istina o životu

subota, 25.07.2009.

Budite dobri.

Iz komina sa se začu smijeh i kroz smijeh:» Veselo! Veselo, majstore!» U kominu nađoh svoj veseliji dio kako polaže žablje krake na maslinovo ulje, dodaje češnjak i petrusimul i zalijeva bijelim suhim vinom po principu:» Pola pije, pola žabam' daje». Na upit zašto me zove majstorom, veseljak odgovori da tako naziva ljude koji su u stanju pokvariti uteg od pet kila.
Kasnije mi je uz bogovske žabe i vino objašnjavao da su ljudi, izabrani od naroda, zapravo, nastali ukrštanjem švrake i zeca – kradljivo i strašljivo. Pošto nemaju previše vremena, u kojem će biti na vlasti, boluju od Prokrustova sindroma - sindroma svoje mjere i mrtvila te sindroma « ne talasaj» i sindroma Šeherzade - svaki dan moraju ispričati po jednu priču da bi preživjeli na vlasti. Šeherzada je Harunu al Rašidu morala ispričati 1001 priču da bi produžila život, a ovi, pošto nisu tako maštoviti neprestano ponavljaju deset istih priča u tisuću i jedan dan, koliko im traje mandat.
Sreća je njihova da narod ne pamti ko Harun al Rašid. I još doda nešto jedva čujno, žvačući posljednje krake, nešto kao da korak po korak i uvijek iz nerazumljivih razloga sredstvo poništava svrhu.
Struktura teatra i biloška struktura ljudskog bića nas gura na jednu stranu, a mi uporno radimo protiv organskog razvoja ideje i širimo mrtvilo i na one krajolike koji ga ne podnose – na teatar koji je živi organizam i samo svojom živošću može opstati u svijetu koji ga okružuje.
Ljubav je biološka dinamika dubokosežnih korijena. Zanemariti da je spoznati i činiti isto i
da je svako znanje čin, čini da ljudsko biće ne smatramo živim bićem nego objektom.
Što god napravili, na bilo kojem području, hodali ili apstraktno mislili, uključuje cijelo naše tijelo. Svaki čin se ispunjava kroz našu strukturalnu dinamiku i naše strukturalno međusobno djelovanje. Sve što činimo je strukturalni ples u koreografiji suživota.
Mi smo gurnuti u socijalnu dinamiku, u misleno kretanje koje je uvjet ljudskosti, koje nije samo obična pretpostavka: Mi imamo samo ovaj svijet koji smo stvorili u zajednici s drugima i samo nam je ljubav omogućila stvoriti takav svijet. Bit svih poteškoća s kojima se danas sukobljavamo jest naše nespoznavanje spoznaje, naše neznanje da znamo. Naš čin – sve svakodnevne radnje bez iznimke – pomaže da se stvori i potvrdi svijet u kojem ćemo biti ono, što, u izmjeni s drugima, postajemo, stvarajući svijet.
Spomenuvši ljubav nisam, naravno, mislio na ono svakodnevno žvaljenje i baljenje po kuloarima u i oko teatra. Od ljubavi umjetnici moraju, kao i u svemu, uzimati ono najbitnije, a to su nesebičnost, vjernost, točnost, strpljenje i dobrota.
Nesebičnost je onaj dio ljubavi koji se odražava u poštivanju kolege, njegovog ulaganja napora i potpore da taj napor da rezultate. To je iskren osjećaj poštovanja za svačiji uloženi napor u našem hodu ka krajnjemu zajedničkom cilju, k predstavi i njezinom uspjehu.
