11.08.2007., subota

MAMIN SIN

I tako ja 10 srpnja 2007 u 20 sati i 50 minuta postadoh mama jednog Malog Decka. Da dragi moji rodila sam sina od cijelih 4,090 grama i 50 centimetara. Jos se uvijek bogu zahvaljujem sto mi je dozvolio prirodan porod i bez ikakavih posljedica sa ovakovom velikom bebom. U detalje necu, jer sigurno ce ovo procitati buduce trudnice, pa da ih ne opterecujem.

Slijedi trazeni kratki izvjestaj:
Dva dana prije Sina poceli su trudovi. Kratki i relativno prisutni i regularnih. Svakih 4 minute sam zastala, odmeditirala i nastavila gledati tv, usisavati u stanu i ribati opecnicu. Kao sto sam vec ranije rekla: ciscenje pecnice ce biti kljucan trenutak u iniciranju poroda. Vjerjatno si mozete zamisliti da dva dana sa trudovima svake 4 minute jaaaaako dugo traju. Posebno jer ta dva dana ukljucuju i dvije neispavane noci. Bila sam konstantno budna, pregledala sve dvdove Grey's Anathomy i Lost, i gajila strpljenje. Kad je napokon babica dosla do nas rekla je da imam samo 1 cm otvora (grlic maternice se mora otvoriti 10 cm da bi glava mogla krenuti ka izlaznom kanalu). Mislila sam da cu poluditi. Ovako neispavana i nervozna, pomislila sam da ako mi za 1 cm trena 2 dana, ovo ce biti teskih tjedan dana. Nakon pregleda rekla je da ce me poslati u bolnicu da provjere stanje plodne vode. Sve su bolnice bile pune. Tu je moja nervoza porasla. Na kraju su me smjestili u bolnicu na kraju grada (a ne u moju omiljenu) sto ce se na kraju pokazati odlicnim izborom. Ocito sam izgledala tako ispaceno da su mi odmah odlucili dati infus sa tekucim sredstvom protiv bolova, da mogu dva sata odspavati. Ne mozete zamisliti koliko sam im bila zahvalana na tome. U meduvremenu su me prikljucili na jedno 5 monitora i cak sondu prikljucili na djetetovu glavu. To mi je bili krivo jer sam se ja planirala prirodno u vlastitoj kuci poroditi, no sto je tu je. Odlucili su mi dati hormone kako bi se porod inicirao. To se doslovno daje na pipu direktno u zile.

Oko 16 sam se stvarno pocela preznojavati. Svim rodiljama je ovo poznata prica, no meni brucosici su prvi jaki trudovi bili sok. Istog sam tren zaboravila sve sto sam naucila na trudnickim tecajevima i satovima joge, i pocela sam huktati kao lokotiva na paru. Ti prvi trudovi su me preplavljivali. Cudno je to sto zaista nista nemozes napraviti vec ih samo primati. Samnom je bio Dragi i jos jedna prijateljica. Oboje su se dobro drzali. Nisu me tjesili vec su bili uz mene i to mi je odgovaralo. Cudno je to da sam prije poroda mislila da ce mi svi smetati, a sada kad sam se u trenucima osjecala tako malom trebala mi je ljubav okoline. Ginekologica i osoblje su bili fantasticni. U 20 sati rekli su da je zeljenih 10 cm na vidiku. I to sam osjetila. Moje se tijelo potpuno promijenilo. Sada vise nisam bila mala koje trpi bol, vec kao divlja lavica veca od cijele sobe i svih prisutnih, Bila sam spremna tu bol uhvatiti zubima za vrat i pokazati joj tko je tu majka. Ta dio ove price je bio fenomenalan. Napokon ti kazu da se mozes napeti i pokusati istisnuti bebu na danje svjetlo (ok, bili smo unutra, ali danje svjetlo zvuci bolje). Hormonalna promjena raspolozenja je bila ttoliko ocita da sam za samo pola sata cula da se tamo negdje dolje vidi glava i prije mego sto si mogo reci keks, osjetila sam kako dijete polako klizi iz mene. Odmah sam vidjela da je decko.

Bila sam tako nekako zacudena da ke kompletan sa nogama i rukama i ocima. A kako je samo plakao. Bas ko mali ptic lastavice otvarao je usta. Stavili su mi ga na prsa i Dragi koji je svu ovu kalvariju morao gledati rasplakao se. Kasnije je rekao da se vise opustio jer sam ja bila rjesena muka.

I onda vidis prvi puta svoje dijete. Cudan je to osjecaj. Drzis ljudsko bice u narucju i jos uvijek ne mozes vjerovati da je ono izaslo iz tebe. Ne moram vam ni reci koliko je lijep. Koliko je topao i sladak. Bol trudova je nestala. Iduceg jutra ce mi biti jasno da nije nestala zauvijek jer sam se tada trebala odsetati do kupaonice.
No u tom trenutku sam imala toliko energije da sam pricala na telefon sa familijom, pratila upute doktorice i preglede. I uopce nisam bila spremna prileci i odmoriti se. Nesto na sto se Sinko odlucio vrlo brzo utonuvsi u san na mojoj sisi.

Toliko za sada.
Od tada je proslo vec mjesec dana i puno toga se nadogadalo. Ja sam postala mama i kucanica, full-time dojilja i izucavam se djecjeg doktora, promatraca svoje bebe. Vec mjesec dana kakamo, piskimo, podrigujemo se, placemo, jedemo, kupamo se, spavamo i nosimo u narucju. Zvuci jednostavno. Jos nikad u zivotu nisam bila ovako umorna i u poslu kao sada, a stvarno sam navikla na radni tempo i mjesece u kojima po 5 sati dnevno spavam. Mislila sam kako sve te zene na porodiljskom uzivaju te sa sa dugog godisnjeg vracaju na posao. Vjerjem da ce meni trebati sabatical nakon sto mi za dva mjeseca istekne porodiljski.


Naravno da se oko svega brinem. Bas sada Sin ima smrcav nos, ali ga ne moze ispuhat. To je tako zalosno. Onda ja visim na forumima sa drugim mamama pocetnicama i trazim rjesenja grcevima, neispavanim nocima i zacepljenim disnim putovima. Ako i to uopce stignem. Ili se pak uhvatim da sam sat vremena visila iznad krevetica i gledala kako spava (ili mirno ili da ga nesto muci pa gunda u snu).

Evo opet ga cujem kao place, Malo Mamino.
Jurim, a daljne dogodovstine saljem uskoro.
Puno hvala na interesu i podrsci. Fakat sam cijelo vrijeme mislila i na vas.

- 14:44 - javi se (12) - Isprintaj - #

08.07.2007., nedjelja

JOS NIJE!

