istina o životu

utorak, 19.05.2009.

Mrtve oči.

Predstava se definira tek u svijesti promatrača i ako smo dobri domaćini moramo gostima omogućiti da naš pokušaj shvate kao smislen i poticajan za pokretanje lanca misli u njihovim glavama te ih tako učinimo sudionicima u našem činu, i sretnima. Dobar domaćin mora brinuti o sreći svojih gostiju sve dok su pod njegovim krovom. Mi na sceni živimo iluzije lica koje igramo, ali upravo to - živimo, a ne igramo - daje našoj umjetnosti svijest o istinitome. Može li sve u svjesnosti biti prevara? Možda? A, možda smo je samo zaboravili pustiti na pozornicu kao predstavnika podsvjesnog(nesvjesnog). Stupiti u svjetlo se uzima kao metafora za samosvijest i rođenje spoznavajuće duše. Stupiti u svjetlo samosvijesti je početak spoznaje smisla osobnog postojanja. Možda bi u našu sliku na pozornici trebali pustiti promatrača koji tu sliku stvara kao što su to činili neki slikari u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Možda bi trebali pripustiti promatrača koji tu sliku na pozornici stvara
i onoga koji tu sliku promatra i tako je ponovo stvara. Kao kad bi primjerice Oton Gliha u svoje «Gromače», ucrtao sama sebe kako ih stvara i u isto vrijeme promatra i sebe i «Gromače». Istodobno je slika stvarana i za stvaraoca i za promatrača.
Duša glumčeva promatra glumca koji stvara lik i tako ga utjelovljuje, a promatrač glumac promatra sebe samoga, dok promatrač gledatelj promatranjem glumca i njegove energije – duše stvara sliku o predstavi u sebi, ali stvara i samu predstavu i ako se pomiješaju energije duše gledatelja i glumaca - stvaralaca i stvaralaca predstave onda nastaje predstava u glavi glumca i na sceni i u glavi gledatelja i na sceni.To bi mogla biti približno i definicija katarze kako ju je zamislio Aristotel to jest katarza kao ideja o slobodnom protoku misli i osjećaja izazvanih estetičkim učinkom predstave.
Iz mora iskočiše Euterpa udarajuć' u tamburin i Terpsihora raspuštene kose izvijajući svoje besprijekorno tijelo i plešući ne dotičući zemlju. S neba nas je gledao podli muzaget Apolon, paleći nam krv i gurajuć' u blud. Stari pokvarenjak. Moje drugo ja, koje se još uvijek osjeća mlađahnijim nego što jest, se spetlja s Euterpom, božicom glazbe, i nestade u grmlju odakle se su se ubrzo čuli pomamni uzdasi i krici strasti. I moje prvo ja bi učinilo to isto s raspomamljenom Terpsihorom, božicom plesa, da je trideset godina mlađe. Koliko sam toga propustio u umjetnosti držeći se pomame i lakih pobjeda. Kao u svakoj umjetnosti i u ovoj ljubavnoj pobornike obvezuje istinska poniznost. Teško umjeće teatra i ljubavi ne tolerira efektnost, kičerajsko pokazivanje i nametljivost. Ako postupate kao što to sad u grmlju čini moje drugo ja bit će vam i ljubavnice i žene nezadovoljne, a o publici da i ne govorim. Ne startaj zbog pokazivanja da bi se time hvalio i imponirao drugima. Ne počinji ako ne moraš. Samo neizbježni sukobi koje su blagoslovila nebesa bivaju ovjenčani uspjehom i na tom polju uspjeh donosi uspjeh, a prva pobjeda niz sljedećih pobjeda.
Zamislimo da mozak nije jedna jedinstvena pozornica nego da u njegovom prostranstvu postoji još jedna mala pozornica, rezervirana za kartezijanskog promatrača-(homunkulus) kritičara koji odvaja tijelo od duše, prati odvijanje scene na velikoj pozornici i sudjeluje u odvijanju scena na maloj to jest u svojoj epifizi -- po Descartesu mjesto u kojem nastaje misao. Što radi taj promatrač? On vrti svoju predstavu u svojem mozgu, opterećen svime što je do tada vidio, čuo i pročitao. On nadgleda predstavu, opterećen svim svojim predrasudama, empatijama, probavom, lošim odnosima u braku, mrzovoljom ili, pak, simpatijama, blagošću i prostodušnošću. I dok glumac na sceni, kao jogin, svira pravoj kobri i sili je da se izvija i pleše, on čupka svoju kravatu od zmijske kože i pritom dovršava skicu za sutrašnju kritiku koju je ucrtao u dio mozga zaduženog za arhiviranje. Kad bi mogao biti samo gledatelj ne bi morao isticati koliko je osamljen na toj zabavi. I taman kad je taj kartezijanac pokazao svoju premoć i počeo se nadmeno smješkati jedan glumac prolijeva malo crnog vina po toj njegovoj skici i kaže mu:»Ja pravim sliku bolju od tvoje skice».
Formalni opis svijesti, primjerice kao usmjerenost na predmete ili kao stanje znanja je nedovoljno, jer objašnjavati svijest kao osjećaj, svodi kuću samo na jednu sobu ili na kut u toj sobi. Svjetlost svijesti prolazi kroz puno soba ili, čak, kroz sve sobe i njihove najzabačenije kutove. Novi razvoj spoznajnih procesa pod utjecajem medija, tekstova, vremena, izazova mode i novih strategija mora uvijek voditi, i vodiće, do uvijek novih načina izvođenja (predstavljanja) izmjenjujućih odsječaka spoznaje. Novi razvoj spoznajnih procesa će dovesti do susreta umjetnosti i mozga.
Zamišljam na ovoj svadbi i prolazak broda»Rex», iz Felinijeva filma Amarkord, izlaženje na doček, huk brodskih motora, zamišljam lampione negdje visoko iznad plaže, veselo klicanje čudu tehnike i staroga slijepog harmonikaša koji skida tamne naočale da bi bolje vidio slijepim očima. Mi vidimo točno ono što su vidjele naše oči kroz koje se lomi svjetlo brodskih prozora i paluba, a kakav li čudesan prizor vidi slijepac u čijoj tami bljeskaju luči njegove svijesti.

