Marketing
Da nam se Njemacka nije nasla na putu ka Hrvatskoj, vjerojatno ju nikada ne bih bila posjetila. Jedino sto sam mogla zamisliti prije ulaska na njen teriterij bile su brze auto ceste, industrijsko Rur podrucje i jezicno podrucje schl-cc-zzen-heim-habe. (vjerojatno je iz ovoj fontskog pristupa germanistici svima jasno da nemam blage veze o jeziku). S druge strane volim njemacku modernu literaturu. Bernard Schlink je divan pisac. I ta poslijeratna tematika i pitanje krivnje i identiteta koje si postavljaju i malde generacije Nijemaca me jako fascinira. Pa svi filozofi... da ne duljim, usla sam u jemacku sa djetinjastim predrasudama o Svabama i sa nadom da nadem truncak romantike sa brojnih procitanih stranica na licima obicnih ljudi.
Iako je kolovoz tek pocinjao, nabubreni oblaci zasjeli su na nebu. Sivi i niski, plasili su nas mogucim munjama i hladnim padavinama. Biciklirati osamdeset km na dan po kisi bilo bi jednako kao sjediti znojan u hladnjaci mesara. Molecljive oci upirali smo u nebo, svakodnevno odgonetavali vremenske prognoze u lokalnoj stampi, uzdisali ka Svevisnjem te se cak usudili gatati vlastite prognoze osluskivajuci vjetrove. Ljeto je bilo hladno i sivo i nije obecavalo vecernje setnje u ljetnim haljinicama.
Biciklisticke staze u Njemackoj su idealne. Dvokotaci smiju koristiti cestice medu farmama koje su namjenjene samo seljacima i setacima pasa. Dakle bez automobila, jupi! Devet dugih dana Njemacka je bila ravna. Devet dana i 500tinjak kilometara pred nama su lezala polja suncokreta i zita i kupusa. I jos vise suncokreta, zita i kupusa. Jednolicnost je davala jos jasniji osjecaj da je ova zelja zaista ogromna. Ono sto nas je zacudilo da ovdje svi zive u selu, a sve farme su kilometrima rasprostranjene u okolici. Tako se moze dogoditi da svakih 30tak kilometara uces u malo selo i onada iducih 30 si u pustinji. Sela su vecinom sastavljena od novogradnje. Da li su sva unistena u ratu? Iako sam otkrila da znam muljavit na njemackom dovoljno za koju salu i rezervaciju telefonom, nisam dostigla taj nivo suptilnosti da se raspitam. Crkva i groblje. Nema spomenika. Ma nema niti ljudi niti automobila na ulicama. Cinilo se kao da su te bijele kuce sa malom okucnicom (bolje receno ogradom) napustene; da su svi zaspali udisanjem nekog necujnog pilna.
Jedino su pekarnice bile otvorene. Te su trgovinice prodavale najfinije kolace koje sam jela zadnjih godina i pravu kavu i u njima su radili pricljivi dedeki i srdacne tete u kutama. Tako smo se mi veseliti svakom crkvenom tornju kojeg smo u daljini signalirali znajuci da se tu kriju slatkisi, krafne, torte i topla kava. Nakon par dana jurnjave u strahu od kisnih kapljica (koje jos nisu pale), stigli smo do Rajne i poznatih obalnih seoca. Ta su se preorjentirala na turizam zeljno ocekujuci turiste sa cruise shipova na rijeci nudeci slatka i kisela njemacka vina i mnostvo pffifferlingen (citaj: vrsta gljiva koja je bila nezaobilaziva i u sezoni). Sama rijec me primorala da ih kusam. Hmmm! U redu kuca na obali zvanom Bad Brazig(od milja krstenog: bad pricing) odsjeli smo u hotelu za bicikliste.
Ruta uz Rajnu ocito je popularna jer slijedi tok rijeke pa je , pogoditi ste, bez uspona. Tu smo se pocastili putovanjem brodom od kojih 100km kako bi malo skratili put i odmorili noge. Ovaj dio Njemacke je brezuljkast i povijesno bogat. Doslovce na svakih deset km ugledas jos jednu tvrdavu na vrhu nemoguce strmih stijena. Neke od njih su danas muzeji, neke hoteli, a neke vlasnistvo masno bogatih nogometasa i plasticnih kirurga. Okolica je bila divna za gledati. Muzicki izbor kapetana ocaj koji nas je nakon 7 sati gotovo doveo do samoubijstva; izredali su se svi slageri, Sinatre i Evita u sintersajzerkoj instrumentalnoj verziji. Zapravo nisam ni sigurna da li je to bio sintesajzer ili neka hibridna mjestavina saksofona i flaute u aranzmanu „ background elevetor music“. Za podivljat!
Iskrcai smo se u Bingen Citiju i tijekom mini oluje podigli sator, da bi ta ista prestala u trenu kada smo se uvuli u taj skroni iglo kao dvije sardine u ulju (kombinacija znoja i kisnice). Prekrasan zalazak sunca. Da Sunca kojeg smo prvi put nakon 5 dana ugledali.
Otkako zivim u podrucju plovnih rijeka pocela sam se diviti ovom nacinu plovidbe. Oduvijek su mi brodovi bili prekrasni, no prije dolaska u Nizozemsku nisam mogla zamisliti da stvarno ta vrsta transporta jos postoji.
Rajna je poput zile ovog dijela Europe. Teretnjaci dugi 30tak ili ak 60takmetar (losa sam u procjenjivanju –uglavnom ogromni) manuvriraju njenim tokom, uzvodno i nizvodno. Koja je samo umjetnost izbjeci struje ili se pak zaustaviti na pristanistu dok rijeka bukti u suprotnom pravcu. Oni su nakrcani tonama sljunka i kontejnera tako da samo rub plovila viri iznad povrsine. Na krmi gori malo svijetlo iza prozorcica gdje obitelj kapitana vecerava. Rajna je divlja. U 80tak metara sirokom koritu bi se i njabolji plivac utopio od samog umora. Sigurno je 80 posto brodiva nosilo holandsku zastavu-isto zanimljivo. Tako sam ja naucila da rijecni transport nije samo nesto usputno sto je eventualno dogadalo u okolici Siska(?) vec unosan biznis.
Otkrila sam da se Rajna koristi i u spiritualne svrhe. Dok smo kampirali na ogromnoj praznoj poljani (gdje se neki brbljivi i jako cudan kanuist instalirao na pola metra od nas-covjece gle koliko tu ima mjesta, kud si se na nas popeo?!) na sljuncanoj su obali niknule bijele trenirke. Njih desetak bilo je okrenuto ka rijeci i jednom glasnom nemuzikalnom vodi koji je iscitavao i pjevusio dobrih sat vremena. Vecina trenirki je bila starije dobi (penzionerski uzdrast) sto sam zakljucila po drhtavici od hladnoce i pomagalima za hodanje. Veselju nije bilo kraja kada je Nemuzikalni zatvorio knjigu i poveo jednog po jednog u hhhhladdnnnnu Rajnu do samih rebara te ih na odbrojani znak zagnjurio. Bapristi, vjerojatno. Posebno mi je zapela jedna bakica za oko koja je na pola puta gnjurenja zastala, otisla na obalu, navukla kapu za kupanje te se revno vratila gnjurajucem poslu. U nevjerici sam gledala ovaj spektakl i divila se u odanosti i uzivanciji u ritualu.
Jos nisam gotova sa Njemackom. Iduci tjedan vise o Schwartzwaldu, tridesetoj i narodu zvanom Nijemci.
Post je objavljen 11.12.2006. u 01:47 sati.