Ceka se, ceka!
Ovo zvuci kao da se Trudnica dosaduje. Zapravo to uopce nije istina. Svakodnevno joj padaju nove stvrai na pamet. Uglavnom su sve te fantasticne ideje vezane za preuredivanje po stanu. Srecom Trudnica ne smije dizati nista tesko, pa se samo bavi relisticnim planovima. U zadnjih je sedam dana ona: ofarbala spavacu sobu, ocistla sve kuhinjske elemente, odledila frizider, poslozila oko 150 cd-ova po abecedi, izbacila iz ormara svu robu koju dulje od dvije godine nije obukla, kupila nove stolce i neku vjesalicu za susenje rublja. Toliko o kliseiziranom sindromu gnjezdenja koji ocito eve trudnice zahvaca. Ili se ipak toliko dosadujem da mi se pomisao na usisavanje cini zanimljivom.
Osim toga svaki dan dovucem do stana po koju jako prakticnu kutijicu ili fasciklic ili jastucnicu ili okviric. Dragi me usporedio sa pticicom koja u proljece gradi gnijezdo. Prepoznajem se u toj metafori.

Koliko god da sam se prije zalila da Trudne ovdje u Nizozemskoj rade do 4 tjedna do poroda (i bila ljubomorna na mogucnosti dugog prijeporodiljkog u Hrvatskoj), toliko sada razumijem razloge takovog rediniranja. Da sam dulje doma pretvorila bih se u zivu verziju programa za preuredivanje stanova i vrtova ili Matrhu Steward. Na kraju da jos zavrsim bankrotirana i u zatvoru kao ta kraljica americkih kolacica i cvjetnih zavjesa. Eto, sva sreca da nemam vrt.

Kao sto citate, pozitivno sam nastrojena. Cak uzivam sto vani puse i pljusti jer se onda lakse dise. A nocu toplom zagrljaju uzivam u zvucima kapljica po prozorima.

Zabavljaju me frendovi i poznanici ovdje. Zovu i dolaze u goste, padaju u nesvijest kad me vide bacvastu, pa zale moje nabubrene gleznjeve koji izgledaju bas kao sarme i onda mi zele svu srecu i snagu ovog svijeta pri porodu. Ja ih pak obavjestavam o stanju malog Ritala (koje zovemo Ricky jer sam to jednom sanjala) i sto je bilo na zadnjoj kontroli kod babice. I onda jedemo kekse i pijemo cajeve. Postala sam ekspert za Wimbeldon pa sad uz nogomet i tenis odlico komentiram.

Sad kad ce vec cetvrta zena s mog trudnickog tecaja porodila, sva sam uzbudena. Ukupno nas je devet. Uskoro cu i ja. YES! Cak ni devet mjeseci nije dovoljno da te pripremi na cinjenicu da ce uskoro na ovaj svijet stici jedno malo zivo bice. Ljudsko bice. Koje ce mozda sliciti meni i Dragom. Koje ce onda sa nama zivjeti dugi niz godina i postati veliko. Znam da ovo sve nesuvislo zvuci, ali ni meni se ovo nikad nije dogodilo, pa kao da jos ne vjerujem. Kao da cu se probuditi iz sna i shvatiti da uopce nisam trudna. One dane kad se malo nerviram onda me strah da nesto ne krene po zlu. Bit ce da sam zato tako zaokupljena jednostavnoscu kuhinje i kuce, da ne sjedim satima misleci o svemu sto bi moglo krenuti neocekivano.

Uzivam u svakom trenutku trudnoce.
I kad me pitaju da li me stah bolova... ovo ce zvucati jako naivno... tada pomislim da se meni se bas rada. Unatoc neugodama koje su ukljucene u taj scenarij, zelim se uhvatiti u kostac sa onim sto neizbjezno slijedi i prepustiti se sili prirode. I sigurno da cu vikati i svima reci sve sto ih ide. No i to je dio paketa. Dragi je upozoren.

No do tada se ceka!
I planira ribanje pecnice. I tko zna, mozda i dekoriranje balkona!
Sve je u najboljem redu!

- 02:12 - javi se (17) - Isprintaj - #

02.07.2007., ponedjeljak

VIJEST

Prvo je trajalo jako dugo prije nego sam imala vremen sjest i sve suvislo utipkat.
Onda je pak proslo toliko vremena da se nakupilo toliko vijesti koje sam mislila kronoloski utipkat. Tada bi sve imalo smisla i bilo bi sistematski organizirano. No do tada je vec bilo proslo toliko puno vremena da me pocelo bit sram sto nisam vec ranije objavila te vijsti. Da bi na kraju nastupila hormonalana groznica u kojoj mom entuzijazmu za glumljenjem kucanice nije bilo kraja. I tako je proslo vec osam mjeseci i 3 tjedna i blizi se taj sluzbeni datum kada bih trebala lansirat jednu malu toplu bebu u veliki svijet i moje spremno narucje.

Zato sada vicem na sav glas:
Dragi moji, ja sam trudna.


Oprostite sto se nisam javljala. Isprva sam ispunila duznost moderne trudnice i radila punom parom punih 8 mjeseci trudnoce. Ono nesto slobodnog vremena provodila sam u romanticnim trenutcima sa buducim Tatom, na web stranicama za trudnice, tecajevima yoge, nad knjigama o porodu i u ducanima sa bijelim kinderbedima i minijaturnom odjecom. Uzivala sam u mirisima ulja za djecu, borila se sa groznom trudnickom modom i prihvacanjem strija na mojim bijelim butinama. A sada , samo tjedan dana prije sluzbnog datuma, sam jako uzbudena. Drugo stanje je prav izbor rijeci za stanje u kojem se i fizicki i osjecajno nalazim.
Nekako je sve sjelo na svoje mjesto.

Za one od vas koji se jos sjecaju mojih osobnih peripetija, kratak update:
Otkako smo se, proslog rujna, Nezakoniti i ja vratili sa biciklistickog puta Amsterdam – Moj Otok u Dalmaciji, smirila sam se. Tako mi je bilo drago da sam Dragom pokazala otkuda sam i da mu se u Hrvatskoj svidjelo. Dok smo u goloj slobodi sjedili na stijenama sa kojih sam jos kao dijete skakala u more, znala sam da je to to. Tih 6 tjedana nase male ekspedicije, spojilo je moj trenutan zivot u inozemstvu sa Nizozemcem i moje korjenje. Uvijek sam se bojala da je to nespojivo i vjerovala onima koji su me time plasili. Mi smo vec 9 godina zajedno i ovo kao da nas je podiglo (ili spustilo) na neki novi nivo. Da ne duljim i ne patetiziram, u jednom sam trenutku osjetila da sam ponovno narasla za koji centimetar. I to u vlastitim ocima. Ocito da je to kljuc svega.