19.05.2009. u 07:36 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 13.05.2009.

Skrivena udvajanja.

Ograničimo se na ono u mozgu što, između ostalog, pripada i teatru:





1. Pokloni /darovi, darivanje, davanje/
2. Predstavljanje u višem smislu i
3. Pitanje predstavljanja kao pitanje udvajanja.

U sve tri točke se, naposlijetku, radi o pitanju prikazivanja i danas kritički promatranog predstavljanja.
Predstavljanje bi u odnosu na ocjenjivanje trenutačnog stanja povezanosti, trebalo biti viđeno kao problematično, kao skriveno udvajanje koje izvire iz zajedničkog rada.

Udvajanje je slika nečega, slika koja predstavlja nešto drugo, ali u ovom trenu i na ovome mjestu može biti shvaćena samo kao ono što predstavlja. Ako pravilno predstavljamo, udvajajući do savršenstva sliku nečega drugog, nečeg što hoćemo predstaviti, promatrač će, promatrajući naše predstavljanje, shvatiti to što predstavljamo i shvatiti ono drugo što smo predstavljajući udvojili. Zbog preslika, umjesto originala, može doći do drukčijeg načina rada. Poklon onoga kojem je uručen uzdiže ( promatrača), ali drugoga ostavlja prisutnim (predstavljača).Takvi pokloni se u mozgu ne mogu naplaćivati, oni su uistinu pokloni i ne traže povrat nego služe povezanosti svih stvari obuhvaćenih poklonom.
U umjetničkom smislu to znači uspostavljanje korespondencije među svim elementima bez ekonomske računice ili traženja povrata. Djelovanje mozga nije ovisno samo o zakonima djelovanja, nego ti zakoni mogu biti obogaćeni ili prekinuti poklonima.
Neuronske grupe mogu svoje energetske poticaje predati drugim regijama mozga bez uračunate uzajamnosti i mogu ostvariti svoje aktivnosti i bez obveznog uzvrata darovanoga iako se mogu nadati vraćanju poklona u nekome drugom obliku. Možda u obliku metafore koja oslobađa, toj neuronskoj grupi, prostor za novi stvaralački čin, za novo pohranjivanje emocija, energije ili misli.
Zamislite u teatru ovakvo djelovanje na sceni svih elemenata koji su uključeni u predstavu:
glumaca pojedinačno i u grupama, svjetla, glazbe, kostima, scenografije, redateljskih naputaka, teksta, pa će biti jasnije što sam htio uspoređujući djelovanje teatra i mozga.

