Manipulirana

28.03.2006., utorak

Mali Svijet-Mali Internet

Da je Svijet mali, to znamo odavno, no da je i Internet mali uvjerila sam se prekjučer. Čekajući da moj muž dođe sa posla,i naravno surfajući našom naslovnicom zapazih blog naše blogerice XVIIhttp://xvii.blog.hr na kojem sam, naravno uživala u umjetničkim slikama Splita, ali i naišla na link o starom Splitu i njegovoj povijesti. Surfajući dijelom povijesti spaorta u Splitu, naišla sam na Veslački klub "GUSAR" i njegove stranice. Pomnije čitajući tekst o veslačima koji su nas proslavljali nekad svojim pobjedama naišla sam i na ime i prezime MOJTIĆ MATE. Iz priča moje svekrve nekad, saznala sam da se njen otac tog imena bavio ribarstvom a i sportom, te da je učestvovao na nekoj olimpijadi u veslanju. Isto tako pričala mi je da je stari MATACIN kako su ga zvali, prijeteljevao sa Borisom Dvornikom a i Miljenkom Smoje. Nisam tome pridavala veću pažnju, no, kako rekoh surfajući internetom naišla sam na stranice GUSARA iz Splita, http://www.hvk-gusar.hr, i njegovu povijest. Kako su godine lijepo raspoređene, pronašla sam i stare slike i djeda moga muža. Kako je on umro 02.02.95. godine, lijepo je da sada živi na internetu kao jedan od zapamćenih građana grada Splita. Naravno, nazvala sam svekrvu i sve joj ispričala i ona se oduševila. Ispričala mi je da je čak kod naše babe Anke Mojtić bio mladi novinar kako bi napravio intervju sa njom jer se planira u Splitu načiniti spomenik veslačima Gusara, koji su ga proslavili. I u obiteljskoj arhivi pronađoh jedinu sliku Mate Mojtića, koji je bio stasit i kršan čovjek, ribar i veslač koji je iznad svega volio more i Split. Bilo bi mu drago da zna, kako ga nisu zaboravili i kako i dalje živi u sjećanju i na Internetu uz ostale svoje kolege koji su također dali svoj doprinos tom sportu. Evo direktnih linkova za godine koje mene zanimaju zbog Mate Mojtića,http://www.hvk-gusar.hr/povijest/od32-41.htm,http://www.hvk-gusar.hr/povijest/od45-52.htm Ovo je jedina njegova slika koju imam koju sam nazvala RIBAR KRPI MRIŽU SVOJU, ako je želite videjti veću, kliknite na nju. A ovdje sam posudila iz arhive Gusara neke isječke i sličice za uspomenu. 1939. — U travnju 1939. na velikoj internacionalnoj regati u Beogradu veslači HVK-a pobjeđuju Mađare u četvercu sa i osmercu. U pobjedničkom osmercu veslali su: P. Ozretić, M. Alujević, I. Zuppa, Z. Brajković, M. Mojtić, J. Ružić, I. Jukić, S. Alujević i kormilar Rainis, a u četvercu sa: H. Peribonio, J. Ružić, M. Mojtić i S. Alujević. Pobjednici na internacionalnoj regati u Beogradu travnja 1939. H. Peribonio, J. Ružić, M. Mojtić, S. Alujević i korm. S. Rainis 1940. - Posljednje državno prvenstvo u razdoblju između dva rata održano je u Dubrovniku 11.VIII 1940. Na ovim regatama HVK Split je pobijedio u četvercu sa i četvercu bez kormilara. Pobjednici u četvercu sa bili su: Iso Jukić, Jure Ružić, Mate Mojtić, Slavko Alujević i kormilar Stjepan Miličić, a u četvercu bez Petar Ozretić, Toma Rosandić, Igor Zuppa i Mile Alujević. Ekipe splitskog HVK koje su pobijedile na prvenstvu Jugoslavije 1940. godine 1948. — Na velikoj internacionalnoj regati koja je održana 1948. u Beogradu ,,Gusar" je pobijedio u četvercu bez kormilara u sastavu: P. Ozretić, I. Lipanović, M. Mojtić i M. Alujević. Ovaj četverac zastupao je iste godine Jugoslaviju na olimpijskim igrama. A našla sam i feljton iz Slobodne Dalmacije, a i na stranicama Gusara isto to: Feljton za jubilej - DEVETORICA GUSAROVIH: DUJE BONAČIĆ (2) LJUDI OD VESLA I GESLA piše Mario GARBER Čovik bi uvik tija napisat šta može bolje, ne samo radi sebe, nego je dobro kad to šta si doživio, može još netko s tobom doživit. Tako sam se osjećao nakon razgovora s profesorom doktorom Ljubomirom Kraljevićem u prvom nastavku ovoga feljtona o sjećanjima na Gusarovih devet desetljeća. I nisam mogao vjerovati da će se nešto slično ponovit i u susretu s Dujom Bonačićem, legendarnim veslačem, sportašem i čovikom. Zato me počinje hvatat panika. Jer sumnjam da sam dorastao tome. Opet triba oduševit tekstom sve one čitatelje koji se guštaju prepustit žuljevitim zaveslajima duboko u Gusarovu prošlost. Ali – ako i nisam tome dorastao ja – šta se uopće zamaram s tim, zato i jesu tu sve te Gusarove veslačke ličnosti koje nisu slučajno stvorene da grade te čudesne sportske piramide ispred kojih stojiš tako zblenut i nemoćan. Baš zato što znaš da su sve to zaveslaji naoko običnih ljudi ka šta si i sam. A mora bit da – ipak nisi. RIBAR MATACIN Došli smo do 1934. i bronce na EP u Luzernu: Ivo Fabris, Hadrian Peribonio, Elko Mrduljaš, Slavko Alujević, Mile Alujević... Četverci su uvijek bili kraljevske discipline. Bonačić lista knjige i sad diktira ove: Pere Ozretić, Slavko Alujević, Vinko Matacin... Pita me da je li znan koji. Kako ne znan kad san na njegov vez na Matejušku prije nekoliko godina drža brod na komercijalu. Vinko Matacin je poznati, najstariji i najveći ribar s Matejuške, govorim i čekan "peju" od profešura Duje, ali vraga: - Sjedni, dva. Nemaš pojma da je Matacinu pravo ime Mate Mojtić. Kad bi ga vidija, u bokove je bija tanak ka da mu je to vrat. A to je bila varka. Nije on bija tanak u bokove nego širok u leđa. Gleda san ga jedan put dok je plea konope. Na leđa mu je radilo iljadu mišići ka kad gledaš klavir s unutrašnje strane dok mu skaču svi oni batići od tipki. Odlutali smo u razgovoru ali nema straja, sve Bonačić drži pod kontrolom: - Nego da dovršimo, u taj četverac s Matacinom vesla je još i Mile Alujević. Ovu priču o ribaru Matacinu mora san ispričat jer najveća naša snaga u Gusara bila je ta šta kad bi se skinili veslat nije više bilo razlika između intelektualac, ribari, zidara, pitura, političara, diretura, profešura, doktori...Evo, Ivo Senjanović, akademik. Još u splitski škver se znalo za "Ivino kormilo" dok je bija samo tehničar, a onda je otiša u Zagreb i sve pristiga do doktorata i titule akademika.

