Došao iz mog najdubljeg sna,
punog kvrgavog drveća, zlokobnih utvara,
sjena obješenih na grane poput ostavljenih ptica
Došao si i bilo je
proljeće
a ja sam noktima rezbarila
cvijeće na svojim zidovima
a ja sam skidala žbuku sa svojih prstiju
a meni se tresla brada od izmišljene hladnoće
toga petoga travnja
toga trinaestog svibnja
zakopčao si mi jaknu do grla
otvorio mi osmijeh do neba
utisnuo mi poljupce pod nokte
što je sve to bilo što sam u tebi prepoznala
što je sve to bilo što sam u tebi imala
što nisam dala grčevito te držeći za ruku
na onom krevetu u bolnici
zašto nisam ostala dulje
što mi je bilo
da me samo vidiš kako sam ostarjela
kako se skinula pozlata kojom sam sjajila
tako voljena voleći te
ljubljena
Post je objavljen 16.02.2017. u 21:10 sati.