Primjerice, glumac poklanja drugom glumcu poticajnu rečenicu ili pokret nadahnut svjetlom, jecajem violine, koji se lomi o lepršave skute kostima u surovoj, kvadratičnoj scenografiji svakodnevice, a drugi glumac osjeti taj poticaj i prihvati taj poklon, uživajući u darovanom, otvarajući, lijepo umotani, poklon pred promatračima, koji se dive ljepoti poklonjenog, i ne mora vratiti poklon odmah nego se on darovatelju vraća u obliku emocije koja ga potiče da poklanja i prima poklone, umnožavajući prostore stvaralaštva darovatelja, daroprimca i promatrača.

Zadaća teatra jest uglavnom u tome da preradi situacije iz života i ponovno ih uspostavi na sceni. U žarištu pozornosti se promatraju i raščlanjuju niti života i njihovo ispreplitanje, a rampa pozornice uokviruje pozornost na jednu sliku koja, kao i u slikarstvu, pokazuje svijet ne samo umanjen i u jednoj određenoj perspektivi nego i u jednoj čudesnoj apstrakciji i stupnjevima kompozicije koje otkrivaju naš duh i naš mozak. Svrha vježbanja takvog usmjeravanja naše samosvijesti je očevidna. Često se teatar ne promatra samo kao koncentrat života, nego kao pokušaj kulture čitanja u kojem se proces čitanja obrće u osjetilima, da se promatranje jednog komada na pozornici i iza toga stojeći tekst pokušava razumjeti kao kada čitamo tekst i iz tog teksta zamišljamo kako se odvijaju scene u životu i na pozornici.
U naše je malo mjesto, još dok sam bio mlad, zalutala jedna udovica sa svojim sinom Zoranom. Domalo je i ona umrla i ostavila Zorana samoga. Radio je sve što bi mu ljudi ponudili i prehranjivao se nekako živeći gore od zvjeri. Usput se propio jer je to bilo najjeftinije.
Potkraj njegova tužnoga života su hakali za njim ( vikali za njim):
» Nema Zoka nikoga»,
a Zoran bi odgovarao:
» Ima Zoka sebe».
Kome ovo nije dovoljno neka si iščita nešto drugo...Zoka ima Sebe.

Glumac uprkos svim zamčicama koje mu postavlja njegova umjetnost prikazivanja mora imati sebe, a ostalo će doći samo po sebi.
Slično salonu pozornica je ekskluzivno mjesto za širenje obavijesti no ne da se sve obavijesti aktiviraju u istom trenutku nego da reflektor samosvijesti osvijetli samo jedan dio u vezi s društvenom interakcijom.
Kod ovog modela proces preslikavanja pojedinih ličnosti ne mora biti geometrijski ili matematički savršen. Kao kod umjetničkog djela dovoljno je okupljanje kontroverzija na jednome mjestu. U jednoj zajedničkoj večeri moguće je dovesti u međusobnu vezu i ono što u djelićima sekunde i trenutcima na pozornici nikako ne ide zajedno ne spada i nemože zajedno funkcionirati.
Tu je jednom blagi stisak ruke, drugi put pogled, zdravica, lagani dodir nečije haljine za plažu, zajedničko slušanje prigušenog udaranja valova, zajednički smijeh, prijateljsko lupkanje po ramenu, slučajni poljubac prijatelja, pogled stranca koji nas je okrznuo.
Traženje apsolutnog trenutka predstave koji će sve objediniti, predstave koja može biti komedija, koja još to nije, nego se uspostavlja tek u smijehu publike i u radosnoj opuštenosti gostiju.
Mi, kao kazališni umjetnici, pokušavamo razoriti s mukom izvježbane mogućnosti promatračeve svijesti da se usredotoči na malo mijenjajućih stvari u određenim okvirima.
Oni se usredotočuju, kao urar, na rad kotačića u satu, a mi ih vučemo na gledanje izvan okvira sata i izvan okvira njihove lupe kojom gledaju detalje, na promatranje ljudskih odnosa i tako im razbijamo usredotočenost s onoga što je njima bitno na ono što je bitno nama.
Razbiti okvire pozornice i ukloniti ograde između nje i gledališta bit će jedan od osnovnih zadataka teatra 21. stoljeća.
Postoje pokušaji već godinama, neki čak i uspješni, ali mislim da bi na tome trebalo još raditi i uvesti ovu ideju kao pravilo. Trebalo bi se otvarati djelu i gostima i kroz tu otvorenost dopustiti da strategija priprema izaziva interakciju.