- 18:29 - Komentari (52) - Isprintaj - #

23.03.2006., četvrtak

Depeche mode-koncert 22.03.06.

Nakon oporavka od jučerašnje avanture, odlaska na koncert Depeche mode, želim napisati par riječi kako bi mi na blogu ostala uspomena na taj poseban dan. Već dugo planirana kupovina karata za koncert nije urodila plodom, jer su u Puli planule karte u roku par dana. Obrnula sam nebo i zemlju u potrazi za njima no uzalud iako im je cijena bila 360,00 kn. I kako sam ja uporni i tvrdoglavi horoskopski jarac, nisam dopustila da me svlada malodušnost, rekoh ja mome Robiću, "ajmo mi gore pa možda dobijemo kartu od onih koji prodaju na crnjaka ispred ulaza prije koncerta, pa ako uspijemo dobro, ako ne onda idemo nazad". Kaže on "može, ajmo". Negdje oko 16,00 h nakon što smo uredili čuvanje djece, krenemo mi. No sva se urotilo protiv nas. Prvih 30 minuta prešli smo 30km. Kamiona ko u priči, vrijeme nije moglo biti gore, kiša sumaglica....ono, strava na cesti. Ipak uza sve muke stigli smo u Zagreb negdje oko 19.20h i uputili se ravno na trg ispred Doma sportova. Naravno, nismo uzeli kišobran pa smo tako na kiši pokušali što prije kupiti karte da zbrišemo negdje na suho nešto pojest. Al, kad te neće sreća, neće te. Prvih pola sata ništa od karata, kad ugledasmo jedan dečko pored nas izjavi da ima kartu viška. Odmah su skočili neki i ponudili mu 400,00 kn. Onako mokra i isfrustrirana nisam ni razmišljala i proderem se, "Ja ti dajem 500,00 kn! za tu kartu" I dečko se okrene i kaže, ok može. Ovi prvi su se bunili da su bili prvi, al dečko im je odvratio da smo mi ponudili više i prodao je nama. Našem veselju nije bilo kraja. Bar u prvih par trenutaka, jer je tek pola posla bilo gotovo. Trebalo je nabaviti još jednu kartu. Oko nas par cura je čak isprintalo i ubacilo u plastiku natpis KUPUJEM KARTU VIŠE. Bilo nam je smiješno, no one su uspjele negdje kupit i predale taj natpis nekom tipu. Nedugo nakon toga on dođe s izjavom da je kupio kartu od nekih Talijana i da taj natpis donosi sreću. Sav sretan predao ga je nama. I mi nastavismo stajati na kiši...... Odjednom nam priđe jedna simpatična cura i kaže, molim vas vidjela sam da ste kupili kartu i znam da vam trebaju dvije, ako slučajno ne uspijete, bi li tu kartu prodali meni. Mi smo se nasmijali i rekli da ćemo to i učiniti. Ostala je uz nas a još joj se pridružio par prijatelja koji su imali svoje karte i ponudio nas pivom. tako smo stekli i društvo. Pomalo već razočarani jer je već bilo 20.40h, ugledamo dva dečka, koji nam priđoše i uputaše da li nam možda trebaju karte i da ih prodaju za 700,00 kn. Meni je to već stvarno bilo dosta, jer su neki Englezi i neki preprodavači bezobrazno prodavali karte po 750,00 kn i nisu htjeli spustiti cijenu. Nije mi se kupovalo karte od takvih....i dosjetim se. Rekoh ja, "dečki ovdje man već sat vremena prodaju karte po 750,00 i nismo ih kupili, pa ih nećemo kupiti niti za 700,00 kn, radije ćemo ići doma od kud smo i došli" , oni se zbunjeno pogledaju, i ponude nam karte za 600,00 kn. I ja onda njima prasnem. Dečki, mi vam nudimo 500,00 kn po karti, za dvadeset minuta počinje koncert, ovi drugi nisu prodali karte za toliko love pa nećete ni vi. Ovo vam je šansa da prodate obje karte umjesto da ih ne prodate uopće. I na moje zadovoljstvo jedan pristane i proda mi kartu, a ni drugi nije dugo razmišljao i proda i on svoju onoj curi sa nama, uz mrmljanje kako smo ih opljačkali.....ha,ha. Kad sam pogledala kartu vidjeh da su je dobili kao nagradnu. Tipovi su zaradili 500,00 kunića svaki i još plaču da su opljačkani. Što bi tek mi mogli reći....... Dobro, sve u svemu naša mala grupica uputi se konačno ka ulazu usput se upoznajući. Cura koja je eto uz nas kupila kartu zvala se Ivana, a njen par prijatelja Boris i Paola. Oni su došli iz Čakovca i Koprivnice, mi iz Pule, no nismo došli uzalud. Uletili smo unutra točno u 21.00h. No koncert je već bio ranije počeo, pa je predgrupa već bila završila i svirao je Depeche mode. Urmebes....velika dvorana dupkom puna....ruke u zraku....vrištanje......a izvođači vrhunski. Scena je bila odlično sređene, ozvučenje besprijekorno a naši ljubimci su svirali i svirali.... Dva puta smo ih zvali natrag pa su koncert morali završiti laganicom jer ih inače nsbismo pustili doma. Sve u svemu bilo jedivno i nezaboravno. Nakon koncerta otišli smo nešto pojesti i zaputili se opet po onom lošem vremenu nazad. U 04.00h ujutro kad sam se dokopala kreveta niko nije bio sretniji od mene......no u 10 je bilo buđenje, jer smo se ipak danas morali pojaviti na poslu. Ah..taj ....posao..... Danas sam saznala da nas je bilo više od 10000 na koncertu, a i da je ono ružno vrijeme jutros u 06.00h rezuiltiralo lančanim sudarom na autoputu kod Karlovca. Dobro je da smo ravno otišli doma, jer da nismo tko zna kad bi poslije stigli. U desnom boxu imate malo muzike Depeche mode, pa uključite video koji poželite. Ostavljam vam onu moju gratis kartu koju sam platila 500,00 kn i malo sličica, koliko sam mogla u onom polumraku, blještavilu i gužvi poslikati. Možda vam dočaraju ugođaj........

