KAD SE ČINI DA JE DUŠA ZASPALA POD SNIJEGOM
Kad se čini da je duša
zaspala pod snijegom,
utišana mrmorom zbog vjetrova,
ledenica na krovovima,
kada se zaboravi,
da se sve to još
do malo prije dozivalo,
duša ne spava.
U tišini bijelih savana
i injem prekritih tankih breza
vučica sanja svoje snove
i široka svoja prostranstva,
kojima je staze svoje podredila.
Zvona u malenim tornjevima
nisu zaboravila svoj njihaj
tek čekaju toplu molitvu srca,
da pokrenu lavinu dobrote
tamo, gdje se čini da je nema...
Malene vile nisu zaboravile
svoje cvijeće i leptire,
oblače svoje meke bijele cipelice
i spremaju se za bal
sa pahuljama
u neko čudesnu plavu večer
obasjanu odsjajem
njihovih nježnih haljina
kada se poklone Luni
na kraju pjesme svoga života.
Ne, zapravo, ništa ne spava,
pod čarobnom kapom bijelom nebeskom,
Ljubav se odmara pod zvijezdama
tek udiše dah mira,
dok ponovo ne počnu koraci njeni
osvajati planinu nečije tuge.
Nije zaspala pjesma djeteta svirača,
kojeg sjenice pozdravljaju
pjevom svoje vjernosti
niti su zanijemili praporci na saonicama
neke, možda već zaboravljene ispričane priče.
Da nema toplog ognjišta,
bar neke iskre tople u nama,
možda bi zima bila gola i sama,
a ovako, trepti kroz okna srca njen topli sjaj
i mami, vuče nas u svoj bijeli, nježni zagrljaj.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=113212
komentiraj (6) * ispiši * #
PUSTINJAČKI BLUES
Ovo jutro,
otvaram staru futrolu
pomalo ilizanu,
od putovanja iskidanu,
na trgu,
usred pospanih koraka
i uspavanih pogleda,
zasvirat ću blues,
onako istinski,
iz srca,
ne razmišljajući
hoće li se tko osvrnuti,
zastati,
koji novčić ostaviti
komadić duše
mrvu osmjeha
ili šaku podsmjeha...
Ja ću ipak zasvirati:
za one,
koji ispunjenje svoga sna
čekaju širom otvorenih očiju,
čekaju,
i ne odustaju..
Onima, koji svoju ljubav ne zatvaraju
kad bi trebali širom vrata otvoriti,
nego hrabrošću svojom
pristupaju zvijerima u sebi
i krote ih
svojom strpljivošću,
svojom odanošću.
Zasvirat ću ja taj blues,
za sve koji se mogu
u svakoj situaciji prepustiti
u svakom trenutku se opustiti,
ali i onima
koji život odžive
ugušeni predrasudama
oivičeni zakonima
i nametnutim uvjerenjima..
Zapjevat ću onima
koji ispod ljepote neba
šator svoj sastavljaju
ne bi li svaki tračak sklada vječnosti ulovili
i srce svoje
dobro za put napunili..
Spomenut ću hrabrost
koju očevi daruju
i nježnost,
koje majke imaju...
Mudrost se nikad ne uči iz knjiga
nekad je tako čudesno skrivena
da je tek dodirom iskrenog srca možemo naučiti
bez ijedne riječi
bez ijednog slova...
Zapjevat ću,
onima koji se vole u bezdan svjetla baciti
ne razmišljajući
imaju li krila
dovoljno snažna za let
i koji ne postavljaju pitanja o
sigurnom spuštanju,
koji se ne oslanjaju samo na svoje postojeće noge
već koji čudesno vjeruju
da koračati zapravo
u konačnici i ne trebaju..
Suprotstavit ću praznim hramovima bez duše
mjesta gdje se moli samo uzdahom,
samo pokretom i samo jednim otkucajem srca,
prirodu, gdje nije potrebno nabrajati
čak ni govoriti...
Sve to stat će u ovaj promukli iskreni blues,
i znam da će mnogi samo glavu okrenuti
ili me prezrivo pogledati,
ali ja pjevati ne prestajem
i od svoje pjesme ne odustajem..
Možda je naivna
onako obična
od ulične prašine sakupljena
od samoće sastavljena,
ali pustinjak ne zna drugačije,
jer on je i obješenjak i kralj i budala
i zanesenjak...
