Kenya in my heart

Kenya in my heart

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (5)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Putopis i fotografije iz Kenije

Za lakše snalaženje:



ili

Karta Kenije

Linkovi
Blog.hr

Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kog to još zanima Kenija
Statistika :


Click Here

Postovi
ZIMOVANJE U KENIJI
  • Zašto Kenija

  • Prvo buđenje

  • Ali vani je opasno

  • Bamburi park

  • Afrički ručak

  • Shanzu Tour

  • Pripreme za prvi pravi SAFARI

  • Kimana-Zebra safari

    Maasai selo

    Savana

    Kilimanjaro

    Ngulia Lodge

  • South Coast

  • Diani Beach

  • Tsavo East - safari

  • Red Elephant

  • Kwa heri Kenya


  • FROM KENYA WITH LOVE
  • Konačno "On the road again"

  • Malindi

  • Vasco Da Gama

  • Star Dust

  • Silversand

  • Green green grass of home

  • Lake Victoria

  • Hippo Buck

  • Homa Bay

  • Luo ručak

  • Bye Luo Land

  • Africasong

  • Jedrenje

  • Pustinjske lađe

  • Oriti

  • Dholuo


  • Jedrenje

    Negdje iza 15 h odlučujemo da bi ipak bilo pametno otići kupiti nešto za naš prazan frižider, a i cijene ovdje nisu kao u Malindiju tako da ćemo morati obići i neki od lokalnih "serekeš"-a.
    Naša predviđena sredstva su otišla samo na iznajmljivanje apartmana.
    Barclays, here we come !!!
    Obukao sam najprozračniju moguću kombinaciju koju sam mogao smisliti no ipak već pri prvom koraku izvan hladovine osjetio sam da ću biti kuhan i pečen.
    "Znaš li gdje je bankomat?"
    "Mislim da nije daleko, negdje oko 15 minuta hoda"
    "....minuta hoda " - složio sam u svojoj glavi zanemarujući brojeve.

    Izašavši na glavnu cestu krenusmo desno i onda korak po korak , kaplja do kaplje, znoja....
    Stigosmo do nekakvog shopping centra gdje imaju sve od bankomata, suvenirnice do trgovine mješovitom robom. Pravi europski štih.
    Čudno je samo to da u desetak trgovinica ima isto toliko prodavaća i niti jednog kupca.
    Očito su bili pametniji i ostali negdje u hladovini.
    Uzevši nešto gotovine obiđemo izloge i ponegdje uđemo i razgledamo izbliza. Cijene su stvarno prenapuhane. Stvari koje u Mombasi plaćam 200 KSH ovdje ne mogu dobiti ispod 400 KSH.
    Očito vrsta turista koja ovdje dolazi ima poprilično dublje džepove od onih iz hotela na sjevernoj obali.
    "Hoćemo do tržnice sada ili poslije?"
    "Ja bi radije odmah pa da više ne izlazimo po suncu."
    "Sawa."

    * * *


    Ispred je na svu sreću bilo parkiranih auta sa taxi oznakama. Približivši se jednom od njih do nas za par sekundi dotrči vozač i krene pogađanje. Ne moram niti spomenuti da je i tu cijena poprilična i da smo ga nakon dosta cjenkanja uspjeli udobrovoljiti da nas odveze do tržnice i ne odere k'o da nas vozi 100 km.
    Tržnica je ustvari nekoliko štandova posloženih u polukrug ispod drva manga. Ulazimo u jedan od štandova koji je imao nadstrešnicu. Uzimamo voće i povrće.
    Sjetila se Lilly da joj se baš jedu pileća krilca te u obližnjem dućančiću uzimamo paketić, te indijske začine i one ljuto-slane štapiće krumpira.
    Shvativši da smo svega 200 metara od puteljka kojim smo došli do glavne ceste vraćamo se pješke.
    Nekako izdržavši do prvog drveća i prividnog hlada krenemo razmišljati kuda bismo mogli navečer. Moža u kakav obližnji disco !?
    Najbolje da odlučimo kasnije.
    Stigli smo. U bazenu se brčka dvoje i po mjestu na kojem se nalaze rekao bih da je jedno od njih neplivač.
    "Nakon što pojedemo nešto odosmo na kupanje, može?"
    "Dobro"
    "Ionako trebaš isprobati svoj novi kupaći kostim. A i rekla si da plivaš k'o shark pa bih to volio i vidjeti" - malo je bocnem.
    "I bolje..." - nadoda i vidim da sam ju pogodio u ego.

    Da vidimo. Imamo tavu nekakvu u kojoj je još prije 20 godina isprženo prvo jaje. Tanjure i beštek koje peremo prije upotrebe. Iako mislim da ću radije jesti rukama.
    Dakle da pripremimo krilca. Prvo ću ih poso......
    "Lilly di je sol?"
    "Kakva sol?"
    "Pa čime da posolim krilca?"
    "Nismo kupili sol.Daj pogledaj možda ima gdje od prijašnjih gostiju"
    Prekopavši sve nisam našao niti zrnca.
    "Čuj ja van više ne idem. Radije jedem neslano."
    Ipak u trenucima kad pomisliš da mozak jednostavno spava i čuva se za hladnija razdoblja dana sinu nam ideja.
    "Znaš oni indijski štapići?"
    "Da !"
    "Po sebi imaju svakojakih začina. Ako ih zdrobim mogli bismo time premazati krilca."

    .... hrustamo zadnje komade na terasi i pijuckamo. Baš je bilo fino. Malo ljuće nego sam navikao no ok. Razmišljam da li je bolje poći na bazen rasplivati obrok ili ipak malo prileći.
    Prileći,prileći
    Javi se unutarnji glas i ja ga poslušah. Samo na sat vremena pomislih.