- 18:22 - Komentari (20) - Isprintaj - #

21.03.2006., utorak

Ribica

Jesam, jesam vidjela sam ju..... Prije par dana pisala sam post o Arsenu Dediću i o tome kako je skladao muziku za tu kazališnu predstavu. Danas sam je sa svojom svekrvom otišla pogledati u INK. Kako je predstava imala svoju praizvedbu u subotu a premijeru u nedjelju, danas je bio već četvrti dan kako se daje pa nije bilo gužve. Čula sam da su kritike podijeljene, neki je hvale a neki kude i tvrde da je dosadna. Kako bi donijela svoj nepristran sud o tome, udubila sam se u predstavu i zaključila da je dobra i da ima svoju poantu....svoju tragičnu priču koja je aktaulna bila nekad u vrijeme nastanka ovog djela jednako kao i danas. Tema je žena i njen život i nastojanja da se udomi i što se zapravo dešava onim nesretnicama u životu koje to ne uspiju. Glavni lik, Lucija Šerbedžija vjerno i srčano interpretira život te žene koja odlazeći na pecanje sa posljednjom muškom uzdanicom u svoj budući bračni život odaje svoju tešku životnu priču ribici koja nikako da zagrize njen mamac. U isto vrijeme na drugom kraju njen Piero lovi svoje ribice....no one izgleda nemaju rep...... Kazališna predstava na maloj sceni ide do te mjere da se u jednom malom djeliću prožima sa publikom. Taj lov na ribice sa dvije noge glavnog muškog lika kojeg glumi glumac Joseph Nzobandora-Jose, sažeo se u ples sa izabranim osobama iz gledateljstva. Slučajno sam,ja prva bila izabrana za jedan ples na sceni budući da sam sjedila u prvom redu. Bilo mi je malkice neugodno, no izdržala sam i otplesala par krugova sa glumcem. Nakon toga, hvala bogu bio je red na slijedeću gledateljicu pa sam mogla odahnuti i otpuhati tremu. Za to vrijeme Lucija se pripremala za završnicu koju je odigrala savršeno. Na kraju, kad je podastrla cijeli svoj život ribici koju lovi uspjela....ulovila je ribu...ribetinu...veliku kao pola njene ruke. I taj uspjeh, taj konačni uspjeh nije imala sa kim podijeliti...Piero joj se nije odazivao, a ona je shvatila da je u stvari pored svih svojih muškaraca u životu i nastojanja da bude voljena i zadovoljna žena, na kraju ostala samo jedna jadna, isfrustrirana i jako, jako usamljena osoba.Odjevena u vjenčanicu konačno je sebi priznala da je USAMLJENA i otrčala sa scene. Dojmila me se predstava jer sam je proživjela gledajući je očima jedne žene. U isto vrijeme, nisam sigurna kako je to shvatio muški dio publike. Meni osobno predstava nije bila nimalo dosadna, niti loša i ozbiljno me se dojmila, a muzika koja se provlačila kroz cijelu predstavu je naprosto dočarala dušu glavnog ženskog lika.Bravo za Arsena, on izgleda dobro poznaje žensku dušu te je lako mogao pretočiti u note. Među gledateljima sam primjetila i Sašu Broz, kojoj moram čestitati na hrabrosti da ovo naše kazalište digne iz učmalosti i postavi na noge kako spada.

