Klik - Po Europama

petak, 20.04.2018.

A preko rječice...



Meni ljepši dio gradića počinje s one strane rječice Kladušnice koja sigurno poznaje i više vodostaje i žustriji protok, ali i ovako, sa razraslim šašem, donekle razbija varošku "definiranost".
Ne vidjeh neku ozbiljniju orijentaciju gradića prema rijeci; kao da ju zapravo "ne uzimaju za ozbiljno".


Postoji narodska izreka "kao pokraj turskog groblja", a ovdje stvarno prođosmo mimo muslimanskog groblja, nekako očarani njegovom nerigidnom, ležernom uklopljenošću u okolnu prirodu.


Putokaz odlično označene (iako logične i nedvosmislene) pješačke staze prema starom gradu svježe je vabio putnike namjernike poput nas na kratak uspon do "gradine" koja se s brda dičila na sve strane.


Potrudiše se, stazu, opremiti s onim nužnim minimumom za održavanje urednog okoliša i stvarno, sve je bilo čisto "kao u apoteci".


Štoviše, ovakvim detaljem čak su odskočili od uobičajenog, standardnog uređenja parkovnih zona.


S par usputnih vidilica ukazivala se i ruralnija okolica Kladuše... s tako tipičnim i humanim "pravom na vidik" pri planiranju izgradnje kuća.


I u tom času mujezinova molitva preko razglasa na minaretu razlegnula se dolinom...

[Velika Kladuša - travanj 2018.]

© • 20.04.2018. u 15:40 • Komentari (0) #



četvrtak, 19.04.2018.

Kako varoš "diše" nedjeljom

Teško mi je nešto meritorno reći o samoj Kladuši. Velikoj.
Jer proći njome na sat vremena, u usporedbi s njihovim životima koji tamo traju i traju, nedovoljno je za ikakve dubokoumnosti. Ali biti otvorenih očiju... može se.


Umirujuća mi je bila perspektiva središnjeg parka, s "netaknutim" NOB-spomenikom... i, kad smo već kod obilježja, sa spomenikom poginulima u, kako kažu, "Odbrambeno oslobodilačkom ratu u periodu 1992.-1995."... nepunih sto metara podalje, u okrilju džamije.


U to nedjeljno jutro "poduzetniku s prikoličicom" možda se ukazao kakav poslić? Jer "protok robe" ne bi trebao poznavati nedjelju.


A ovaj čovjek, naslonjen nehajno na vatrogasni hidrant, možda je baš odlučio "slatko ne činiti ništa"!


Ipak, kako je Kladuša, navodno, međustanica za migracije prema Europi, ponegdje su se mogle vidjeti grupice izbjeglica u tumaranju... ili spavanju po klupama... U cijeloj toj nevolji jedno njihovo dijete našlo je odmak od nevoljne situacije dirljivom igrom rascvjetalim maslačcima...


Obližnji sam prometni znak... u cijelom tom kontekstu "iščitao" kao: "Nema zaustavljanja, nema povratka"! Ma šta to njima značilo.

[Velika Kladuša - travanj 2018.]

© • 19.04.2018. u 19:01 • Komentari (2) #



utorak, 17.04.2018.

Agrokomerc iz svake paštete



Život Kladuše u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća očito je bio sav u znaku "Agrokomerca". Kako drugačije protumačiti da je i tadašnji autobusni "terminal", sada napušten i devastiran, nosio dominantniji sponzorski naziv tog krajinskog "kombinata" u smislu "Kladuša? To je 'Agrokomerc'!".


Čak i središnja robna kuća u gradu koja je vjerojatno u "voznom stanju" (nisam zagledavao), na krovu nosi neonsku reklamu kojoj ne samo da je prošao rok trajanja, nego noću, slutim, svijetli i nakaradnim "gr k n rc"-om.
Kako bilo... i na sâmo spominjanje njegovog "diše", Fikreta Abdića Babe, usputni su se prolaznici, vjerojatno zbog njegove uloge u ratu devedesetih, nelagodno osjećali te sam odustao biti znatiželjan i dalje zapitkivat'...!