    Oko 17.30 oblačim kupaće i uzimam ručnik.
    "Hoćemo do bazena ili do mora?"
    "Haj'mo na plažu"
    Izašavši puteljkom na plažu potražih mjesto gdje bih mogao ostaviti ručnik. Obzirom da su im plaže prenakrcane belj odlučih se na kameni zidić.
    "Ja ću odmah u more"
    "Evo i mene"
    Prilazim zapjenjenoj vodi koja nosi sitni pijesak i morske trave. Pokušavam izbjeći najprljavije dijelove i hodam do dublje vode. Odjednom sve to mi dojadi.
    Ovo nije kupanje ovo je gacanje. Ma .ebo ti to!
    Pogledam ipak prije gdje ima manje travurde i bacam su u vodu. Zamahnem nekoliko puta i....
    Osjećaj poput onog u bliskom dodiru sa koprivom na mojoj desnoj nadlaktici. Prvo pomislih neka oštra trava no misao brzo ishlapi.
    Ponešto ipak znam o susretima sa meduzama. Nažalost nije mi prvi put.
    Dosta kupanja za danas.
    "Bolje ti je da ne ideš u vodu. Ima meduza."
    "O čemu ti to"
    "Vidiš" - pokazujem joj mjesto gdje su lagano počeli izbijati bijeli mjehurići - "tu me opekla meduza"
    "Ma daj sanjaš. Idem ja u vodu"
    I ode okupa se i vrati se bez ijedne opekotine.
    Vrativši se u hotel počinje se ocrtavati crveni trag oko cijele nadlaktice.
    "Sad mi vjeruješ?"
    Vidjevši to konobar mi se počne ispričavati kao da je nedajbože njegova greška to što smo i meduza i ja pokušali plivati u istoj litri vode pored tolikog oceana.
    "Ma daj mi pivu i..."
    Buć!!

    * * *


    Na svu sreću meduza je bila neka prilično benigna i nikakva groznica ili slično nije me tresla od njenog otrova.
    Ipak nakon doručka u našoj režiji odlučismo se za posjet baru Forty Thieves i Suadovom dućančiću.
    Uzeli smo samo najosnovnije za plažu i nešto KSH.

    Lillyne natikače iz Malindija


    Lilly je konačno bila sretna da može po prvi puta u javnosti pokazati svoje natikače kupljene još prije 10 dana u Malindiju. Bo'me i kupaći kostim nije baš nešto po kasnovečernjem suncu.
    Sjevši malo dalje od samog bara u hladovinu razmišljamo što bi osim kupanja, koje liči na nešto poput "Trk u vodu, brčkaj se 10 minuta i bjež u hlad", mogli raditi.
    Gledam uokolo i jedino što mi zapinje za oko je skupina ronioca na nekih 200 m od obale i jedrilice.
    U taj čas do nas dolazi Suad i vidjevši nas neodlučne predloži nam vožnju odnosno unajmljivanje jedne na sat vremena. Cijenu će nam dogovoriti. Obećava da će biti povoljna jer nas smatra prijateljima nakon sinoćnje geste.
    Gledam na pučinu i počinjem se psihički pripremati za ljuljanje na valovima, jer ti čamci sa dva trupca - po jednim sa svake strane, odlaze sve do iza ruba grebena na tzv. otvoreni ocean.

    Povoljan vjetar


    Suad se vraća i veli 1000 KSH za nas.
    Nije baš neki popust no računam si da sam u glavi već skoro doživio vožnju šteta bi bilo zbog novca propustiti taj užitak.

    Do brodice gazimo kroz vodu koja doseže do ramena.
    A ja baksuz jučer hodam li ga hodam i ne nađoh dublju od one do pupka
    Uspentramo se na brodicu s jedne strane gdje se nalaze klinovi i nekakve improvizirane stepenice. Dočekaju nas dva mladića od kojih 20-25 godina. Spuštaju onu letvu koja je bila prislonjena na glavni jarbol i napinju jedro između nje i jarbola. Gledam u predivnu tirkizno plavu boju vode koja promiče ispod nas. Čista je i vidi se dno i sve što pliva ili se skriva blizu njega. Onaj mladić koji je ustao čim smo zaplovili skaće na jedan od trupaca sa strane te balansirajući na njemu polako popušta jedro. Uhvatili smo dobar vjetar i jedrimo prema pučini. Vidim na 50 m da je greben na nekim mjestima poput otoka, čak mi se učinilo da sam vidio suhu stijenu na trenutak. Iako sam upozoren da ne diram nikakve konopce moje dječačko oduševljenje tjera ruke da prčkaju i dodiruju sve te zabranjene stvari.
    Uskoro sam i shvatio zašto. Onaj mladac koji stoji, je nakon što je ovaj što drži jedro ispustio konopac iz ruke kao od šale preskočio na drugu stranu brodice i uhvativši ga skrenuo nas u smjeru povoljnijeg vjetra. Sve se dogodilo tako brzo da sam još neko vrijeme ostao zagledan u njega i ne vjerujući osjetilima došao k sebi tek na pitanje.
    "Želite li se možda okupati ovdje?"
    Pogledam ga i onda pogledam u vodu.
    "Ali tu je duboko"
    "I ima svakojakih ribetina" - dodaje Lilly -"samo čekaju da im skočimo u usta"
    Nisu nas više ohrabrivali, dali zbog uvida u naš strah ili što smo im prokužili štos, ne znam.
    Uglavnom iza grebena nakon što su nas dobrano poprskali valovi koji su tamo visoki i do 2 metra nema ništa doli dubokog tamno plavog mora. Pogled prema plaži je predivan i osjećaj je mješavina straha, divljenja i avanture. Onaj mladić jednostavno stoji na drvu ne širem od 30 cm i blansira nad vodom koja vrvi barakudama i morskim psima. Vjerojatno niti ne pomišlja što bi bilo da se oklizne i padne unutra. Obzirom na brzinu plovila ostao bi daleko iza dok bi drugi uspio obuzdati plovilo i nisam siguran da bi se dobro proveo.
    No onima koji tako razmišljaju i nije mjesto na brodici već na plaži.

    Jedrilica


    Iskačemo u vodu i krećemo prema obali.