Tako sam bila sretna kad sam otkrila da sam trudna. Nekako toplo i veselo je to. Gladis se po trbuscicu i osjecas da imas toliko ljubavi u sebi, da vise nisi jedna i da je svijet postavljen u drugu perspektivu. Naravno da se i brinem i veselim i molim da sada sve prode u redu, da bebac bude zdrav i cio, da tako nesto malo i krhko znam drzati u rukama i da mu nitko ne smije naskoditi. Nisam mogla zamisliti, prije trudnoce, da ce mi biti tako drago biti trudna. Taj osjecaj da se ono u meni mice i da kad se istegle ga mogu poskakljat po tabanu je neopisiv. Tako intiman, tako smijesan, tako samo moj.

Za mene je dijete vec ovdje. Dijeli nas samo tanka koza nategnutog trbuha (koji je ogromnog vanzemaljskog razmjera). Jos samo da ga vidim i da cujem kako lijepo dise i bit cu najsretnija na svijetu. Do tada malo brojim dane, pijem caj i osluskujem signale. Oprala sam sve benkice i olicila sobu u zeleno. Hvata me i sindrom gnjezdenja pa mi je stan cisci nego ikad u zivotu i ako se uskoro nesto ne pocne dogadati, ima sanse da cak pospremim balkon (neka vrsta spajze).

Nadam se da se ne ljutite sto je moja tisina dugo trajala.
Zaista sam vas cesto iscitavala.



- 00:26 - javi se (12) - Isprintaj - #

22.12.2006., petak

Image Hosted by ImageShack.us
Zaobilazeci sve vece gradove, nasli smo se, na nasu nesrecu, u predgradu Karlsruhe. Mozda je centar bajkovit, no predgrade (bas kao i svako predgrade grada koji nije tvoj) odisalo je sivilom i bilo totalno nezanimljivo. Jedini kamp kojeg smo prije noci mogli dostici smjesten je bio izmedu trokuta zeljesnickih pruga i dva vijadukta. Da sve bude jos depresivnije, ovje smo se nasli na sam zadnji dan moje davdeset devete godine. Iduceg jutra kada cu zapocinjati novo deteljece zivota, nalazit cu se medu naguranim kampkucicama, na gradskom kampu, daleko od pirodnih ljepota i svjezeg zraka. Da stvar bude jos gora, mladic na recepciji bio je vojnicki nastrojen. Kao mladi komandant ili tek zaposlen ucitelj tjelesnog odgoja, urucio mi je racun:21 euro? Nisam mogla sakriti sok od ove visoke cijene na ovako groznom mjestu. Iz bara na kampu su nas potjerali jer je nekome bio rodendan, a kada smo klupicu pokusali malcice pribliziti satoru otkrili smo da je ona lokotom vezana za banderu. Srecom na nasem polju nasla su se jos dav biciklisticka nizozemska para (jedan je pedalirao za Rim, a drugi za Bolognu) pa smo sa njima socno ogovarali neljubaznost kampa i prali znojne carape. Tocno u ponoc probudio me Dragi „sretan rodendan! Sada si napunila tridesetu!“. Sasvim neocekivano ova mi je opaska tesko pala. Gotovo da sam ga optuzila sto mi baca sol na ranu. Nisam mislila sa ce mi to tako cudno pasti, no na ovoj ocajnom mjestu i sa losim bendom i prejakim razglasom na onoj rodendanskoj zabavi u baru, nije mi ni moglobolje sjesti. Samo sam ugurala cepice za usi i nastavila sanjati o dalekom Jadranu.
Image Hosted by ImageShack.us

Nakon Karlsruhe usli smo u Schwartzwald. Ravnice i kombajni ostali su iza nas. Njihovo mjesto zauzele su sume, vinogradi i vocnjaci. Seoca su nikla iz srednjovjekovnih mitova kompletno sa kucama starim i po petstotinjak godina. Hrana se jos uvijek nije popravila. I dalje smo jeli masno meso i jedine salete su bile one od kobasica(?). U restoranima i kaficima vladale su strije plavuse i debeljuskasti kuhari. No svi jako ljubazni i dragi i zainteresirani otkud smo i sto radimo. Cudini su ti Njemci: jedni su pak tipicna pivska publika, a drugi pak straci od 80 godina sto na specijalkama kruze okolicom. Moj njemacki je u meduvremenu poprimio brutalnost te mu je ponestalo svakog srama, pa sam cak dobila i koji komplimen (sto je mog Dragog , kao pravog znalca, jako nasmijalo i jos se sad tome smije meni iza leda. No iopet sam ja morala sve pitat i za pravce i za hranu, te se cjenkat i zahvaljivat, jer....no samo da znate, da od sada ja sprecham i dojch)
Image Hosted by ImageShack.us

Kao sto rekoh krajolik se jako proljepsao. Kao nas Gorski kotar, ali malo valovitije prirode. Prvi usponi su poceli. Od sada pa dok nismo presli Alpe usvojili smo sve lokalne psovke kako bi izrazili ocaj, bol u bedrima, ljutnju na puknute lance i probusene gume i uzbrdice. Prvi uspon od 6 km sa postotkom og 8 do 10% zvao se Schwabische Alp. Jedini nacin da se tu uzveremo je bilo na cesti medu autima, kamionima i traktorima. Nakon prvog kilometra sam legla na travu. Shit, dakle ovo je biciklizam! Crvena, znojna i izmrcvarena, razmisljala sam da se vratim 9 dana unatrag u Amsterdam, umjesto da krenem preko ovog brda. Cula sam od drugih da treba naci svoj tempo i imati strpljena, pjevusiti ili brojati u sebi i vrtjeti kao vrhu. Ajme, da mi je samo disati, bilo je jedino sto sam mogla misliti. I onda svi oni auti, koji su nas ljubazno zaobilazili u sirokom krugu, koji te preticu. Ono sto bicklizam cini jako napornim je to sto kada ti je najnapornije ne mozes polako voziti. Na usponu vrtis na najmanjoj brzini (to je jedina mogucnost prezivljavanja) sto znaci da unatoc muskulfiberu (jel i ovo njemacki?) moras brzo okretati pedale inace se srusis sa bicikla.
Image Hosted by ImageShack.us

Srecom ni Dragi nije bio nesto sportskog kapaciteta pa nisam bas puno zaostajala. Jedino puno jecaja. Jos smo pet puta pauzirali, no onda.... kad smo stigli na vrh zaurlala sam kao sam Tarzan i svi orangutani na slobodi. Dijete sto se porodilo i svi oni visestruki orgazmi sto ih se opisuje po zenskim casopisima. (Naravno da su najbolje one fotke na kojima ja uzjapurena i sa ocima izgrizenih o znoja pokusavam izvuci usne u pobjednicki osmjeh. Dragi me bas sad uvjerava da na tim fotkama ja ne licim na sebe i da nema sanse da se moj pravi identitet otkrije. No sto cu kad sam kukavica. zato su ovdje samo miroljubivi pejzazi, na kojim sve izgleda ravnije nego sto je to bilo.)
Pred nama je bio mali lagan spust, suncana visoravan i jos jedan crkrveni toranj sto je obecavalo pekarnice i pivce. Nas je kamp imao otvoreni bazen. Divota! Mislim da se nikad nisam sa vecim uzitkom prepustila plutanju.
Image Hosted by ImageShack.us

