Photobucket>

sultan's favorite story

ponedjeljak, 28.07.2008.

Doriannino ogledalo

Photobucket
Zelinsky: Rapunzel

Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...



Dorianna

Jednom davno, u zemlji iza čarobnog ogledala, živjela je djevojčica po imenu Dorianna ...

Dorianna je bila princeza, a Kralj i Kraljica tako su je jako voljeli da su je zatvorili u visoku kulu bez vrata, s prozorom visoko iznad šamca koji je okruživao kulu. Bojali su se da će se obistiniti kletva koja je bila izrečena onoga dana kad se Dorianna rodila.

Kad se princeza Dorianna rodila, u kraljevstvu se tiho šuškalo da je kraljevski par jednoga ranog jutra pronašao novorođenu djevojčicu, ostavljenu na svojem pragu. Šaptalo se, tiho i u strahu, da ne čuje Kralj, a pogotovo ne Kraljica ... šaptalo se da je stari Kralj 'zgriješio' s nekom mlađahnom šumskom vilom ... pa mu je ona djetešce ostavila na pragu ...

Dorriana je rasla, zatvorena u visokoj kuli čiji je prozor gledao na vrt i šumu. Roditelje je viđala rijetko. Kraljica, koju je Dorianna smatrala majkom, dolazila bi jednom tjedno, svake subote. Tada bi učiteljice koje su poučavale Doriannu podnosile Kraljici izvješće o Dorianninu napredovanju. Dorianna je bila poučavana o književnosti i povijesti, astronomiji i matematici, slikanju i vezenju. Učila je brzo, pa bi već predvečer dovršila sve zadane joj zadaće.
U suton bi sjela uz prozor i s tog visokog prozora na vrhu kule gledala vrt i šumu koja se iza vrta prostirala. U vrtu su cvale ruže a šumom su šetale usamljene košute. Bile su bez lanadi, jer one godine kad je Dorianna rođena, sve jelene u toj šumi pobiše strijelama kraljevski lovci a potom kraljevski zidari šumu ogradiše visokim zidom.
U jesen bi košute prestajale pasti, stajale bi uzdignutih glava i naćuljenih ušiju i osluškivale riku koja je dopirala preko zida. I Dorianna je osluškivala zvuke rike i sudaranja jelenjih rogova, no nije znala što te zvuke proizvodi. Znala je jedino da ti zvuci u njoj bude neke uznemirujuće čežnje i slutnje, iz jeseni u jesen sve snažnije.
Kralja, svoga oca, Dorianna je viđala jednom godišnje, na svoj rođendan. Iako ga je viđala tako rijetko i to pod budnim nadzorom Kraljice majke, ipak je osjećala da je s ocem veže veća bliskost nego s materom.

...

Na zidovima Doriannine sobe nije bilo slika. U knjigama koje su stajale na polici slika je bilo malo i niti jedna od slika nije prikazivala muške likove. Dorianna je opazila da su knjigama koje bi joj davali na čitanje neke stranice istrgnute. Ponegdje su manjkali dijelovi teksta, no češće bi se tekst nastavljao nakon traga istrgnute stranice. Dorianna je pretpostavljala da su na istrgnutim stranicama bile upravo slike, no nije shvaćala zašto bi netko poželio slike istrgnuti.
Kada bi, subotom, Kraljica majka dolazila nadzirati Doriannin napredak u učenju, Dorianna bi na sebi osjećala majčin uporan i istražujući pogled. Ponekad bi joj mati rekla: Sve više ličiš ocu ... No, ponekad bi se materino lice smrklo kao da na tome dječjem licu prepoznaje neke nemile joj crte.
Kada bi Kraljica majka otišla, Dorianna bi prišla ogledalu. Gledala bi odraz svoga lica i na njemu prepoznavala sličnost s očevim, ali ne i majčinim licem. Prepoznavala je očevo visoko čelo i isturenu bradu i njegov osmijeh, u svojemu. No, u svojem pogledu nije nalazila ni traga očeva ili majčina pogleda. Uz to, Kralj i Kraljica bijahu crnokosi i crnooki a Doriana se pitala od koga li je naslijedila plave oči i svijetlu plavu kosu.

Kralj je bio Doriannin otac, no Kraljica joj nije bila mati. Dorianna nije mogla znati da je oči, plave poput šumskoj jezerca, naslijedila od vile koja je živjela u šumskom jezeru, tri dana jahanja od kraljevskoga dvorca.
Kralj i Kraljica bijahu već zašli u godine a još uvijek nisu imali djece. Kraljica je još uvijek gajila nadu, no Kralj je prestao vjerovati da bi se ta nada mogla ostvariti. Svakoga proljeća Kralj bi sa svojom svitom plemića, paževa i vodiča pasa odlazio u lov. I svakog novog proljeća dani Kraljeva lova trajali su sve dulje.
U Kraljevstvu se tiho šaptalo, u strahu da ne čuje Kralj a kamoli Kraljica, da kralj ne lovi samo srne i košute već i pokoju vlastelinsku kćer iz malih zamkova smještenih po rubu šume pa i poneku seljančicu iz sela koja su te zamkove okruživala. Šaptalo se da Kralj želi provjeriti je li krivica što nema prijestolonasljednika njegova ili Kraljičina.
Mnoge su se vlastelinske kćeri nadale da bi mogle potisnuti Kraljicu s prijestola ako Kralju rode sina, mnoge su se sirote seljančice udavale opremljene bogatim mirazom koji bi iskrsnuo tko zna otkuda, no Kralj je ostao bez potomstva.
A onda, jednoga proljeća koje je opet provodio u lovu, Kralj se, goneći ranjenu srnu, odvojio od lovačke potjere i zalutao u šumi. Odjednom, konj mu se propeo, uplašivši se šumske guje, zbacio Kralja i odgalopirao natrag prema dvorcu i svojoj štali. Iako prilično ugruvan i lica izgrebena trnjem, Kralj nije izgubio volju za lovom. Sa samostrijelom u ruci pratio je krvavi trag, ulazeći sve dublje u šumu.
Odjednom, stabla su se počela prorijeđivati i Kralj je ugledao modro jezerce usred šumskog proplanka. Na obali jezerca sjedila je dugokosa djevojka u dugoj bijeloj haljini i vidala rane ranjenoj srni. Začuvši Kraljeve korake podigla je pogled i ugledala samostrijel u njegovoj ruci.
Plave joj oči ljutito bljesnuše, a Kralj je u tom trenutku shvatio da je tim plavim pogledom pogođen u srce kao strijelom iz samostrijela.

Kralj je osjetio kako je ljutitim plavim pogledom djevojke koja je ličila na vilu pogođen u srce, kao strijelom iz samostrijela. Samostrijel mu ispade iz ruku, u glavi mu se zavrtje i Njegovo Veličanstvo Kralj pade kao ranjeni jelen.
Probudio se s glavom u njezinu krilu. Osjećao je njezina topla stegna pod svojim potiljkom, učinilo mu se da može čuti žubor vrele krvi koja je strujala njezinim žilama. Nad njim, visoko na plavom nebu, vjetar je brzo gonio velike bijele oblake. Kad se njezino lice nadnijelo nad njegovim, Kralju se učinilo da su joj oči plavlje od neba.
Gledala ga je zabrinuto i pružala mu vodu, u dlanu bijelom i nježnom poput latice bijele ruže.

...

Uspaničena lovačka svita pronašla je Njegovo Kraljevsko Veličanstvo
tek nakon tjedan dana potrage. Sjedio je na obali malog jezera na šumskom proplanku i zurio u vodu. Posjedoše ga na njegova vranca koji ih je, poput psa tragača, naveo na Kraljev trag.
Kralj nije progovorio ni riječi tijekom tri dana puta do kraljevskoga dvorca.
Zabrinutoj je Kraljici, koja ga je čekala na pragu, rekao da ga ne pita ništa.
No, Kraljevska se supruga u sebi pitala gdje je i s kime njezin kraljevski suprug proveo taj tjedan. Pitala se, u sebi, još ljubomornije i zabrinutije, kad joj je Kralj rekao kako više neće odlaziti u lov. Sumnjala je da je on svoj najnoviji 'ulov' smjestio negdje u blizini, u nekom malom ljetnikovcu skrivenom u šumi. I uplašila ju je pomisao na tu 'košutu' zbog koje je Kralj, strastveni lovac, odustao od lova. Kralj se nije micao iz dvorca pa se Kraljičine sumnje ubrzo ugasiše. Obradovala se, shvativši da je njezin kraljevski suprug odustao ne samo od lova na srne i košute, već i od lova na vlastelinske kćeri, sestre, supruge i ljubovce ...
No, Kraljičina je radost kratko trajala.
Kralj joj više nije prilazio, čak ni onako rijetko i mlako kako je to činio posljednjih godina. Brada mu je naglo posjedila, ramena se neznatno pogurila. Kraljevske odluke prepustio je Kraljici a dane i noći provodio u kraljevskom vrtu, sjedeći pod pergolom po kojoj se penjala bijela ruža, slušajući žubor fontane, gledajući u oblake, ispraćajući suton i dočekujući svitanje i jutarnju zvijezdu.
Kamo god pogledao, u plavetnilo neba, u paperjaste oblake, u bistru vodu fonatane, u bijele ružine latice ... svuda bi vidio samo Njezin plavi pogled.

