NATIONAL GEOGRAPHIC HRVATSKA
UVOD NAPISALA MARIE ARANA
SNIMIO ROBERT B. HAAS
Još od starih Inka vjerujemo da ničemo iz tla, baš kao sjeme – da život u ovom hirovitom domu obećava obilje ili izmicanje tla pod nogama. Zemlja nas hrani. Ili uništava. Mi smo ujedno i blagoslovljeni i prokleti nasljednici nemilosrdne i darežljive zemlje.
Možda su upravo zbog toga Inke toliko voljeli sunce, Maje gradili stube do neba, a konkvistadori se verali brdima da zabodu svoja raspela u tlo na visinama. Želimo se osloboditi zemljina zagrljaja. Raširiti krila. Letjeti. Gledati očima kondora.
Zamislite onda ovu rođenu Peruanku, što se najudobnije osjeća na čvrstom tlu, u ekspediciji fotografa koji njezin dom istražuje iz zraka. Upravo sam se u toj situaciji zatekla jednoga jesenskog dana strepeći za život u stražnjem dijelu zrakoplovčića koji se hrabro borio sa zračnim strujama.
Letjeli smo preko zelenog kanjona Callejón de Huaylas, koji presijeca dva planinska masiva – veličanstvene, snijegom prekrivene Bijele Kordiljere i krivudavi, smeđi hrbat Crnih Kordiljera. To je kolijevka jedne od najstarijih poznatih peruanskih civilizacija, kulture Chavín, na čija se visokorazvijena znanja o poljodjelstvu nadovezala kasnija izvanredna kultura Moche, kao i Inke. (Inke će poslije svoj visoki dom u Andama nazivati Qosqo: pupkovina svijeta.) Callejón se također nalazi na planinskom lancu koji se može pohvaliti jednim od najviših vrhunaca u cijeloj Južnoj Americi: spektakularnim Nevado Huascaránom, čiji vrh visok 6770 metara suvereno gospodari dolinom u kojoj snijeg i led naizmjence hrane i uništavaju sav život pod sobom.
Latinska Amerika obiluje takvim paradoksima. Žudimo reći posjetiteljima da naša zemlja obiluje raznovrsnim krajolicima – obalama, pustinjama, prašumama, planinama, močvarama, arhipelazima – jasno razdvojenima ali često međusobno vrlo blizu. Bijeli vrhunci Anda nisu daleko od nepropusnih krošnja Amazonije, gdje tlo prašume u studenom poplavi voda, prisilivši jaguare da plivaju s amazonskim riječnim dupinima. Tek na 1500 metara visine shvatila sam koliko su ti krajolici zapravo bliski i međusobno povezani. Nekoliko minuta u zraku može vas odvesti od vječnog proljeća obalnih predgrađa Lime do vjetrovite pustinje Chan Chana, nekoć ponosne tvrđave naroda Chimú; ili od neumoljivih stijena koje su svladavali konkvistadori do zelenih dolina Cajamarce. Sve je prepleteno. Sve je jedno.
I unatoč povijesti koja se tu dolje odvijala, unatoč patnji koja još uvijek harači tim krajem, pogled odozgo miran je i spokojan – a tlo koje otkriva jedinstveno je i cjelovito. To je, ne mogu se oteti pomisli, Latinska Amerika kakvu je zamišljao južnoamerički revolucionar Simón Bolívar, prostrana zemlja ujedinjena kralježnicom Anda i zamršenim krvožilnim sustavom koji teče iz tamnoga amazonskog srca. U toj Americi ne postoje granice. Ne postoje nacionalnosti. Jedna se regija pretapa u drugu, naselja i gradovi pojavljuju se i nestaju s vidika, doline se stapaju s planinama, a snjegovi se s visina spuštaju i napajaju smaragdne šume.
Bolívarov san o ujedinjenom području, mjestu gdje bi se sve nacije spojile da stvore jači narod, nije zaživio. Umro je u izgnanstvu, omražen i bez prebijene pare, a Latinska je Amerika krenula dalje u svoj svojoj prekrasnoj različitosti.
Pa ipak, nije samo Bolívar sanjao o Latinskoj Americi. Tu je, na kraju krajeva, sve sagrađeno na snovima. Neustrašivi moreplovci Alacaluf iz Ognjene zemlje i meksički Azteci kovali su snove o veličini i, nakon dosta truda, dosegli je. To su učinili i domišljati Moche, Maje, i Inke. A kada je Španjolska glad krenula zapadno, sva je Europa maštala o čudesima koja bi je obogatila. Latinska je Amerika vrlo brzo postala predmetom masovne žudnje. Istraživači 15. stoljeća zamišljali su zemlju u kojoj žive Pigmejci, Kiklopi, krvožedne ratnice i mrzovoljni psoglavi ljudi. Dočaravali su si svijet koji vrvi nadnaravnim. Izvor vječne mladosti. Raj na Zemlji. Zlato...