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=81722
svim blogerima i blogericama želim sretan i blagoslovljen Božić i sretna Nova 2017. godina
komentiraj (2) * ispiši * #
KRADLJIVCIMA PROSINCA
Netko nam uporno želi ukrasti
topli zagrljaj snježnog prosinca,
onako tiho,
šapatom
uvlačeći se u svaku poru onoga
što zovemo život,
bremenit ponekad svime
osim lakonogog hoda radosti,
ali mi je imamo,
uvijek negdje
iz neke zaključane škrinje duše
izvučemo je
okićenu uspomenama
koje nam nitko ne može ukrasti
jer su čvrsto priljubljene
uz stijenke našeg srca..
Ne mogu nam ukrasti
onaj prvi, začudni pogled pun zvijezda
kada nas je nebo
darovalo prvim snijegom
dok bijasmo djeca...
Ne mogu nam oduzeti
onaj prvi kliktaj sreće
kada smo otvorili kutiju
u kojoj je sva ljubav svemira
kroz srca najdražih bila darovana
našoj duši...
Nikad neće nestati miris toplih medenjaka
niti toplina majčinih ruku
koja ih je u tišini, dok smo spavali
spremala za badnju večer..
Svjetlo koje nam je darovano
niti jedan kradljivac nam ne može oduzeti
osim nas samih
ako zaboravimo
da ga imamo
neugasivog za svijet..
Može li nam itko ukrasti
onu mrvu ljubavi
koja je dovoljna
da kroz nas
promijeni svijet?
Svatko u svom svemiru čuva svoj prosinac,
svoju škrinjicu želja
i prstohvat radosti..
i ništa od toga se ne može ukrasti
ako mi sami ne postanemo lopovi
vlastitog sefa radosti..
U mojoj zimi
ptice pjevaju usred najvećeg snijega,
i cvijet ne gubi boju neba
i kad je okovan hladnoćom...
Moj prosinac još uvijek skriva
toplinu ljudskog srca
i malenu iskru milosrđa
koja se časkom u vatru pretvara
ako je netko prozebao
od hladnoće
ljudske bešćutnosti..
I znate zašto još ne mogu biti pokradena?
Jer žižak koji dobivam
uvijek poklonim nekome drugome
djetetu, prijatelju,
uvijek je negdje drugdje
pa se jednom vrati..
Brige i tuge
tako zbunjene
odlaze od mene..
Takav je moj prosinac
i svaka moja zima..
Život uvijek pruža mogućnost
da ga oslikamo
bojama radosti..
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=101798
komentiraj (2) * ispiši * #
VRIJEME JE...
Vrijeme je,
da duša poleti
iz požutjelih stranica svetih knjiga
i okusi zadnji gutljaj
iz pehara spoznaja,
koje nisu
to što se čini
da jesu.
Vrijeme je,
da krila raširi
i dotakne cvijet besmrtni
makar nestala u zagrljaju latica,
jer cvijet je crna dimenzija
za koju kažu,
da svjetlost guta,
a tama treba svjetlost,
da joj zapne u grlu,
da joj tkivo obasja iznutra,
da joj haljine crne
pretvori u vjenčanicu bijelu.
Vrijeme je,
ali je li samo za mene određeno
ili nas ima još
leptira bez straha
koji se spremaju
za posljednji let
vidljiv ljudskom oku?
posveta u mojoj 1. zbirci poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”
“Ja sam riba. Ti si Mjesec.
Ne možeš me dodirnuti , ali tvoje svjetlo
ispunjava ocean gdje živim.”
- Rumi
http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-8100-60-4
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
komentiraj (3) * ispiši * #
SAN ŽIVOTA
Spavaj, maleni, spavaj, maleni bože..U toploj maternici majke, siguran si, zaštićen.. Kao što sam i ja bila, kao što smo svi bili.. Jedino od čega te majka ne može zaštititi su snovi, dragi moj.. Ti sanjaš buduće patnje, ti čuješ vapaje onih nevinih duša, koje se pitaju, gdje si ti, u svoj svojoj veličini, dok im bol razdire srce..
I ja sam to sanjala..
I ja sam gledala budućnost čovjeka, u svoj svojoj pohlepnoj želji, da te zaboravi, i odvoji od sebe..
Gledala sam i prošlost, one okamenjene anđele, koji nisu stigli prozboriti riječ za tebe, one silne borbe svjetla, koje je željelo oživjeti kamene kipove na oltarima, one zaustavljene osmjehe djece i staraca, koje su kataklizme pretvorile u žive svjedoke minulih vremena..