Idealna interaktivna točka bi bila ona u kojoj bi promatrač shvaćao predstavu kao svoju i osjećao
se tvorcem.

13.05.2009. u 18:46 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 06.05.2009.

Zampano i svadba


«Svadba na žalu u Brsečinama».

Gosti pozvani i nepozvani, slučajno pomiješani, sjede za drvenim stolovima, poredanim u formi slova U, formi plaže u Brsečinama. Prelijepa vala im otvara pogled na more i Elafite. Našli su se zajedno da proslave vjenčanje i provedu večer i cijelu noć slušajući šum valova na pijesku žala ili njihovo lupkanje i razbijanje o obližnje stijene, sanjajući na svjetlu ili u tami noći, plešući uz zvuke glazbe ili se barem njišući, sjedeći ili stojeći na mjestu, po ritmu melodije. Na bijelim stolnjacima šipci, smokve, masline, crno grožđe postaje tamnije što tamnija postaje noć. Domaćin je potrošio cijelo imanje, kako to i doliči gazdi na Sredozemlju, da bi se gosti zabavili, razgalili i sjećali se cijeli život te božanske zabave. Gledaju kako more diše i udara o obalu. Neki se poslužuju na bifeu i okrenuli su moru leđa. Punac, kao kod Pindara, diže skupocjeni pehar i drži mladencima zdravicu. Jedan veseli gitarist pjeva pokladnu rugalicu o ljubavnim podvizima mladoženje. Omoti i vrpčice donesenih darova, potrgani i bačeni leže razbacani uokolo. Za stolovima se ponekad od glasnog smijeha ne vide lica, samo kasni odjek zvoneće čaše, jedne maloprije izrečene zdravice, privlači pozornost na sebe, možda prije nego zdravica, privlači pozornost zvuk dodira stakla kucajućih čaša. Kruh leži zdrobljen ispod tanjura i posuda punih ribe i pečenki, a pribor za jelo zvekeće pod stolom. Jelo nisu attrape, vino nije obojena vodica, a scenografija nisu kulise koje se na najmanji propuh zanjišu. Sve je pravo. Ljudi jedu, piju, pričaju i žive uistinu na pravi način.Teatar postaje stvarni svijet, a ono što mi smatramo stvarnim svijetom postaje teatar, cirkus u kojem stalno nešto izvodimo za razliku od ovog na morskom žalu gdje s pravim zadovoljstvom kušamo realije i dozvoljavamo nepcu da proba i uživa u delicijama. Dobro jelo je pravo. Ono uzdiže stvarnost stvarnosti iliti realitet realiteta. Preobraća stvar po sebi u stvar za nas koja se topi na jeziku i klizi niz grlo. Nedopustivo je samo dati kulinarsko obećanje, a ne održati ga.
Prisjetimo se našeg Bana pučanina:
« Sramota je takvome junaku,
kupit harač, ne skupit harača,
džilitnut se ne pogodit cilja,
kamo l' šljepit mješte raje Turke».
Troje-četvero se vozi na maloj brodici u plićaku, neki se povlače u intimu mraka, mlada, lijepa flautistica svira neku tužnu melodiju i privlači pozornost pojedinaca.
Zar se u mozgu ne poklanjaju darovi. Zar u njemu nema plesnih priredbi, govorenja zdravica, izreka, želja, pjesama. Zar se obje moždane hemisfere ne bave pitanjem samopredstavljanja, samoudvajanja, samospoznavanja u drugome. Zar ne izmjenjuju mišljenja sporazumijevajući se, a ponekad se boreći jedna protiv druge i opirući se jedna drugoj.
Mnogo aspekata iz ovog primjera može se preslikati na primjer djelovanja mozga: odvajanje pojedinaca, parova ili grupica u toku fešte, gašenje i ponovno paljenje svijeća, onda zaborav to jest izgaranje jednoga cijelog stolnjaka ili zaboravljanje imena to jest izgaranje samo jedne ukrasne vrpčice, razbijanje vrča bi bio zvuk koji bi nam davao do znanja da energija neurona nije našla partnera za uspostavljanje nove sinapse. Morali bi smo prihvatiti i to da je misao samo materijalizirana emocija.
Gosti se dovikuju, pjevaju, naizmjenice drže zdravice. Ne biva sve izgovoreno iz sredine i ne izgleda sve kao predstava, neki dobacuju sa svojih sjedišta, primjećuju, prave šale, smiju se. Teoretski to znači da ako nešto treba privući pozornost nije nužno da izlazi na sredinu pozornice.Tamo gdje je čovjek koji privlači pozornost, tamo je centar zbivanja. Pokušajmo to točno i jasno izložiti ovako: pozornost ne mora biti upravljena na pozornicu, koju kola pomiču s mjesta na mjesto, nego pojedini dijelovi pozornice mozga bivaju istaknuti nekad svjetlošću, nekad riječima, nekad šutnjom i ne moraju biti ravnomjerno povezani. Jedni su istaknuti osvjetljenjem, jedni vikom, jedni britkom mišlju, što ne mora biti logično povezano i onaj koji govori ne mora stajati na sredini pozornice i osvijetljen to jest osvijetljen je jedan dio pozornice, a razgovor dolazi iz neosvjetljenog dijela. Ne postoji samo jedan centar određen za igru i ne treba baš sve biti natrag projicirano u primarni vidni centar.
