SarahBernardht
28.02.2017., utorak
Kako se Maurice pogledala u ogledalo
 Maurice je tog jutra gledala pobožno svoje crne, duboke podočnjake. Mjesecima je poprilično vješto izbjegavala uhvatiti svoj odraz u ogledalu. Mjesecima. Bacila bi pogled tek ovlaš, kako ne bi izašla iz kuće u pidžami, blatnjavoj jakni, ili s bijelim brkovima od jogurta. To kako je sve čudno i neprikosnoveno funkcioniralo i bez nje, svakodnevno ju je zaprepaštavalo. Stvari su se događale, više ili manje ugodne, ali većina od njih tek bi je u prolazu okrznula, ostavljajući gorki trag na rubu njene čaše, a da ona i nije znala otkud je to i zašto. Disfukcionalno...je li to ta riječ ? Je li to opis jedne takve obitelji u kojoj se ljudi jednostavno ubijaju kada više ne smognu snage ići dalje, djeca prolupaju i odaju se lakosmislenom životu i nelegalnoj zaradi, pa završe u zatvoru, ostavaljajući za sobom maloljetnu djecu anđeoskog pogleda ? Djeca puše travu. Znala je to. Djeca smatraju da je marihuana daleko zdravija od svih čudesa koje nam pruža pušačka industrija, te nas istovremeno, prodajući nam proizvod, slikovno upozoravaju u što će nam se pretvoriti pluća, oko, nožni palac. Ukoliko nastavimo konzumirati njihov proizvod. Da sad krene intenzivno piti ili konzumirati drogu, čini joj se kasno. Ionako, i kad popije koju čašicu više, samo joj se spava i doslovce nije nizašto. Trijezna prolazi sve te oluje. Trijezna i više manje prisebna. I duboko još vjeruje u ljubav i bez dubljih pogleda u ogledalo. Tog je jutra slučajno pažljivije pogledala svoje lice. U ogledalu. Pronašla je tamo one njegove riječi : nikamo ja ne idem, tu sam. Riječi su bile izlomljene, iščašena i jedva čitljiva slova kezila su joj se s obraza. Slova i nisu morala biti čitka. Napipala bi ih ona i u potpunome mraku. Osjetila je to kao neku vrstu izdaje. Moraš paziti u svakome trenu što izgovaraš i što obećaješ. I komu. Ne, dragi moj, riječi nisu igračka. Ona je bila prazan list papira. Ona je bila svilena mašna. Ona je bila pahuljica. Perce na vrhu stabla. I ono njegovo : moraš paziti kako se hraniš, treptalo je uporno na zaslonu ogledala. Topila se naočigled. Nestajala poput snijega ispod breza. Ne svojom željom, niti krivnjom. Ostajao joj je tek glas i nekoliko nenapisanih pjesama. Ostali su joj tek predugi rukavi na pidžami trogodišnjaka, kojemu u tri sata noći šapuće, smješeći se : nikamo ja ne idem, tu sam. |
27.02.2017., ponedjeljak
Kako je Maurice upoznala smrt i derviša
 Upravo je božanstveno to, u što se Maurice pretvorila. Izrodila bi možda ...ne, ne, zasigurno izrodila bi bila bolja, točnija riječ. Ako nam je uopće stalo do točnosti. A kamoli do riječi! A i što je to točno ? Vrlo relativno, zar ne ? Božanstveno i zastrašujuće istovremeno. A božanske stvari ionako često plaše, zar ne ? Ukoliko ih zamijetimo. Ukoliko im povjerujemo. Ako si ih priznamo. Nedostajao joj je, pa je s njim pričala. Nasamo, razumije se. I bilo je razumljivo da joj nedostaje. O odjeći koju bi svakodnevno jutrom odijevala. O svakoj novoj vještini koju bi svladala. ( osjećala je da je silno ponosan na nju !) O svakom muškarcu sa kojim bi spavala. ( tu je bio dvojak, nagovarao ju je da ne bude