- 23:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.03.2006., ponedjeljak

Blogeri u svijetu

Da nije SPAM sve što se čini spamom uvjerila sam se danas.Kako ne zirkam svakodnevno na mail od Iskona koji sam postavila na ovu stranicu nego jednom tjedno da bi pobrisala tonu spama što mi svakodnevno pristiže, tako sam tek danas među 40-tak Spamića i 5-6 svojih mailova otkrila jedan koji sam i otvorila. Ono, klikam ja po tim mailovima za brisanje i dođem do jednog za koji nisam bila sigurna je li ili nije spam. Otvorim ga i imam što vidjeti. Javila mi se blogerica iz Amerike, koja je moj blog slučajno otkrila Guglajući. Pozvala me da in se pridružim na top listi nalazeći da mi je blog dobar. Nasmijala sam se u sebi....Ameri me na drugom kraju svijeta pronađu, a na vlastitioj naslovnici nisam ni na cool, ni na almost cool listi, a u zadnje vrijeme se ne objavljuje ono što pošaljem adminima kao zanimljivost.Uzvratila sam joj mail, i posjetila njenu stranicu. Prilažem u orginalu njen napis, pa eto ako želite....svratite je posjetiti. Ja jesam...... Od: stacey-r@hotmail.com Dodaj u adresar Za: jasnabudisin@net.hr Naslov: my toplist Datum: Thu, 16 Mar 2006 18:42:04 +0100 Hi, I have found your Website 'Dnevnik nas 2+2' at http://oboje69.blog.hr by mistake in Google - it's pretty cool. I got a toplist from http://www.ontoplist.com/, you can access it at http://shedreamsindigital.ontoplist.com/ Would you mind joining it ? It should be a great match to your Website as well. Please email me if you have any questions. Thanks, Stacey