...

Oči su joj bile plave, a pogled dubok poput jezera. Kad ga je pogledala, Kralju se učinilo kako će se utopiti u tome pogledu.

No, veliki lovče, rekla je, kako se osjećaš sad, kad si ulovljen?

Nasmijala se, a smijeh joj je zvučao poput srebrnog zvončića. Kad ju je upitao gdje stanuje, rukom je pokazala na jezero. Pogledao ju je zapanjen: Zar vodene vile doista postoje?

Bila je najmlađa u sestrinstvu od jedanaest vodenih vila koje su to šumsko jezero obitavale dulje nego što vrijeme pamti. Tek je nedavno navršila tristo godina, doba u kojem vodene vile prvi puta izlaze na kopno. Kad je prvi puta, praćena starijim sestricama, jedne ivanjske noći izronila na obalu obasjanu mjesečinom, zaljubila se u taj vanjski svijet. Od tada je izranjala često, iako su je njezine vilinske sestre upozoravale kako to može biti opasno.

Sretneš li nekog smrtnika, poigraj se njime, a zatim ga povuci u dubinu, rekle su joj.
Smrtnici ljube ljepše od vodenjaka, no nemoj se zaljubiti u smrtnika. Vječno bi čeznula za svojim vodenim svijetom ako bi ostala na obali, čežnja bi te vukla na obalu ako bi se u jezero vratila, ostala bi vječno podijeljena između dva svijeta.
Uz to, smrtnici brzo stare i umiru a vodene vile žive vječno ...

Upozorile su je da ako se poželi s nekim smrtnikom poigrati, prije toga popije napitak koji je pripremala najstarija od njih.

Nipošto nemoj zaboraviti napitak popiti, upozorile su je.
Ukoliko to ne uradiš, mogla bi sa smrtnikom zatrudnjeti. Dijete ne bi bilo ni smrtnik ni vila, morala bi ga se odreći ...
...

Dorianna je navršila 17-est godina, do njezina punoljetstva ostala je još samo godina dana.
Proživjela je 17-est godina u visokoj kuli, stopalima nikada nije dotakla zemlju, nikada nije vidjela rijeku, izvor ni jezero, nije ubrala cvijet ili voćku s grane, nije srela ni jednog muškarca osim svojega oca. Poučavale su je birane učiteljice, znanstvenice i umjetnice, etikeciji je učile kraljičine dvorske dame, sitne boljke od kojih je odrastajući bolovala liječila je vidarica, posluživala ju je stara sluškinja. Dorianna je odrastala u ženskom svijetu. Sve te žene koje su okruživale Doriannu bijahu već u godinama. Dorianna, odrastajući, nije imala priliku vidjeti drugo dijete, družiti se i igrati sa svojim vršnjacima. Dorianna je odrastala u svijetu u kojem je ona bila jedino dijete.

Iako je bila odjevena u svilu i kadifu, iako je jela srebrnom kašikom sa zlatnih tanjura, Doriannin je svijet bio siromašniji od svijeta najsiromašnijeg djeteta u kraljevstvu.
Doriannin je svijet bio malen, sveden na njezinu sobu i prozor, i vidik s prozora. S prozora je mogla vidjeti vrt i šumu koja se prostirala iza vrta. Visoka stabla zaklanjala su obzor. Jedino je nebo nad Dorianninom kulom bilo veliko, neizmjerno veliko. Danju je Dorianna promatrala oblake, veselila se suncu, kiši, magli i snijegu, pljeskala rukama od radosti kad bi se na nebu pojavila duga. Noću bi sjedila uz prozor, zagledana u mjesec i zvijezde, dani joj bijahu ispunjeni obvezama i učenjem.

Kad je navršila sedam godina, Dorianna se razboljela od neke nepoznate bolesti. Do tada rumena i bucmasta djevojčica problijedila je i izgubila tek, ušutjela je, prestala skakati i trčkarati, prestala se smijati. Zabrinuta je Kraljica pozvala najbolje vidarice iz kraljevstva, no ni jedna od njih nije uspjela otkriti o kakvoj se bolesti radi. Doriannu su pojili napitcima od gorkih trava, stavljali joj kupice i pijavice, no ništa nije pomagalo. Djevojčica bi možda i umrla da njezina stara sluškinja, koja joj nekad bijaše dojilja a sada dadilja, nije jednoga dana skupila hrabrosti i kleknula pred Kraljicom.

Princeza je usamljena, Vaše Kraljevsko Veličanstvo ... nema se s kime poigrati.
Mače ili mali pas, Vaše Kraljevsko Veličanstvo ... možda bi joj takvo društvo koristilo više od gorkih napitaka.

Sutradan je Dorianna uskliknula od veselja kad je njezina stara dadilja podigla poklopac pletene košare. Iz košare ispuzaše, jedan po jedan, 7 mačića. Bijelo, sivo, tigrasto, riđe, trobojno, crno- bijelo ... i crno mače!
Glasno mijaučući, počeše se penjati Dorianni u krilo, a jedno od njih taknu joj obraz mekom šapicom. Dorianna se do večeri igrala s nakotom malih mačkica. Dakako, sve bijahu ženke, Kraljica je osobno izdvojila mužjake iz legla.
Kad je stara dadilja uvečer usula mlijeka u mačje zdjelice, i Dorianna je poželjela popiti čašu.

Mačke su rasle zajedno s Doriannom, spavale su u njezinu krevetu, sjedile joj u krilu i na ramenima. Postaše joj družice u igri, Dorianna im je povjeravala sve svoje tajne.

Kraljica je izvijestila Kralja da mu je kćer ozdravila i nagradila staru sluškinju, iako bi je najradije kaznila. Naime, Doriannine mačke voljele su Doriannu, dozvoljavale su staroj sluškinji da ih češlja i hrani, podnosile su učiteljice koje su Doriannu poučavale, no Kraljicu su mrzile.
Možda su se sjećale tih ruku, okićenih prstenjem, kako ih odvajaju od materinih sisa i trpaju u košaru, možda su samo bile mačji ljubomorne ... no Kraljicu nisu podnosile.
Kad bi Kraljica subotom dolazila obići Doriannu i provjeriti je li naučila sve lekcije, mačke bi nakostriješle krzno na hrptu, leđa bi izvile u luk, okružile bi djevojčicu i frktale. Najveća od mačaka, jedina crna u leglu, jedne je subote skočila na Kraljicu koja je podigla glas, nezadovoljna Dorianinnim napredovanjem, i ogrebla joj obraz pandžama. Kraljica je mačku zgrabila za kožu na vratu i prinijela je prozoru. No, prije no što je uspjela mačku baciti kroz prozor, Dorianna je skočila, ogrebla Kraljicu po drugom obrazu ... i otela joj mačku iz ruku.
Tihim ledenim glasom, savlađujući bijes i brišući svilenim rupčićem krv s obraza, Kraljica je rekla Dorianni:

Vidim da i ti imaš mačje naravi, kćeri moja.
Te tvoje baršunaste šapice kriju kandže? E, pa, kandže k sebi, malena ... dok ti ih ja nisam podrezala ...

Kraljica je naredila da ubuduće, prije njezina dolaska, mačke zatvore u kavez, a kavez prekriju baršunastim zastorom. Mačke bi ipak frktale iza zastora, kad bi čule Kraljičin glas. U strahu da Kraljica ne zapovjedi da mačke ubiju, stara Doriannina sluškinja svake bi subote mačkama u mlijeko umiješala čaj od makovih glavica pa bi one prije Kraljičina dolaska zaspale na svilenim jastucima, u svojem kavezu, i ne bi se budile dok Kraljica ne bi otišla.

...

Dok je odrastala, Dorianna je ponekad osjećala kako je zidovi njezine sobe sputavaju, ponekad bi joj se činilo da se zidovi približavaju jedan drugomu i da će je zdrobiti ...
Kada bi završila sa svojim dnevnim obvezama, sjela bi uz prozor i gledala nebo i oblake. Sve češće noću ne bi uspjevala usnuti pa bi dočekala večernju i ispratila jutarnju zvijezdu. Voljela je taj prizor neba na kojem bi Danica svijetlila uz bok Mjesecu. Svjetlost Danice bila je postojana, no Mjesec se mijenjao od srebrnog diska do sve tanjeg srpa.
Dorianna je jednom zapitala svoju staru dadilju zašto se mijenja Mjesec a ne i Danica, a dadilja joj je rekla: Danica je zvijezda pa ljubi postojano poput žene, a Mjesec je ćudljiv poput muškarca ...

Moj otac je muškarac, zar ne dado? No ja osjećam da on mene, svoju kćer, ljubi postojano ...
Jednom mi je rekao da su mi oči poput majčinih, no moja mati ima crne oči ... a moje su plave. Mačićima su oči bile plave, dok bijahu maleni ... hoće li i moje vremenom potamnjeti?

Ah, dado, ne mogu dočekati svoj rođendan da ponovo vidim oca ...