A "raja" je tamo i dalje, vidjeh na svakom koraku, održa(va)la tradiciju zajedničkog ispijanja turske kave - kafenisanja. Natenane.
Došlo mi je da im se priključim.

[Velika Kladuša - travanj 2018.]

© • 17.04.2018. u 19:01 • Komentari (5) #



ponedjeljak, 16.04.2018.

Bih ili ne bih? BiH!

U Bosni ne bijah desetljećima. Bilo mi je tada... "posebno"... no puno se toga tamo pretumbalo otada.
Kad se nekidan kazala prilika za jednodnevnim obilaskom nama relativno blize Cazinske krajine, s nekim neutralnim stavom "bugačice" odlučio sam nanovo upijati sve što mi dođe u vidokrug. Stoga je moj razgovor sa suputnicima zamro onoga časa kad smo se našli na cestama "preko grane" kojima nikad prije ne putovah i kad je prepuštanje bosanskom proljeću počelo...


Za doba bivše Države uz Veliku Kladušu vezane su mnoge priče i euforije... Skoro (pa) legende. Bilo je pomalo sjetno vidjeti "što je od toga ostalo"!
Među inim i "talionički lonac" tradicijâ, ali i onoga što mi je usputni prolaznik samoinicijativno opisao kao "novokomponovanu" simboliku...


U svakom slučaju, ljubav mladih, bar "deklarativno", nije zamrla.


A za nijanse očuvanja specifične "arhitekture" ni drugdje se ne nalazi "sluha".
"Pogotovo, čovječe, kada pripeče ljeto!".

[Velika Kladuša - travanj 2018.]
I tako dalje...

© • 16.04.2018. u 19:01 • Komentari (3) #



nedjelja, 15.04.2018.

___

A sad nešto potpuno drugačije...

© • 15.04.2018. u 19:01 • Komentari (0) #



četvrtak, 25.01.2018.

Vrijedilo bi se (na)vratiti


Danas smo itekako naviknuti na "pomamu" zaključavanja "ljubavnih lokota" na kojekakve ograde ili mostove, ali prije trinaestak godina to mi je bio prvi "dodir" s tom forom i baš na tako nevjerojatno pretrpanom komadu ograde u Pečuhu da sam se pobojao da će se ona zbog težine tih lokotnih grozdova izvaliti iz zida.
Je li slučajnost da su baš mađarski lokoti "Elzett" godinama 20. stoljeća bili "zakon" na tržištu? Možda je baš ta firma pokrenula "trend" među mlađarijom... ne bi li prodali što više lokota, ma za što bili korišteni.


Kad su mi ti lokoti "potpirili" percepciju, odjednom sam ponegdje počeo pronalaziti vizualno slične umjetničke instalacije...
Jednu u formi limenog bršljana na ornamentiranom balkonu... sa spodobom ne baš uvjerljivo atraktivnom za privlačenje trubadura i njihovih podoknica.


Drugu pak izvedenu poput brajde limene vinove loze / limenog grožđa... na doljmljivim metalnim, vanjskim središnjim vratima njihove Katedrale.


Kad smo već kod Katedrale, izvedena je (ne tako davno) s čak četiri tornja, no nisam uspio shvatiti jesu li svi od njih "zvonici" i kako to zvuči ako/kada se istovremeno aktiviraju svi njeni zvoneći "resursi".


Židovska pak sinagoga nekako se samozatajno skutrila "sa strane"... poput nekog intimnijeg, komornijeg kazališta.


Burna povijest Pečuha i stalne mijene "gospodara" vjerojatno su razlog izrazite multikulturalnosti koja se tamo osjeća, a uostalom je i ugrađena u njegov moto kao "Grad bez granica".
Njihova džamija za koju je netko rekao da je "najsjevernozapadniji" dokaz turskih osvajanja... bila je u toj funkciji samo "dok je bilo Turaka"... tj. u 16. i 17, stoljeću, a poslije je "preobraćena" u katoličku crkvu. A minaret je srušen.
U novijoj našoj povijesti takve "transformacije" pretrpio je i zagrebački Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma, a koji je u memoriji starijih Zagrepčana i dan danas zadržan kao "Džamija".