- 17:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #

19.03.2006., nedjelja

Oceanu posjetio Arsen Dedić

Jučer, dok smo sjedili kod Jelene i Zorana u Oceani o kojoj sam već pisala imali smo priliku upoznati našeg velikog kantautora Arsena Dedića. Naime ovih dana u INK Pula daje se predstava "Ribica" čiji je autor Pier Paolo Pasolini. U predstavi glumi odnedavno i naša sugrađanka Lucija Šerbedžija koje je i redovni posjetilac Ocene. Arsen Dedić je skladatelj i autor songova za ovu predstavu, te je njegov boravak u Puli i psjet Oceani bio vezan uz predstavu. Duhovit, oštar i simpatičan na svoj osobit nači počastio nas je svojim prisustvom ujutro na kavici. Naravno kako uvijek imam uza sebe moj digitalac, Zoran ga je zamolio i da to ovjekovječimo slikajući se sa njim. Pristao je, naravno uz nekoliko šala i napomenu da mora razgrnuti jaknu da se na majici može vidjeti natpis Lu, što je ime njegove unučice koju obožava. Kako je subota dogovorili smo se da se nađemo navečer u Oceani opet. Ja sam u međuvremenu izradila slike koje je sa zanimanjem pogledao i naravno, duhovito komentirao. Sve u svemu jako dobro izgleda i drago mi je da se lijepo oporavio nakon bolesti i presađivanja jetre. Vedrine i duhovitosti mu ne nedostaje. Iako znam da je poznati kantautor od kad znam za sebe, otišla sam malo kopati po internetu u potrazi za njegovom biorafijom i pronašla sam sve o njegovom radu djelima i nagradama. Sada sam još ponosnija što sam imala priliku biti u njegovom društvu i što će to biti jedno vrijedno sjećanje jednog dana koje ću ostaviti mojim unucima. Evo, ovdje su fotografije, a u nastavku pročitajte i njegovu biografiju, jer mislim da je korisno i vrijedno znati biografiju jednog velikog čovjeka. ARSEN DEDIĆ Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. u Šibeniku. Tamo je završio gimnaziju i srednju muzičku školu. Od 1957. godine živi u Zagrebu gdje je diplomirao na Muzičkoj akademiji (1964). Od 1962. nastupa na glazbenim festivalima te ubrzo snima pjesme koje su odredile njegov kantautorski pravac: Kuća pored mora i Moderato cantabile (1964). Stihove je počeo objavljivati u Poletu, Prisutnostima, Književnim novinama, Književniku, a prvi je puta nagrađen u splitskom Vidiku. Prva knjiga Brod u boci (1971) objavljena je u više izdanja i prodana u 60-ak tisuća primjeraka. Stihovi su mu uglazbljeni na 50-ak nosača zvuka, a pjesništvo tiskano u 20-ak zbirki poezije: Brod u boci, Zamišljeno pristanište (s Matijom Skurjenijem), Narodne pjesme, Poesia e canto (Napulj), Zagreb i ja se volimo tajno, Hotel Balkan, Pjesnikov bratić, Pjesnik opće prakse, Slatka smrt, Stihovi, Čagalj, Zabranjena knjiga, Dječje oči... Pjesničko-grafičke mape: Ex-voto (s Matkom Trebotićem), Tvoje tijelo, moja kuća (s Munirom Vejzovićem) i Padova (s Tomislavom Petranovićem - Rvatom). Napisao je partiture za oko 200 kazališnih predstava - Hölderlin, Domagojada, Inspektorove spletke, Kavana Torso, Glumijada, Cabaret Arsen, Eko-eko, NNNI (balet za djecu), Predstava Hamleta u selu Mrduša donja, Majstor i Margarita, Cymbeline, Djevojka bez miraza, Dnevnik malog