Točnost bi morala biti jedna od konstanti dobrog i živog teatra. Od doslovne točnosti, ne kašnjenja na probu, do točnosti u izražavanju na sceni. Poštovati vrijeme i poštovati preciznost izraza je osnova kojom pokazujemo koliko poštujemo čovjeka i njegovo djelo. Točnost je posebno važna u umjetnosti gdje ne postoji « otprilike» i «lako ćemo».
O strpljivosti treba znati, samo toliko, da naše bavljenje umjetnošću traje koliko i naš život.
Vjernost teatru ili projektu treba podržavati sve dok se ne počne kositi s vjernošću samome sebi i svom shvaćanju teatra ili projekta u kojem jesi. U to je uključeno naše mišljenje, osjećanja, svakodnevno djelovanje i ponašanje.
Kao prvo konceptualni kod – kako promatramo živo biće teatra, kako ga sebi opisujemo i razjašnjavamo da bismo ga mogli razumjeti i kao razumna i autentična bića sudjelovati u njegovom radu i razvoju.
Zatim analitički kod kojim čovjek sebi razjašnjava kako razumijevajući pravilno, djelotvorno, ciljano i učinkovito treba djelovati.
Estetski kod definira što je lijepo, estetički - formalno zadovoljavajuće i najvažniji
etički kod kojim razjašnjavamo sami sebi i društvu što je to etički ispravno, povezano s onim što odgovara našim etičkim načelima.
U dobrim teatrima i teatarskim ansamblima i jedino u živom teatru, sastavljenom od autonomnih jedinki koje se nesebično potpomažu, ti su kodovi jasno određeni i čvrsto spojeni, a u teatrima koji su loši ili u opadanju oni su loše definirani ili ih nema. U takvim sredinama, u svakome pojedinačnom kodu pravila proturječe jedna drugima, ne dopunjuju se uzajamno i između sebe su puna proturječja. Kreativnost se poboljšava u dobrim teatrima i ansamblima i u takvim sredinama se ostvaruje njezina prava definicija, pronalaženjem nečeg što je jedinstveno, novo, što dobro funkcinira i što je lijepo i dobro za sve. Problemi u teatru nastaju što su kazališni financijeri prvenstveno usmjereni i školovani analitički – racionalno, a svaku sposobnost, intuiciju, imaginaciju, viziju, instikt , koja je bezuvjetno potrebna da nadahnjuje i potiče ljudske stvaralačke mogućnosti, namjerno sprječavaju i onemogućuju iz nekih svojih pragmatičnih i često banalnih, privatnih razloga.
Kad se sve četiri sastavnice podudaraju s tvojim shvaćanjem teatra ili projekta, ostani u teatru ili projektu i budi mu vjeran, a ako se bilo što od toga kosi s tvojim stavovima, moraš izaći iz te muke u kojoj jesi i potražiti onaj kojem možeš biti privržen, jer bez toga, ako nisi mazohist, nema nikakvog smisla ostati u teatru. Postoje mnogo bolji načini samokažnjavanja.
Ne potpadajte pod uticaje grupe, čopora, mase, jer ste i sami masa – masa svojih atoma, ćelija, koje se spajaju u proteinske molekule koje vas čine posebnim bićem.
Budite dobri. U umjetnost se ulazi čista srca. Ne spletkarite, time se postižu samo prividni uspjesi. Što vam koristi ako ste smicalicama došli do uspjeha kad i sami znate da je to rezultat podlosti, a ne talenta. Ne mora to nitko znati osim Vas, ali je dovoljno da se ujutro kod brijanja pogledate u zrcalo. Mrzovolja, nezadovoljstvo i spletke donose samo prividne i povremene uspjehe, a dobrota, otvorenost i vedrina su uspjeh sami po sebi.