Tokom kasnijeproljetne posjete Pečuhu u 2012. došlo je do izražaja i zanimljivo hortikulturno uređenje pješačke zone... izrazito dojmljivije od njene zimske verzije.


Pa i mnoštvo umjetničkih instalacija postavljenih po gradu očito u neka toplija vremena dobivaju i alternativnu, "utilitarnu" funkciju.


Do neke sljedeće prilike i posjete Pečuhu, u sjećanju ću zadržati i izrazito ("mađarsko") šarenilo krovova na bar nekoliko desetaka zgrada u gradu.

[Pečuh - ožujak 2005. / travanj 2012.]

© • 25.01.2018. u 19:01 • Komentari (5) #



ponedjeljak, 22.01.2018.

Pečuh nakon sedam godina

Sljedeće proputovanje kroz Pečuh, nakon sedam godina, desilo se u već poprilično uznapredovalom proljeću...


Rascvjetani voćnjaci na ulazu u grad dodatno su pojačali ugodan dojam.
A stup televizijskog tornja bio nam je orijentir i prva kratka međudestinacija.

Neću vas zamarati panoramom grada Pečuha viđenom s vrha tog brda, niti uostalom sâmim tornjem, ali mi je neki usputni memorijal (tik do TV-tornja) s obezglavljenom simbolikom dao ideju za kasnijim fotografiranjem kojekakvih statua i statueta posijanih po cijelom gradu, vjerojatno kao posljedicama njegove nominacije za Europsku prijestolnicu kulture, 2010. godine.


A tih skulptorskih djela bilo je stvarno skoro na svakom koraku. Kao i u Budimpešti, "preko nekoliko" njih prikazivalo je "gole ženske"...

... pa čak i popriličnu gomilicu golotinje na nekom "poliptihu", kojemu se, iz ove vremenske distance, više ne sjećam ni položaja ni značenja.


Osim ove statue bez glave i bez ruku...


... uz fontanu koja (još) nije bila ponovno upogonjena, udobno se izvalila sasvim pristojno odjevena žena koja je nasmiješenom, vrckavom maskom fol-pokrivala ionako vrckavo i nasmiješeno lice.


U njihovoj pješačkoj zoni mogao se, među ostalim, naći i guliverski palac za usputnu usporedbu proporcija...


... kao i egzotična živina na kutnoj gredi gradske kuće, meni nepoznate simbolike.


No nije sve ostalo na simboličkim umjetničkim izričajima. Grad koji je prvoosnovano sveučilišno mjesto u Mađarskoj može se vjerojatno podičiti i učenim glavama, od kojih mi se jedna, na pozamašnoj fontani, doimala pomalo dalekovidnom. Doslovno.

[Pečuh - travanj 2012.]

© • 22.01.2018. u 19:01 • Komentari (5) #



nedjelja, 21.01.2018.

Kakav je Pécs Város?

Na povratku iz Mađarske u Hrvatsku, jedan od logičnih puteva prelazi i preko Pečuha, tzv. "Grada bez granica", dovoljno zanimljivog da mu se posveti nekoliko sati šetnje i pažnje.


I stvarno, "kakav je Pécs Város?". Pohodismo ga do sada dva puta i pokazao se dopadljivim... raznolikim... kakav mu je uostalom i grb, pun povijesnih i geografskih simbola.


Dijelovi starijeg Pečuha donekle nalikuju nekim ulicama/trgovima u Varaždinu, Sisku ili Karlovcu, od kojih je po stanovništvu trostruko veći.


Taj dio pretvoren je u ugodnu i "kultiviranu" pješačku zonu s atraktivnom "hortikulturom" čak i na izmaku zime.