Tu je mjesta za mnogo ljudi, za uspostavljanje hijerarhije među njima (hijerarhije po značenju – mladenci, tast, kumovi, po mjestu – gdje sjede i gdje stoje i po sudjelovanju – pjevaju, sviraju, glume ili samo statirajući sjede, jedu ili čak nezainteresirano prate svadbu, spavaju, dosađuju se zijevajući). Tu ima mjesta i za slučajne prolaznike na plaži i za one koji sa strane sjedeći na prevrnutom čamcu vode neke svoje privatne razgovore koji se ne tiču svadbe, koji se ljube za svoj račun ne obraćajući pozornost na svadbena zbivanja ili ih promatraju nezainteresirano, ne sudjelujući u fešti. Tu ima mjesta i za sjećanja na prošlogodišnju feštu, slavljenu na istome mjestu, kad nas je iznenadila prva, prerana, jesenska kiša. Sjećanje na prve hladne kapljice koje padaju na znojnu i vruću kožu. Koža su granice našeg tijela, ali ne i granice naše energije. Naša energija se širi i preko tih granica. Kiša nas podsjeća da imamo granice i da smo, istodobno bezgranični.
U filmu Ulica (La strada) F.Felinija, Gelsomina i Zampano nastupaju na gradskom trgu maloga siromašnog gradića u talijanskoj provinciji. Tužno i smiješno u isti mah. Gelsomina najavljuje cirkuskog boga Zampana i ujedno svoga boga Zampana.» E, arivatte Zampano! ...E arivate Zampano»!» E, arivatte Zampano»! Predstavljanje i udvajanje.Tužni Gelsominin pogled kao privatnog lica i veseli kao najavljivačice miješaju se i nastaje tužno – veseli pogled klauna koji trapavo poskakuje i nevješto se prati bubnjem. Silni Zampano omata lance oko već istrošenog tijela, a ispod ozbiljnoga muškog lica, lomitelja lanaca, krije se stidljivi, tužni, polugladni čovjek. Ali, što je između njih. Što govore njihovi pogledi. Tu sretno zajedno žive predstavljanje radnje i radnja. Cirkus koji izvode pred publikom na malome gradskom trgu i cirkus koji je u njima i u koji se pretvorio njihov tužni život. Mnogi se vesele Gelsomini, svečano obučenoj u prnje i glad. Oni se vole surovo razdvojeni bešćutnošću svijeta.To se vidi u njihovim pogledima. Ta vrsta pogleda je fantazma i ne znam može li se uopće objasniti i treba li je uopće objašnjavati. Moguće je da, uzimajući u obzir kut pogleda, ima neku posve drukčiju poantu. Možda se proces istraživanja ne dešava u mozgu istraživača, nego u mozgu istraživanog.
Čitam ovu posljednje napisanu rečenicu i ne shvaćam je. Ne shvaćam rečenicu koju sam sam napisao. Pitam svog dotičnog drugog u kojeg imam povjerenja mada mi od rođenja ide na živce:» Što je ovo? Što ovo znači»? A on šuti i baca oko na gradele na kojima se ljeskaju svježi škampi i jutros ulovljen brancin. « Reci, kretenu»!- insistiram. On okrene škampe i ružmarinovom grančicom natopljenom u maslinovo ulje pomilova brancina, potegne čašu hladne žilavke, otra rukavom gubicu i reče:
« Što te briga, što to znači pa nećeš valjda ti čitati. Čitati će čitatelji pa neka oni odgonetaju. Ali evo da ti pomognem. Tu se valjda vidi na sceni ono što se događa u njihovim glavama pa iz njihovih misli prelazi u naše i naprosto ne znaš tko tvori scenu oni ili mi i čiji je osjećaji tvore naši ili njihovi. Mozak radi umreženo i jedna faceta moždane materije je cijela jedna galaksija. Galaksije egzistiraju paralelno jedna uz drugu i prožimaju se kao i facete u mozgu. Kad se galaksije prožmu nastane svemir, a kad se prožmu moždane facete nastaje misao. Mi mislimo potpuno drugačije nego što mislimo da mislimo».
Zatim smo se prihvatili škampi i brancima. Moje drugo ja mi je otelo najbolje komade i neumjereno uživalo u hladnom vinu.