25.07.2009. u 06:08 • 7 KomentaraPrint#

subota, 18.07.2009.

Što bi rekao Maupassant?

Sve što radimo – gledamo, mirišemo, biramo, odbijamo, govorimo – moramo shvatiti kao svijet koji smo stvorili u suradnji s drugima. Spoznaja rađa objašnjenje spoznaje. Cijeli mehanizam stvaranja sebe, kao opisivača i promatrača, govori nam da se naš svijet – kao svijet koji smo stvorili u zajednici s drugima – pokazuje kao mješavina pravilnosti i promjenjljivosti, postojanosti i nepostojanosti i to je tipično za ljudsko iskustvo. Očigledno da iz ovog kruga kao ni iz našeg područja spoznaje ne možemo istupiti. Od djelovanja do djelovanja smo stalno utkani u taj krug, čiji su rezultati i granice, povijest. Djelotvorno djelovanje vodi djelotvornom djelovanju.
Naše biće je označeno bivanjem čiji je izraz naše znanje da smo autonomni živući sustav. Ljudska spoznaja, kao djelotvorno djelovanje pripada području biologije, ali će uvijek postojati u kulturnoj tradiciji.To nas obavezuje da vidimo da naša izvjesnost postojanja nije nikakav dokaz istine i da je svijet, koji svatko vidi, svijet koji smo stvorili zajedno s drugima i obavezuje nas još, da ako znamo da to znamo, ne radimo nešto nama samima i drugima kao da to ne znamo.
To podrazumijeva etiku koja je nedjeljiva od onog što znamo – našeg života. Početna točka te nove etike bila bi samosvijest o zajedničkoj biološkoj i socijalnoj strukturi čovjeka. Ona izvire iz ljudske prosudbe koja stvara ljudskost. Određeni aspekti kulture su bez sumnje konstruirani, mnogi relativni i povijesno uvjetovani. Ali, postoje elementi koji su u svim kulturama isti.Tako ljudsko tijelo, svugdje, ima 208 kostiju, jedno srce i dva bubrega. Ljudski duh, svugdje ima sposobnost stvarati slike, simbole, pojmove i pravila. Možemo zaključiti da ljudsko tijelo i duša, u svim kulturama, posjeduju zajedničke unutarnje strukture koje su vrlo slične, gdje god da se iskazuju, dok su površinske strukture posebne i za svaku kulturu povijesno uvjetovane. Dakle, svugdje se ljudsko tijelo sastoji od 208 kostiju, ali se one svugdje ne upotrebljavaju za baciti na boće ili picigin.
Kada znamo da je naš svijet nužno svijet koji smo stvorili zajedno s drugima, tada možemo, sukobimo li se s drugim ljudskim bićem, s kojim želimo i dalje suživjeti, ne ustrajati na onome što je nama apsolutna istina, jer bi to negiralo tu drugu osobu. U suživotu moramo prihvatiti tuđe znanje kao legitimno i važeće. Sukob je uvijek uzajamna negacija.