Gledala sam svitanja bez sunca, gledala sam zemlju bez ljudi, po kojoj je tek poneka preživjela ptica nadlijetala puste krajolike bez života..
I ti to gledaš sada, jedini moj božiću, i znaš da ćeš po tko zna koji puta zaplakati, dok budeš sjedio na brijegu iznad grada, gledajući ljude u podnožju, koji će te opet odbaciti, i opet se prepustiti rasulu bez imalo želje da shvate jednu jedinu istinu, koja je u tebi, i koja govori, da se sve to ne mora ponovo događati, jer, svatko od nas je Ti, i u svakom je tvoja ljubav, koja se ne mora razapinjati, koja čeka da bude konačni vladar svih živućih prisutnosti na Zemlji..
Samsara, pojavni svijet oko mene i tebe, bliži se svom kraju.. Ja sam to sanjala dok sam čekala svoje rođenje, i u jednom trenutku odustala od ulaska u svijet, uplašena težinom nataloženih događaja koji će me čekati..
Ali baš Ti si oživio moje hladne usne, dok su ruke oživljavale moje malo mrtvo tijelo, i šapnuo mi, da ćeš biti uz mene, u svakom trenutku..Jer, ovo je kraj postanka, ali i njegov novi početak..
Rekao si mi, da ću tisuću puta izgovoriti riječi, koje si ti izgovorio samo jednom..“neka me mimoiđe tvoja čaša, Oče“..
Ali nakon svakog gutljaja iz te čaše, ljubav je bila sve slađa, veličanstvenija, dublja i svjetlija..
Sanjaj, dragi moj prijatelju, božiću moj mali..
Ja ću te zagrliti, kao što si ti mene zagrlio, i čekati sa tobom, zoru novoga svijeta..
Zoru, u kojoj ćemo se svi prepoznati, u kojoj više neće biti pitanja, jer ćemo sve odgovore dobiti, kroz tvoje srce..
Volim te, ljubavi moja mala...I kao što te majka štiti i čuva, dokle god može, tako ću te i ja čuvati..
Oznake: Božić
komentiraj (6) * ispiši * #
SMIRAJ BEZ KAJANJA
…Ja ću te čekati…
Negdje u mekim zaobljenim rubovima
Školjke sedefne
Koju je napustio zadnji stanovnik mora
U bjesomučnim igrama vala i pjene,
..ja ću tamo biti,
zrno pijeska
zarobljeno vlastitom čežnjom
da bolom
za tebe biser stvori….
..Ja ću te čekati..
Skrivena u zamrznutom pupoljku ruže
Koja je čekala dodir sunca
Kada su sve druge ruže
Već odavno odložile svoje odore
Od latica
I predale se snu
Novog rađanja..
Ja sam tamo,
Dotakni usnama
Inje na meni
I za trenutak
Otvori moju dušu
Dodirom svojim sunčanim
Da nebo dotaknem
Makar živa
Poslije ne ostanem..
Ja ću te čekati..
U sumorju svijeta , bez ijednog živog čovjeka
Bez ptice
I oblaka,
Kad se čini da sam samo ja ostala
Poslije trenutka prestanka onoga
Što se zvalo život
I kad se čini
Da samo pustinja preostaje
Bez nade
U kap vode
U zalogaj kruha.
Ja ću te čekati,
jer znam
da nisi zaboravio moje ime
iako su ga odavno
možda svi zaboravili..
Ja ću te čekati,
I nije mi važno
Kojim imenom, bože
Tebe dozivaju,
Ja te zovem
Ljubav,
Ja te zovem
Nada,
Ja te zovem,
Makar mi se samo eho vraćao
Iz bezdana bez dna…
Ja ću i tamo biti,
Baš u tom bezdanu,
Voljeni,
Stisnuta u zadnjem grču
Ali širom otvorenih očiju
I budna,
i znam
Znam da ćeš doći,
Jer zapravo slutim
Da se nikad ni nisi odvajao
Od mene…
Ja ću te čekati
Kada svi koraci prestanu
I sjene se povuku
Pred tvojim
Sjajnim pogledom
Kojim ćeš me probuditi,
Kojim ćeš me obasjati
Kojim ćeš me zagrliti
Bez ijednog pitanja
O kajanju
Bez ijednog pitanja
O trajanju..
komentiraj (6) * ispiši * #
