Malo o smrti
Prvo sam mislila napisati opet nešto o svom novom poslu. Tipa puno se radi, od 9-17 (ja sam zaboravila kako je to kad negdje moraš sjediti do točno u minutu. Ma zapravo to baš i nije istina obzirom da ja nikad nisam imala posao na kojem se nužno moralo sjediti do točno određene minute, tako da me ovo još uvijek začuđava i izbezumljuje), još uvijek učim i slušam online treninge i ....
U subotu je poginuo vozač hitne iz Pitomače kojeg sam znala. Moram priznati da me poprilično pogodilo iako čovjeka nisam znala predobro, znali smo se zafrkavati, i zbilja je bio jedan od boljih. Kad bi se radile fešte uvijek je Franjo bio zadužen za kotlovinu (ako treba peklo se i u kolima hitne 
), pečenje, roštilj ili već koja mesna delicija.
Ono što me zapravo kod smrti uvijek izbezumi kako u trenu mijenja nešto što podrazumijevaš. Naravno da ne mislim da ljudi koje znam ne mogu umrijeti isključivo iz razloga što ih baš ja znam, poznajem ili volim, ali nekako mi je to uvijek nestvarno. Do sad je bio tu, a odjednom više nikad. I rastuži me to. Poprilično, jer odjednom počnem razmišljati tko bi mi sve mogao tako u hipu nestati i smrznem se kad počnem misliti o starcima, sestri, mojem I-u. Jednostavno ne želim o tome više ni pisati jer mi i samo tako napisano stegne srce.
Možda bi bilo bolje da sam pisala o poslu, ne bi se na kraju ovako uznemireno osjećala, a na poslu sam pa nije da se baš mogu povući u neki ćošak i kontemplirati.
Nadam se Franjo da si na dobrom mjestu, gdje je klopa uvijek odlična, vino pitko a žene voljne 
prvi radni dan
Sve je jasno iz naslova. Danas mi je prvi radni dan na novom poslu. Kaj bi se reklo, so far so good. Nije da sam nešto pretjerano korisna, ali fala bogu, nitko od mene to ni ne očekuje. Zapravo, još nemam prave ideje što bi to točno ja trebala raditi, ali sam pročitala brdo nekih službenih spisa i protokola, pa se nadam da će sve sjesti na svoje mjesto kada sve to strpam u neki kontekst. Čak ću danas i zbrisati ranije doma 
Zapravo mi je super kaj sada nakon posla idem na kavu, a ne doma blejati u bjieli zid.
I igram se s mačkama 
I pričam s ljudima, a ne naplaćujem participacije 
A participacije su zbilja priča za sebe. Već i vrapci na grani znaju kako se svi,od doktora do pacijenata, žale na administrativnu pristojbu, ali naravno da je naša država gluha za potrebe svojih građana.
I sada ću veselo odgibati jer me mali čeka vani pa idemo negdje u grad 
kisi kisi