06.05.2009. u 18:28 • 8 KomentaraPrint#

subota, 02.05.2009.

Trudeći se doći do čašice vina.

Od sada ću vrlo često upotrebljavati riječ struktura, pa ću je odmah objasniti da ne bi dolazilo do zabune. Struktura je kompleksni sustav složen od elemenata, zapravo, poredak elemenata u jednom sustavu u određenom trenutku. Struktura se može mijenjati, a kod živih bića se mijenja tako da ne ugrožava njihov opstanak. Živa bića zadržavaju organizaciju kod strukturalnih promjena.
Dakle, strukture su manje - više plastične. Promjenljivost ili prilagodljivost struktura se odnosi na moguće promjene u strukturama. Do promjena dolazi novim slaganjem elemenata tog jedinstva – složeno jedinstvo = struktura. Ako živi teatar, koji zastupamo, nervni sustav i svemir izjednačimo i shvatimo kao posebno promjenljive i prilagodljive strukture, onda od takvih sustava možemo zahtijevati da umnožavaju prostor odnosa živog bića.
One to mogu jer se mogu mijenjati u elementima koji su dati u mogućnostima kombiniranja unutar strukture. Živa bića su strukturalno povezana s okolinom. Struktura živih bića i struktura okoline se međusobno podnose da bi bio moguć nastavak života živog bića u okolini. Okolina može odrediti promjene na živim bićima, ali nikako i tijek tih promjena u živom biću. Ako teatar hoće biti vjeran svojoj strukturi on mora biti živ i kao takav određivati sebi svoje mjesto u svijetu i u svijesti svijeta i stalnom mijenom mijenjati svoj položaj, stalno umnožavajući prostore u kojima, kao živo biće, prebiva.
Mozak radi umreženo. Procesi u njemu ne nastaju linearno nego su istodobni i događaju se usporedo. Poticajem izazvani električni potencijali u mozgu izazivaju u sinapsama kemijske reakcije te prelaze u energiju svjesne spoznaje koja tad prelazi u kinetičku energiju pokreta i energiju njegove spoznaje. Nervni sustav je mreža aktivnih komponenata u kojoj svaka promjena aktivnih odnosa među komponentama vodi daljnjim promjenama između njih.
Živčani sustav djeluje, dakle, kao zatvorena mreža promjena i aktivnih odnosa između komponenata od kojih je mreža sastavljena. Prihvatimo i istinu da živimo u univerzumu umreženom raspodjelama oblika ultrafine energije koja ga stvara i pokreće, te da mi,
svojim postojanjem, stvaramo realnost svoje svakodnevnice, osmišljene u mozgu koji radi
po načelima univerzuma.
Moje drugo» ja» je ležalo na mladoj Taliji i soptalo. Zatim se mlada Talija popela na moje drugo» ja» i soptala. Onda je moje « ja» opet preuzelo inicijativu, popelo se na već dokrajčenu Taliju i reklo mi:» Što se pleteš u poslove pametnih? Šegaj!». I bih, da je bilo poticaja. Kad čovjek prestane biti promiskuitetan postaje moralan. S prezirom sam odbio riječi podvođača ili što bi mi Zagrepčani, Vlaškovuličanci rekli kuplermajstora i počeo ponovno govoriti o uzvišenosti umjetničkog poziva. Moje drugo ja je otišlo u toalet, da dovrši ono u čemu sam ga spriječio, mrmljajući kroz zube...» Visokoobrazovana budala i uzvišenomoralni kurbin sin». Ostao sam sam i nevoljen i taman kad sam krenuo, po uputama moga alter ega, da se mašim vina i meze, otvoriše se vrata toaleta, a moje drugo ja već na izmaku snaga prozbori:» Uči od Mozarta. Sviraj dok te srce nosi i dok možeš. Upute, zaboravi».
Zatim se iz kupaonice čulo stenjanje...pa vrisak.
Veselo! Veselo!
Poslužimo se efemernim učinkom rasplodnih žlijezda kao što su se očigledno služili svi veliki teoretičari teatra ne znajući zašto čine to što čine.
Poslužit ćemo se metaforom, »Svadba na žalu u Brsečinama», da bismo objasnili takvo djelovanje mozga. U međuvremenu već postoji jedna teorija djelovanja metafore koja ide
od pretpostavke da potisnute mentalne slike postavljaju spoznajne procese u mozgu u
nove međusobne odnose i kroz to aktiviraju nove i plodonosnije operacije i algoritme. Moguće je da metafore omogućavaju na jednoj meta razini nalaženje mjesta prethodnim procesima. Metafora se pamti, pohranjuje u predjele mozga za to predviđene i potiče nastajanje novih misli, metafora i uspostave novih veza i zaključaka koji onda potiču nove procese na višoj razini. I tko zna, možda ćemo u našem traženju korijena umjetnosti zaključiti da su oni u središtu našeg duha, a ljepota u očima promatrača rođenog za blještavilo svemira koji je u svojoj veličajnoj ljepoti, ipak, samo umjetničko djelo našeg uzvišenog bitka. Jedino po nama, po čovjekovom uzvišenom bitku, on biva shvaćen kao lijepo i jedinstveno i kao izvor naših snova i zapažanja koje ćemo ostvariti kroz umjetnost.