Tako se na Veliku Gospu na Širokom Brigu (tad se je još zvao Lištica) skupila masa ljudi. Inače je Široki Brig građen za dvije-tri tisuće ljudi, a za Gospu se zna skupiti i dvadeset tisuća. Svi naravo odu na misu, u crkvu na Brig, a poslije se spuste na jedinu ulicu u gradu, zapravo, cestu koja vodi za Mostar. Bio je radni dan i Fauni (veliki kamioni prikoličari od po 30 tona ) su morali proći tom cestom na putu u Mostar, vozeći boksit, do tvornice aluminija. Kako su šoferi znali da će bit belaja na prolasku kroz masu, stavili su na čelo kolone od desetak kamiona Tadiju Topića, čovjeka iz tog kraja, kojeg su svi poznavali. Tadija vozi naprijed, trubika, narod se teško i nevoljko razmiče i kolona mravljim tempom ipak napreduje. Najednom zastoj. Ispred kolone Bariša Skoko, Tadijin prijatelj, stoji i poteže iz boce čelju, prvi otok, inače, žestoke lozovače. Pa opet krene pet-šest koraka, kolona kamiona za njim pa opet stane, kolona stane, pa opet otpine, pa krene i tako nekoliko puta. Vani je četrdeset u hladu, ali te u hlad nitko ne tjera, a u kamionima nema klime i nervoza raste. Nakon petoga prisilnog zastoja prekipi Tadiji, nage se kroz prozor i poviče: »Bare, skloni se. Dajen gas i taren». Bariša se mirno okrenu:»Šta je? Šta se dereš, bleso? Iman i ja pravo na svoje metar ceste». Na što će Tadija: «Ma, imaš, ko ti je brani, jeba je ti, uzmi je u kraju.»
Krećući se u području koegzistencije, nadilazimo sukobe. Znati da to znamo imperativ je svake etike utemeljene na ljudskosti, a i na čemu bismo, inače, temeljili etiku. Tu nas biologija može podučiti kako da proširimo naše spoznajno područje novim iskustvom koje je nastalo razboritim razmišljanjem, susretom s tuđinom kao s jednakim, ili još bliže, putem doživljaja međusobne suglasnosti, kojom stvaramo prostor bivstvovanja. Ovaj čin nazivamo ljubav, ili da ublažimo, primanje drugoga u naš svakodnevni život. To je biološka osnova socijalne pojavnosti (Sjetite se ćelije i molekula). Bez ljubavi, bez da primimo drugoga i pustimo ga živjeti uz nas, nema socijalnih procesa, socijalizacije i, posljedično tome, ni čovječanstva. Biološki gledano - bez ljubavi, bez prihvatanja drugoga nema socijalnih procesa, a živjeti zajedno, bez ljubavi, znači živjeti u licemjernoj ravnodušnosti ili, što više, u negaciji drugoga, a licemjerje, ravnodušnost i negacija drugoga pogubni su za glumačku dušu.
Upravo zbog toga, dobre ansambl predstave mogu nastati samo slučajno, a kad i nastanu vrlo se brzo ugase i skidaju s repertoara. U ansamblu od dvadeset ljudi se stvaraju grupe, okupljene oko najistaknutijih mediokriteta. To su, recimo, tri grupe različite brojnosti i još dva – tri individualca koji ne pripadaju ni jednoj grupi i odmah postaju marginalci. Najjačoj od grupa se priklanja i ravnatelj teatra i članovi tih grupa ne misle i ne rade uime svete logike i uime svete umjetnosti nego uime svete grupe. Takve predstave ne mogu biti dobre, jer ne isijavaju zajedničku pozitivnu