Razmišljala je trenutak a zatim upitala: Dado moja, reci mi ... zar je moj otac jedini muškarac na svijetu?

Jedini kojeg smiješ vidjeti dok ne navršiš 18-est godina, mila ... No, ne pitaj me više ništa ...

Dorianna je znala da staru dadilju ne vrijedi više pitati kad jednom kaže ne pitaj me više ništa, pa nije više pitala.
No, Dorianna je, zapitkujući tu staricu, koju je voljela i čiju je postojanu ljubav osjećala od kada zna za sebe, saznala mnogo stvari koje su je njezine učene učiteljice propustile naučiti. Dorianna je oduvijek bila puna pitanja, a učiteljice su od nje tražile odgovore i smatrale da je učenikov posao da odgovara, a ne da pita ...
Dorianna je prestala postavljati pitanja učiteljicama, kad bi je nešto zanimalo pitala bi dadilju, a kad bi joj ona rekla ne pitaj me više ništa, počela bi sama tražiti odgovore.

Tko je okačio zvijezde na nebeski svod?
Prostire li se svijet i dalje od vrhova stabala na kraju šume, ili tamo završava?
Kako nastaju živi stvorovi? Tko je stvorio male mačiće?
Jesu li njezini roditelji, učiteljice i dadilja oduvijek bili odrasli ... ili su poput nje i oni jednom bili djeca? Je li i njih stvorio taj stvoritelj kojeg su spominjale učiteljice?

Kad joj je bilo 11-est godina, jednoga je jutra na njezin prozor doletjela mala ptica. Dorianna je uvijek, gledajući ptice u letu, žalila što ni jedna ne slijeće na njezin prozor. Pomalo je zavidjela pticama na krilima.

Ah, kad bih ja barem imala krila, poput ptice. Raširila bih krila i poletjela, daleko ...

Primijetila je da ptičica u kljunu nosi slamčicu. Ubrzo je doletjela još jedna pa su zajedno sagradile gnijezdo, skriveno među grančicama bršljana koji se penjao po zidovima kule. Kad je gnijezdo bilo gotovo, jedna od ptičica stade pjevati, dok ju je druga slušala. A tada jedna ptičica skoči na leđa drugoj, pa obje zatreperiše. Doriannu prođoše neki čudni trnci, dok je to gledala.

Nakon nekoliko dana Dorianna je u gnijezdu vidjela sedam sićuših jaja. Manja je ptičica sjedila na jajima, a veća joj donosila mušice i crviće i hranila je iz svoga kljuna. Dorianna je svojih sedam mačaka, iz opreza i unatoč njihovim protestima, zatvorila u kavez, bojeći se da one ne pronađu gnijezdo i ne pojedu ptičice.
A onda, jednoga dana, Dorianna je vidjela kako je kobac ulovio ptičicu koja se vraćala do gnijezda. Uplašila se da će ona ptičica koja je u gnijezdu ostala umrijeti od gladi, pa ju je počela hraniti mrvicama. Ptičica je isprva mahala krilcima i kljucala joj prste, braneći svoje gnijezdo, no tada je valjda shvatila da joj Dorianna ne želi zlo, pa je prihvatila hranu. Sljedećega jutra Dorianna je zadivljeno gledala kako se iz ljuske jajeta izliježe prvo goluždravo ptiče.
Iz dana u dan ptičice su rasle, opernatile su .. a zatim odletjele.

Dorianna je upitala dadilju: Dado, jesu li male ptičice nastale iz onog treptaja, kad su dvije velike ptice prišle jedna drugoj tako blizu?

Da, mila, rekla je dadilja.
Iz toga treptaja nastale su male ptičice, i ti i ja ... i svi živi stvorovi ...

No, sad me ne pitaj ništa više ... i ne pominji to ni pred kime, posebice ne pred tvojom Kraljevskom majkom ...

Dorianna je znala da joj dadilja neće više ništa reći. No, u sebi se i dalje pitala:

Kakav li je to osjećaj, kad zatreperiš poput onih dviju ptičica?

...

Godina koja se protezala između njezinog 17-og i 18-rođendana Dorianni se učinila dužom od svih prethodnih. Dorianna je čekala svoj 18-ti rođendan, nesvjesna kletve koja je bila izrečena. Ona koja je kletvu izrekla, pa se pokajala, također je, sa strahom, očekivala Doriannin 18-ti rođendan.

Kraljica je, od kada je Dorianna bila ostavljena na pragu kraljevske palače, kraljevala umjesto Kralja koji se povukao u osamu vrta.
Sjedila je na hladnom kraljevskom prijestolu, usamljena i ogorčena.
U njezinom se srcu ljubav prema Kralju odavno ohladila. Sad je tu ostala samo želja da ga kazni za počinjeni grijeh, želja jača od one koju je nekada osjećala ljubeći ga.
Kad bi odlazila u Dorianinu kulu, činilo joj se da je Kraljev grijeh otjelovljen u toj djevojčici koju je zvala svojom kćeri, ne nalazeći u svome srcu ljubavi za nju. Dok je gledala to nježno dječje lice i tijelo koje je odrastajući poprimalo ženske oblike, zamišljala je lice one koja je Dorianni podarila život. On, koga je ljubila a sada mrzila, ljubio je usne, čelo, oči, tako slične Dorianinnima ...

Kraljica bi se ponekad morala suzdržati da ne izgrebe to nježno lice, da ne iskopa te plave oči. A ipak, gledajući u Doriannine oči, ni Kraljica nije mogla u njima ne vidjeti usamljenost i tugu, želju za ljubavlju.
Ponekad bi morala stisnuti srce da ne poželi zagrliti to dijete, djevojčicu, djevojku, zatvorenu u sobi, na vrhu kule, među oblacima ... usamljeniju od nje same, tamo na hladnom kamenom prijestolu.

...

Do Dorianinne punoljetnosti ostalo je svega nekoliko dana, a Dorianni se činilo da je vrijeme stalo. Kraljica majka razboljela se, pa su Dorianni učiteljice prenijele poruku kako je mati neće obilaziti sve do rođendanske svečanosti.
Dorianna se u prvi mah osjetila slobodnom poput ptice, a potom ju je obuzela neka čudna zebnja. Dorianna je odlučila ... i već je znala kako će provesti svoju odluku. Znala je da je njezina stara dadilja neće spriječiti u ostvarenju dugo planiranog nauma, učiteljice je mogla obmanuti bez imalo muke, a sada je, majčinom otsutnošću, nestala i zadnja prepreka.
Čekala je samo noć punoga mjeseca, a to je bila baš ona noć koja je prethodila njezinom 18-estom rođendanu.

...

Podigla je pogled prema Mjesecu i šapnula mu: Nemoj za oblak zaći, Srebrni, osvijetli mi put.

Potom je pogled spustila u ambis koji je zjapio pod prozorom njezine sobe na vrhu visoke kule. Zakoračila je na prozor i počela sa spuštati po viticama bršljana koji se penjao po zidinama, nadajući se da se bršljan dovoljno čvrsto sljubio sa zidom, nadajući se da vitice neće pući a ona se stropoštati u dubinu ...
Mjesec je zašao za oblak upravo u trenutku kad je Dorianna zakoračila na tlo, po prvi put u životu. Bio je to tako čudan, tako uzbudljiv osjećaj, osjećati pod bosim tabanima zemlju i travu, a ne glatki pod ili meki tepih.
Kad se Mjesec ponovo pomolio iza oblaka, Dorianna je pogledala gore prema prozoru sobe i pomislila kako ne bi ponovo smogla hrabrosti spustiti se tim putem.
Prošla je kroz vrt, zastala načas kraj pergole po kojoj se penjala bijela ruža, ubrala jedan polurascvjetali pup i zatakla ga u kosu. Dodirujući usput cvjetove i travke, ušla je u šumu. Koraci su je sami vodili jedva vidljivom stazom. Učinilo joj se da su joj na stopalima izrasla mala krilca koja su je nosila sve brže i brže. Nije bila svjesna da joj je uspjelo u sat dva prijeći put koji konjanik na brzom konju prelazi tri dana.
Izbila je na šumski proplanak i zastala zadivljena ljepotom prizora.
Mjesec je obasjavao površinu jezera a mesečina je jezersku vodu pretvorila u srebro. Ožednjela, Dorianna je kleknula i nadnijela se nad vodu. S površine, glatke poput ogledala, gledale su je neke plave oči. Trgnula se, pa potom prepoznala odraz vlastitoga lica.
Zahvatila u dlan i vodu i mjesečinu.
Nije popila ni prvi gutljaj, kad se površina vode uzburkala. Iz jezera je izronila vila. Dorianna nikada nije vidjela ljepšega lica ni plavljih očiju. Lice vile bilo je bezvremeno, i mlado i staro istodobno.

Čekale smo te, rekla je vila.
Čekale smo te da nam se vratiš. Bilo nas je jedanaest, vilinska sestrinstva uvijek okupljaju jedanaest vila. A onda se najmlađa od nas, tvoja mati, zaljubila u smrtnika. Iako je nosio krunu, bio je samo smrtnik, a takvi vilama samo nesreću donose. Tvoja ga mati ljubljaše, no nije mogla ostati s njim na obali, niti je mogla bez njega ostati u jezeru.
Nismo joj mogle dozvoliti da te zadrži, ti si bila prekobrojna.

