Predstava se definira tek u svijesti promatrača i ako smo dobri domaćini moramo gostima omogućiti da naš pokušaj shvate kao smislen i poticajan za pokretanje lanca misli u njihovim glavama te ih tako učinimo sudionicima u našem činu, i sretnima. Dobar domaćin mora brinuti o sreći svojih gostiju sve dok su pod njegovim krovom. Mi na sceni živimo iluzije lica koje igramo, ali upravo to - živimo, a ne igramo - daje našoj umjetnosti svijest o istinitome. Može li sve u svjesnosti biti prevara? Možda? A, možda smo je samo zaboravili pustiti na pozornicu kao predstavnika podsvjesnog(nesvjesnog). Stupiti u svjetlo se uzima kao metafora za samosvijest i rođenje spoznavajuće duše. Stupiti u svjetlo samosvijesti je početak spoznaje smisla osobnog postojanja. Možda bi u našu sliku na pozornici trebali pustiti promatrača koji tu sliku stvara kao što su to činili neki slikari u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Možda bi trebali pripustiti promatrača koji tu sliku na pozornici stvara
i onoga koji tu sliku promatra i tako je ponovo stvara. Kao kad bi primjerice Oton Gliha u svoje «Gromače», ucrtao sama sebe kako ih stvara i u isto vrijeme promatra i sebe i «Gromače». Istodobno je slika stvarana i za stvaraoca i za promatrača.
Duša glumčeva promatra glumca koji stvara lik i tako ga utjelovljuje, a promatrač glumac promatra sebe samoga, dok promatrač gledatelj promatranjem glumca i njegove energije – duše stvara sliku o predstavi u sebi, ali stvara i samu predstavu i ako se pomiješaju energije duše gledatelja i glumaca - stvaralaca i stvaralaca predstave onda nastaje predstava u glavi glumca i na sceni i u glavi gledatelja i na sceni.To bi mogla biti približno i definicija katarze kako ju je zamislio Aristotel to jest katarza kao ideja o slobodnom protoku misli i osjećaja izazvanih estetičkim učinkom predstave.
Iz mora iskočiše Euterpa udarajuć' u tamburin i Terpsihora raspuštene kose izvijajući svoje besprijekorno tijelo i plešući ne dotičući zemlju. S neba nas je gledao podli muzaget Apolon, paleći nam krv i gurajuć' u blud. Stari pokvarenjak. Moje drugo ja, koje se još uvijek osjeća mlađahnijim nego što jest, se spetlja s Euterpom, božicom glazbe, i nestade u grmlju odakle se su se ubrzo čuli pomamni uzdasi i krici strasti. I moje prvo ja bi učinilo to isto s raspomamljenom Terpsihorom, božicom plesa, da je trideset godina mlađe. Koliko sam toga propustio u umjetnosti držeći se pomame i lakih pobjeda. Kao u svakoj umjetnosti i u ovoj ljubavnoj pobornike obvezuje istinska poniznost. Teško umjeće teatra i ljubavi ne tolerira efektnost, kičerajsko pokazivanje i nametljivost. Ako postupate kao što to sad u grmlju čini moje drugo ja bit će vam i ljubavnice i žene nezadovoljne, a o publici da i ne govorim. Ne startaj zbog pokazivanja da bi se time hvalio i imponirao drugima. Ne počinji ako ne moraš. Samo neizbježni sukobi koje su blagoslovila nebesa bivaju ovjenčani uspjehom i na tom polju uspjeh donosi uspjeh, a prva pobjeda niz sljedećih pobjeda.
Zamislimo da mozak nije jedna jedinstvena pozornica nego da u njegovom prostranstvu postoji još jedna mala pozornica, rezervirana za kartezijanskog promatrača-(homunkulus) kritičara koji odvaja tijelo od duše, prati odvijanje scene na velikoj pozornici i sudjeluje u odvijanju scena na maloj to jest u svojoj epifizi -- po Descartesu mjesto u kojem nastaje misao. Što radi taj promatrač? On vrti svoju predstavu u svojem mozgu, opterećen svime što je do tada vidio, čuo i pročitao. On nadgleda predstavu, opterećen svim svojim predrasudama, empatijama, probavom, lošim odnosima u braku, mrzovoljom ili, pak, simpatijama, blagošću i prostodušnošću. I dok glumac na sceni, kao jogin, svira pravoj kobri i sili je da se izvija i pleše, on čupka svoju kravatu od zmijske kože i pritom dovršava skicu za sutrašnju kritiku koju je ucrtao u dio mozga zaduženog za arhiviranje. Kad bi mogao biti samo gledatelj ne bi morao isticati koliko je osamljen na toj zabavi. I taman kad je taj kartezijanac pokazao svoju premoć i počeo se nadmeno smješkati jedan glumac prolijeva malo crnog vina po toj njegovoj skici i kaže mu:»Ja pravim sliku bolju od tvoje skice».
Formalni opis svijesti, primjerice kao usmjerenost na predmete ili kao stanje znanja je nedovoljno, jer objašnjavati svijest kao osjećaj, svodi kuću samo na jednu sobu ili na kut u toj sobi. Svjetlost svijesti prolazi kroz puno soba ili, čak, kroz sve sobe i njihove najzabačenije kutove. Novi razvoj spoznajnih procesa pod utjecajem medija, tekstova, vremena, izazova mode i novih strategija mora uvijek voditi, i vodiće, do uvijek novih načina izvođenja (predstavljanja) izmjenjujućih odsječaka spoznaje. Novi razvoj spoznajnih procesa će dovesti do susreta umjetnosti i mozga.
Zamišljam na ovoj svadbi i prolazak broda»Rex», iz Felinijeva filma Amarkord, izlaženje na doček, huk brodskih motora, zamišljam lampione negdje visoko iznad plaže, veselo klicanje čudu tehnike i staroga slijepog harmonikaša koji skida tamne naočale da bi bolje vidio slijepim očima. Mi vidimo točno ono što su vidjele naše oči kroz koje se lomi svjetlo brodskih prozora i paluba, a kakav li čudesan prizor vidi slijepac u čijoj tami bljeskaju luči njegove svijesti.
Post je objavljen 19.05.2009. u 07:36 sati.