sama, pa joj poslije smijući se, izrugivao svakoga..) I ne bi se to s njim pretvorilo u takovu fiksaciju, da čovjek nije umro. Čovjek je umro, pobogu ! Svaki jebeni dan kada bi to osvijestila, prolazili su je oni neudobni trnci do kralježnice pa sve do mozga, gdje bi se pak rasuli u tisuće toplih i ljepljivih isječaka razgovora, pogleda i milovanja. I svaki dan iznova. Zavaravanje, razgovor, bijeg, osvještavanje. Naporno. Upoznavala je muškarce slične njemu. Po nečemu, bilo čemu. Načinu izražavanja. Toplini. Nepripadanju ovome ovdje. Upoznavala je i one druge. Čistu suprotnost. Samo da proba. Da vidi. Da se uvjeri. - Naći ćeš drugog glumca, rekao joj je. Za ozbiljno rekao, još dok je bio živ. Zapeklo se to poput male posjekotine u dubini jezika. Jer, impliciralo je da je i on glumio. Sa tek jednom od maski s kojima je živio, maski koju je ona zavoljela i zatrebala. Mijenjala je tih dana muškarce ko krpe. Da svijest o njegovoj smrti bude što dalje. Lijepili su se oni za njezinu glad, strast za životom. Kurvinski način oblačenja tome nije odmagao. Osjećali su poneki i tu ranu koju nije svlačila, koja je krvarila pri svakom njenom pokušaju da se nasmiješi. Na internetu luta puno gladnih duša. Dopisivala se s jednom danima. Razgovor im je u onom jednom odsutnom trenutku, skrenuo prema požudi. Masturbirali su noćima. I gladno i požudno ispisivali svoje živote. Rekao je da će joj doputovati. Sve organizirao. Onda se povukao. Maurice ga je blokirala. Odblokirala. Blokirala. Odblokirala. Potom mu napisala da nakon svega od njega nije očekivala takvo ponašanje. Tada joj je otkrio da je derviš. Sufija. Ostavila ga jest žena prije dvije godine i da, možda se pomalo boji vezivanja. To što si derviš nije te spriječilo da mi pokažeš pimpek, došlo joj je da ga pita. Ali nije. Maurice se i ovakva, božanski izrođena, još uvijek znade lijepo ophoditi sa ljudima. Derviš se povukao u osamu svojih molitvi. Ne zna što mu se događa. Treba mu mir i javiti će joj se. Tako je Maurice upoznala smrt i derviša. Pa se s pravom pita se što je iduće. |
16.02.2017., četvrtak
da me samo vidiš
|
Došao iz mog najdubljeg sna, punog kvrgavog drveća, zlokobnih utvara, sjena obješenih na grane poput ostavljenih ptica Došao si i bilo je proljeće a ja sam noktima rezbarila cvijeće na svojim zidovima a ja sam skidala žbuku sa svojih prstiju a meni se tresla brada od izmišljene hladnoće toga petoga travnja toga trinaestog svibnja zakopčao si mi jaknu do grla otvorio mi osmijeh do neba utisnuo mi poljupce pod nokte što je sve to bilo što sam u tebi prepoznala što je sve to bilo što sam u tebi imala što nisam dala grčevito te držeći za ruku na onom krevetu u bolnici zašto nisam ostala dulje što mi je bilo da me samo vidiš kako sam ostarjela kako se skinula pozlata kojom sam sjajila tako voljena voleći te ljubljena |
15.02.2017., srijeda
Ružičaste zore i ljubičasti sumraci
|