Mati te nije dočekala, Dorianna. No, pretvorivši se u pjenu, oslobodila je svoje mjesto u sestrinstvu. Sad se ti možeš vratiti kamo pripadaš.
Vrati se, Dorianna, pa će nas opet biti jedanaest.

Dorianna je u trenutku sve shvatila. Sada je znala da su joj oči plave zato što ju je rodila jezerska vila a ne ona koju je smatrala majkom.
Hvala ti na pozivu, vilinska sestro, rekla je.
No, ja vama, jezerskim vilama, pripadam samo napola.

Zaroni u jezersku vodu, Dorianna, a mi, tvoje vilinske sestrice, pobrinut ćemo se da zaboraviš svoju ljudsku polovicu.

Ne, odgovorila je Dorianna, ne mogu zanijekati ni oca ni majku.

Vratiš li se ocu, ispunit će se Kraljičina kletva, upozorila ju je vila.

Dorianni se srce stezalo dok joj je vila pričala povijest Kralja i Kraljice, povijest Kraljeva susreta s vilom, povijest Kraljeve nevjere i Kraljičine kletve. Obuzela ju je tuga. Nije znala žali li više vilu koja ju je rodila, Kralja koji joj bijaše otac, ili Kraljicu, koju je otkada pamti smatrala majkom.
Toliko ljubavi ... toliko bola ...

Vratit ću se ocu, rekla je. Poljubit ću ga i oprostiti se s njim. Onoj koja se o meni brinula poput majke, reći ću da više ne brine, kletva koju je izrekla, a zatim je poželjela povući, nada mnom nema moći.
U kletvu ne vjerujem.
Vila sam i smrtnica, pripadam i vodi i obali.
Nadam se da me na nekoj obali, kraj neke vode, jezera ili rijeke, čeka onaj kojeg ću ljubiti, onaj koji će ljubiti mene.

A Ljubav će se, kao što to čini od postanka svijeta, pobrinuti da nas, unatoč svemu, oboje učini vrijednima ljubavi.


- 06:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.07.2008.

Succuba

Photobucket
Lamia, female demon


Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...




Succuba

Još kao dječak Antonio je odlučio oploviti svijet, vidjeti daleke egzotične krajeve, upoznati udaljene gradove o kojima je do tada samo čitao, samo sanjario. Kad je brod na koji se kao mornar ukrcao pristao u prvoj velikoj luci, pojurio je na obalu željan upiti sve mirise, okusiti sve okuse, razgledati sve vizure, utopiti se u atmosferi tog velikog lučkog grada.

Ajde, mali, pa nisi valjda turist, narugao mu se Mario, stari iskusni mornar s kojim se sprijateljio. Prvo ćeš s nama u krčmu. Red je da častiš i napiješ se do besvijesti.
I da povališ nešto … he he he …

Krčma je bila puna mornara s različitih brodova. U zadimljenom prostoru treštala je glazba, svjetla reflektora sjekla su mrak, čuo se žagor različitih jezika, na šanku su se točile rijeke viskija, vina, piva i ruma.
No, pogledi muškaraca oslonjenih o šank, muškaraca koji su se upravo iskrcali s brodova gdje su proveli duge usamljeničke dane, nisu bili uprti u čaše.
Svi su pogledi bili uprti u Nju.
Duge vatreno crvene kose, vitka i gipka poput srebrne zmijice, uvijala je nago tijelo u ritmu glazbe, a tamnozelene su joj oči bez snebivanja i stida lovile užagrene muške poglede. Klizila je vješto, u svojim vrtoglavo visokom srebrnim potpeticama, po uglačanom drvetu šanka, a zatim bi čučnula pred muškarcem čiji je pogled žario najželjnije. Grube bi muške ruke, podrhtavajući, ugurale novčanicu u njezin duboko izrezani grudnjak ili u rub minijaturnih tangi koje su više otkrivale no skrivale.
Antonio je osjetio kako i njegov pogled počinje crveno žariti dok je putovao tim izazovnim tijelom. Bio devetnestogodišnjak i začudo, bio je još djevac, premda se pred prijateljima iz posade hvalio svojim ljubavnim iskustvima. Sad se istodobno i pribojavao i priželjkivao da se Njezin pogled zaustavi na njemu, da ona i pred njim čučne izazivački, šireći koljena. Ako to učini, bit će spreman ugurati u njezine gaćice ne samo sav novac koji posjeduje već i svoje uzdrhtalo srce. A kad je ona stvarno čučnula pred njim, uz bučno navijanje mornara iz njegova društva, Antonio se skamenio, zacrvenio, spustio pogled, ruke su mu toliko drhtale da nikako nije uspijevao zataknuti novčanicu u rub njezinih tangi.
Obuhvatila mu je bradu rukom i pogledala mu u oči. Crne su joj se zjenice raširile, progutavši zelenu šarenicu. Pogledom je ulovila njegov plavi dječački pogled, a tada se joj se oštri pogled ublažio, gipko je skočila s šanka, uzela ga za ruku i povela do stubišta koje je vodilo gore, na kat. Uzput je u džep na njegovoj košulji ugurala novčanicu koju joj je on, čas prije, zataknuo u gaćice.

Kad je, poslije, iscrpljen ležao s glavom na njezinim grudima, shvatio je da je okusivši, pomirisavši, zagrizavši njezinu put, okusio okus toga grada bolje i potpunije nego da je njime lutao godinama.

…

Dok su se godine njegove plovidbe nizale, Antonio je upoznavao daleke egzotične krajeve i velike lučke gradove upravo tako, kroz put žena koje je susretao. Okusio je i omirisao Odesu, Shanghai, Bremen, Pirej, Singapur i Roterdam, Hong Kong i Antwerpen ... U kosi žena koje je ljubio mirisali su oleandri, orhideje, bosiljak i ruže, okus im je bio slan poput kavijara, opor poput artičoke, rezak poput mošta, sladak kao liker od ruža ...
A Antonio nikako da se zasiti toga obilja, te raskoši, te raznovrsnosti.

Kad bi rijetko, između dvije plovidbe, navratio kući, mati ga je preklinjala da se oženi, da se skrasi u braku, da joj podari unuke.

Oženi se, odrasti konačno ... postani muž i otac, unuke mi daj.
Komu ćeš se vratiti, kad jednom konačno prestaneš ploviti? Mene više neće biti. Tko će te onda ispraćati i dočekivati? Tko će ti skuhati nešto toplo, tko oprati košulju, tko će ti vidati rane?
Zar želiš ostariti i umrijeti sam?

Antoniovi su se prijatelji svi redom poženili. Doduše, nastavili bi ploviti i ponekad podlijegati iskušenjima u udaljenim lukama. Ipak, uvijek bi se na kraju vraćali svojim ženama. Antonio je znao da se ne bi mogao skrasiti uz jednu ženu dok ga u svakoj novoj luci čeka neka nova ljepotica. Njegovu želju za novim mirisima i okusima ne bi mogla zadovoljiti samo jedna žena. Bio je mlad i vjerovao je da će njegova želja ostati zauvijek neutaživa, vjerovao je da će vječno ploviti morima i ženskim tijelima.

…

Brod je bio nadomak luke kad se podigla oluja. Dok je Antonio dodatno osiguravao brodski teret, jedan se kontejner otkačio i smrskao mu lijevo stopalo. Iskrcali su ga i ostavili u lučkoj bolnici. Povreda se zakomplicirala, prvo su mu amputirali stopalo, a zatim i potkoljenicu. Kući se vratio na štakama, nakon nekoliko mjeseci. Mati mu je tada već bila mrtva pa se vratio u praznu kuću.

Kuća je bila kamena a mali prozori s plavim škurama gledali su na more.
Antonio danima nije otvarao škure. Nije mogao podnijeti pogled na pučinu. Znao je da više nikada neće ploviti, da više nikada neće uploviti u neku novu luku. No pomisao da više neće ni u jednoj novoj luci ljubiti neku novu ženu, mučila ga je više od spoznaje da je obogaljen, osuđen na štake, iskrcan konačno, bez nade u nove plovidbe.

Antonio je danima sjedio u polumraku kuće, iza zatvorenih škura, pio i listao bilježnicu ukoričenu u crvenu kožu. Bilježnicu je kupio na uličnom štandu, u prvoj luci u kojoj se iskrcao kad je tek počeo ploviti i u tu je bilježnicu brižljivo, sve te godine, bilježio. Tu su bile ubilježene i opisane sve žene s kojima je dijelio užitak, u svim lukama u koje je pristajao svih tih godina plovidbe. Neke su bilješke sadržavale imena, no većina je bila bezimena. Ipak, on se sjećao svake od tih žena. Bjeloputih i čokoladno tamnih, vitkih i bujnih, plavookih, crnookih, zelenookih, kosookih … Sjećao se njihovih uzdaha, pokreta, mirisa i okusa, njihovih ljubavnih vještina. I svakoj je nadjenuo ime: Sandal, Jasmina, Trešnjev cvijet, Ljubičica, Orhideja, Južni vjetar ...
Većina tih žena bile su prodavačice ljubavi, no Antonio se s ponosom prisjećao da on ni jednoj od njih nije morao platiti za ljubav. Prodavačice ljubavi obično ništa ne daju gratis, pa su se prijatelji Antoniu u nevjerici rugali kad bi rekao da mu ljubav nije naplatila ni jedna. No, svaka bi mu od njih unaprijed dat novac gurnula natrag u džep.

