i nisam mogla doci k sebi od cudenja. Najrade bi htjela reci mu da ga razumijem i da je samo njegov timing ono sto ovaj cin cini toliko znacajnim. Ali ja sam , kao sto vec rekoh, jedna od milijuna odanih obozavatelja, nitko cije mu misli ista mogu znacit u ovom trenutku. Vise me nije zanimao rezultat. Nista vise nije bilo vazno. Ostala sam u tupom zaprepastenju.
Na stranu sve politicke korektnosti, nista ljusdki nije meni strano.
Za mene ce on uvijek biti jedini i pravi Zinadine Zidane.
Zizou.

- 00:40 - javi se (12) - Isprintaj - #

07.07.2006., petak

STOJ U MJESTU

Nisam sigurna, ali cini mi se da se plutam u praznom prostoru.
Toliko sam dugo u “depri” da mi je svega bilo dosta, a ponajvise same sebe.
Tu ja odlucih svakog jutra izzmikati crne misli u papirnati dnevnik (kojeg vodim) i ponositi se time sto vec dva mjeseca nisam zapalila cigaretu. Prije jutarnje guzve koja me gnjeci na putu za posao izmantram da cu:
duboko disati,
ne razmisljati u pojmovima “za sve sam si ovo sama kriva, glupaco debela”,
reagirati u skladu sa iskrenosti srca, ili barem dostojanstva (tj. distance),
zaboraviti na usporedivanja
te
voditi svoj zivot.

Pametno se ovime zavaravam dok se tusiram i ribam zube. I sve bi i imalo sanse da ne moram stati pred ogledalo i odabirati odjecu. I nervirati se jer fakat ne znam kuda sa kosom. Na tu se temu tjesim u stilu „ipak imam kosu“, no ta vrsta optimizma me ne moze bas dizati u polet citav dan. I dok polako kontola popusta nakon sat ili dva, ja se odlucim zaposliti iliti punom parom raditi, truditi se i ne misliti na moj zivot.
Ponekad mi se cini da to zaista vise i ne znam. Ako natuknem temu svoje veze ili karijere ili bilo kakovih izbora i slijedecih koraka, nadem se u panicnom vrtlogu suza i treskavice. Bas panika. Sve se cini grekom ili me obuzme najgori mocuci osjecaj „ za se je ionako kasno“.

Znam da je glupo.
Znam i da nema smisla.
I da ce me sve to jednom uloviti.
Ili cu lupnuti glavom o zid.
Sve to znam, ali ja se pravim pametnom.
Da ce sve to proci samo od sebe.
Da ne mogu ipak biti najveci kreten.
I onda ono ubitacno besmisleno, zasto bas ja?
Cak razmisljam da to je ljubav iako znam da sve slici dobrom prijateljstvu. Ne mogu se trenutno upustit u detalje jer me strah da cu opet skrahirat bas kao proslog ljeta kada sam zapocela ovaj blog.

Zato me i nije bilo ovih dana.
Jer vise ne znam da li ima smisla razmisljat kada sam kukavica za nesto konkretno ucinit. Jer zvucim ko ogrebana gramofonska ploca.
I otuda i ta navala dosade. Jer su to jedine stvari o kojima treba razmisljat, a ja ih drzim iza barikadiranih vrata. Zakljucala sam se u svoju malu radnu sobu i glumim vakum. Moram nesto poduzet, jer ovo me kosta previse energije, zivaca i sna.
- 22:28 - javi se (8) - Isprintaj - #

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

prozor mojim osjecajima i mislima , istinite tajne i zarobljene istine, odjek u daljini i udica koja ceka prve kontakte

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se