    * * *


    Još se nisam niti uspio rješiti osjećaja skakanja na valovima kad prema nama trči čovjek i viče nešto.
    "Sjeća me se od lani" - prevodi mi Lilly.
    "Oprosti rista al' ja se tebe ne mogu sjetiti nikako"
    "Ma to je onaj što nam je kokos otvorio"
    "Ej, pa tebe imam na fotografijama."
    Govori nam da sada ima mali business i da prodaje ogrlice od drveta i kamena. U ime poznanstva kupujemo kornjaču za Lilly i zebru za mene.
    Pozdravljamo se i odlazimo u hlad.

    Kontrast


    Svaki uživa na svoj način. Lilly se valja u bijelom pijesku a meni ruka padne na fotić.
    Bitno da je hlad i da nam pričinjava užitak.

    Sisali


    Ionako je dan samo do 18 h.
    Iskoristiš li ga dobro ili ne on ipak prođe.

    - 20:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

    Africasong

    Dani u Keniji, na odmoru, lete.
    Jednostavno imaš osjećaj da si stigao tek jučer, a u stvarnosti si tu već 2 tjedna.
    Mislim, nije da mi se događanja u proteklim tjednima nisu svidjela, samo volio bih da imam više prilike upoznati običaje i ljude koji žive u Shanzu-u.
    Uglavnom do sada sam se ponašao kao i svaki drugi turist koji dođe, vidi i ode.
    Dobro ne baš kao prosječni turist..

    Danas ćemo do Nakumatta odnijeti slike na razvijanje, kupiti nešto namirnica i razmisliti kad bi bilo najbolje uputiti se u South Coast. Još su mi skoro svježe u mislima slike od prošle godine i veselim se ponovnom susretu sa barom Forty Thieves, plažom i palmama.
    Ovaj puta ćemo tamo ipak i ostati malo dulje od jednog dana.
    Lilly mi je rekla da se može naći povoljnih hotela

    * * *


    Dakle jutarnji ritual nam je otprilike ovakav.
    Nakon otvaranja očiju i svjesnog udisanja pakleno vrućeg zraka nekako se oteturam do velike bačve sa vodom.
    Da to je taj luksuz kakav si većina mizungua ne želi niti zamisliti. Vodu nam donose svakih par dana u plastičnim kanisterima i napune nam veliku plastičnu bačvu te par manjih. Na toj vodi kuhamo, peremo se, a u zadnje vrijeme sa sve manje bojazni i pijemo kad zagusti.
    Dobro voda za piće i kuhanje nalazi se u posebnoj bačvi i na nju posebno pazimo što se higijene tiče.

    ....dakle uzmem vrč i napunim lavor vodom. Otvorim vrata i još jednom provjerim da li sam ručnik oko pasa dobro zategnuo. Ne bi bilo zgodno da ga izgubim putem do naše "kupaone" koja se nalazi na drugoj strani dvorišta. Sva sreća da prolazim dugim natkrivenim hodnikom gdje je koliko toliko sjena. U dvorištu uglavnom zatičem gospođe koje peru suđe ili rublje te djecu koja su premala da bi se odvojila od majčinih skuta - kange u ovom slučaju.

    Ulazim u blatom ožbukanu kupaonu i pogledam oko sebe. Čisto da ne bi bilo kakvih neugodnih iznenađenje kad se krenem polijevati vodom. Zna tu biti svega. Od bezazlenih gekoa do velikih žohara ili škorpiona.
    Uglavnom samo gledaju ali ne volim voajere i gotovo. sretan
    Ofriškan vratim se u sobu i osjetim miris kenijskog čaja (na mlijeku razrjeđenom sa vodom). Onda si napravim još zdjelicu Weetabix-a. Lilly ponekad kao danas donese i mambri (trokutasta peciva sa mirišljavim začinima koja su šuplja iznutra).
    Sjedimo na podu - jer tamo je najugodnija temperatura i znojimo se nakon svakog gutljaja čaja.
    "Ideš sa mnom do Nakumata poslije?"
    "Može."
    "Napravi listu što nam sve treba"
    "Listu?"
    "Znaš da ne zaboravimo nešto!?"
    "Sawa."

    Sreća je da nam je susjed taksist tako da smo se uz mali popust dogovorili kad da nas odveze tamo i kad da nas dođe pokupiti.

    * * *


    Stigavši odmah odlazimo do foto studia i predajemo filmove.
    "Dođite po njih za jedan sat." - vele nam
    Nakon toga odosmo u butik pronaći nešto za plažu za Lilly. Nekakav kupaći kostim. Usput pošto joj je rođendan bio jučer nisam joj mogao odbiti.
    "Izaberi si nešto po svom ukusu"
    Nakon što je isprobala par ponuđenih modela izabrala je naravno - onaj najskuplji.
    Dobro ako ti se baš toliko sviđa uzimamo ga
    Odosmo u trgovinu špecerajem i odnedavno i tehničkom robom na jednom krilu te namještajem, odjećom i obućom na katu.
    Ona gleda kozmetiku, a meni oči zapinju za Cadbury čokolade i Schweppes. Uzeli smo još nešto voća i onaj suhi kolač, termosicu i.....
    Ah shopping, kreneš i misliš uzeti ću samo ono što mi treba kad dođeš na blagajnu i plaćaš račun ne možeš se načuditi otkuda toliki iznos.
    Slike su razvijene. Pokazujemo im koje bismo trebali i u koliko primjeraka iskopirati.
    Bolje da bude koja slika više nego da pofali.
    Punih kolica čekamo naš prijevoz i čuvši da je u gradu i da će malo kasniti odosmo do restorana. Lilly će sladoled, ja Krest i ..... vidi vidi samose. Dajte nam četiri komada.