Dugo je ta tuga. Vidi je. Duga je. Duga ko duga i mračna zima golublje sivoga neba, u kojem su oblaci zgusnuli svaku prolistalu nadu, svaki nadolazeći treptaj smijeha, onu šarenu traku pikule. Duga je ta želja i duga je ta čežnja. Duža nego što smo se zapravo poznavali ti i ja. Duža od sveg onog vremena držanja za ruke, ispreplitanja nogu, ježenja kože, prekrasnih riječi kojima si mi milovao zjenice, moj muškarac, netko koga odnekuda znam, dugo, dugo znam. Počinju dušo, oni po život opasni, ljubičasti sumraci. Maline, sjećaš se. Počinju. Počinje onaj umilni pjev ptica koje su tko zna gdje zimus bile i naprasno, tako izdajnički šutjele. Miriši zemlja opasno. Na nešto sasvim, sasvim mlado i nevino. Kao da je prvi puta sunce vidjela. Bože, otkud joj toliko snage i nade. Otkud joj toliko vječne mladosti. Raspuknula se zemlja kao nar i pije novi život halapljivo i gladno. Miriši blato na sve one naše početke. Sva ona naša izubijana koljena, mudre brade, zlopamtljivu kosu, zapetljane glasnice, jestivu strast, jeftini sram, propupalu rijeku, moje boso stopalo na tvojim prsima. Ne dam te. I to što te ne dam, čini me tako jakom. Šapućem ti. Pjevam ti. Ove me zore ne mogu ubiti samo tako, zar ne. Ružičaste zore i ljubičasti sutoni. U ovom smo se životu sreli ovako. Duše su se ispile do dna. Tijelo je kvarljivo. Prepoznat ćemo se mi opet. |
13.02.2017., ponedjeljak
Moj auto ima puno kotača
|
Dragi moji... pišem sve manje, čitam sve manje, zavrtio me život i obaveze. Dobro je znati, kad te zadesi neka tragedija, treba usvojiti neku sasvim novu vještinu, nešto za što i nemaš baš previše smisla, pa udri po tome. Tako ja s vožnjom :-) Jupije jeeeeeeeeee jeeeeee :-P Položila sam prošle godine od četvrtog puta :-) baš sam se zainatila. Ne bu mene niko zaj...:-P Naravno, kad na cesti, ili na parkingu, važno zatražim pomoć, bilo oko parkiranja, bilo s pitanjem di se pale zadnja svjetla pobogu, dobijem onaj zbunjeni pogled u kojem uživam. Muški mahom misle da im se uvaljujem, žene pomisle da sam silno usamljena i da nemam s kime razgovarati, a većini prođe kroz glavu da mora bit kako sam neka sumanuta, supijana vozačica, no svejedno mi uglavnom pomognu. O da...trube mi!! Svi samo jure nekuda, a ja bih uspostavljala kontakte. Propuštam svakog..jedva čekam pomoći. O da...glavno sam smetalo na cesti. Vozim desni trak osim kad skrećem lijevo, i strogo po ograničenjima ;-) štreberski. Volim vožnju oduvijek. Volim doduše biti sama na cesti, a to se zna dogoditi u neki sitni sat kada se vraćam kući. Tada sam na gasu i pjevam. Svi dobrohotni prijatelji i poznanici, uvjeravaju me da vozim odlično, da sam već jako napredovala :-) a ja se pritom osjećam malo retardirano, pa im to i kažem. Onda me oni pak uvjeravaju kako je potpuno normalno da se osjećam retardirano:-P, jer sam ipak friški vozač.... Poželjeh se malo javit vama, mojoj ekipi, da ne mislite kako vas ne čitam i kako sam ko zna gdje. Ja sam vam na cesti ona nespretnjakovićka koja ne zna točno na koju bi stranu volan okrenula ( neobični su ti kotači, svojeglavi za poludit) Ja sam vam na parkingu ona koja se ne može parkirati jer još nije svjesna širine svog automobila. Ona sam kojoj se na srednjem mostu redovito gasi auto, jer pokušavam krenut iz druge bez gasa. Dokazujem nemoguće :-))) Ako se pitate otkud zagrebačke gužve, ta sam. Glavna i odgovorna :-P Zato, budite strpljivi ;-) neka promet teče...malo humora molim ! Pa i crnog :-P Puse ! :-* od Vidre Sarah |