Dragi

Losa vijest je bila da unatoc tome sto smo na 960 metra nadmorske visine, sutra dan moramo klizit nizbrdo do kojih 100metra, da bi to bila pocetna tocka Alpslih podviga. No o tome iduci puta, kada cemo stici na autrstijsku granicu, polovicu puta i prekrasno jezero Boden Zee.
Image Hosted by ImageShack.us



- 17:53 - javi se (27) - Isprintaj - #

11.12.2006., ponedjeljak

Image Hosted by ImageShack.us


Da nam se Njemacka nije nasla na putu ka Hrvatskoj, vjerojatno ju nikada ne bih bila posjetila. Jedino sto sam mogla zamisliti prije ulaska na njen teriterij bile su brze auto ceste, industrijsko Rur podrucje i jezicno podrucje schl-cc-zzen-heim-habe. (vjerojatno je iz ovoj fontskog pristupa germanistici svima jasno da nemam blage veze o jeziku). S druge strane volim njemacku modernu literaturu. Bernard Schlink je divan pisac. I ta poslijeratna tematika i pitanje krivnje i identiteta koje si postavljaju i malde generacije Nijemaca me jako fascinira. Pa svi filozofi... da ne duljim, usla sam u jemacku sa djetinjastim predrasudama o Svabama i sa nadom da nadem truncak romantike sa brojnih procitanih stranica na licima obicnih ljudi.

Image Hosted by ImageShack.us

Iako je kolovoz tek pocinjao, nabubreni oblaci zasjeli su na nebu. Sivi i niski, plasili su nas mogucim munjama i hladnim padavinama. Biciklirati osamdeset km na dan po kisi bilo bi jednako kao sjediti znojan u hladnjaci mesara. Molecljive oci upirali smo u nebo, svakodnevno odgonetavali vremenske prognoze u lokalnoj stampi, uzdisali ka Svevisnjem te se cak usudili gatati vlastite prognoze osluskivajuci vjetrove. Ljeto je bilo hladno i sivo i nije obecavalo vecernje setnje u ljetnim haljinicama.

Image Hosted by ImageShack.us

Biciklisticke staze u Njemackoj su idealne. Dvokotaci smiju koristiti cestice medu farmama koje su namjenjene samo seljacima i setacima pasa. Dakle bez automobila, jupi! Devet dugih dana Njemacka je bila ravna. Devet dana i 500tinjak kilometara pred nama su lezala polja suncokreta i zita i kupusa. I jos vise suncokreta, zita i kupusa. Jednolicnost je davala jos jasniji osjecaj da je ova zelja zaista ogromna. Ono sto nas je zacudilo da ovdje svi zive u selu, a sve farme su kilometrima rasprostranjene u okolici. Tako se moze dogoditi da svakih 30tak kilometara uces u malo selo i onada iducih 30 si u pustinji. Sela su vecinom sastavljena od novogradnje. Da li su sva unistena u ratu? Iako sam otkrila da znam muljavit na njemackom dovoljno za koju salu i rezervaciju telefonom, nisam dostigla taj nivo suptilnosti da se raspitam. Crkva i groblje. Nema spomenika. Ma nema niti ljudi niti automobila na ulicama. Cinilo se kao da su te bijele kuce sa malom okucnicom (bolje receno ogradom) napustene; da su svi zaspali udisanjem nekog necujnog pilna.

Image Hosted by ImageShack.us

Jedino su pekarnice bile otvorene. Te su trgovinice prodavale najfinije kolace koje sam jela zadnjih godina i pravu kavu i u njima su radili pricljivi dedeki i srdacne tete u kutama. Tako smo se mi veseliti svakom crkvenom tornju kojeg smo u daljini signalirali znajuci da se tu kriju slatkisi, krafne, torte i topla kava. Nakon par dana jurnjave u strahu od kisnih kapljica (koje jos nisu pale), stigli smo do Rajne i poznatih obalnih seoca. Ta su se preorjentirala na turizam zeljno ocekujuci turiste sa cruise shipova na rijeci nudeci slatka i kisela njemacka vina i mnostvo pffifferlingen (citaj: vrsta gljiva koja je bila nezaobilaziva i u sezoni). Sama rijec me primorala da ih kusam. Hmmm! U redu kuca na obali zvanom Bad Brazig(od milja krstenog: bad pricing) odsjeli smo u hotelu za bicikliste.

Image Hosted by ImageShack.us

Ruta uz Rajnu ocito je popularna jer slijedi tok rijeke pa je , pogoditi ste, bez uspona. Tu smo se pocastili putovanjem brodom od kojih 100km kako bi malo skratili put i odmorili noge. Ovaj dio Njemacke je brezuljkast i povijesno bogat. Doslovce na svakih deset km ugledas jos jednu tvrdavu na vrhu nemoguce strmih stijena. Neke od njih su danas muzeji, neke hoteli, a neke vlasnistvo masno bogatih nogometasa i plasticnih kirurga. Okolica je bila divna za gledati. Muzicki izbor kapetana ocaj koji nas je nakon 7 sati gotovo doveo do samoubijstva; izredali su se svi slageri, Sinatre i Evita u sintersajzerkoj instrumentalnoj verziji. Zapravo nisam ni sigurna da li je to bio sintesajzer ili neka hibridna mjestavina saksofona i flaute u aranzmanu „ background elevetor music“. Za podivljat!

Image Hosted by ImageShack.us

Iskrcai smo se u Bingen Citiju i tijekom mini oluje podigli sator, da bi ta ista prestala u trenu kada smo se uvuli u taj skroni iglo kao dvije sardine u ulju (kombinacija znoja i kisnice). Prekrasan zalazak sunca. Da Sunca kojeg smo prvi put nakon 5 dana ugledali.

Image Hosted by ImageShack.us

Otkako zivim u podrucju plovnih rijeka pocela sam se diviti ovom nacinu plovidbe. Oduvijek su mi brodovi bili prekrasni, no prije dolaska u Nizozemsku nisam mogla zamisliti da stvarno ta vrsta transporta jos postoji.

Rajna je poput zile ovog dijela Europe. Teretnjaci dugi 30tak ili ak 60takmetar (losa sam u procjenjivanju –uglavnom ogromni) manuvriraju njenim tokom, uzvodno i nizvodno. Koja je samo umjetnost izbjeci struje ili se pak zaustaviti na pristanistu dok rijeka bukti u suprotnom pravcu. Oni su nakrcani tonama sljunka i kontejnera tako da samo rub plovila viri iznad povrsine. Na krmi gori malo svijetlo iza prozorcica gdje obitelj kapitana vecerava. Rajna je divlja. U 80tak metara sirokom koritu bi se i njabolji plivac utopio od samog umora. Sigurno je 80 posto brodiva nosilo holandsku zastavu-isto zanimljivo. Tako sam ja naucila da rijecni transport nije samo nesto usputno sto je eventualno dogadalo u okolici Siska(?) vec unosan biznis.

