srijeda, 27.09.2006.
staaaari frendovi
Specijalno za Blekija:
Pričamo jučer Lulu i ja i skužimo da se poznamo već 21 godinu! Ok, znamo se fakat od najranijeg djetinjstva, ali to je na naše (relativno) mlade godine sasvim impresivno. Nismo se nikad družile tak intenzivno ko zadnjih godina (sad smo valjda zrele za isti odjel u Vrapču), no kak god okreneš, još smo frendice. Potcrtavam da se radi o dve babe i da se onda puno lakše posvađati oko trivijalnih stvari (tipa frajeri, ukus itd.) zbog kojih se poslije ne razgovarate mjesecima.
Međutim, na današnji post me inspirirao razgovor s "frendicom od frendice" i još nekim ljudima koji su na ovu temu u meni našli idealnog sugovornika.
U mom stanu, na gredi iznad vrata od dnevnog boravka (ona o koju su svi koji su ikad bili kod mene barem jednom lupili glavom) stoji jedna od onih uokvirenih izreka u kojoj La Rochefoucauld (larošfuko za nefrankofone pogane) kaže: "Koliko god da je rijetka istinska ljubav, još je mnogo rjeđe istinsko prijateljstvo." A moj tadašnji i dan danas najbolji frend na pozadini je napisao: "Mi ga imamo!". Frendovi smo si od osnovne škole i to se nikad nije promijenilo. Po stažu ga mogu zvati starim frendom, ali sam od ovog ljeta ustanovila da mi se od tog koncepta već polagano bljuje.
Naime, ja sam carica onih glupih sentimentalaca od ljudi koji njeguju neka već davno uvenula prijateljstva u ime toga što su mi to "stari frendovi". No, ovo ljeto me smrad truleži tih prijateljstava prenuo iz moje životne fiksacije. Znate ono kad klinke idealiziraju ljubav? Tak sam ja idealizirala prijateljstvo i onda kad su ta gubava ljudska bića od mojih frendova pokazivala svoje nedostatke to me izbacivalo iz takta (naravno, ja sam prema njima smjela biti đubre koje su oni morali prihvaćati sa svim svojim manama). Ali sam prelazila preko toga (razmažena jesam, ali glupa ipak nisam) jer "istinsko prijateljstvo mora prebroditi sve zapreke". Toliko sam bila uvjerena u tu krajnju savršenost međuljudskih odnosa da sam se na kraju našla u dvadesetpetoj godini sa hrpom ljudi koje sam pokupila negdje tijekom života i dodijelila im funkcije "Najbolja frendica", "Najbolja frendica iz osnovne", "Najbolja frendica iz srednje", " Jedina osoba na koju mogu u potpunosti računati" i sl., titule ostale bez značenja u ono malo nekvalitetnog vremena što smo zadnjih godina provodile zajedno. A kad su nastupili prvi razgovori u kojima mi je jedna tzv. stara frendica počela nabijati na nos kako je ona ipak uspješnija u životu (nakon što joj je tata našao posao, a ona diplomirala prva u svojoj obitelji ikad, dok ja radim otpočetka studija, a ne moram i moji grandparents svi imaju VSS), ja sam s užasom vidjela sliku svoje mame koja u pedesetoj još uvijek sluša takve spike od svoje "Najbolje prijateljice iz osnovne" (koja je kućanica s jednim djetetom štreberom, dok moja mama uspješno vodi vlastiti posao i ima dvoje djece s interesima). Onda je tu bila i stara frendica "Od 100% povjerenja" koja je (da, s 25 g.!!!) otišla mojoj mami tužiti me da sam drugoj frendici otela dečka (kao, ovaj postojeći mi je premalo!) itd. itd.
I tako sam ja ovo ljeto, u miru alpskog zelenila, shvatila da:
1) vrijeme sve mijenja, pogotovo ljude: ti se mijenjaš, drugi se mijenjaju; postaneš neka sasvim druga osoba u roku par godina...
2) prijateljstva su baš poput ljubavnih veza: nekad su gotova iako ti još voliš...
3) kad je prijateljstvo uistinu pravo neke se stvari nikad neće dovoditi u pitanje i ti o tom prijateljstvu nećeš morati razmišljati, nego ćeš ga živjeti sa svim usponima i padovima...
I tako sam ja napokon doktorirala svoju životnu tezu.
Sara