Mora da te je božica ljubavi poljubila kad si se rađao, rekla mu je postarija, no lijepa mulatkinja koju je ljubio na nekom tropskom žalu. Neću božicu ljutiti, naplaćujući njezinu miljeniku.

A sad? Sad kad je bogalj, pitao se bi li ga htjela čak i neka kojoj bi pristao platiti.

…

Crvena bilježnica postala je Anatoniov spas … i Antoniovo prokletstvo.

Listajući bilježnicu u pustim se noćima prisjećao prošlih užitaka, potom bi se usamljenički sam zadovoljio, pa zatim napio do besvijesti.
Tijekom te zime Antonio gotovo da i nije izlazio u grad. Kupio bi komad kruha i bocu vina u prodavaonici prekoputa, izbjegavajući susrete i razgovore. A zatim bi se ponovo zavlačio u svoju jazbinu, vadio slane srdele iz teče, nalijevao vino, pio ... i listao crvenu bilježnicu.

Zima je bila na izmaku i jedne vjetrovite noći Antonio je pomislio da će poludjeti od samoće, od čežnje za plovidbom i od listanja crvene bilježnice u kojoj su još toliki listovi ostali neispisani... Gušeći se, širom je otvorio prozore. Vani je zavijala bura, valovi su se lomili o obalu, Posejdon je bjesnio. U huku mora odjekivala je pjesma sirena i čuli se vapaji utopljenih mornara. Antonio je ogrnuo kaput i izašao u mračnu noć. Lutao je ulicama grada u kojem se rodio a koji mu je sada postao stran. Zastajao bi pred osvijetljenim vratima krčmi i lokala, ne usuđujući se ući. Na kraju je u jednoj konobi kupio bocu vina, vratio se kući, ispio vino naiskap i ne svlačeći se sručio u postelju na kojoj posteljinu nije mijenjao već danima.

U snu je znao da sanja, a ipak taj je san bio stvarniji od stvarnosti.
Njegova je naga put osjećala glatkoću svilenih plahti na kojima je ležao, sluh mu je razabirao zvuke tihe hipnotičke glazbe čiji izvor nije bio vidljiv, njuh je uživao u slatkom i teškom mirusu sandala i pačulia, okusni pupoljci jezika još su osjećali opojnu slast netom popijenog vina … Prepone su mu se željno propinjale osjećajući Njezinu vlažnu nutrinu koja ga je obujmljivala, ritmički stiskala, dovodeći ga na rub vrhunca, pa potom usporavala, odlažući užitak. Nije joj vidio lice, prekriveno slapom duge crvene kose.
Pogled mu se zamaglio dok je plovio bujicom užitka, velika crna krila sklopila su se nad njim, počeo je tonuti u mrak.

Eksplodirao je u orgazmu …

… i probudio se. Već budan, opet na grubim izgužvanim plahtama svoga kreveta, još uvijek je osjećao njezin miris.

…

Dolazila mu je svake noći, pa je poželio dati joj ime, kad joj već ne može vidjeti lice.
Nazvao ju je Lilith, tepao joj je Lolita, prizivao ju je Lamia …
U njoj su se sjedinjavali mirisi i okusi svih žena koje je ljubio i svih onih koje nikada neće ljubiti. S njom bi satima plovio na vrhuncima užitka, umirao i ponovo se rađao. Ona je njime gospodarila, uvijek je birala položaj u kojem Ona dominira. Dok se na njemu propinjala, on se potpuno predavao tom tijelu tako vitkom da joj gotovo nije osjećao težinu. A ipak, osjećao je kao da mu prsa, trbuh i prepone pritišće teret koji će ga smožditi, ugušiti.

Prestao je jesti i piti, nije više ni pušio, ne želeći ničim prekriti tragove njezinih mirisa i okusa dok čeka da dan prođe, da padne noć, da mu Ona opet dođe. Iako je znao da će, jedne noći, s Njom prekoračiti granicu između užitka i smrti, nije mario …

I tako je Antonio je opet plovio, u snu, s Njom.
Posejdon mu je, kad se već sam nije mogao dokopati mornara koji se iskrcao na kopno, poslao jednu od svojih kćeri.

Antonio ju je nazvao Lilith, tepao joj je Lolita, prizivao ju je Lamia …

Tek trenutak prije posljednjeg vrhunca, u kojem je Antonio iz male smrti, uživajući, skliznuo u veliku smrt, Ona mu je na uho šapnula svoje ime:

Succuba …


P.S.

Succuba - demon u obličju prelijepe žene koja, ulazeći muškarcu u san, s njim vodi ljubav do iscrpljivanja i smrti. Succuba, prema legendi jedna od Posejdonovih kćeri, demon je koji se hrani muškom vitalnošću. Muška verzija ovog demona, koji ulazi u ženske snove, naziva se Inccubus.
- 19:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.07.2008.

tranzit Venere

Photobucket
Rađanje Venere, Sandro Botticeli

Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...




Tranzit Venere


noćas ću se roditi ponovo,
iz pjene Tvoje strasti,
k'o vječna Venus.

k'o Večenjača ću svjetliti
u Tvome pogledu,
treptati u tvojem naručju,
rađati se i umirati
opet i opet,
opet ...
... sve do jutra.

a tad ću, sa Svitanjem,
iz Tvojeg zagrljaja tiho se iskrasti,
i otići da kao blijeda Eosphorus
izblijedim na danjem svjetlu ...

Photobucket
photo by flickr

Tranzit Venere ispred Sunca čovjek u svojem kratkom ljudskom vijeku ima priliku vidjeti samo jednom. Tijekom tranzita Venera je sa Zemlje vidljiva kao mala crna točka koja prolazi preko Sunčevog diska. Tranzit se može podijeliti u 3 faze: ulazak Venere na Sunčev disk, prolazak Venere ispred Sunca i izlazak Venere sa Sunčevog diska. Momenti u kojima se dodiruju rubovi Sunčevog diska i Venere nazivaju se "kontakti". Prilikom svakog od 4 kontakata, događa se efekt "kapljice", prilikom čega izgleda kao da su Sunce i Venera spojeni kapljicom.

Ulazak

Kad je Danica ušla u njegov život, Zvonimiru je bilo šezdeset, a Njoj gotovo upola manje.

Zvonimira, visokog, dugonogog i koščatog šezdesetgodišnjaka, svi su smatrali barem deset godina mlađim. Zadnjih je dvadeset godina živio aketski, vježbao i trčao, jeo umjereno. Cigarete i alkohol odbacio je u četrdesetoj. No, do četrdesete, Zvonimir je pušio kutiju dnevno a s društvom bi povremeno znao popiti i više od one kapljice previše. Posao ga je vodio s jednog kraja svijeta na drugi pa je imao prilike kušati različita pića, draškati nepce egzotičnim jelima, zapaliti najbolje kubanske cigare i ljubiti žene različitih imena i različitih boja puti.
Do četrdesete je proputovao pola svijeta, jedrio i letio, skijao i planinario, vozio brza kola, kladio se i kockao iako nikada nije postao ovisan. Ovisan je bio jedino o izazovima, uživao je kad bi mu adrenalin pojurio krvotokom, tada bi se osjećao nepobjedivim, tako intenzivno živim, gotovo besmrtnim. Do četrdesete je proputovao pola svijeta, jedrio preko oceana, osvajao neosvojene planinske vrhove, ronio u plavi bezdan različitih mora.

Fortuna me voli, mislio je Zvonimir. Jer, unatoč svim tim rizicima, on nikada nije doživio ni najmanju povredu, nikada nije bolovao.

A onda se, u četrdesetoj, suočio s najvećim izazovom svoga života. Osjetio je iznenadnu slabost i pomislio kako je možda na posljednjem putovanju pokupio neku banalnu zarazu. Liječnik ga je suočio s dijagnozom koje se svaki čovjek pribojava. Već je i samo ime te bolesti dovoljno da čovjek izgubi nadu. Zvonimir je pomislio kako je ćudljiva Fortuna zaključila da je suviše dugo zloupotrebljavao njezinu blagonaklonost pa je sada odlučila naplatiti dug.
Nije želio operaciju, opekotine od zračenja, mučnine kemoterapije, opadanje kose ... nije želio neopravdanu nadu pa potom nestanak nada i želja, mirenje sa sudbinom, iščekivanje kraja u nekom hospiciju.

Živio je brzo i smjelo, pa je odlučio tako i umrijeti.