Image Hosted by ImageShack.us

Otkrila sam da se Rajna koristi i u spiritualne svrhe. Dok smo kampirali na ogromnoj praznoj poljani (gdje se neki brbljivi i jako cudan kanuist instalirao na pola metra od nas-covjece gle koliko tu ima mjesta, kud si se na nas popeo?!) na sljuncanoj su obali niknule bijele trenirke. Njih desetak bilo je okrenuto ka rijeci i jednom glasnom nemuzikalnom vodi koji je iscitavao i pjevusio dobrih sat vremena. Vecina trenirki je bila starije dobi (penzionerski uzdrast) sto sam zakljucila po drhtavici od hladnoce i pomagalima za hodanje. Veselju nije bilo kraja kada je Nemuzikalni zatvorio knjigu i poveo jednog po jednog u hhhhladdnnnnu Rajnu do samih rebara te ih na odbrojani znak zagnjurio. Bapristi, vjerojatno. Posebno mi je zapela jedna bakica za oko koja je na pola puta gnjurenja zastala, otisla na obalu, navukla kapu za kupanje te se revno vratila gnjurajucem poslu. U nevjerici sam gledala ovaj spektakl i divila se u odanosti i uzivanciji u ritualu.

Image Hosted by ImageShack.us

Jos nisam gotova sa Njemackom. Iduci tjedan vise o Schwartzwaldu, tridesetoj i narodu zvanom Nijemci.

Image Hosted by ImageShack.us
- 01:47 - javi se (16) - Isprintaj - #

05.12.2006., utorak

DIO PRVI: Nizozemska

Ljetos sam biciklom krenula iz Amsterdama ka Dalmaciji. Ovo je opis prve etape tog petotjednog pothvata dugog 2000km.

Image Hosted by ImageShack.us

Nizozemska je ravna k’o daska. Ili palacinka(nacionalno jelo: palacinke sa spekom?!). Tek najjuzniji repic ove drzave poznaje blage brezuljke. U svakoj drugoj situaciji bih se zalila na ovakovu jednolicnost, no na dan kada pocinje nasa biciklisticka ekspedicija ta me geografska karakteristika jako veseli. Prije par godina sam zaradila traumu od bicikliranja uzbrdo pri posjeti Belgijskih Ardenna. Nizbrdica se bojim. Dakle sve ravno je bajkovito, lagano i sigurno.

U subotu 5tog kolovoza uvukli smo se u uniforme, zakacili nepromocive torbe o zadnji kotac, brojac kilometraze stavili na nulu te veselo pozirali susjedu kako bi obiljezili ovaj povijesni trenutak. Da pojasnim pojam uniforme: uske biciklisticke gacice sa debelom spuzvom u medunozju sto ce se pokazati JAKO zahvalim, majce u kojima se ne znojis (da smo u to povjerovali), nepromocive tenisice, rukavice koje nisu sprijecile zuljeve, te jakne i hlace protiv kise. Uz nesto rucnika, skarica za nokte, fotic, dvije knjige, sos i japanke ove je bilo sve sto smo spakirali za pet tjedana godisnjeg odmora. Da ne zaboravim, sa nama su bile vrece za spavanje i satorska oprema.
Image Hosted by ImageShack.us

Amsterdam smo napustili vozeci se po mrezi kanala do periferije grada. U sedam ujutro, ulice su bile puste, teretni brodovi isplovljavali su iz luka i vukli se po glatkoj vodenoj povrsini i kroz jutarnju zamaglicu. Tek poneki jogger ozivljavao je prostor oko standbenih zgrada. Nesto dedeka je pecalo stapovima te malim ulovom hranilo macke i lokalno pacje drustvance. Amsterdam je mali grad kad se usporedi sa drugim metropolama Zapadne Evrpoe. U njemu zivi 800 000 ljudi, nema nebodera (osim nesto poslovnih banki na periferiji), te ako puze juzni vjetar u gradu se osjeti miris obliznjih farmi i seoca. Za pola sata smo stigli u idilicna sela nacickanim patuljastih kucica. Nizozemci se broje kao jedni od najvisih ljudi na svijetu. Nepojmivo da su do prije stotinjak godina zivjeli pod tako niskim stropovima. Nisam si mogla pomoci, uz svaku fasadu zamisljala san trazen cijenu. Kuca u okolica grada je luksuz koji si malo tko moze priustiti u zemlji sa najvecom gustocom stanovnila po povrsini u Europi. (samo Japan i Korea, te eventualno Indonezija i Indija su prenapuceniji) Milijun i po ili dva je uobicajena cijena.
Image Hosted by ImageShack.us

Put zabiljezen u nasem vodicu (knjizici) vodio nas je kroz mocvaru, vijugao medu jezerima i lopocima, odveo nas u sumu i ogromne ravnice posute crno bijelim kravama. Ono sto Nizozemsku cini cudnom za ljubitelja prirode jest da je sva prirpda ovdje cuvana. Zbog velike potraznje za gradilistima, prirodni okolis je prije pedesetak godina zakonom zasticen. S jedne strane je to dragocijeni cin, sa druge strane to cini svaki prirodni kutak nekom vrstom parka oznacenog putokazima i obogacenim kanatama za smece. Broj zivotinja se strogo kontrolira. Divlja priroda ovdje gotovo ne postoji.
Image Hosted by ImageShack.us

Zar ovaj prometni znak nije divan?

No unatoc tome mogla sam uzivati u prastarom krajoliku koji slici savani Afrike zbog niste vegetacije i pokojeg drveta. U nacionalnom parku Veluwe pusteni su divlji konji koji trce u krdima po prostranstvima identicnim onima iz ledenog doba. Ovdje je nadjeno mnogo mamutovim skeleta.
Najcudnije meni ovdje je to sto u Nizozemskoj nema kamena. Ali doslovce ga nema. Kuce su gradene od gline, sume rastu katkad iz pijeska, a tlo prastarih ravnica se moce pod nogama buduci je nastalo od mnogo slojeva mahovine pa imas osjecaj da hodas po debelom zivom perzijskom tepihu.

