Julijana7

nedjelja, 27.09.2009.

Plesni koraci života udvoje

Još su dani lijepi, još su sunca, života, radosti puni.

Pod ruku mi je u knjižnici došla jedna lijepa knjižica - Dar od mora, Anne Morrow Lindbergh. Lijepo opisuje faze života kroz koje svi prolazimo, tražeći se... Ponekad osjećamo kao da prolazimo ispod duge...

... a ponekad izgubljeni u magli... Ljubav je bit svega, a tako je često ne znamo prepoznati, zadržati... Mislimo da nema vječne, savršene... Gledam oko sebe mnoge koji se zapravo vole, iz ljubavi su krenuli zajedno u život, a nakon nekog vremena dolaze pitanja, muke, pa lomovi... A ljubav treba graditi, za nju se boriti. Spoznati da i ljubav, kao i život ima svoje plime i oseke, vrijeme kad smo puni zanosa i vrijeme kada ništa ne osjećamo...

Ovo su samo neke crtice iz knjige:

Osobni odnosi nemaju skriveni motiv, nisu zasnovani na određenim interesima. Ne služe djelomičnim i krajnjim ciljevima. Njihova je vrijednost potpuno u njima samima i zbog toga nadilazi sve druge vrijednosti. I to stoga što su odnosi između osoba kao osoba.

Ovaj odnos proročki je nagovijestio njemački pjesnik Rilke...odnos kakvog jedno ljudsko biće ima prema drugome, i to više ljudske ljubavi (koja ispunjava, beskrajno obazriva i nježna, dobra i čista u vezanju kao i oslobađanju), ljubav će sličiti onome kada se trudimo i borimo pripremajući se, ljubav koja se sastoji u tome kada se dvoje usamljenika štite, dodiruju i radosno iščekuju.

Ali taj novi odnos između osoba kao osoba, ta viša ljudska ljubav, ta zamisao dvoje usamljenika nije nešto što je lako ostvariti. On mora rasti, kao što biljka čvrstih korjena raste, polako. Takva etapa u životu ne smije doći kao dar ili sretna slučajnost već kao dio razvojnog procesa, postignuće koje jedino može slijediti neke važne razvoje u životu svakog od partnera.

Dva odvojena svijeta su dva usamljenika koji će sigurno moći dati jedno drugome više nego kad je svaki bio oskudna polovica. Potpuno zajedništvo dvoje ljudi je nemoguće, i kad god se čini da unatoč svemu ono postoji, to je zapravo sužavanje, uzajamni sporazum koji zarobljava jednog ili oba partnera i priječi njihovu slobodu i razvoj. Ali kada jedom prihvatimo da čak i među najbliskijim partnerima beskrajne udaljenosti ne prestaju postojati, može izrasti predivan život jednog pokraj drugog, prihvate li i uspiju li zavoljeti te udaljenosti između njih. To im može omogućiti da vide jedno drugo u svoj svojoj širini, kao otvoreno nebo!...

... U takvom ozračju svaki napredak u razumijevanju ima vrjednost. Svaki korak, pa makar i nesiguran ima vrijednost...

Dobar odnos sličan je plesu i gradi se na nekim od istih pravila.
Partneri se ne moraju čvrsto držati zajedno, jer se kreću s povjerenjem u istom riitmu, veselo, lagano i slobodno. Čvrsto držanje zajedno zamrznulo bi pokret. Nije bitno je li ruka u ruci, lice prema licu ili leđa prema leđima, jer oni znaju da se kreću u istom ritmu, zajedno stvarajući uzorak gibanja i njime se neprimjetno napajaju.

Radost takvog uzorka nije samo u radosti stvaranja ili radosti sudjelovanja, to je također i radost življenja u trenutku. Lakoća dodira i življenje u trenutku su isprepleteni. Čovjek ne može dobro plesati ako ne slijedi ritam tog trenutka, bez misli o prošlom koraku ili nametanja silom slijedećeg. Savršena ravnoteža s ritmom je ono što daje dobrom plesu osjećaj lakoće, bezvremenosti, vječnosti...

... Kada nam je srce prepuno ljubavi, tada u njemu nema mjesta za strah, za sumnju, za oklijevanje. Upravo taj nedostatak straha čini ples savršenim. Kada svaki partner voli tako potpuno da se ne boji voli li ga onaj drugi također, kad zna da voli i kreće se samo u ritmu te ljubavi - tada, i jedino tada, dvoje je ljudi sposobno savršeno plesati u skladu s istim ritmom...

E, pa ja vam želim sretan ples s vašim dragima, da naučite graditi bolje odnose i biti sretni zajedno!