    Dolazimo doma negdje iza podneva i prvo se pokušavamo osvježiti otvaranjem vrata i zavjese na prozoru. Ne ide.
    Onda skinemo višak odjeće. Uglavnom smo u kratkim hlaćama. Niti to ne pomaže.
    Lilly odlazi sjesti van u hlad drveta, a meni ostavlja sobu i priliku da dopunim svoj dnevnik.
    U sobu mi dolaze prvo Paul i djevojčica (njegova sestra koja bi ga trebala čuvati) te još nečija djeca. Bez imalo srama prilaze mi i počinju me razgledavati kao da me vide prvi put.
    Djevojčica obzirom da ide već u drugi razred pokuša na engleskom
    "Wha' is you' name?"
    A ja ne budi mi teško na swahiliju ...
    "Jina lingu ni ...."
    "Langu" - ispavlja me.
    Hm vidi vidi. Tak mala, a več me swahili podučava.
    Tek što sam to pomislio otrči po svoje knjige i stavlja ih pred mene. Dakle krećemo sa lekcijom broj jedan.
    Znanje u mene na ovim temperaturama neće pa neće. Znojim se, a swahili je i dalje zagonetka koju češće fulam nego pogodim.
    Toto, mtoto, watoto.... sve mi se pomalo miješa.
    "Asante sana."

    * * *


    Prilikom našeg shoppinga uzeli samo bocu likera od onog divljeg voća od kojeg se cijela savana napije jednom godišnje. Marula.
    Gusta crvena tekućina koja samo pojačava žeđ. Nemamo drugog izbora nego otići na pivu.
    "Kamo?"
    "Hoćeš u onaj bar gdje smo bili prvi dan kad si stigao i lani?"
    "Onaj sa živom muzikom?"
    "Da baš taj."

    Ispred samog ulaza peku roštilj koji ubija mirisom. Ljudi igraju biljar i pogledaju nas kad smo ušli. Sjedamo uz šank u visoke stolice sa pletenim naslonima i naručujemo. Na tren pozornost mi zaokuplja nekakav video spot na kojem se izmjenjuju plesači, a djevojka se pojavljuje usred visoke trave ili na izvoru vode. Glazba mi jednostano ulazi pod kožu. Ritam i njen glas od običnog odlaska na pivu napraviše koncert. Užitak za nepce, uši i oči.
    "To ti je Saida Karoli. Vrlo poznata pjevačica iz Ugande koja živi u Tanzaniji. Silom prilika"
    "Predivno."
    "Sviđa ti se. I ja ju jako volim. "

    boomp3.com

    Nakon kraja tog dvd-a staviše još nekakav koncert iz Kampale. Nekakvu afričku verziju eurosonga. Uglavnom plasači rade pokrete koje više mogu spojiti sa cirkuskim akrobacijama. Ritmovi i jezici se izmjenjuju.
    Ajoj mislim da sam se navukao na ovo. Postao sam ovisnik o afričkoj glazbi.

    * * *


    Rano ujutro pomalo mamurni od marula likera idemo u lov na matatu prema gradu. Stvari smo stavili u dva ruksaka i poprilično lagodno putujemo u usporedbi sa putom u Homa Bay.
    U gradu nakratko susrećemo Annu. Lillynu prijateljicu i mamu Shiko. Sad živi negdje prema unutrašnjosti i sretna je da nas vidi.
    Nisam bio siguran da da će me zapamtiti nakon prošlogodišnjeg kratkog susreta no bio sam u krivu. Žurimo na ferry u Likoni te se pozdravljamo. Nadamo se da će nas obići koji put.
    U Likoniju poznata gužva i čekanje na prijevoz.
    Obasipani raznim ponudama second hand robe, slastica na afrički način i malenih prigodnih ručnika stižemo na drugu obalu. Zauzimamo mjesto u matatuu i kroz 45 minuta smo na jednoj od međustanica do konačnog cilja.

    ... izašavši na dobro poznatoj stanici zaputimo se puteljkom prema baru na obali. Usput ćemo pogledati kakve hotelske usluge možemo imati u narednim danima.
    Prva prilika bio je nekakav diving club. Cijena prava sitnica. Oko 30 € po noći i osobi. Ne hvala ipak ste nas malo precijenili.
    Pomalo shrvani spoznajom da pronaći dobar i ne preskup hotel neće biti tako lako dolazimo na razne ideje...

    A ovaj hotel!?


    Ipak...
    Na plaži susretljivi trgovac rukotvorinama ponudi se da će nas odvesti do jeftinijeg hotela ovdje u blizini.
    Veli da je uglavnom pun no misli da bi nam mogao naći smještaj. Preko prijatelja.
    "OK."
    Hodamo plažom sa ruksakom na leđima. Sunce je nemilosrdno, a i bijeli pijesak ne pomaže baš. Svjetlost se odbija i blješti. Osjećam kako se polako topim i mislim si pa di je sad taj hotel.

    Bijela plaža doma mog


    Konačno skrećemo prema hladovini i usred šumarka nalazimo hotel "Wayside". Maleno zdanje sa bazenom ispred i otvorenim barom. Ispada da imaju slobodan apartman na prvom katu. Dvije spavaće sobe i kupaone, veliki dnevni boravak, kuhinja i terasa odmah iznad bazena...
    Cijena 3500 KSH. Gledam Lilly i vidim da joj se više ne šetka po suncu.
    "OK. Uzimamo"
    U šali govorim da ću spavati svakih par sati na drugom krevetu da ih barem koristim kad sam ih već platio.
    Na korištenje imamo i frižider te štednjak.
    Za početak ajmo sjesti na terasu i malo se rashladiti sokom iz termosice. Bili smo skoro vidoviti kad smo jučer naručili led, koji se u Shanzuu kupuje kao neka dragocjenost, i stavili ga u termosicu te na njega nalili sok.
    Naš vodič sa veseljem prihvaća osvježenje i krišku kolača. Pozdravljamo se i nadamo se ponovnom susretu kad navratimo do bara.

    Odosmo malo u šetnju hladovinom i upoznavanjem kraja. Ispada da imamo pekaru u blizini. Sa pravim njemačkim i talijanskim pecivima. Istina na policama se nalazi tek nekoliko primjeraka no za nas dosta. Uzimamo nekoliko za večeras.