U tri dana smo se nasli pred Njemackom granicom nakon desetak skela preko rijecnih tokova i paralelnih kanala Rajne, Schelde i Maas. Kao sto vec znate Nizozemska je bila jedna velika mocvara dok njeni stanovnici nisu izkontrolirali tok voda kroz nju. Vlagu su iz mocvare poceli ispumpavati vec u 16 stoljecu izgradivsi kanale za odvod vode te hrpu vjetrenjaca koje su osim kao mlin ili pilana sluzile i kao pume i crpke. Uz to sve osigurali su polja u slucaju poplava, iskopali jezera i tisuci i tisuce kilometara brana. Do dan danas je glavna preokupacija Nizozemske borba sa vodom posebno sada kada se zime toplije, Njemacka cesto u poplavama , a nivo mora sve visi.

Vrijeme nas je sluzilo tj nije kisilo. Vec na kraju prvog dana sam dobila izgled rakuna zbog ogromnih naocala koje su stitjele celo od boranja, a bjeloocnice od slucajonog uletavanja insekata.

Image Hosted by ImageShack.us

Poslijenju vecer u Nizozemskoj proveli smo na fami kod Seljaka Joss-a. Taj Jozek je uz 600 krava odrzavao i mali kamp za slucajne turiste. Buduci je u daljini grmilo, ponudio nam je da prespavamo u kuci. Dok sam ja zamisljala kako se iduceg jutra budim ispikana zijenom, otvorio je vrata svoje ogromne farme iz 1670 godine i pokazao nam sobu na drugom katu. Za 20 eura mozemo prenociti. Iako je on namjestaj skupio iz svih mogucih (i nemogucih) retro stilova proslog stoljeca, potkrovlje je odisalo svjezinom.
Image Hosted by ImageShack.us

interijor dizajn

Bicikle smo sparkirali u maloj stalici medu teladi te se bacili pod tus. Nakon tri dana guze su ozuljale i gotovo oglusile na bol. Za bol u koljenima preporucio nam je mast kojom on maze krave nakon muznje ( i ta je mast bila jako djelotvorna aiko cudnog mirisa!!). U prizemlju se slusao radio; to su njegovi roditelji, rekao je. Neozenjeni ljubazni Joss zivi citav zivot sa roditeljima, koji pomalo dementiraju i oglusuju (ali ocito vole njemacke slagere), i krdom goveda. Kao pravo gradsko dijete neupuceno u seoski zivot Nizozemske, ja sam uzivala u primitivizmu, jutarnjem mrgodenje Jossovim krava i tisini koja je vladala na ovom pasnjaku in the middel of nowhere.
Image Hosted by ImageShack.us

maskota Jossove farme

Sutradan smo presli granicu kod Roermonda, te slijedeci rijeku Roer usli u teriterij Njemacke.
Do ideceg nastavka.



- 11:52 - javi se (21) - Isprintaj - #

25.11.2006., subota

DON QUICHOT EN PANCHO SANCHEZ

Image Hosted by ImageShack.us

Ovog ljeta sam osvojila Mount Everest. Ne onaj pravi sto strci 8 i nesto kilometara nad Nepalom, vec jedan sasvim osobni od 1600 km udaljenosti. Iskreno receno nisam se nadala da cemo zaista stici do cilja. Imali smo 5 tjedana godisnjeg, bicikl nakrcan satorom, vrecama za spavanje, odjecom i nesto hrane. Povise svega svaki je od nas nosio kojih desetak do dvadesetak kila viska tjelesne tezine (diskusija o tome koliko je od vlastite tezine previse imatije u fazi status quo).

U davnom postu kojeg sam napisala prije gotovo 4 mjeseca (sramota koliko me dugo nije bilo na blogu) najavila sam biciklisticko hodocasce od Amsterdama od gotovo najjuznijeg hrvatskog Otoka. Na startnoj poziciji nalazi se moj trenutni dom, posao i ljubav. Na finisu uvala mog djetinjstva i grob ljetos preminulog djeda. Da sam ja poznatog glasa i stasa poput manekenki i estradnih zvijezdi netko bi vec ovu moju avanturu snimio, montirao u televizijski portret, svrstao hrvatsku guinessovu knjigu i objavio psiholoski portet ovakovog podviga. Docekalo bi me predstavnistvo, sira rodbina, tek osnovani fanclub, a mozda i samapnjac i kljucevi novog auta kao nagrada. Od svega toga nista. Jedini vjerni obozavetelj je bio ovaj. U svakoj zemlji na svakih pet kilometara otprilike.
Image Hosted by ImageShack.us

Kao Don Quichot i Sanco Panches otisnuli smo se Nevjencani i ja o pedale i zavrtjeli zupcanicima prema Jadranu. Strpljivo su pred nama lezale Nizozemska, Njemacka, Austrija, Italija i Hrvatska. Profesionalni amateri (citaj: prvi puta na putu biciklom) pripremili su se masom karata i informacijama sa interneta. Koordinate su glasile: Amsterdam, Roermond, Koln, dolina Rajne, Schwartwald, Tubingen, Bregenz, Rechenpas, Bolzano, Trento, dolina Po, Venezia, Rovinj, Pazin, Labin, Cres, Krk, Rab, Pag, Split, Hvar, Otok(?).
Sve do Italije vodile su nas biciklisticke staze koje su svakodnevno prolazile kroz polja i sume daleko automobila. Cak nisam srela niti jednog razuzdanog talijanskog vozaca. Te stazice dovodile su nas direktono do lijepih seoca i kamenom poplocenih tregova Italije. U hrvastskoj je prica bila sasvim drugacija. Tu ljudi fakat voze kao manijaci i ama bas ni malo ne vode racuna o pjesacima ili biciklistima koji se bez konjskih snaga bore sa dalmatinskim usponima!

Putovanje je bili fantasticno. Pet tjedana bez televizije, posvecenih fizickoj aktivnosti, nama dvoje i prirodi. Divota. Cinilo mi se da smo mjesecima na putu.U jednom trenu sam cak pozeljela nastaviti dalje, do Istambula, do Tajlanda, oko svijeta. Odgovarao mi je dnevi tempo i peripetije na putu. Mahali smo rukama i pokusavali se sporazumjevat sa neobicnim naglasima zaseoka u kojima smo se nalazili.