Perice, Tena, Krležijada, Kuća pored mora (balet), Lady Šram (opereta), Ondine, Bljesak zlatnog zuba, Zagreb kak Zagreb, Na rubu pameti, Mala sirena... Više od 70 igranih, dokumentarnih i animiranih filmova: Živa istina, Vlak u snijegu, Vlakom prema jugu, Mahovina na asfaltu, Glembajevi, Suncokreti, Kod kuće je najbolje, Donator, Povratak Katarine Kožul, Stela, Ruža, Kravata croatica, Pont Neuf... TV serije i drame: Prosjaci i sinovi, U registraturi, Zlatna nit, Punom parom, Tamburaši, Hajdučki gaj, Zagrljaj, Sestre, Jedrima oko svijeta, Izjava, Vrijeme je za bajku, Samac, Nedjeljno prijepodne, 24 sata u životu jedne žene... Surađivao je s avangardnim teatrom Arbos u Salzburgu te plesnim teatrom u D9Esseldorfu (glazba za balet i film Carpe diem). 80-ih postaje uvažen i na međunarodnoj sceni; prima najprestižnije europske nagrade te surađuje s poznatim pjesnicima-pjevačima Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem i Bulatom Okuđavom. Najznačajniji albumi: Arsen 2, Homo volans, Porodično stablo, Provincija, Moje popevke, Kino Sloboda, Glazba za film i TV, Tihi obrt, Ministarstvo straha, Na zlu putu te izdanja izabranih pjesama: Arsenal, Najbolje od Arsena i Herbar... Uglazbio je i interpretirao mnogo hrvatskih pjesnika... Piše stihove i glazbu za mnoge pjevače, djeluje kao aranžer, dirigent te producent. Piše i sklada za dalmatinske klape: Zaludu me svitovala mati, Cvita moja, Dota, Ni u moru mire, Ko ovo more platit, Vratija se Šime, Veslaju, Maškare, Marenda, Kite, Da mi nije moje dice... Sakralna glazba: Majka Marija, Šimunu Filipoviću... Za djecu: Arsen pjeva djeci, Pjesme sa šlagom, Carevo novo ruho... Arsen Dedić član je HDS-a, HGU-a, Društva hrvatskih književnika te član donorskih udruga. Na festivalima osvaja nagrade za glazbu i stihove (Zagreb, Opatija, Split, Krapina, Sarajevo, Beograd, Ljubljana...), kao i brojna priznanja - Slavenski, Tijardović, Mlado pokoljenje, Zlatno sidro za glazbeni opus vezan za more, Prix Jacques Brel (1979), Premio Tenco (San Remo, 1982), Premio Citta’ Recanati (2000), Zlatne Arene za filmsku glazbu (Donator -1989, Pont Neuf -1997), nagrade za scensku glazbu na Danima Satire (3 puta), Marula za scensku glazbu na Marulovim danima, Zlatni Histrion (1995), Milivoj Körbler (za projekt Ministarstvo, 1997), Goranov vijenac (za sveukupan pjesnički opus, 2003), Institut Hrvatske glazbene industrije Počast pjesmama (Opatija, 2003), Kiklop (Zabranjena knjiga, 2004). Nositelj je Ordena zasluga za narod srebrnog vijenca, odličja Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1995) te drugih... Višestruki je dobitnik Porina: producent godine (izvan klasične glazbe) Tihi obrt, sa Stipicom Kalogjerom (1994), za najbolji album folklorne glazbe Ko ovo more platit - 20 šibenskih pjesama Arsena Dedića (kao glazbeni producent, 1996), za najbolji album zabavne glazbe Ministarstvo straha (1998), za najbolji kompilacijski album Herbar (autor kompilacije, 2000). Nagradu Porin za životno djelo primio je 1999. Arsen Dedić osvojio je Porine za album godine i najbolji album pop i zabavne glazbe na dodjeli Porina i 2006. u Osijeku.