    Iz hladovine


    Nalazimo se na 5 minuta od mora i svega 10 minuta od glavne ceste.
    Na večer odosmo do mora na kupanje, a za sada možda samo smočiti se u bazen.
    A možda i prileći malo.
    Ovo sunce ....
    - 20:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

    Bye Luo Land

    Nedjelja - pripreme za odlazak iz ovog mjesta skoro pa na kraj svijeta u kojem sam stekao nove prijatelje ili ih možda mogu zvati familijom. sretan
    Odlazimo na doručak i uživamo , ja u hrpi svježeg voća, Lilly u kobasicama, posljednji put u ovom hotelu. No dobro barem što se ovog puta tiče.
    Gledam, oko nas više nema onoliko ljudi kao jučer. Većina ih je ranom zorom otišla put Nairobija. Zanimljiv hotel. Rade dva tri dana tjedno onako kako treba, a ostatak vremena samo odmaraju.
    No dobro, ako sam do sada već vidio tolike razlike između poznatog svijeta i Afrike onda bi mi ovo trebalo biti najmanje čudno.
    Ono što me više zaintrigiralo je ona priča o drugoj ženi odnosno o mnogoženstvu koje je ovdje opće prihvaćeno iako se ljudi deklariraju kao krščani.
    "Kako to ide, znaš ono kad muškarac želi dovesti drugu ženu i to.. ?"
    "Zašto pitaš ? Nisam ti valjda već dosadila?"
    "Ma ne to. Zanima me kako reagira prva žena."
    "Pa uglavnom odluka o ženidbi sa još jednom ženom nije jednostrana. Muž i žena dogovore uvjete pod kojima će nova žena doći. Uglavnom treba imati svoju kuću, svoju shambu i dobre preporuke."
    "Misliš da ju prva žena lakše podnosi najbolje da joj bude kao neka sluškinja !?"
    "Skoro pa točno. No ipak radije se bira neka koja ti je poznata. Naprimjer moja prva majka i moja prava majka su sestre po ocu. Tako da je ustvari kad je tata tražio treću ženu dobio preporuku od prve žene da uzme njenu sestru."
    "Znam da sve to izgleda super sa muške strane ali kako otac odluči kojoj ženi ide koju noć ?"
    "Pa jednostavno im veli 'Nočas sam kod te i te' " .
    Smijeh.
    "A vi ostale čekajte, ha ?"
    "Tako nekako"
    "A ljubomora? Mislim da taj dio meni nikako ne ide u glavu, a vjerojatno niti većini ljudi koje znam"
    "Gle', to su stvari koje središ sam sa sobom prije nego odrasteš."
    "Znači nema je ?"
    "Pa nisam rekla da je baš sve savršeno."
    Smijeh.

    * * *


    U hotel dolaze Janet i Tom (bratić iz Nairobija). Ostali će stići kasnije, valjda.

    Ispred Hippo Bucka


    Rukujemo se. Onim mlakim stiskom ruke kakav je vrlo uobičajen u Africi. Gotovo da neki put niti ne uspiješ uhvatiti ruku onoga s kime si se krenuo rukovati. Jasno mi je i zašto.
    Dlan je prepun svakojakih bakterija. Ljudi ovdje uglavnom jedu rukama, odnosno desnom rukom, dakle održavaju svoj jedaći pribor čim čiščim.
    Drugo pravilo je da nikada ne započinješ razgovor sa odraslom djevojkom ili ženom. To se smatra vrlo nepristojnim. Dobaciti joj nešto u stilu "Ej di si!" ili je dodirivati iz bilo kojeg razloga može te stajati zdravlja. Ako si im koliko toliko simpatičan.
    Luo žene kao i Luo narod su dosta karakteristični i prepoznatljivi u cijeloj Keniji. Prvo što ih razlikuje od ostalih kenijaca je njihova građa.
    Nisu visoki poput Maasaija no ima ih dvometraša poprilično puno. Imaju jake i izražajne kosti lica. Žene su im uglavnom više od onih koje poznajem i, kako mi se Lilly pohvalila, imaju lijepe noge. Čvrste i mesnate. A stražnjice su im impozantne.
    Dakle jednom rječju - raskošne.
    Luo muškarci imaju običaj svojim ženama priuštiti poprilično lagodan život. Nisu rijetki slučajevi da se žena jednostavno vrati doma ako ju muškarac previše izrabljuje kroz obavljanje poslova koje žene , po njenom mišljenju ne bi trebale raditi.
    Kad se sjetim Giriyama i njihovog običaja gdje muški cuclaju mnazi po cijeli dan a žene rade sve oko i u kući, jasno mi je da Giriyame, a i sve ostale žene u Keniji žele Luo muškarca za muža.
    Odlazimo u sobu po stvari i odjavljujemo se na recepciji. Tom je otišao autom nekuda i veli naći ćemo se na stanici. Moram priznati da mi je njegov engleski potpuno nerazumljiv. Nekakva verzija slanga i kenijskog luo izgovora. Par puta sam se našao u situaciji da pogledam Lilly. Ona pogleda mene i samo odmahne.
    "Ni ja ga nisam skužila"
    Krećemo prema stanici i zatvaramo poglavlje Homa Bay. Stanica je poput svih ostalih koje sam vidio u Africi. Osim što ima natkriveni dio gdje su klupice.
    Došavši tamo zatičemo samo Olivu koja nas obavještava da imamo pozdrave od Sare i Boba koji nažalost nisu mogli doći. Imaju školu.
    Aj, te škole nedjeljom stvarno znaju pomrsit račune.

    Mašemo si sa prozora i skoro da bi se i pokoja suza mogla naći, samo da nije tako pakleno vruće. Sve ispare još na drugom milimetru.
    Pred nama je 22 km strave i užasa. Onda 17 sati poskakivanja po rupama pogotovu iza Nairobija.

    Žedna zemlja


    Prva sljedeća stanica Kisii.

