Marketing
Kako se Maurice pogledala u ogledalo
Maurice je tog jutra gledala pobožno svoje crne, duboke podočnjake.
Mjesecima je poprilično vješto izbjegavala uhvatiti svoj odraz u ogledalu. Mjesecima.
Bacila bi pogled tek ovlaš, kako ne bi izašla iz kuće u pidžami, blatnjavoj jakni, ili s bijelim brkovima od jogurta.
To kako je sve čudno i neprikosnoveno funkcioniralo i bez nje, svakodnevno ju je zaprepaštavalo.
Stvari su se događale, više ili manje ugodne, ali većina od njih tek bi je u prolazu okrznula,
ostavljajući gorki trag na rubu njene čaše, a da ona i nije znala otkud je to i zašto.
Disfukcionalno...je li to ta riječ ?
Je li to opis jedne takve obitelji u kojoj se ljudi jednostavno ubijaju kada više ne smognu snage ići dalje, djeca prolupaju i odaju se lakosmislenom životu i nelegalnoj zaradi, pa završe u zatvoru, ostavaljajući za sobom maloljetnu djecu anđeoskog pogleda ?
Djeca puše travu. Znala je to. Djeca smatraju da je marihuana daleko zdravija od svih čudesa koje nam pruža pušačka industrija, te nas istovremeno, prodajući nam proizvod, slikovno upozoravaju u što će nam se pretvoriti pluća, oko, nožni palac. Ukoliko nastavimo konzumirati njihov proizvod.
Da sad krene intenzivno piti ili konzumirati drogu, čini joj se kasno. Ionako, i kad popije koju čašicu više, samo joj se spava i doslovce nije nizašto. Trijezna prolazi sve te oluje. Trijezna i više manje prisebna.
I duboko još vjeruje u ljubav i bez dubljih pogleda u ogledalo.
Tog je jutra slučajno pažljivije pogledala svoje lice. U ogledalu.
Pronašla je tamo one njegove riječi : nikamo ja ne idem, tu sam.
Riječi su bile izlomljene, iščašena i jedva čitljiva slova kezila su joj se s obraza.
Slova i nisu morala biti čitka. Napipala bi ih ona i u potpunome mraku.
Osjetila je to kao neku vrstu izdaje.
Moraš paziti u svakome trenu što izgovaraš i što obećaješ.
I komu. Ne, dragi moj, riječi nisu igračka.
Ona je bila prazan list papira. Ona je bila svilena mašna. Ona je bila pahuljica. Perce na vrhu stabla.
I ono njegovo : moraš paziti kako se hraniš, treptalo je uporno na zaslonu ogledala.
Topila se naočigled. Nestajala poput snijega ispod breza. Ne svojom željom, niti krivnjom.
Ostajao joj je tek glas i nekoliko nenapisanih pjesama.
Ostali su joj tek predugi rukavi na pidžami trogodišnjaka, kojemu u tri sata noći šapuće, smješeći se :
nikamo ja ne idem, tu sam.
Post je objavljen 28.02.2017. u 22:59 sati.