To nije (bilo) doba godine koje bi na ulice izmamljivaljo gomile dokonih šetača, ali po nizu postavljenih skulptura novijeg, "modernog", manje figurativnog izračaja, a koje ujedno, vidjesmo, služe i kao usputne točke za sjedenje i "naslanjanje" u toj pješačkoj zoni, vrlo je vjerojatno da grad s najstarijim Sveučilištem (i jednim od vodećih...) u Mađarskoj, primjerice ljeti vrvi od života.


Neki detalji pokazuju da su i nekoliko godina prije proglašenja Evropskom prijestolnicom kulture, 2010. godine, počeli uređivati urbani prostor po uzoru na srednjoeuropske trendove.

Čak su obični kameni šahtovi/rešetke ulične kanalizacije (kao i prstenovi oko "urbanih stabala") izvedeni kao svojevrsne, pitoreskne "rozete".


Iako nisam uspio naići na neku "opisnu tablicu" u blizini ovog komadića popločenja na trgu, pretpostavljam da je to "muzejska", "memento verzija" kolosijeka za tramvaje koji su, sa slike je očito, u Pečuhu prometovali između 1913. i 1960.

[Pečuh - ožujak 2005.]
Dakako, prema običaju (a ni na pitanje nije odgovoreno), nastavak slijedi.

© • 21.01.2018. u 19:01 • Komentari (2) #



utorak, 16.01.2018.

Mađarskom prema jugu

Poslije detaljima-bremenite Budimpešte mađarska se ravnica, koja se "obećavala" uz ceste prema jugu, očekivala umirujućom...


No ipak, na sâmom prijelazu iz grada u debelu periferiju, Mađari su smjestili svoj "Memento Park", muzejsku zbirku "detroniziranih" ruskih spomenika, poskidanih iz Budimpešte, kako bi pokazali "u kakvom se okruženju živjelo" iza "Željezne zavjese".
Na samom ulaznom "portalu" otvorene muzejske livade diče se poznati ideolozi, bradonje Marx i Engels u svojoj vlastitoj "niši".


Niti Lenjin, gnječeći (vjerojatno) svoju šubaru, nije dobio manje prostora...


Moram priznati da smo cijelu "izložbu" promotrili "s vanjske strane" tog kompleksa (preko ograde) jer nam se nije dalo (bili smo škrti) trošiti još tu neku zalihu forinti prije konačnog potroška u planiranom Pečuhu.
Time objašnjavam (i sâmom sebi) zašto pojedinim spomenicima ne znam pravu "pozadinu", a kamoli gdje su za vrijeme svog "života" bili postavljeni. Jer negdje uz spomenike to je "moralo" pisati


U svakom slučaju, i ovako površno i usput (i s dozom ironije), bilo je razvidno koje su "poruke" na javnim prostorima te skulpture odavale.
Likovi "velikih gestâ" kao da su oživotvorili poznate Lenjinove riječi: "Komunizam je sovjetska vlast plus elektrifikacija cijele zemlje!". Kh! Kh!


Poslije zrn(a)ca nemile povijesti došla je na red, dakle, tipična panonska Mađarska, barem s jedne strane ceste. A ponegdje i Dunav s druge strane ceste.


Za razliku od naših "skela" voženih po sajlama, kao plovnih prijelaza na rijekama gdje nadaleko i naširoko nema mostova, ovdje vjerojatno zbog žive i ozbiljne plovidbe po Dunavu, nekakva sajla razapeta preko rijeke ne dolazi u obzir te su njihove "skele" zapravo "motorni riječni trajekti"...


I onako usput, na brežuljku ponad jednog ubavog mjestašca nedaleko Dunava, protegnusmo noge u krugu djelomično i simbolički rekonstruiranog rimskog tabora Lussonium, čije ime sam zaboravio istog trena.


Ako ništa drugo, lokalni tesari i "drvodjelci" imali su se priliku okušati u "antičkim" tehnikama gradnje. A mi, privučeni time, nakratko pauzirati vožnju šetnjom na ugodnom suncu.

[Mađarska - ožujak 2005. / travanj 2012.]

© • 16.01.2018. u 19:01 • Komentari (2) #



<< Arhiva >>


gp.zagrebancije@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se