    * * *


    Stigavši u spomenuti gradić stajemo na malo duže vrijeme. Okrećem se na sjedalu poput čigre. Tražim male slatke banane. Sa strane vise dvojica krupnijih mladića kojima dodaju svežnjeve brašnastih banana (matoke) koje onda oni zamahom jednom rukom bacaju na krov autobusa. Autobus se puni svime i svačime. Omena koju vozimo u Mombasu se poprilično dobro "čuje" odozdo, gospođa ispred nas ima kokoš u krilu. Neki klipani unose kutije nekakvog kamenja i naslažu ih tik do zadnjeg sjedišta.
    Ulaze i majke sa malom djecom. Počinje svađa gdje će tko sjediti jer izgleda da je prodano više karata nego ima sjedala u busu.
    Nakon kratke prepirke djeca počinju mijenjati njegovatelj(ic)e svakih pola sata. Samo malkice otvore oči nasmiju se i odmah zaklope. Naviknuta su na graju, mnoštvo ljudi.
    Dobro bijelce malo gledaju u čudu. sretan

    Prolazimo dijelom koji pamtim kao najljepši dio Afrike ikad viđen. Brda čaja, nasadi kave i passion fruita. Vidim i berače koji se motaju po plantažama. Ima i nekoliko hangara dolje u dolini. Nisam siguran služe li za pakiranje i skladištenje ili su možda ipak kakva zgrada za stanovanje.
    Ljudi kupuju šečernu trsku na jednom stajalištu. Gledam po prvi puta kako se to jede. Zubima se započne guljenje te se onda nastavi rukama. Obzirom da sam došao u posjed jednog svežnja tih štapova odlučih se baciti na posao.
    Gric. Gric.
    Istina je jedna. Htio ili ne htio priznati ja ovome ne mogu ništa. Niti probiti vanjsku koru. Lilly to radi k'o od šale i daje mi da probam.
    Unutra je nekakvo tkivo bijelo-žute boje poprilično podsjeća na spužvu no malo je tvrđe. Odgrizoh komadić i pogledam što drugi rade da ne bi bilo kao sa bombonima od baobaba.
    Malo to zvačeš i onda ispljuneš.
    Slatka voda poput one iz kokosa samo još koji stupanj slatkoće dodan. Ništa od ugodne arome, fantastičnog okusa ili ičega što sam očekivao.
    Završivši polovicu oguljenog komada vraćam ga Lilly i velim da ne bih više. Bacam se na banane i kikiriki.
    Oko mene sve puca od guljenja i imam osjećaj da bi i ono malo parmjesečno dijete kad bi se sada probudilo uzelo jedan štap i ogulilo ga bez problema.
    To je nama naš način prehrane donio. Sve rafinirano i mekano da se topi u ustima. Vilica je oslabila, a ni zubi nisu baš Bog zna kaj.
    Beba se našla u Lillynu krilu. Prislonila se na njene grudi i samo lagano skomucnula. Mislim da je dječak. Neke misli su mi prostrujale glavom i pomislih kako bi bilo putovati sa vlastitim djetetom.
    Pogledah u Lilly i kao da me je pročitala.
    "Hoćeš ti malo"
    "Pa ovaj, znaš da se puno znojim" - pokušah sa jeftinim izvlačenjem.
    "Ne smeta to njemu"
    "Možda ipak da ga daš nekoj ženi radije"
    U taj čas par sjedala ispred nas diže se jedan čovjek u šeširu i počne na swahiliju nešto govoriti. Po tonu i par riječi koje sam uspio shvatiti činilo mi se da nešto propovijeda.
    Ispalo je da prodaje nekakve čudotvorne gelove koji su za sve bolesti. Samo ih umiješaš sa čajem ili ih utrljaš na bolno mjesto.
    Lilly nije bilo dosta što je on sve nadrobio već je i sama htjela isprobati kako to djeluje.
    U biti po mirisu prepoznah eterično ulje od eukaliptusa ili mente. Uskoro su se svim znatiželjnima zasuzile oči kad su se sinusi počeli puniti.
    Tak vam i treba. Došavši do mene samo se pogledasmo i prezentacija time za mene biše gotova.
    Lilly je još plakala do pred sam Nakuru.

    * * *


    Ne bi li se malo razbistrila odlazi nam kupiti nešto za jesti i piti. Vraća se za 15 minuta sa dva klipa kukuruza i "samosa"-ma (somalijskim tradicionalnim jelom). Izgleda da će mi ovaj Nakuru ostati u sjećanju po tom kukuruzu, a bome kad sam probao samose i po luku.
    Naime samose su neka vrsta bosanskog bureka,barem punjenje, stavljenog u trokutasto pecivo sa dosta afro-arapskih začina.
    Ma baš me briga. Kome smeta nek mi se makne s puta.
    Nakon što smo povečerali polako tonemo u san. Iako sam zadnji budni putnik u busu polako dolazim do položaja u kojem se oči sklapaju i pomislih da stvarno spavam.
    .....bude nas iza ponoći na cesti prije Nairobija i govore nam da izađemo iz busa. Vani je par terenskih vozila i prava mala armija naoružanih policajaca. Jedan od njih prilazi svakome pojedinačno i provjerava dokumente te prtljagu.
    Zavukavši ruku u našu torbu i kratko čeprkavši po zmazanim čarapama i preznojenim gačama i majicama, samo se ispriča i krene dalje.
    Ovo je poznata ruta za šverc droge i ovaj sat je isto tako pogodan za taj business. Na svu sreću nitko nije čak niti miraa-u imao. Ponudivši ih šečernom trskom ulazimo u bus i nastavljamo.
    Do jutra nije više bilo ničega.
    Poznati predjeli počinju negdje sa izlaskom sunca. Sela koja sam nekoliko puta vidio na svojim putovanjima. Mombasa je blizu.
    Sa strane na samom ulasku u grad srećemo bus prepun mizungua - turista.
    "Ej, kaj si fulal bus?"
    Gledaju me u čudu i skoro da me nisu počeli slikati. Istina u mom busu sam jedini bijelac no to i nije tako loše. Ne znam bi li crncu bilo jednako ugodno u onom drugom busu.
    Iskrcavši nas na glavnoj stanici umorne i strgane, šofer odlazi na odmor. Mi još trebamo uloviti matatu za Shanzu.