Kad bi bilo zamislivo, samo jednom kao mogućnost, da shvatimo ljepotu svih stvari bez iznimke, da stojimo u božjem oku duha, zamišljenoj točki našega duhovnog bića, za koje je cijeli svemir objekt ljepote, kao što i jest, jednostavno zato jer je svemir stvarno umjetničko djelo bitka našeg duha. U tom izvanrednom trenutku je svemir umjetničko djelo našeg uzvišenog bitka u čitavoj njegovoj stvaralačkoj moći, a svaki objekt na svijetu zadivljujuća ljepota, jer je obuhvaćen očima našeg uzvišenog duha.
Kako sam sve to lijepo rekao, trudeći se doći do čašice vina?

Od kad sam počeo uživljavanje u notorne scene strasti imao sam na umu bal na kojem će sazrijevati grozdovi bačeni u badnje koje će gnječiti dugonoge, guzate djevojke, tješteći iz njih zadnje kapi strasti, koje će se preliti na naše usne i u naša grla da bi ih mogli ljubiti neprestano i piti sokove grožđa i slušati potmuli kikot njihovih stegna i njihovih bedara.
Kad bi uspjeli uzdići kazališnu umjetnost do tih visina ljudi iz kazališta ne bi izlazili... dapače bi se zaključavali u teatar i molili da ih se ne oslobodi.
Kazalište bez patetične strasti je k'o selo bez osnovne škole, a selo bez osnovne škole je k'o mlada raspuštenica bez zamamne stražnjice.

02.05.2009. u 07:43 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog čovjeka koji je čitav život proveo ozbiljno se baveći teatrom i neozbiljno se igrajući životom. Pisano sa velikom ljubavlju za jedno i drugo.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

odmor za umorna srca

Miško

Maslackica.hr

Vedran.hr

Rusalka.hr

Lucija9.hr

Trazeci sebe.hr

Plejadablue.hr

Necutako.hr

Koraljka.hr

Vitae.hr

Poezija duse.hr

Decembar2001.hr

Barbara.hr

moji dani i noći.hr

Dream_maker.hr

Zmajka.hr

Majstorica s mora.hr

Sewen.hr

Mendula.hr

dordora.hr

obicna ja.hr

morska zvijezda.hr

prorok!.hr

prostransvo

zvijezdanova

promatram

teuta

luki

gustirna

lobyM

fra gavun

viaminveniam

santea

smotani








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se