Image Hosted by ImageShack.us


Malu Nizozemsku smo odradili u tri dana. Odlicno nam se svidjela posebno zbog totalne ravnice za kojima cemo jos zudjeti na Alpskim strminama. Njemacka me zanimala posebno jer volim njemacke pisce i tu poslijeratnu tematiku. Zeljela sam razbiti predrasudu da su Njemci rezervirani ili hladni. Moram prizant da me krajolik sokirao. Deset dana smo se vozili kroz kukuruz i suncokrete i poneko strerilizirano selo u kojem nikoga nije bilo na cesti. Pomislila sam da je ovdje pala nuklearna bomba i sve zivo je izbrisano sa lica zemlje. Slucajnost ili ne, nisam ni zivog stvora vidjela. Niti jednu kravu na pasnjaku, ovcu ili konja. Njemci koje smo sreli su pak bili izuzetno ljubazni. Cak bi odvozali malo biciklom sa nama da nas vrate na pravi put (ponekad i po pola sata). Detaljnije cu ja razraditi temu mojeg kontakta sa Njemcima u jednom od iducih postova. Za sada samo da znate,Njemci imaju lijepe, velike i jako poslusne pse i vole se voziti biciklom. Na samoj granici izmedu njemacke i austrije nalazi se Bodenzee;ogrombo plavo alpsko jezero. Vec naslucujete da se nakon Njemacke upustamu na teritorij Austrije. Relativno laka brezuljkasta juzna Njemacka nije nas pripremila na sok Alpi koje su vertikalno stale na put. Kao u bajci, sa snjeznim vrhovima i kao u hororu sa manje strmim cestama koje prolaze kroz tunele zabranjene za bicikliste. U prijevodu bi to znacilo da svaki tunek koji prolazi kroz brdo, za nas znaci serpentinu od kojih 6 do 10 km uspona od 8 do 12%. Ni sama nisam znala sto ti postoci tocno znace. Uglavnom se sve svodi na sat dva brzog okretanja pedala, pokusavanja umjerog disanja, nedostajanje vode u flasama na pola puta, odmor u svakom drugom zavoju i puno,puno strpljenja. Istovremeno ovo mi je bio jedan od najdrazih djelova putovanja posebno kada smo nakom citavog dana veranja uz Reschenpas(1700m) sa vrha ugledali strsece Dolomite i granicu sa Italijom.
Vjerujte mi da nisam sportjunkie; ja cak ne idem ni na aerobic ili teretanu tijekom godisnje, no na ovaj osjecaj i kick sam se navukla. Spustovi su bili famozni. Katkad i do 18% nizbrdo kroz vinograde i vocnjake oko Bolzana. Tada te boli rucni zglob od stiskanja kocnica.
Image Hosted by ImageShack.us

Italija je ipak nesto drugo nakon Ausrije i Njemacke:trgovi, odlicna kava, palace, katedrale, crkveni tornjevi i ogromne fasade na svakom koraku. Trento je nikno niotkuda kao iznenadujuce zanimljiv grad, a Venezia je pravo svjtesko cudo. Nista vam drugo nemogu reci nego: posjetite ju.

Katamarom smo odplovili do Rovinja. Nevjencanom je ovo bio prvi posjet Hrvatskoj unatoc cinjenici da smo vec osam godina zajedno. Nekom od citatelja je vec poznato da Moji roditelji nisu nesto veseli sa mojim izborom, pa smo izbjegavali....ma zapravo se glupo osjecam da ga ranije nisam dovela i to sve da ne bih uznemirila Moje (posebno su se nervirali oko susjeda). Sve u svemu simboliku ovog puta pojacavala je cinjenica da sam tijekom putovanja napunila tridesetu, rjesila neke stvari iz proslosti i da sam htjela spojiti moja dva svijeta: NL i HR. Naravno da sam htjela da se Nevjenacanom HR jako svidi. Ajme, bio je oduseljen i Istrom i vinom i grado Cresom i plazama na Rabu i posebno mojim Otokom. Jedna me rodica dosla posjetiti na Rabu pa smo uzivali u prvim sunacnim danima krajem kolovoza, a baba i njene dvije sestre su nas sopale hranom.
Image Hosted by ImageShack.us

U trenu kada smo prvi puta ugledali Crvenu Uvalu skrivenu medu do kamena izgorjelim brdima, sastala mi je knedla u grlu. Sa mojim Covjekom u kraju mojih prvih sjecanja. Nakon toliko godina obiteljskih peripetija ostavljenih iza mene, litara znoja i mjecne kiseline, cudnih jezika i jedinstvenih susreta u nasoj urbaniziranoj a ipak pripodnoj Europi.
Baba me docekal sa metlom i odmah rekla da sto sam to posla cinit. Teta iz Australije je slikala da pokaze djeci u Sidneyu, a susjeda teta Lucija se samo krizala. Poput tri sestre iz neke kazalisne drame gundale se i letjele oko Nevjencanog i ogovarale ga znajuci da ne zna hrvatski. No sve je to bilo humoristicno i njemu i meni. Bila sam sretna. Potpuno goli bacili smo se u prekrasan Jadran ispod originalne Lanterne na vrhu stijene.

Moja dva svijeta postala su jedan, a ljubav jos jaca.
Osjetila sam da je To To, On Taj, a sve ovo Moj Zivot.


Image Hosted by ImageShack.us


PS: Slika imam preko tisucu komada pa evo samo nekih. ovo je moj prvi eksperiment sa imageshackom.thankks Bugi
- 22:43 - javi se (7) - Isprintaj - #

05.08.2006., subota

KRIZARSKI POHODI

Odoh na put krizarski od Amsterdama do Otoka.

Biciklom.

Planirani period: cetiri tjedna.


Ruta: Nizozemska, Njemacka, Austrija, Slovenija, Hrvatska.

U zurbi pakiranja i sa glavom punog kosmara (citaj post ispod) nisam u stanju duljiti.
Javim se po povratku slikom i rijecju.

Ljubac svima vama.

Falite mi vec sad.
Svi po redu.

- 00:45 - javi se (22) - Isprintaj - #

02.08.2006., srijeda

MOJ DJED


Pogreb_25072006_267_1



U ponedjeljak 24. srpnja preminuo je Moj Djed . Pismom koje cete procitati ovdje ispod obavijestila sam daljnju obitelj u Australiji o njegovim poslijednjim trenutcima medu nama. Pocivao u miru!



Dear Tim and Elyssa,



as you know we have had some deep emotional days down on the island. My grandfather passed away and I am really sad about it. Of course I do understand the way of the nature and the fact that he was very tired in his last days, but the island has lost a big part for me now. I really did have a special bond with him because of all the silent hours we spend together fishing on his precious boat. Until I was 19 years of age I used to spend my whole summer holidays on the island, and I kept visiting as much as I could while living abroad. I don't know.... It just felts empty in the house.