    Cesta za Shanzu


    Stigavši i odloživši stvari skoro se sruših na krevet i zadrijemah. U sobu su počeli navirati posjetitelji. Prvo Eunice, nakon nje Leah pa onda Paul,Brian i ostali susjedi. Nismo se vidjeli već skoro 10 dana.
    Odlučih da bi mi za večeru pasalo nešto lagano i još malo voća.
    Sva sreća na izlasku iz busa bio sam još toliko priseban da čim ih ugledah kupih dva ogromna obalna manga.

    Mango


    Veličina je ipak bitna !!!

    Ah da skoro zaboravih "Sretan rođendan Lilly".
    - 20:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

    Luo ručak

    Ulazimo u kuću prve majke i gledam gdje bih se mogao smjestiti.
    Najbolje možda da pričekam da me oni upute gdje i kako da ne bih prekršio kakvo pravilo
    Na kraju ispada da i nije toliko komplicirano, samo žele da sjednem negdje u sredinu prostorije kako bih mogli lakše komunicirati sa mnom.
    No red je red. Prva majka nakon pozdrava pita prvo mene na swahiliju, a onda vidjevši da ju baš i ne razumijem svoje ukućane na luo jeziku.
    "Pa kako ćemo onda komunicirati, kad ne znaš niti jedan jezik ?'"
    "Mi ćemo ti prevoditi" - rekoše djevojke.
    "Dobro" - složila se majka. Mada se moglo vidjeti da joj nije drago da joj u kuću ulazi netko s
    kime ne može niti razgovarati.
    "Jesi li već oženio Lilian? Kojem bogu se moliš ?"
    Nakon što mi je Awour (Oliva) prevela njena pitanja prvo sam progutao knedlu. Stvarno izravno i pomalo neočekivano.
    OK. Čekaj pa nisam baš od jučer. Krenimo od lakših odgovora dakle
    "Po vjeroispovjeti sam katolik."
    "Ne nisam oženio Lilian"
    Nisam baš siguran da ju je odgovor razveselio no reakciju sam teško i mogao promatrati. Tek što su djevojke počele donositi hranu na stol prva majka se gotovo sakrila iza kuće. Vidio sam samo da su otvorili jedan mali prozor iza kauča.
    !?

    "Pa zar vaša majka neće jesti s nama?" - pitah pomalo zbunjen.
    "Ne. Roditelji ne jedu za istim stolom sa djecom."
    Navodno tek najstariji sin ili kći mogu jesti zajedno sa ocem no ostala djeca uglavom jedu odvojeno.
    Koliko god mi ovo bilo van pameti sjetio sam se da je ovo ipak Afrika i da bi svako komentiranje njihovih običaja bilo nepristojno.
    'Ajmo se mi onda radije posvetiti hrani
    Na stol su stavljene zdjele sa omenom u paradajz sosu, piletinom u sličnom sosu, ugali za svakoga i zdjela sa salatom (paradajz uglavnom).
    Stvarno mi nije jasno kako ću strpati cijeli ugali u sebe no potruditi ću se. Ovi ljudi stvarno vole pretjerivati u količini pripremljene hrane no i opet me to podsjetilo na moju baku i njen običaj da skuha hrane za cijelu desetinu kad bih došao kod nje.
    Polako otkidam komadiće još uijek vrućeg ugalija i namaćem ih u umak sa omenom. Nadam se da ću nekim sretnim slučajem povremeno uhvatiti i pokoju ribicu. Gledam kako to oni rade.Trebalo bih uhvatiti nekoliko njih sa svakim komadićem ugalija.
    Nakon par pokušaja da ih kopiram pronađoh svoj stil. Palcem u ugaliju utisnuh žlijeb i kao žlicom zagrabim umaka i par ribica te ih brzo stavih u usta.
    Mislim da sam nakon ovog uspjeha napunio spremnik samopouzdanja te mi se nekako činilo da se mogu upustiti i u razgovore s njima.

    * * *


    Iako se u Keniji službeno govori engleski i swahili pripadnici naroda Luo imaju svoj poseban jezik kojime se govori u poprilično velikom području. Navodno od Sudana do juga Tanzanije. Jezik je poprilično zanimljiv za slušanje. Prepun je glasova poput "nj" i "lj". Naučio sam i par fraza te poboljšao buduću komunikaciju sa bilo kojim pripadnikom ovog naroda.

    Ono što je na swahiliju Habari gani na luo jeziku je Idinade. Djevojka se veli nyako, dijete je nyati (isto kao bivol na swahiliju) s time da ono t zvuči više kao "s".
    Ženska imena počinju na A dok muška počinju sa O. Mislim da sam to već i čuo od Otiena no nije se loše prisjetiti.
    Zgodno je da djeca dobivaju ime prema dijelu (dobu) dana kad su rođena. Doslovce imaju imena poput Darko, Sunčica ili Zvjezdana.
    Dakle sad kad znam jesti skoro kao oni, jezik je samo pitanje dana wink da mi je još pocrniti poput njih...
    Prođe ručak koji je već polako sličio ranoj večeri. Prva majka, koju sam do sada samo čuo kroz onaj otvoren prozor, vratila se unutra i obavjestila sve da ide na safari. Na one karmine točnije, a kasnije tko zna gdje će završiti. Sva je vražja.
    Veli mi Lilly da bi joj treba nešto schilinga da da majci.
    "Super. Torbicu sam ostavio u hotelu."
    Odlazi vidno ljuta, jer zbog moje nesmotrenosti sad mora pješačiti.
    Dok smo tako čekali priupitah prvu majku želi li se možda slikati. Prihvatila je sa oduševljenjem. Po zidu prepunom fotografija zaključio sam da se voli slikavati.
    Smješak molim. Škljoc.