energiju nego su, naprotiv, opterećene negativnom energijom članova suprotnih grupa. Tako se ruši i uništava moć teatra koja je, samo, u onome što se predstavlja. Moć teatra je moć predstavljenog i onoga koji u njemu predstavlja – moć predstavljenog i predstavljača. Premijera može čak i uspjeti, ali se već na prvim reprizama javljaju podvale i bojkoti i predstava vene kao što vene i gnjili korijen iz kojega je nastala. Igra se s figom u džepu i usput još češka po donjem dijelu trbuha. Tako nastaju operativna ograničenja kad se umjetnici kuglaju jajima umjesto da se uhvate ukoštac s problemom koji iznose pred promatrače. Nema pojedinačnog, dakle, osnove umjetnosti, nema strategijskog cilja – estetičkog učinka predstave koji potiče slobodan protok misli, postoji samo taktika, a ona se obično svodi na taktiku podmetanja nogu uspješnijem. Potreba za moći je prastara i primjećujemo je već kod primitivnog čovjeka i kod životinja. Hrana, teritorij, seks, obrana vlastite jazbine. Borba za bilo kakvu moć je smještena u primitivnim dijelovima malog mozga – u malome mozgu, emocionalnom i instinktivnom dijelu mozga i to tako duboko usađena da se, u ogorčenoj borbi za položaj, rijetko čuje glas razuma. U tim, karijerom sasušenim mozgovima, manipulira se i intrigira dan i noć, taktizira ofenzivno i defenzivno, kao u pravom ratu i pri tome zaboravlja što je njihov stvarni zadatak, a to je – približiti umjetnost ljudima i tako ih, barem načas, učiniti boljima. Nedostaje kreativno vodstvo koje posjeduje strateške vizije zahvaljujući vjerodostojnosti i moralnoj čestitosti, koje će moći uspješno utjecati na ljude i pretvoriti ideje u djela koja su za opće dobro. Kreativno vodstvo povlači solidarno mnoštvo mnogo bolje nego mikrotaktika mediokritetskih manevara i igrica. Kreativno vodstvo bi tajne interese i nečiste posliće posebnih grupica znalo smanjiti na podnošljivu mjeru i i zamijeniti stereotipove lažnih elita stvaralačkim idejama. Ali, kreativnost podrazumijeva elitu, a s tim izrazom mediokriteti imaju samo muku jer je elita, per definitionem, u manjini, pa stoga nije baš poželjan cilj ili, barem, smanjuje mogućnost napredovanja u vodstvenim strukturama. Uništavajući elitnu manjinu, mediokriteti će osigurati svoje položaje, ali će dovesti u pitanje budućnost kazališta. Pojedinac se osjeća da stoji pred nekakvom sudbinskom silom ili pred gumenim zidom koji je nevidljiv, neprobojan i koji ga nakon bilo kakvog nasrtaja vraća u prvobitan položaj.To izaziva šizofrene učinke i remeti međuljudske odnose, stvara potpuno nerealnu, nerješivu situaciju, koja dovodi do psihičkih lomova, odustajanja i padanja u apatiju cijelih ansambala, teatara pa čak i teatra cijele jedne zemlje. Tko ove mediokritetske, zakulisne igre proglasi bijednim i sitničavim, ima pravo, ali je time, zapravo, izrazio počast toj» ljupkoj» gospodi i time je ohrabrio.
Što bi rekao Maupassant:
«Sve se stvari ponavljaju, neprestano, na žaljenja vrijedan način».