Here is my story of he last 12 days on the island.
I was called by my mother on Sunday 18th that he was not doing so well. Being 81 and having a hard working fisherman’s life behind him, he was weak, getting more and more skinny and sleepy. You know, you have seen him last october when you came to visit from Australia. But now there was something else going on, except the usual elderly lifestyle. He had had a nasty fall a week prior to this phone call, and his situation was not good. Because of the big bruises and enormous blood spots under his skin, he was suffering from high temperature and exhaustion. The hopes and news were different accordingly to with whom I spoke on the phone. Katica, an amazing Slovenian friend of Grandfather, and my father were convinced that he will pull it through as he did so many times before. I couldn't understand the mixed info so I went to check the situation, bringing black clothes with me in case of the funeral. That felt almost like a betrayal. It was so confusing to be confronted with a uncertainty of this kind. I arrived in the evening. I thought he recognised me as he laid in a dark room next to the downstairs kitchen . He couldn't talk or open his eyes. He was very weak. There was a great feeling of tiredness that came over me and i just wanted to take his fatigue away. As always he was skinny and had bed completion, his skin red and open in places. His feet swollen. Djed_2107_48


The next morning we set him at the table in the kitchen. The doctor said that he mustn’t lie in bed the whole day or he will get lying wounds. And that would hurt and ... it just would become a messy business of pain and blood. He couldn’t sit by himself. We would place pillows around his back and front to help him sit straight. We had to feed him and give him drinks. But he could say a word of two as an answer to simple questions. He called my name and put his hand over my head, gave me a feverish weak kiss on my lips. I have made a photo album of my last year stay on the island, and a A4 framed picture of all of us that I made last october. When I pointed at you, he said "Timothy". It was very nice to see the difference of his straight in the morning hours. From Wednesday till Monday noon, when he died, he would be brought to the kitchen table at 9.30- 12.00. Sometimes he would look around of just listen with closed eyes. He made so much effort to make contact, by smiling and squeezing my hand. In the afternoon he slept. I stayed holding hands of singing lullabies in . He ate enough and had a good hart. For a day or two, it seemed that Katica and my father could turn out right and make a come back. He was not in pain. He was just quiet and patient. Never the les, he asked for a priest. Don Tiho came on Friday and Grandpa was so happy when the priest entered the room. While I had to cry while he was doing his last confession, I had never seen a man so happy to participate in these kind of rituals. It was amazing.


Pogreb_25072006_309 He stopped breathing on Monday 24 of July at noon. It was my father and me, that were bringing him to bed from his kitchen sit. Those two minutes from when he was holding my hand really tight till the moment that he let go, felt like a whole two hour movie. Still I was not scared. We called to everyone in panic and I volunteered to take care of Grandma while the suit was put on him and his body taken to the first floor, room organised etc. She was in shock and it took her a whole day to stop hitting herself (or me), mentioning the soup she made for him and was getting cold. In the end the medicine and hours of fear, shock and crying made here fall a sleep. I slept with her while my father was placing death announcements around the island at 1 o’clock in the night. I thought it was best not to mention to Grandma the practical fuss my father and mother were dealing with. If she felt like seeing the body, I would wait for here.
In the morning, after a sleepless night of praying and holding hands, she said "Let's go now!" Despite her weak knees, she ran up the stairs and kissed Grandpa. It was very touching, and despite the pain she was going through I thought I have never been in a presence of a more courageous woman. The room he was lying in was white and filled with flowers, Christian images and a portrait. He laid on a white laced bed in the light of 4 floating candles (lumin). In his hands a golden guardian angel and a blue "hail Mary chain". I think that at least one hundred people came to visit him and sparkle holly water over his body. It had something honourable to stand next to him. In the meantime we were informing the family and arranging the funeral. Grandpa's daughters would join the funeral. Their daughter and great granddaughter where there as well. The last one was 12 and went up to see the body after a more then 24 hours after death . She really is something, that one.


Pogreb_25072006_311 The funeral was sat on Tuesday 25th at 18 hours. Cousins and friends came from as far as Zagreb in no time. It is amazing what had to be organised and how well my parents managed that. On the day itself, a priest came into the room. The casket was closed and we prayed. Grandpa was carried from his own house, that he was so proud of, on to the car. A long line of cars drove to 200 meters away from the cemetery. We walk in a formation towards the church as the bells were tolling. My brother , policman , postman and Light tower watch where carrying the casket, while me and my brothers girlfriend Monica walked beside it with palm leaves in our hands. There was a mass and he was lowered into the family grave. Around 150 people scattered, and the family returned home .


Croatia2005_lastovo_138_1 It was the morning after that I felt pain when I saw his slippers under the bed. My brother took youngsters on the boat, and I it was then that I really missed him. I just have never been in that boat without him. The sound of the engine just belongs to him.


Four days after the funeral I flew back to Holland. Now that I am back in Amsterdam, I think how happy I am that I could be with him in these last days and the moment he died. I still could stay with Grandma and family in the days after. It was so nice to meet Katica and her husband Silvo. They really are the most unselfish positive people I have ever met. I am proud of my grandfather, of his way of life and courage. With great care and consideration I have made a speech for him and a collection of photographs of his last days among us. Not to show his weakness, but the spirit within. I have just put them on my website still not knowing if this is ok or not.

By the way, 2 days after the funeral Grandma got your nice card and a scarf. And we all agreed that it suited her eyes really well. She wants to wear black for a year, but she has put it in her cupboard. She liked it a lot. It was a great timing, cause it felt as if you two were with us.
I guess I will be going holidaying soon, which feels strange. We are planning to bike from Amsterdam to Croatia. I'll tell you all about it once I return.
I apologise for my writing skills. But it is late and I am tired of the last two weeks, so I have no strength to reach up to the spelling dictionary shelves. I just felt it was nice to share these experiences with the people who care. Hopefully it makes sense and it gives an impression of what was going on. From my perspective.


Thank you for calling.
All the best to you two and your families, especially your father
Big big big kiss from Lanterna


- 11:35 - javi se (7) - Isprintaj - #

12.07.2006., srijeda

NOC BEZ SNA

Tek nocu se budim.
Otvaram oci i pustam mastu na slobodu.
U tim satima kuca mi srce brze.
Nepravda je prava sto radim tako rano i po ranoranilackom skolskom rasporedu. Ja sam stvorena za kasne prve jutarnje kave i za bauljanje po praznom stanu dok grad tone u san. Tada me ne muce radna vremena kojekakvih ureda koje sam trebala stici nazvati ili obici po danu. Kasno je za sve neucinjene obaveze, kupovine i kuhanja. Dragi vec duboko hrce. Ja sam na slobodi. Sama u neometanoj tisini.

Vec mjesecima se budim u 23 sata. Bas u tom trenu zelim iscitati citavu policu nepoznatih mi knjiga u vlastitom ormaru. Zelim si natociti crveni port i obici blogovsko drustvo. Napisati knjigu. Poslusati cd. Nazvati prijtelje koje sam zapustila. Otici do videoteke. Ma cak bi i do fitnessa. Jednostavno ne mogu spavati .
Iako pijem caj.
Iako citam sa glavom polozenom na jastuk.
Iako se budim se svaki dan u 6 ujutro.
I skacem po citave dane sa djecurlijom po skoli.

Naslucujem uzrok:
Ili ne volim svoje mjesto u nasem krevetu ili sam postala hiperaktivna otkako sam prije dva mjeseca prestala pusiti.

- 23:58 - javi se (18) - Isprintaj - #

< kolovoz, 2007  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

prozor mojim osjecajima i mislima , istinite tajne i zarobljene istine, odjek u daljini i udica koja ceka prve kontakte

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se