    Susjeda,prva majka,sestra i kći


    Lilly se vratila zadihana.
    "Koliko da joj dam?" - pita me.
    "Pa imam samo tisućice. Daj joj jednu"
    Pruživši joj novce samo se osmjehne i pozdravi sa svima. Očito joj se ovaj mizungu počinje sve više sviđati. Barem dok ima ovih tisučica.
    Djevojke ju malčice zadirkuju da se pazi i da se ne vraća kući kasno. Odbrusila im je da će doći kad svane i da im je bolje da sve pospreme do tada.
    Očito s njom nema šale, ako njoj nije do šale.

    I tako polako privedemo ovaj objed-večeru kraju. Barem sam ja tako mislio. Na stol stižu vrčevi kaše za piće. Mislim da se ukuha pšenična krupica (finija od griza) sa šečerom, začinima i limunom. Sve u svemu ukuno gusto piće no u vrčevima od pola litre.
    Gledam i ne vjerujem.
    Nakon što sam se skoro udavio gutajući onaj ogromni ugali da ih ne uvrijedim sad još trebam popiti i ovu dvodnevnu dozu kaše.
    Cure kao da su me pročitale. Probudile su onaj macho ego.
    "Ko ja da ne mogu to popiti. Makar puknul nakon toga"
    Scena je bila poput one iz "Prosjaka i sinova". Nakon par otpijenih gutljaja shvatio sam da će ovaj zadatak biti zanimljiv i da ću nakon ovog obroka trebati malo šetnje da mi tijelo ponovo dođe u oblik sličniji ljudskome.
    Nakon što sam saznao da na dnu vrča nema nikakvih likova iz crtanih filmova od olakšanja što je tortura završila skoro lupih vrćem o stol.
    "Ajmo van"
    Pokazaše mi malo imanje te kućicu za psa koji ne voli strance na posjedu. Posebno me zaprepastilo saznanje da su otac i Lillyna majka pokopani na imanju, a ne na nekakvom lokalnom groblju kako sam ja očekivao. Ustvari tradicija je takva da na svom imanju imaš sve što ti treba od koljevke do groba.

    Podmladak


    Kako više nije ostalo ništa što bih htio otkriti na imanju sjedoh u hladovinu kuće prve majke i zaronih u svoje misli.
    Moj Bože koliko novih stvari u samo jednom popodnevu.

    * * *


    Vidjevši da bi im gost mogao lagano zadrijemati djevojke odluče da me treba malo zabaviti. Iz kuće druge majke stiže poziv da im se pridružim u razgledavanju foto albuma.
    Može.
    Izvadiše nekoliko albuma koji su bili dobrano pohabani od čestog listanja te kutiju u kojoj su slike koje još nisu raspoređene niti u jedan od njih. Awour - moja druga žena - kako su ju počeli zadirkivati svi na imanju ponudila se da mi objasni što i tko je na slikama.
    Uglavnom osim što mi je danas kroz život protutnjalo barem 30-tak novih lica Lillyine obitelji sad me još bombardiraju sa raznoraznim periodima njihovih života, desecima stričeva, ujaka i ostalih.
    Ugledah Lilly dok je bila 14-godišnakinja. Prava mršavica.
    Nakon odgledanih par stotina fotografija dobijem inspiracju da im popunim zbirku sa novima. Ajmo se slikati.
    Nije trebalo puno čekati. Uglavnom svi su poželjeli biti na prvoj fotki. Pole pole. Kidogo.
    Svi ćete doći na red.

    Kuća druge majke


    Usput dok su se oni skupljali i reorganizirali saznah još nekoliko vrlo važnih sitnica o njihovim običajima. Naprimjer kad poželiš oženiti neku od luo djevojaka obavezan je poklon njenoj obitelji u kravama. O dogovoru odnosno sposobnosti pregovaranja posrednika je koliko će to krava biti.
    Otprilike sam procijenio da bi 4 krave bile dovoljne za "otkup" jedne djevojke. Samo se nadam da ih ne treba i sam odvojiti od krda i dovesti. Obzirom da znam koliko su svojeglave i nepredvidljive.
    Konačno su se dogovorili kojim redom će ići. Polako se već i smračilo.

    Lillyina obitelj


    Pa onda grupa za grupom i svatko sa svakime dok ne ispucah cijeli film.
    Obećao sam im poslati slike odmah po razvijanju kad stignemo u Mombasu.
    Pozdravio sam se sa svima koji ostaju na imanju. Djevojke i Bob idu nas otpratiti do hotela. Iako je kraj pitom da pitomiji ne može biti što se Afrike tiče ipak smo s njima sigurniji vele.
    Ustvari mislim da se niti njima još neda reči laku noć ovom posebnom danu. Mrak koji ovdje pada odmah iza 18 h od cesta i puteljaka napravio je samo nepredvidljive sjenama prošarane slike. Pažljivo stajem i svaki korak dvostruko proučavam. Javna rasvjeta je luksuz koji do ovuda još dugo neće stići.

    Nakon skoro pola sata laganog hoda, obilaznim no lakšim i sigurnijim putevima stižemo do hotela. Odosmo do onog natkrivenog dijela u kojem obično večerasmo. Djevojke će fantu black curent, a meni Pilsner Ice.
    Nisam se niti trudio doći do riječi samo sam ih slušao i guštao.
    Tko zna kada ću ih opet imati priliku vidjeti sve na okupu.
    Volio bih da mogu kad god hoću no ne želim se zavaravati. Ipak je do ovuda 17 sati droncanja autobusom i let Europa-Afrika.
    Zato mi je i jasno ovo brbljanje i prenošenje dojmova jedna drugoj.
    Pozdravi i obećanja.
    Sutra nas dođu ispratiti na bus za Mombasu.
    Vidimo se onda sutra.
    Koji dan !

    - 19:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

    << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


    View My Stats

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se