18.07.2009. u 08:35 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.07.2009.

Vozi Gara što vozila nisi...

Kad su, u razvoju zemlje, bili ispunjeni uvjeti za stvaranje složenijih organskih molekula npr. proteina – čija je prilagodljivost i mogućnosti preslagivnja, zapravo, neograničena, stvorili su se uvjeti za proizvodnju autonomnih jedinki. Ili obrnuto, takve jedinke su nastale kad su, u povijesti razvoja zemlje, stvoreni uvjeti. One su nastale, u puno strukturiranih varijanti, na mnogim mjestima na zemlji, u protoku milijuna godina. Za nas i za svemir je to bila prekretnica u našoj zajedničkoj povijesti. Uz već nastali, stalno šireći, svemir, počelo je nastajati biće koje će biti njegova svijest i savjest i po kojemu će biti shvaćen i objašnjen kao postojeće i svrhovito. To samostvaranje boga u čovjeku bih nazvao autoteogeneza koja nastaje u ljudskoj vrsti u vremenu kad čovjek počinje shvaćati sebe kao izdvojeno, drukčije i samostvarajuće biće, biće pomilovano rukom Stvoritelja koji mu je ugradio u dušu svoje oči da bi mogao shvatati sebe i svemir. U protoku tisuća godina se odnos čovjeka i Stvoritelja, razvijajući, mijenjao, od animizma do jednoboštva, zadržavajući uvijek i izvjestan strah od dolazećeg. Pri tom su mu pomagale njegove unutarnje oči, utjelovljeni um kojim sebi objašnjava sebe i sebe u odnosu na svijet i svemir. Poslije je, što nikako ne smijemo zaboraviti, upravo, takav čovjek stvorio teatar.
Naravno da ga je stvorio sumnjajući u sumnju i u sumnjine sumnje sumnju. Razvijajući svoju podijeljenost glumac je sam sebe raspodijelio na čovjeka i glumca i najgore je u toj bitci da je pobijedio glumac, a ne čovjek.
Paul Cezanne reče da se svemir i čovjekov um sastaju u boji. Za njega je boja istina, kojom se služi da bi ljepotom uzvratio nebu za svoje postojanje u krhkom tijelu ljudskog bića, a to vrijedi i za sve ostale umjetnosti pa i kazalište.
Naravno da postoji granica, određena biološkim zakonima, koju smo nazvali smrt, ali dok živimo, mi joj se opiremo stvarajući život. Netko jednom davno reče:«Nije važan vječni život, važna je vječna živost». U licu te opojne ljepote ćeš, s nestajućim osjetilima, potonuti u smrt i nitko nikada o tebi neće ništa čuti, osim u blagim noćima, u kojima vjetar huji preko brda i dolina, zovući tiho tvoje ime. Patetično? Ne, čovjek je dovoljno velik da smije biti patetičan. Ustrojiti sebe kao razumno biće i civilizaciju kao smišljen napredak u vremenu, sam nastajući iz bezoblične klice, nastale iz proteinskih molekula, daje mu pravo da se izuzme iz prirode i ponovno je stvara, isto tako autentičnu, baveći se svojom biti, umjetnošću.
Biološke pojave ne proturječe fizičkim. Zapravo, one moraju ispunjavati sve zakonitosti fizike, jer fizičke određuju prostor njihovog postojanja, ali ipak više ovise o unutarnjem ustroju jedinke i vrste kojoj pripadaju. Primijenjeno na teatar i njegovo prebivanje u socijalnim i fizičkim uvjetima postojanja u jednom gradu, zemlji, daje točnu sliku kako bi se teatar trebao ponašati da ispuni uvjete koji ga čine živim. Živ teatar je živ po svojim pripadnicima. Ljudi koji ga čine su autonomne jedinke pa i on po njima postaje autonoman. Zato ti ljudi koji ga tvore, moraju biti stvaratelji sami sebe i svoje umjetnosti. Autonomni i autentični ljudi koji sami misle sebe i svijet oko sebe, ustrojavajući se u projekt, predstavu ili repertoar, čine živi teatar koji se stalno razvija i održava, prilagođavajući se svijetu u kojem jest i prilagođavajaći taj svijet sebi i za sebe. Živ teatar može misliti o sebi i o svijetu i može mijenjati sebe i svijet. Ukoliko je on više u svijetu, utoliko je svijet više u njemu. Zato teatar mora proizvoditi vrijeme, jer ga proizvode jedinke koje ga tvore u vremenu koje tvori njih. Neodvojivo je proizvođenje novog i život. Po tome novom teatar i biva živ.