- 16:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.03.2006., srijeda

Glad......siromaštvo.....oholost.....

Danas mi je stigao jedan mail, koji me je duboko potresao. Mnogi su ga sigurno već vidjeli jer tko zna koliko već dugo kruži internetom dok je došao do mene. Slika i popratni tekst govori puno toga, te nemam potrebu komentirati sve to, samo ću objaviti. Pročitajte, shvatite poantu i pokušajte bar mrvicu napraviti pomak u životu ..... Slika u mail-u, zabiljezena 1994. godine tijekom sudanske nestasice za hranom, je osvojila „Pulitzer-ovu nagradu. Slika prikazuje izgladnjelo dijete koje je puzalo prema kampu s hranom Ujedinjenih naroda udaljeno samo 1 km od mjesta slike. Na slici, lesinar čeka da dijete umre kako bi ga mogao pojesti. Slika je šokirala cijeli svijet. Nitko ne zna sto se dogodilo s dijetetom, kao ni Kevin Carter koji je napustio mjesto nakon sto je snimio fotografiju. Tri mjeseca kasnije fotograf je počinio samoubojstvo. Ovo je pronadeno u njegovom dnevniku: „Dragi Bože, obecavam da nikad neću bacati svoju hranu bez obzira kako lošeg okusa bila ili kako sit budem bio. Molim se da će On sacuvati ovog malog djecaka, voditi ga i sačuvati od bijede. Molim se da ćemo biti osjetljiviji na svijet oko nas i da nećemo biti zaslijepljeni nasom sebičnom prirodom i interesima. Nadam se da će nam ova slika biti podsjetnik koliko smo sretni i da nikad nećemo uzimati stvari olako." A evo verzije i na engleskom: This was found in his diary , Dear God, I promise I will never waste my food no matter how bad it can taste and how full I may be. I pray that He will protect this little boy, guide and deliver him away from his misery. I pray that we will be more sensitive towards the world around us and not be blinded by our own selfish nature and interests. I hope this picture will always serve as a reminder to us that how fortunate we are and that we must never ever take things for granted