A ovo je pjesma koja meni predstavlja ideal ljubavi:

- 22:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.09.2009.

Duga...

Iz knjige Tomislava Ivančića: Tako je malo potrebno

Ima ljudi koji samo zato vjeruju u Boga,
da bi ih on sačuvao od zla.
I kad ih tog unatoč tome posjeti teškoćom, problemom,
bolešću, gubitkom najdražih i najbližih,
oni se pretvaraju u Božje protivnike.
Jer, oni su uzeli Boga za privatnog policajca i agenta,
oni su Boga htjeli upotrijebiti za svoj sitni život,
za svoje male probitke,
oni su htjeli biti bogovi iznad samoga Boga.

Nikakvo čudo ako napuste vjersku zajednicu,
jer nikada u njoj zapravo nisu ni bili.
Oni nikada nisu ni vjerovali Bogu,
nikad nisu drugovali s Njime,
nikad nisu imali povjerenje u njega,
oni su ga samo htjeli plaćati svojim vršenjem zapovjedi
i izvanjskim prakticiranjem svoje vjere.

Ne postaje se vjernikom zato da se zaštiti od patnje.
Jer, može se dogoditi da ona još jače pogodi vjernika nego ateista.

Vjernik je, međutim, čovjek koji patnju može nositi,
jer snagu dobiva od Boga.

Vjernik je i čovjek koji u patnji još jače traži Boga,
još mu se snažnije i bliže primiče
i dobiva stoga još veću snagu, te raste u vjeri.

Čovjek koji nikada nije povjerovao Bogu
i koji je s interesom postao vjernik,
past će na prvom ispitu kušnje.
Umjesto da dobije, izgubiti će i ono što misli da ima.

Vjernik i nevjernik nose patnju,
trebaju rješavati probleme, podnose trpljenja.
Biti vjernik ne znači imati životne staze posute cvijećem i suncem,
nego kroz suze gledati sunce ili umjesto sunca vidjeti
prekrasnu dugu u beskrajnoj ljepoti boja.

Bit vjernik znači patiti,
ali i dobiti snagu protiv patnje;
plakati, ali i biti utješen;
biti ranjen, ali i zaviti rane;
biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka;
umrijeti, ali i uskrsnuti.

Neki je učenik zapitao učitelja:
Učitelju, zašto dobri pate više od zlih?
Učitelj mu odgovori: Poslušaj me: neki je seljak
imao dvije krave – jednu snažnu, drugu slabu.
Što misliš na koju je stavio jaram?
Sigurno na jaku – odgovori mu učenik.
Učitelj zaključi: tako čini i divni i milosrdni Bog –
da bi pokrenuo svijet, stavlja jaram na dobre.

U glavama i srcima ljudi neprestano se redaju pitanja:
zašto kod nas ovollike paklenske patnje,
zašto progon nevinih,
zašto ubijanje slabih i nejakih,
zašto od cijelog svijeta baš mi na križu?
Jedni odgovaraju da je to kazna jer previše griješimo,
drugi da je to tako i da tu nema odgovora,
treći misle da Bog s tim nema ništa.
Pa ipak, pogledamo li na križ,
shvatit ćemo da patnja nije znak kazne,
nego grijeha među nama.

Ali, patnja može biti i znak privilegiranosti
i poziv na veću svetost, slobodu i blagostanje.

Patnja može biti i znak da smo Bogu dragi kao njegov Sin
i da nas poziva da mu se još više približimo,
kako bi nas stavio na svoje srce.

Ipak je patnja još uvijek poziv da se borimo protiv nje.
Patnja je znak da nas Bog zove
da mu unatoč svemu ostanemo vjerni,
očekujući njegovu pomoć
i da jedni prema drugima pokažemo ljubav
tješeći, hrabreći, pomažući,
ako treba i umirući jedni za druge.
U tome se pokazuje Božja mudrost i Božja veličina.
Prihvaćajući patnju iz Božje ruke,
prihvaćajući rat i progonstvo, patnju,
prihvaćamo mirno i kaznu za svoje grijehe,
ali istovremeno stvaramo prostore
Božje prisutnosti, Božje ljubavi,
i tako omogućujemo Bogu da može u nas uliti novi život,
mogućnost nove kvalitete života.

Patnja je tu samo zato da bismo vidjeli Božju utjehu,
smrt je samo tu da bismo doživjeli uskrsnuće.

U patnji je stoga važno uvijek gledati naprijed,
gledati u Božje lice, tražiti Božju prisutnost
i prihvaćati njegovu volju,
te tako omogućiti da patnja što prije završi.

Neka ti Bog dade snagu da život i patnju
hrabro izneseš do uskrsnuća i vječnosti.