Otišao je na mjesto koje je volio najviše na svijetu. Nije to bila neka daleka egzotična destinacija. Bila je to stijena koja se nadvijala nad morem, nadomak njegova rodnog mjesta. S te je stijene, s koje su se bojali skočiti i neki odrasli muškarci, prvi puta skočio kao devetogodišnjak, izazvan zadirkivanjem vršnjaka. Bilo je to mjesto kojem se uvijek vraćao, mjesto koje je smatrao najljepšom točkom svijeta. Za bonace je s te visoke stijene pucao pogled na otvorenu pučinu, a kad bi zapuhala bura, more bi se urličući razbijalo o stijenu, zasipajući je kapljicama pjene.
Crveno je Sunce na horizontu dodirivalo mirnu morsku površinu a Večernjača blistala, kad je Zvonimir, skinuvši svu odjeću, nag skočio sa stijene i zaplivao prema otvorenoj pučini. Plivao je snažnim zamasima, ne osvrćući se, dok mu obala nije nestala s vidika. Plivao je sve dalje i dalje prema pučini, Sunce je zamijenio Mjesec, mirno se more uzburkalo visokim valovima, a Zvonimir je i dalje plivao, čudeći se kako ne osjeća nikakav umor ni malaksalost. Tada je zaronio. Ronio je sve dublje u tamu i tišinu, ostavljajući za sobom, tamo gore na površini, buku valova i svetlost mjeseca. U trenutku kad je osjetio kako će mu se pluća rasprsnuti, odjednom mu je sviješću sijevnula pomisao kako je to što čini, to što je smatrao činom hrabrosti, ustvari bijedni kukavičluk.

...

Na liječničkom pregledu, sedam godina nakon te noći, liječnik mu je rekao: Možete se smatrati potpuno izliječenim. Ustvari, u boljoj ste kondiciji od bilo kojeg vašeg vršnjaka. Fizički ste mlađi od svojih godina, nemate ni trunka sala, tlak vam je normalan, kapacitet pluća kao da nikada niste bili pušač.
.
I desetljeće nakon toga, na sistematskom pregledu kojem se od tada Zvonimir podvrgavao svake godine, liječnik mu je rekao gotovo isto. Tlak, razina šećera i kolesterola, kapacitet pluća i srca, sve je bilo u savršenom redu. Vraćajući se kući nakon obavljenog pregleda, Zvonimir je sjeo na terasu svoje omiljene kavane.

Gorka, jaka, bez mlijeka ... i čaša mineralne, zar ne? rekao mu je konobar smiješeći se i ubrzo nakon toga spustio je na stol pred njega šalicu crne kave, orošenu čašu negazirane mineralne vode … i novine. Novine su toga dana imale nadnevak 7. lipnja 2004. i bile su pune napisa o tranzitu Venere:

U utorak, 08. lipnja 2004. godine, bit ćemo svjedoci događaja koji je ljudsko oko zadnji puta vidjelo 1882. godine. To znači da na kugli zemaljskoj više nema niti jednog živog čovjeka koji bi se sjećao tog događaja. A, što se to dogodilo tako davno, odnosno što ćemo mi to vidjeti? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo znati neke činjenice. Znamo da oko Sunca kruže planeti. Venera je drugi planet po redu, a Zemlja je treći, odmah nakon nje. Veneru možemo vidjeti nakon zalaska ili prije izlaska Sunca, ovisno o tome s koje strane Sunca se nalazi.
Ako ju vidimo nakon zalaska Sunca, u obliku najsjajnije zvijezde na nebu, zovemo ju zvijezda Danica ili Večernica. Ako ju vidimo prije izlaska Sunca, onda ju nazivamo Jutarnjom zvijezdom. Naravno, to su nazivi iz narodne predaje koje su joj nadjenuli naši preci. I uopće nije riječ o zvijezdi, nego o planetu, imenom Venera.
Ravnina Venerine staze nije u istoj ravnini sa Zemljinom stazom, nego je nagnuta pod kutom od 3,4 stupnja. Svaki planet ima svoj nagib staze po kojoj se kreće oko Sunca i tu razliku nagiba staza nazivamo ekliptika. Upravo zbog te razlike nagiba staze, Veneru sa Zemlje ne vidimo svaki puta kada se nalazi između Zemlje i Sunca, već nam ona "pobjegne" iznad ili ispod Sunčeva diska. No, u utorak ćemo biti svjedoci trenutka kada će se staze Zemlje i Venere naći u točki u kojoj će se prividno sjeći ravnine njihovih staza i tada će nam se prikazati prizor koji ljudsko oko nije vidjelo već 122 godine. Takav se događaj naziva tranzit. *

...

Sutradan, 8. lipnja, Zvonimir je, zahvaljujući prijatelju koji je radio u Zvjezdarnici, točno u 07: 20 promatrao prvi kontakt Venere i Sunca. Žalio je što neće imati vremena promatrati cijeli Venerin put preko sunčeve ploče, do zadnjeg kontakta Venere i Sunca u 11:23.

Izašavši iz Zvjezdarnice, žurio je prema parkingu na kojem je ostavio svoju Mazdu. U 09:15 počinjao je poslovni sastanak na kojem se odlučivalo o spajanju dvaju velikih uspješnih firmi, a Zvonimir je bio suvlasnik jedne od njih.

Tada ju je ugledao kako mu ide ususret.

Oniža no savršeno skladna, crvenokosa i zelenooka, no bez ijedne pjegice karakteristične za riđokose. Odjevena pomalo nemarno, u široke hlače i široku zelenu bluzu koja ipak nije skrivala oblinu njezinih čvrstih grudiju nesputanih grudnjakom, koračala je elegancijom košute ili gazele, dok se topli povjetarac poigravao crvenim kovrčicama njezine duge kose.

Dok su se mimoilazili, u gužvi su okrznuli jedno drugo i on je osjetio miris njezine svježe oprane kose. Shvatio je da mu glavom ne dopire ni do ramena i pomislio kako liči na džepnu Veneru. Na licu nije imala ni trunke šminke, nije nosila nikakav nakit, gledala je pred sebe pomalo sanjalačkim pogledom, zanesena u neke svoje misli.

U kratkom trenutku kad su se ovlaš dodirnuli poželio ju je, intenzitetom koji ga je začudio.

A onda je rekao sam sebi: Ne izazivaj vraga, čovječe … upola je mlađa od tebe i takva je ljepotica kakva se rijetko viđa ...

Uz to, u braku si ... u braku koji je skladan, iako je početne strasti nestalo ...
Ne izazivaj vraga ...

No unatoč tome trezvenom savjetu koji je dao sam sebi, osvrnuo se da je još jednom pogleda …

Bokovi su joj se njihali kao u plesačice flamenka, no nije to činila namjerno, koketirajući, pokret je bio spontan i stoga još privlačniji. Slap kovrčave crvene kose rasuo joj se niz leđa, sve do oble i čvrste kruškolike zadnjice ...

Dok ju je gledao kako zamiče za ugao, jedna mu se slana kapljica znoja skotrljala u kut usana ...

Bio je 8-i lipnja.
Od prvog kontakta Sunca i Venere u tranziciji prošlo je manje od sata ...

* za tekst 'novinskog članka' korišteni su dijelovi teksta s web stranice
http://www.zvjezdarnica.com

...

Ekliptika. Ravnina kojom se Zemlja giba oko Sunca. Uslijed Zemljinog godišnjeg gibanja oko Sunca dolazi do prividnog gibanja Sunca po nebeskom svodu. Sunčeva putanja ocrtava na nebeskoj sferi kružnicu koja se na kartama neba također naziva ekliptika.
Ekliptika prolazi kroz 13 zviježđa (od 88 postojećih) koja se nazivaju zviježđima zodijaka (osim 12 zviježđa po kojima su nazvani horoskopski znakovi, tu je i trinaesto zviježđe Zmijonosac - Ophiuchus).
Planeti i Mjesec se gibaju u ravninama koje su vrlo malo nagnute prema Zemljinoj putanji, pa se uvijek nalaze u blizini ekliptike.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Ekliptika"

Prolazak 1


Dah mu je zastao, dok ju je gledao kako stoji pred njim naga, smiješeći se i zaklanjajući krilo dlanom, poput Botticelieve Venere. Zelene oči su joj blistale, inače blijede obraze obasulo joj je rumenilo, kosa se rasula po krhkim ramenima i nježnim grudima.

Uopće nije crvenokosa, pomislio je.
Kosa joj je ustvari ticijanovski plava, s crvenim odsjajem. No, kad je sklonila ruku, shvatio je da je ipak crvenokosa ...

Prekrasna si, prošaptao je.
Blistavija od jutarnje zvijezde, svježija od svitanja, rumenija od zore ... pomislio je.

Kleknuo je pred nju, kao pred božicu.
Poljupcima je popio kapljice kojima joj je tijelo bilo orošeno, a zatim ju je, prislonivši lice uz njezin zaobljeni bok, čvrsto obgrlio kao da je ne želi ispustiti iz ruku ...

...

Sve žene koje je do tada imao, vrtjele su se oko Zvonimira kao planete oko Sunca. Sve, pa i Gea, njegova zakonita. No, kad mu je prije dvadeset godina dijagnosticiran kancer, Zvonimir je shvatio da pomisao na Geu nije dovoljna da bi ga nagnala da se poželi oduprijeti bolesti.