Kad jedna ćelija bude dodana cjelini kao njezin bitni dio i privučena u proces s molekulom X, tada posljedica u tome međudjelovanju nije uvjetovana svojstvima molekule X, nego načinom na koji je ta ćelija, u povezanosti s dinamikom, bila primljena u tu molekulu. Promjene u ćeliji, koje nastaju u tom međudjelovanju, potvrdit će njezina osobna struktura.
Ne znam zašto mi sada na pamet pada jedna sekvenca iz života koja se dogodila na snimanju filma «Partizanska eskadrila», ali će biti da ima razloga da je spomenem kako bih razjasnio na životnoj razini ono što visokoumno promišljamo i da bih možda sam sebi objasnio prožimanje manjeg i prostijeg s većim i složenijim.
Naime, negdje duboko u Grmeč planini, na granici BiH i Hrvatske, na nekom malom partizanskom aerodromu iz drugog svjetskog rata, odvojili smo se od ekipe rahmetli Faruk Begoli i ja želeći se napiti vode. Hodali smo dugo, vidjeli kuću na rubu šume i krenuli utažiti žeđ. Kuća je bila, mala, neugledna s drvenim krovom. Ispred kuće se igralo troje djece, dva dječaka i djevojčica koji na naše pojavljivanje uplašeno počeše vrištati i pobjegoše u šumu. Iz kuće izađe mlađa žena, a iz šume mlađi čovjek sa sjekirom u ruci. Lijepi, kršni, čisti.
Priđosmo im i upitasmo vode. Čovjek nas pozva u kuću. U kući nije bilo ničega. Zemljani pod, ognjište na sredini kuće i u uglu jedan ležaj od suhog lišća prekriven vunenim gunjem.
Popili smo po bukaru bistre izvorske vode i vratili se na snimanje.
Na samo sto kilometara od te kućice se nalazi Zagreb u kome se vode rasprave o jeziku, o tome kako je tko svirao Čajkovskog, o atonalnome kod Schönberga i Maleca i zašto igrati Ionesca kad imamo Ivšića. I samo sto kilometara od tih rasprava se nalazi ta kućica u kojoj se djeca boje stranaca i spavaju s roditeljima na postelji od lišća.
Tada sam prestao vjerovati u socijalizam.
U kapitalizam sam prestao vjerovati kad sam nakon dvadeset godina, nešto poslije ovog zadnjeg rata, pokušao pronaći tu kućicu i na njenom mjestu pronašao zgarište.
I sad se pitam kako je ta kućica mogla smetati civilizaciji.
Pošto sam i sam s granice često mi padaju na pamet pitanja o općem i o posebnom i sposobnosti pojedinca da izmjeni opću svijest bez da je osjetio potebu da izmjeni svoju.
« Kiša pada Neretva se muti,
cure plaču, odlaze regruti».
Tu se jasno vidi djelovanje jeseni na prirodnu kohabitaciju vremena, sezona, patriotizma i regrutacije. Nitko nije htio biti regrutiran, ali su ipak svi bili regrutirani. Na željezničkoj stanici u Čapljini su stotinu godina pjevane iste pjesme. U Čapljinu su stotinu godina dolazile mlade snage bilo koje države i pjevale:» Vozi Gara što vozila nisi».« Gara» je bila parna lokomotiva željezničkog vlaka « Ćire», a ono»što vozila nisi» smo bili mi, svaki za se pojedinačni slučaj.
A poslije se u vagonima za stoku i regrute koji su kretali prema Galiciji, Piavi i Drini pjevalo:
«Majko moja ko će tebe 'ranit,
kad ja iđen cara Vranju branit».
Šest godina kasnije:
« Majko moja ko će tebe 'ranit,
kad ja iđen kralja Petra branit».
Dvadeset godina poslije:
« Majko moja ko će tebe 'ranit,
kad ja iđen Pavelića branit».
A samo šest godina poslije:
« Majko moja ko će tebe 'ranit
kad ja iđen druga Titu branit».
A još deset godina poslije, kad smo obranili i oslobodili sve pa to sve opet nije bilo naše,
pa se muka i sirotinja opet vlačila po zapuštenim balkanskim kolodvorima:
«Zbogon ostaj, čapljinska stanice,
valjen Isus nimačka granice.»
A cure bi zapijevale:
«Ode moje što je najmilije,
brzin vozon priko Austrije».
i
« Oči moje nalile se vode,
gledajući di moj dragi ode»
i
« Ajde dragi iđi u Kanadu,
da i tamo za budale znadu».
Pa se sa tih Drina, Piava i iz Galicija, Nimačkih, Kanada, Argentina, iz Australskih pustinja gdje se kopa oniks i «minijera salnitra u Čili», čulo tužno zapijevanje zdravih, ko od brda odvaljenih momaka:
« Kukavica goru razgovara,
ko će tebe moja majko stara».
Svaki je nosio svoju uprćenu, jedinstvenu sudbinu, i zajedničku sudbinu svakog pojedinog čovjeka i ljudsku sudbinu naroda. Ne možeš se isključiti iz opće sudbine svijeta ma koliko
bio minoran i ma koliko se trudio biti još manji.