- 20:10 - Komentari (16) - Isprintaj - #

09.03.2006., četvrtak

Pomozite Sari!!!!!

Upravo sam se vratila s posla i pročitala u dvotjedniku ISTRA NEWS jednu priču o borbi samohrane majke da svojoj djevojčici oboljeloj od tumora na mozgu osigura liječenje nakon već, četiri operacije. U listu navode da majka Ivana Lopac ima račun kod Hrvatske poštanske banke broj 3202479791 na koji joj se mogu uplatiti prilozi. Ukoliko želite pročitati cijeli tekst uplodala sam sliku te stranice. Kliknite na sliku da se otvori u većem formatu za čitanje. I ne budite na kraj srca. Pomozite SARI.

- 16:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

07.03.2006., utorak

Festival vjenčanja-hotel Histria

U subotu i nedjelju u Puli u hotelu Histria održan je Festival vjenčanja. Prvo su održana vjenčanja na kojima nisam bila, a onda danas je održana izložba vjenčanica, te revija vjenčanica, frizura i šminke za vjenčanje. Između ostalih prezentera bio je i Frizersko-kozmetički salon „Elvira“ iz Pule. Vlasnica salona Dorijana Juršić-Janković, njena dugogodišnja uposlenica i vrsna frizerka Nada Šverko koja godinama sudjeluje na revijama i natjecanjima frizera,njena druga mlada frizerka Marina Budić, te njena kozmetičarka Marinella Manzin bile su nositeljice dijela revije u kojem su nastupali i bivši stanari Big Brother kuće, Tanja, Kristijan i Hamdija. Nadam se da ću dobiti i video koji ću vam postaviti kako bi mogli pogledati nastup. Za trajanja festivala u predvorju sale organizatori su postvili štand na kojem se mogla za dvedeset kuna kupiti lutrija i dobiti simbolične nagrade a prihod odlazi Down Sindrom centru koji odnedavno djeluje u Puli. Štandu su se priključili i naši Big Brotherovci i tako pomogli boljoj prodaji lutrija. Kupila sam dvije lutrije i dobila dva bedža i dvije kemijske sa logom centra. Sviđa mi se ovakav pristup gdje čovjek može doživjeti glamour i u isto vrijeme pomoći onima kojima je to potrebno. Nakon svega uputili smo se u restoran „Biska“ kako bi umorni i gladni sudionici mogli nešto i pojesti. Ugodno smo se družili. Mogu pripomenuti kako sam oduševljena prirodnošću i jednostavnošću Tanje, Kristijana i Hamdije, koji su ovaj festival počastili svojom prisutnošću bez traženja novčane naknade. Zaista, troje dragih i iznimnih mladih ljudi sa kojima sam popričala i podijelila tih sat vremena u Biski. Imam sličice pa ih pogledajte. Naravno, za one koji su na ovoj stranici prvi put imam pripomenu- Kako bi slika postala veća KLIKNI na nju. Ove slike gore su izložene vjenčanice, torta u obliku vjenčanog šešira, te šminka i nakit za vjenčanja. Na ovim slikama gore su Dorijana i Marinella, Dorijana i Marinella sa modelima, te na posljednjoj Nada sa unučicom i stanarima Big Brothera na štandu Down centra. Ovdje sam slikala štand Down centra, te cijelu ekipu salona „ELVIRA“ sa gostima. Na klopi u Biski.................. I sad malo mojih slika za uspomenu na lijepo druženje.

- 17:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.