Tada su u braku bili već deset godina, a i prije vjenčanja neko su vrijeme živjeli zajedno, u neformalnom braku. Sve se promijenilo kad je brak ozakonjen. Gea, koju godinu starija od Zvonimira, do tada družica njegovih pustolovina, amazonka koja ga je pratila na putovanjima, skijala, plivala, ronila i jedrila njemu uz bok, odjednom to više nije željela. Osjetivši kako joj biološki sat otkucava, Gea je sve svoje želje zamijenila samo jednom. I Zvonimir je želio djecu, možda ne baš tada, u tom trenutku, no volio je Geu, pa je popustio njezinim uvjeravanjima. Oboje su bili zdravi, prestali su koristiti zaštitu i vjerovali da će se Geina želja vrlo brzo ispuniti.
Iako nije bilo nikakvih zapreka, Geina se želja pokazala prvo teško ostvarivom, pa potom, nakon dugih nastojanja i korištenja svih dostignuća suvremene medicine ... i neostvarivom.

Nije nam suđeno, rekao joj je.

I Gea se pomirila sa sudbinom. Pomirila ... i umirila. Više nije željela putovati s njim, pustolovine i rizici više je nisu zanimali. Isprva je i njega pokušavala smiriti, trezveno ga uvjeriti kako mu više ne priliči da jurca svijetom poput mladca, sad kad se bliži četrdesetoj. Pokušala je, pa odustala, Zvonimiru se činilo i prebrzo. I on je pokušao nagovarati je da ponovo s njim krene na putovanja. Pokušao je, pa odustao. I samome mu se učinilo da je i on odustao prebrzo.
Osjetio je i razočaranje i olakšanje, istodobno ... i nastavio putovati, skijati, jedriti i roniti sam.

A onda se Zvonimir razbolio.
Dok je prolazio kemoterapiju i oporavak, Gea se o Zvonimiru brinula brigom gotovo materinskom. Bio joj je iskreno zahvalan, pa nije imao srca reći joj kako ga ta njezina materinska brižljivost, koja se nastavila i kad je ozdravio, sputava i ljuti. Nakon ozdravljenja, Zvonimir se vratio putovanjima i traganjima za novim adrenalinskim izazovima. Gea je pronašla nove interese, čitala je, obilazila premijere i izložbe, upisala kulinarski tečaj i tečaj ikebane, organizirala večere i pozivala goste. Zvonimir nije više ni pio ni pušio, no i dalje je putovao, skijao, jedrio, ronio. Jeo je malo i birao jednostavna jela, no na svojim se putovanjima vratio kušanju egzotičnih tamnoputih i vatrenih žena od čega je apstinirao otkad se oženio Geom.
Ostali su zajedno, Zvonimir i Gea, no Geina 'ekliptika' gibanja oko Zvonimira promijenila se. Više nije bio os oko koje se njezin život vrti. No, ta činjenica je oboje ostavljala ravnodušnima.

Upravo u to vrijeme, u sunčevu sustavu promijenila se ekliptika Venere ... i Venerina sjenka postala je vidljiva na Sunčevu disku.

...

10:23 - sredina tranzita, Venera najbliže središtu Sunca

Koža joj je bila mlječno bijela, i sred ljeta blijeda, kao da je nikada nisu dotakle zrake sunca. Dok bi vodili ljubav, vrat i prsa osuli bi joj se crvenim mrljama koje su svjedočile o snažnom uzbuđenju. Nakon vrhunca, mrlje bi postupno blijedile i nestajale a on bi poželio uvijek iznova oslikati joj kožu tim lijepim pečatima.
Ni jedna žena s kojom je do tada bio nije se tako gubila u strasti kao Danica, ni jedna ga nije uzbuđivala poput nje. Uživao je istodobno u vlastitom i njezinom uživanju, a ona uživanje nije skrivala krzmanjem ili stidljivošću. Nakon onog prvog puta, kad je pred njega izašla naga, dlanom skrivajući krilo, više se nikada nije pokrivala ni krila njegovu pogledu. A ipak, Zvonimir je osjećao da, unatoč tomu što mu se davala tako voljko i otkrivala tako potpuno, o njoj ne zna gotovo ništa.

Rijetki sastanci na koje je pristajala uvijek su se događali u njezinom stanu. Stilski namještaj, na zidovima nekoliko lijepih akvarela i pastela, uglavnom nature morte, cvijeće i voće.
I samo jedno malo ulje, Venera koja se rađa iz pjene. Slika je izgledala kao original, no ipak, nije to mogla biti.

Cabanel, La Naissance de Vénus? Vidio sam sliku u Musée d'Orsay u Parizu ... Uostalom ni dimenzije slike ne odgovaraju ...
Kakva glupa pomisao ... da se radi o originalu ... pomislio je Zvonimir.

Ništa u stanu nije odavalo da tu živi ili povremeno boravi još netko osim nje. Zvonimir se grčevito držao zadnjih ostataka svoga samopoštovanja kako joj ne bi zavirio u ormare i ladice u očajničkoj želji da sazna nešto više o njoj. Jednom je čak i potegnuo ladicu pisaćeg stola od trešnjeva drveta, ustanovio da nije zaključana ... i brzo je zatvorio i prije no što je vidio sadržaj.

Vrijeme su provodili vodeći ljubav, strastno i nježno, nježno i strastno ... nezasitno. Između toga razgovarali su o književnosti, slikarstvu, kazalištu, mitologiji, koju je Danica izvrsno poznavala ... Ipak, najčešće bi ona njega potaknula da joj pripovijeda o svojim putovanjima, pa bi ga pozorno slušala. O sebi je pričala rijetko. Shvatio je da je i ona dosta putovala, ponekad bi ustanovili kako su bili na istim mjestima, no u različito vrijeme ...

Strma obala, a druge ni na vidiku ... započeo bi Zvonimir.
... breze, bijele ... kao da grle visoke borove ... nastavila bi Danica.
... na obalama Jeniseja ... dovršio bi Zvonimir. Oboje bi se nasmijali i nastavili igru.

Nije pričala o svojoj svakodnevici, a kad bi on pokušao nešto reći o svojoj, na licu bi joj se pojavio izraz koji bi ga obeshrabrio. Jednom je pomenuo Geu po imenu, a Daničino je lice u tom trenutku postalo prazno i bezizražajno, kao kad se uplašena školjka uvuče u svoju ljušturu.

Oprosti, rekao je. Jednom ćemo prilikom morati o tomu ...
No nisu, nikada.
Zabolio ga je taj izraz njezina lica. Nije bio lovac, no jednom ga prijatelji nagovoriše. Ustrijelio je srnu, izdisala je kad joj je prišao ... Upravo tako ga je pogledala Danica. Ne, neće to uraditi nikada više ...

I tako nisu pominjali svakodnevicu, kao što nisu pričali ni o budućnosti. Kada bi on to i pokušao, Danica bi mu rekla:

Čemu kvariti ovaj trenutak, tako lijep, tako neponovljiv ...
... tako kratak, tako prolazan ...

Svi njihovi sastanci trajali bi samo od sutona do zore. Stigao bi do njezina stana sa zalaskom sunca, ona bi ga čekala s večerom a on bi donio bocu biranog vina i ruže. Vodili bi ljubav po čitave noći, ljubili se i smijali, pili i razgovarali, pa se opet ljubili. U zoru bi ga ispratila s osmijehom i poljupcem.

Ponekad se pitao postoji li ona uopće na dnevnoj svjetlosti ili, poput Venere, u suton bljesne kao Hesperus a u svitanje izblijedi kao Eosphorus ...

Danica je bila jedina žena u Zvonimirovu životu za koju bi bez trenutka promišljanja, kolebanja i oklijevanja mogao reći kako je ljubi. Volio je i prije, dakako, no nikada ovako. Nije to bila samo zaljubljenost i strast, nije to bila samo bliskost, bio je to osjećaj potpunog pripadanja i predavanja. Zvonimir je osjećao kako joj pripada i predaje joj se potpuno, a i ona njemu ... kad su zajedno.
No, kad nisu zajedno ... komu ona pripada tada?
Zvonimir je vjerovao kako ljubi Danicu i želio je vjerovati kako i ona ljubi njega, no bio je tako nesiguran, kao ni s jednom ženom prije nje. Danica je bila i jedina žena u Zvonimirovu životu kojoj je on bio prvi, oduvijek se klonio djevica, bojeći se odgovornosti koju muškarac preuzima pri inicijaciji. Kad su prvi puta vodili ljubav, zaprepastila ga je ta činjenica koju nije ništa nagoviještalo. Danica je bila lijepa, zanimljiva, djelovala je samosvjesno, pa kako je onda dočekala tridesetu a da nije ...

To što joj je bio prvi, Zvonimira nije učinilo sigurnijim, njega nije mučilo ono što je moglo biti prije njega, njega je užasavalo ono što će u njezinu životu biti ... poslije njega. Bio je ljubomoran na njezinu budućnost, kad već nije mogao biti na njezinu prošlost:

Gdje li će, i s kime ona biti za pet ... za deset godina ...
Koga će ljubiti, kome se osmjehivati, koga ispraćati i dočekivati, komu djecu rađati?