13.07.2009. u 19:06 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 08.07.2009.

Da je Gavella živ.

Živa bića su autonomna i samostvarajuća. Sustav je autonoman ako je sposoban posebno označiti, u sebi samom, svoje vlastite zakonitosti. Sva živa bića sama sebe stvaraju i označuju kao posebno. Ona su proizvod svoje vlastite organizacije. Postojati i činiti u jednoj autonomnoj jedinici je nedjeljivo. Da bi se razumjela autonomija živih bića, moramo razumjeti organizaciju koja ih označuje kao jedinstvene, kao one koji se vlastitom unutarnjom organizacijom ostvaruju i sami sebe označuju kao posebno. Slikovito rečeno: Autonomni sustav - živo biće, sam sebe izvlači za vlastitu pupčanu vrpcu i svojom osobnom dinamikom sam sebe gradi kao nešto različito od svoje okoline. Živo biće je, dakle, obilježeno svojom autonomnom organizacijom.
«Sabur svati, oće mlada s.ati»! Narodna izreka koja se upotrebljava u istim situacijama kao i izreka « Poš'o ja slavni sude u petak», dakle, kad netko počne izokola, nadugo razjašnjavati sasvim jednostavne činjenice. Kako je u našem narodu puno mudrosera upotrebljava se dosta često. Sabur znači strpljenje, pa stari svat koji predvodi svadbenu povorku moli svatove da se okupe u krug i puste mladu da izvrši veliku nuždu. A što je bilo? U vrijeme nastanka ovoga povika nije bilo brzih transportnih prometala, ni benzinskih crpki uz prometnice, na kojima je obavezan i WC, pa su svatovi jahali na konjima ili kenjcima do mladoženjine kuće po nekoliko sati . Normalno je da je mladenki u tih nekoliko sati putovanja od svoje kuće do kuće mladoženje, u koju se upravo udala, dođe muka, jer se je prije dva tri sata naždrla na svadbi i onda stari svat objavi zapovijed na što se svatovi okupe u krug i zaštite mladu dok obavlja svoju tercijarnu ljudsku i balkansku funkciju. Prva je jesti, druga rađati, a treća eto to što štite svatovi. Gaća naravno nije imala, pa je sve išlo brže, jer su se gaće u našim krajevima pojavile samo nešto malo ranije nego prvi automobili i benzinske crpke i WC.
Sabur prijatelji možda ipak uspijem razjasniti nerazjašnjivo.
Da živo biće ima organizaciju nije, naravno, samo njegova osobina. Imaju je sve tvorevine koje možemo tretirati kao sustav, ali su živa bića osobita po tome što su ona sama proizvod svoje organizacije to jest nema razlike između stvaratelja i stvorenog.
Dakle, mi moramo biti glumci takvi kakvi jesmo stvarajajući se iz sebe samih. Glumac je tvar koja tvori tvar iliti glumac je ono što se čini.
S obzirom na molekularni aspekt podrijetla života na Zemlji su molekularne supstancije koje omogućavaju nastanak i stvaranje autonomnih jedinki. Moraju, dakle, postojati molekule koje su postojane i, u isto vrijeme, promjenjljive to jest ćelije u molekulama moraju imati membrane koje su njihove čvrste granice i, istodobno propusne da bi mogle tvoriti molekule i izmjenjivati tvari i poticaje s drugim ćelijama. Primjenimo li ovakav način shvatanja na teatar dobit ćemo posve jasnu sliku kako bi on trebao izgledati pojedinačno i kao dio kazališnog sustava jedne zemlje ili dio svjetskog kazališta.
Primjenimo li ovu istu teoriju na naš život doći ćemo do istih zaključaka koji bi se svodili na to da je život nešto sasvim normalno kao i smrt i da je mrtav teatar isto tako poželjan kao i živ.
Time se koriste netalentirani zastupnici mrtvog teatra i u polemikama s životom i živućim svijetom ne otstupaju ni za jotu. Tada zapadamo u teatrološku raspravu o živom i mrtvom teatru koja nikada nikoga nije dovela do bilo kakvih razumnih zaključaka. Što hoću nadalje tvrditi: Svaki kazališni umjetnik radi teatar kakav je zamislio. To se drugima ne mora sviđati, jer imaju nekakve svoje pretpostavke. Pretpostavljene stvari su samo pretpostavljene stvari. Ti možeš imati najbolju pretpostavku, ali ako je nisi u mogućnosti realizirati ostaješ na pukoj pretpostavci. One koji su realizirali svoje pretpostavke zovemo utemeljiteljima teatra. A što raditi sa onima koji su utemeljili svoje pretpostavke, bili slijeđeni neko vrijeme, a onda se od tih pretpostavki odustalo. Tako bi bio zapriječen i Gavella. Da je taj čovjek živ sigurno ne bi radio to što se radi danas. Bio bi ispred vremena kao što je bio i 1928 i 1953. ...Radio bi bolje.

08.07.2009. u 06:36 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog čovjeka koji je čitav život proveo ozbiljno se baveći teatrom i neozbiljno se igrajući životom. Pisano sa velikom ljubavlju za jedno i drugo.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

odmor za umorna srca

Miško

Maslackica.hr

Vedran.hr

Rusalka.hr

Lucija9.hr

Trazeci sebe.hr

Plejadablue.hr

Necutako.hr

Koraljka.hr

Vitae.hr

Poezija duse.hr

Decembar2001.hr

Barbara.hr

moji dani i noći.hr

Dream_maker.hr

Zmajka.hr

Majstorica s mora.hr

Sewen.hr

Mendula.hr

dordora.hr

obicna ja.hr

morska zvijezda.hr

prorok!.hr

prostransvo

zvijezdanova

promatram

teuta

luki

gustirna

lobyM

fra gavun

viaminveniam

santea

smotani








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se