|
Zurim u veliku praznu šalicu kave i žalim što nema više mlijeka. Lijena sam spremiti se, hodati tristotinjak metara po vrućini i izrovanoj ulici do litre mlijeka. Opravdano.
Još sam lijenija pitati susjedu. Pomalo se grozim njenog frižidera. Doima se kao iz filmova strave, gdje policija nađe mrtvo tijelo nakon nekoliko dana, a uz to i frižider pokvarene hrane. Njena nije pokvarena, ali otprilike tako izgleda. Namirnice su otvorene, neravno odrezane ili odgrižene, listovi biljaka vise s polica zajedno sa celofanom u koji je umotala ostatke nekih ručkova ili večera, stijenke vrata i unutrašnjosti zaprljane, što pokvari dojam fine mirisne kave. Još je veći apsurd što se smatra 'čistom' kućanicom pa voli govoriti kako inzistira na urednosti i higijeni. Tada obično odgodim smrknuti obrve da izbjegnem biti očita i ne ulazim u još jedan sukob, kao otprije dvije godine kad samnom nije progovorila puna tri mjeseca jer sam joj dobacila da ne čisti kupaonicu.
Otada sam u nekoliko navrata naučila da je biti preiskren, mnogima neshvatljiva i stoga neprihvatljiva karakteristika čovjeka. Sada nevezano uz frižidere i sanitarije grizem jezik više nego obično i držim se podalje od manje naivne publike. Unatoč očitome, sama sam i dalje naivna, jer kao i sa spornim mlijekom, prikrpala mi se lijenost, ali ovaj puta uz dilemu pretvaranja, pa uvježbane pretvarače promatram iz kuteva. Pronađem onaj koji mi najviše odgovara, nacrtam indiferenciju na crte lica i čekam da prođe satnica u kojoj toleriram biti suučesnik licemjerna druženja.
Kada o tome pomnije razmišljam sjetim se Prihvaćanja. Rečenice koju ponavljaju ovisnicima: "Prihvaćanje je prvi korak k ozdravljenju". I podsjetim se da sam svojevrstan ovisnik. O lažima. Govorim si da mi nije dobro, ali da će biti bolje. Poluistina je kukavička, a ipak mi odgovara. Neznanje događaja u budućnosti pretvaram u nadu bez ikakvih naznaka takvog odvijanja stvari. Neki bi odmah ustvrdili da to znači biti pozitivna osoba. Nakon što si cijeli život govorim da sam takva, ipak sam se predomislila. To je potreba. Lagati si ili pretpostavljati ono što ne znaš, igra je umirivanja misli, a rezultat ide u korist cijelonoćnog odmora. San je dragocjen, to najbolje znaju oni koji ne podcijenjuju život kao jedini izvor stresa. A živjeti se mora. Ili ne mora? Većina nas voli same sebe više od nedaća i povremenih neuspjeha, onih koji se sanjaju otvorenim očima, a prevađaju se kao planovi, ciljevi i, opetovana nadanja.
Kao i pojmovi koje spajam, većinom sam nelogična. Ili barem nedokučiva, nejasna. Samoj sebi sasvim prirodna, ali kroz druge uočavam da se doživljavam sasvim drugačijom, što i ne bi bilo zabrinjavajuće da ponekad to doživljavanje nije prepreka onome čemu težim. U manje riječi, sama sam sebi prva i najveća prepreka. Tada iskoristim trenutak ironična osmijeha, da uživam u svojoj veličini, makar mi u ovom slučaju ne pogoduje. Jer slučaj je opširan i važan, on je život pojedinca koji se bori za svoju slobodu u četiri zida na koje se hvata plijesan. Ono je samo u glavi, objašnjavaju mi glasovi, Ali njome upravlja srce, kažem ja, a njemu nedostaje ljubavi. I dok se ogledam oko sebe, da optužim drugog za manjak podrške i nježnosti, trznem na klišej koji mrzim ponavljati: Prvo treba voljeti sebe, da bi se voljeli drugi...
|