Ponekad bi ga hvatao neracionalni strah da se ona neće odazvati na telefon, da će, kad je potraži, pronaći zaključan i prazan stan. Često je sanjao kako mu je zaspala u naručju ... i kako se ujutro budi praznog naručja. I tada bi se doista probudio, sav u znoju.

...

Zvonimir je uporno nagovarao Danicu da otputuju nekamo, zajedno. Pominjao je svjetske prijestolnice, egzotične destinacije, najljepše kutke svijeta, najraskošnije hotele ...

Kamo god poželiš, samo izaberi ...

Danica bi se uvijek izgovarala, smješeći se. A onda, kad je već izgubio nadu, pristala je.
No, na njegovo čuđenje, izabrala je nešto posve neočekivano. On je trebao iznajmiti čamac i čekati je na obali rijeke, u maloj rječnoj lučici, svega nekoliko ulica od njezina stana.

Pustit ćemo nek' nas rijeka nosi, rekla je ...

...

10:23 - sredina tranzita, Venera najbliže središtu Sunca

Večernjača se upravo pomolila nad rijekom kad je Zvonimir ugledao Danicu kako se spušta s visoke obale prema rječnoj lučici. Oči su joj blistale pod svjetlima fenjera postavljenih duž stubišta, a zlatne kovrče lepršale na povjetarcu. Nosila je samo malu torbicu i bocu vina pod miškom.

Čitav brod, a ja poželjela samo ribarski čun ... rekla je razočaranim glasom.

Mislio sam da će ti tako biti ugodnije, počeo se opravdavati i shvatio da ga Danica zadirkuje tek kad se zvonko nasmijala.

Zvonimir je unajmio brodić s jakim motorom i malom kabinom, nakupovao je probranih slastica, u hladnjak stavio bocu dom perignona, uski ležaj posuo laticama bijelih i crvenih ruža. Nestrpljiv, s priprema je započeo već ujutro iako su se dogovorili sastati u uobičajeno vrijeme, iako ne i na uobičajenom mjestu. Pripreme su bile gotove i prije no što je iskucalo podne, a on je, čekajući prvi suton i Danicu, po ne znam koji puta slagao i premiještao sitnice, odlazio da nabavi još ponešto. Latice ruža sparušile su se pa je kupio novi buket u cvjećarnici, odlučivši da latice po postelji razbaca u zadnji trenutak prije Daničina dolaska, kako bi bile svježe kad ih ona ugleda.

...

Brodić je jurio rijekom, prateći crveni trag sunčeva zalaska a Danica je stajala na pramcu uživajući u pogledu i oblaku vodenih kapljica koje su je zasipale. Kad je sunce potpuno zašlo, Zvonimir je ugasio brodski motor i prepustio brodić riječnom toku.

Danica je zbacila odjeću i skočila u rijeku. Zvonimir ju je s palube gledao kako pliva, roni, vrti se u vodi poput čigre, a potom pluta na leđima, prepuštajući rijeci da je nosi, valovima da je miluju. I Zvonimir je poželio val biti, pa je skočio u vodu za Danicom. Dok ih je rijeka polako nosila, započeše igru uzajamnog obigravanja i dodirivanja. Prskali su se, gonili jedno drugo u igri lovice, smijali se i zadirkivali. Ponoć je bila prošla kad su se uspeli na palubu. Sjedili su nagi i zagrljeni, pijući vino koje je Danica donijela. Zvonimir je krenuo otvoriti šampanjac, no Danica reče: Popijmo radije ovaj plavac ...
Bio je to običan plavac kakvog je mogla kupiti u bilo kojoj trgovini na putu od svoga stana do rječne lučice. A ipak, dok je ga je kušao, Zvonimir je pomislio kako nikad nije pio boljega.

Da nisi ti to u bocu običnoga plavca usula nektar? upitao je Danicu u šali.
Ovo je kapljica dostojna bogova ... i božica, dodao je, laskajući joj. No, to nije bilo puko laskanje. Na mjesečini, i u njegovu zaljubljenom pogledu, Danica je doista bila lijepa poput božice. A on se osjećao moćan poput nekog boga, dok bi je ljubio.

Krevet posut laticama ruža ostao je nedirnut.
Pili su i ljubili se, miješajući okus svojih usana s okusom vina. Strast ih je ponijela pa ne stigoše do kreveta. Zvonimir je obljubio Danicu željnije no ikada, ljubio ju je kao da je ljubi posljednji put. Mislio da će umrijeti, penjući se prema vrhuncu, dok mu se Danica strastveno propinjala u krilu. Poslije su ležali na daskama palube, još toplima od sunca, zagrljeni, tijesno priljubljeni jedno uz drugo, a on joj je ljubio usne, oči i ruke. Osluškivali su disanje i otkucaje srca, jedno drugome, gledali Mjesec i rijeku obasjanu mjesečinom, i oboje poželjeli da se taj trenutak produži u vječnost ...

Bila si u pravu, lijepo je prepustiti se rijeci da te nosi, osjećajući ovaj trenutak ... tako lijep, tako dragocjen ... šapnuo je Zvonimir ...

Da, prošaptala je Danica, rijeka zna kamo teče, iako ne može birati svoj tok ...

Zvonimiru se učinilo da čuje tugu u Daničinu glasu pa ju je čvršće stisnuo u naručje. Ona je zaspala, no on se odupirao snu, želeći produžiti taj trenutak. Pomislio je kako će sutra, po prvi puta, s Danicom provesti i dan, a ne samo noć.

San ga je prevario u svitanje kad je nad rijekom, brodićem i zagrljenim ljubavnicima sklupčanima na palubi, zasjala jutarnja zvijezda.

...

13:04 - 3. kontakt, početak izlaska Venere sa sunčevog diska

Probudio se praznog naručja. U prvi je trenutak mislio da je to još jedna od onih noćnih mora koje su ga mučile i očajnički poželio da se probudi.
No, bio je budan, a njegova se noćna mora ostvarila.
Naručje mu je bilo prazno, Danica je nestala.

Dozivao ju je, pretražio obalu, ronio pretražujući rječno dno. Te se noći divio Daničinoj plivačkoj vještini pa se tješio pomišlju da se Danica ipak nije utopila već otplivala.

Šali li se to ona s njime, zadirkuje li ga ili ga iskušava, kažnjava li ga zbog nečega? Hoće li je zateći u njezinu stanu ... i kako će ona objasniti svoj nestanak .... A možda se ipak utopila, događa se to i najboljim plivačima ...
Ne, nije moguće da se utopila ... nije moguće da je nestala ... zateći će je u njezinom stanu kako ga čeka ... i reći joj ... konačno joj reći ...
Konačno će oboje reći jedno drugome ... sve ono što je ostalo neizgovoreno ...

Ustrašen, zbunjen, očajan, vratio se u lučicu i pojurio prema Daničinu stanu. Približavalo se podne, sunce je peklo i žarilo, no Zvonimir je osjećao kako mu se od straha lede dlanovi.
U prvi je mah pomislio da je u panici 'promašio' ulaz ili kat. No, bio je i na pravom ulazu i na pravom katu, ali ipak nije mogao pronaći Daničin stan. Za razliku od bijelih vrata drugih stanova na tome katu, Daničina su vrata bila obojena u plavo, na svim su ostalim vratima bile pločice s imenima stanara, no ne i na Daničinim.

Zvonimir je stajao pred dugim nizom bijelih vrata, jednjak mu se grčio, oblijevao ga je hladan znoj ...

...13:23 - 4. kontakt, kraj izlaska Venere sa sunčevog diska

Prošlo je deset godina ... i još deset.

...

Mladi je liječnik pogledao u karton a zatim podigao začuđeni pogled prema licu pacijenta koji je došao po rezultate sistematskog pregleda.

Oprostite gospodine ...
Zvonimir K.?
Mora da se radi o nekoj greški ... moram provjeriti vaše godište ...

Nevjerojatno, rekao je.
Gledajući vas, ne bih vam 'dao' više od pedeset ... No, vi ne samo da izgledate kao 'dobrodržeći' pedesetgodišnjak, vi to fizički i jeste ... bez obzira na vaših kronoloških osamdeset ...

Liječnik je zavirio u rezultate prethodnih pregleda i zbunjeno upitao Zvonimira: U posljednjih dvadeset godina niti jedne degenerativne promjene ... otkrijte mi tajnu ...
Kako ste zaustavili starenje? ...

...

Kao i svake godine, Zvonimir je na godišnjicu Daničina nestanka otišao na obalu rijeke. Svake bi godine tu noć proveo stojeći na rječnoj obali, promatrajući Veneru, kako se preobražava iz Večernje u Jutarnju zvijezdu.
Te su večeri nebo prekrivali oblaci, pa se Zvonimir pobojao da će mu skriti pogled. No, u zadnji trenutak oblaci se raziđoše a večernja zvijezda zablista i zatreperi nad rijekom.

Tu sam, Voljena, prošapta Zvonimir.
Čekam Te. Do sljedećeg tranzita Venere manje je od sto godina.


Photobucket
photo by flickr
- 08:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.